To je bio slučaj sa Zabavnikom koji je svojim vrhunskim stripovima i raznolikim tekstovnim sadržajem kroz dvije godine Drugoga svjetskog rata, 1943 – 1945, pružao čitateljima zdravu zabavu, širio valove humanizma i optimističke fantazije.

Prve primjerke Zabavnika rotacija Hrvatskog tiskarskog zavoda u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, izbacila je u popodnevnim satima utorka 4. svibnja 1943. Tiskanje je trajalo do duboko u noć, jer je trebalo ‘odvrtjeti’ nakladu od 71.000 primjeraka. Tjednik novinskog formata na osam stranica, s prvom i posljednjom u bojama, s naznačenom cijenom od 6 kuna, kao glavni i odgovorni urednik potpisao je Walter Neugebauer, s adresom uredništva u Gajevoj 28, dok je kao vlasnik potpisan Ustaški nakladni zavod.

Prvi broj Zabavnika nosi datum 7. svibnja 1943.

Prvi broj Zabavnika nije imao uobičajeni redakciiski uvodnik, ali je i bez njega sve bilo jasno: od ukupno osam stranica, šest ih je bilo ispunjeno stripom, a dvije tekstovnim sadržajem, što je značilo da će priče u slikama i ubuduće biti nosivi sadržaj izdanja. Format lista (31 x 46,5 cm) omogućio je da slike u stripovima, kao i ilustracije budu velike, s detaljima na kojima se može zaustaviti čitateljevo oko, što je pružilo potpunije uživanje u majstorijama Andrije Maurovića i Waltera Neugebauera, autora koji su ponijeli likovnu produkciju Zabavnika. Neugebauer je nastupio s pet stripova komične stilizacije (od kojih dva u nastavcima), Maurović s dva crtana romana realističnog izraza.

Koji su sadržaji obilježili prve brojeve Zabavnika?

Na naslovnoj stranici našao se strip Waltera i Norberta Neugebauera ‘Patuljak Nosko’, zasnovan na klasičnoj priči Wilhelma Hauffa. Sadržaj srodan besmrtnim bajkama o Trnoružici, Pepeljuzi, Čudotvornom grahu, crtačev brat Nobika uspješno je nadogradio popratnim tekstom i dijalozima u rimovanom stihu (što je kao specijalitet razvio u predratnom razdoblju). Crtanju ‘Patuljka Noska’ Walter je pristupio kao svom dotad najambicioznijem zadatku, pa je već s prvim nastavcima najavljeno djelo izvanredne topline i likovnog šarma.

Na unutarnjim stranicama započeta su dva stripa Andrije Maurovića, oba u realističnom, crno-bijelom crtežu. Pustolovni život i putovanja hrvatskih istraživača braće Mirka i Stjepka (Steve) Seljana obrađeni su u stripu ‘Grob u prašumi’. Na osnovi dokumentarnog romana Zlatka Milkovića ‘Braća Seljan’ (izdanje Matice hrvatske), sadržaj stripa pripremio je Franjo Fuis (kao scenarist nije potpisan). Popratni tekst bio je položen ispod okvira pojedinih sličica.

Seoba Hrvata

‘Seoba Hrvata’, povijesna priča epskog zamaha, smještena u doba doseljenja Hrvata u današnju postojbinu, s idealiziranim likom glavnog junaka kneza Radoslava, potakla je Maurovića na stvaranje spektakularnih masovnih scena i akcijskih prizora vrhunske izražajnosti. Scenarist S. R. Žrnovački (pseudonim Stanka Radovanovića) vješto je kombinirao povijesne činjenice s elementima brojnih legendi, dopunivši priču epizodama koje su podržavale napetost – tako da su čitatelji pratili strip s nesmanjenim interesom.

U šaljivom stripu ‘Rođak iz kamenog doba’ W. i N. Neugebauera, objavljivanom u nastavcima, prvi su se puta pojavili likovi smušenih profesora Zvrkića i Zbrkića, koji će se kao standardne figure i ubuduće povremeno pojavljivati u geg stripovima. Ovaj put našli su se u prahistoriji, među spiljskim ljudima.

Pod naslovom ‘Juričine pustolovine’ objavljivane su zgode dječaka Jurice i njegova psića Bundaša. Geg strip u jednoj ili dvije pasice predstavljao je ustupak izdavaču (Ustaški nakladni zavod) koji nije bilo moguće izbjeći: kao uvjet za izlaženje Zabavnika prihvaćena je obaveza da junak stripa nosi odoru Ustaške uzdanice ili barem kapu s prepoznatljivim ‘U’. Ustupak režimu sveo se na tu fomalnost, jer su se Juričine zgode isključivo zasnivale na situacijama iz građanskog života, lišene bilo kakvih političkih konotacija.

Već s prvim brojevima Zabavnika čitatelje su osvojile vedre zgode Bimba i Hanzeka – zbog njih su mnogi počinjali čitati Zabavnik od posljednje stranice. Simpatični Neugebauerovi junaci, crnac i bijelac, koji su kao nerazdruživ par započeli stripovsku karijeru u predratnom Mickey stripu, gdje su i ponijeli imena Bimbo Bambus i Jack Jackson, nastavili je u Novom vandrokašu, u Zabavniku su dosegli vrhunac popularnosti. U novu seriju zgoda, smještenu u građanski ambijent, junaci su ušli grafički dotjerani, nanovo oblikovana izgleda, a uz to je Jack, slijedom političkih promjena, u novom režimu ponio ime Hans, odnosno po purgerski Hanzek. U svijesti publike Bimbo i Hanzek preuzeli su ulogu Zabavnikovih maskota.

Šic-mic

Na donjoj trećini posljednje stranice lista, isto tako u punom koloru, objavljivan je kratki strip ‘Šic – Mic’, pun luckastih gegova u duhu nekadašnjih ‘slapstick’ nijemih filmskih komedija. Slučaj toga stripa je poseban: crtač Walter Neugebauer preuzeo je lik smušenog Florijana iz popularnog američkog stripa ‘Smokey Stower’, autora Billa Holmana, neznatno ga prilagodivši: u američkom originalu glavni junak Smokey je vatrogasac, a Zabavnikov Florijan je slikar. Također je preuzeta Holmanova stilizacija te pristup u stvaranju šala. Posudba je predstavljala pun pogodak: ‘Šic – Mic’ se zadržao do kraja izlaženja lista, postavši jednim od njegovih zaštitnih znakova.(1)

U drugom broju Zabavnika čitatelje je dočekala još jedna poslastica – početak crtanog romana ‘Atlantida’, nastalog na osnovi istoimene uspješnice francuskog pisca Pierrea Benoita. Romantično-pustolovnu priču s elementima misterija i fantastike, koja odvodi čitatelja u tajnovit svijet izgubljenog grada bijelaca u srcu Sahare, dojmljivim je crtežom obradio Ferdo Bis, akademski slikar, autor više stripova u predratnom Mickey stripu, Mickey strip – Oku i Miki Mišu. Popratni tekst priredio je član Zabavnikova uredništva Marcel Čukli. Strip ‘Atlantida’ koji je Bis imao dovršen otprije, njegov je najbolji no nažalost i posljednji stripovski uradak.(2)

Šarolikom repertoaru stripova Zabavnik je pridružio zanimljive tekstovne priloge, većim dijelom namijenjene odraslijem čitateljstvu. Na drugoj stranici smjenjivale su se dvije vrste sadržaja. U jednom broju stranica je bila posvećena nekoj popularno obrađenoj temi iz svijeta znanosti ili kulture (na pr. ‘Posljednji mamut’, ‘Indijanci nekad i danas’, ‘Od krapinskog pračovjeka i sv. Jurja do Hagenbecka’), da bi u svakom drugom broju stranica poprimila šareni karakter. Na prvom stupcu našao se stalni uvodnik papige Lorre, koja se u vedrom kozerskom tonu obraćala čitateljima. Na stranici su se našle šale iz vječnog vic-repertoara (većinom pripisane junacima Zabavnikovih stripova) , anegdote o filmskim glumcima, tekstovi popularnih šlagera (obavezno iz pera najplodnijeg šlagerskog tekstopisca onog vremena Norberta Neugebauera), zanimljivosti iz znanosti, križaljka i drugo.

Najprivlačnija rubrika ‘Šarene stranice’ bio je ‘Pjesnički kutić Bimba Bambusa’, u kojemu je omiljeni junak stripa objavljivao svoju ‘liriku’. Šaljive stihove u Bimbovu ‘hula-gula’ izričaju kojim je doninirao infinitiv, ležerno je stvarao Nobika Neugebauer, kao europsku anticipaciju ‘otkvačene’ poezije Ogdena Nasha.

Hit prvog godišta Zabavnika bio je avanturistički roman Fra Ma Fua ‘Sin orkana’. Popularni reporter predratnih Novosti, novelist i scenarist stripova Franjo Fuis (tvorac Crnog jahača i Starog Mačka), smjestio je radnju novog romana u egzotične okvire Južnih mora i tamošnji urođenički svijet, poprište nekih svojih ranijih uspješnica. Nastavci romana zauzimali su cijelu pretposljednju stranicu, praćeni Maurovićevim temperamentnim ilustracijama i efektno crtanim naslovom.

S takvom ponudom stripova i tekstova Zabavnik je ispunio prazninu na trzištu te je početna naklada, 71.000 primjeraka, u cijelosti rasprodana. S narednim brojevima (list je u međuvremenu prebacio izlaženje na srijedu) tiraža je ujednačeno rasla, da bi do Uskrsa 1944. u više navrata dostigla vršnu vrijednost – oko 150.000 primjeraka.(3)

Gledano iz današnje perspektive, može se reći da je u neku ruku dobro što 1941. ustaška vlast nije odobrila izlaženje Zabavnika (o ondašnjem razvoju dogadaja opširno je pisano u 6. broju Strip revije). Tada pripremljen i u malom broju primjeraka otisnut probni broj Zabavnika, svojim je relativno skromnim izgledom i sadržajem bio znatno ispod razine kojom je nastupio njegov imenjak iz 1943. Pojavivši se dvije godine nakon nezaživjelog prethodnika, novi je Zabavnik nastao u daleko povoljnijim uvjetima.

Walter Neugebauer

Postojala je i prednost subjektivne naravi: predvodnik pothvata Walter Neugebauer, koji je kao likovnjak težio stalnom usavršavanju, u međuvremenu je, radeći za brojna izdanja, dostigao punu autorsku zrelost i definitivno oformio vlastiti izraz, podjednako u stiliziranom i realističnom crtežu, čemu treba pridodati stečeno praktično iskustvo u grafičkom oblikovanju tiskovina. I to se odrazilo na likovnim sadržajima i izgledu novog Zabavnika!

Najzad, dok se čekalo priliku za ponovno pokretanje lista, nije se prestajalo razmišljati o projektu, rađale su se nove zamisli, pripremao se drukčiji repertoar stripova. Širio se krug potencijalnih suradnika, tako da se – za razliku od prethodnog pokušaja – u novi pothvat ušlo s ambicioznijim pristupom i bez improvizacija.

Mala skupina kreativnih i entuzijastički raspoloženih mladih Ijudi, koji su s jasnom vizijom, promišljenim odabirom sadržaja i znalačkim korištenjem mogućnosti četverobojnog ‘olovnog’ tiska stvarali Zabavnik, osigurali su listu ne samo tiražni uspjeh, nego i ugled vrhunskog izdanja te vrste – nezaobilaznu činjenicu u povijesti popularne kulture na ovim prostorima.

Pojavivši se u ratnom vremenu, općenito nesklonom takvim pothvatima, kad su listovi sa stripom postojali u malom broju zaraćenih i neutralnih zemalja, Zabavnik je gotovo u cijelosti bio izvorni proizvod, usmjerivši se na radove domaćih autora stripova, novinara i pisaca zabavne lektire. Time je uspješno nastavio tradiciju domaćeg stvaralaštva koje se u predratnom razdoblju razvijalo na stranicama Oka, Mickey stripa, Veselog vandrokaša, Mickey strip – Oka.

Za razliku od spomenutih tjednika koji su izlazili u manjem (časopisnom) formatu, Zabavnik se okrenuo formatu novina: kreator izdanja Walter Neugebauer odlučio se za model nedjeljnih ‘comics’ priloga u američkim novinama, koji se uvriježio još početkom dvadesetog stoljeća, a tridesetih su ga godina s uspjehom primijenili mnogi zabavni tjednici u Europi (pored ostalih Le Journal de Mickey, Robinson, l’Avventuroso, Audace, Politikin zabavnik, Corriere dei Piccoli).
Formom i sadržajem Zabavnik je stvoren po mjeri svog vremena (takvim ga i treba prosuđivati), pa je većinu stripova objavljivao u nastavcina – što je tada bio (i bit će još zadugo) u svijetu uobičajen način objavljivanja. Naviknuta na ritam od jedne stranice tjedno, publika je očekivala nastavke s određenom znatiželjom i općenito ih je čitala s većom pozornošću nego što se čitaju stranice kompletnih stripova.

U tjednu izmedu jednog i drugog broja lista, strip se nerijetko pročitao još jednom, a slike su se pritom pomnije razgledale – što je u slučaju dobrog stripa pridonijelo intenzivnijem doživljaju.

Činjenicom da je u Zabavniku bilo mjesta za ograničen broj stripova, nametnut je zahtjevniji kriterij njihova odabira: tražili su se naslovi koji će žanrovski, temom, a osobito sadržajnom i likovnom kvalitetom privlačiti i zadržati čitatelje. Zbog toga su se u Zabavnikovu autorskom timu našli vodeći stvaraoci domaćeg stripa, po prvi puta svi zajedno na stranicama jednog lista (viribus unitis – kako je netko prokomentirao tu činjenicu): uz Waltera i Norberta Neugebauera, koji su s Marcelom Čuklijem činili jezgru redakcije, našli su se Maurović i Bis, upisivač tekstova Bjelski, scenaristi Fuis i Radovanović – Žrnovački (ovaj posljednji iskazao se kao koautor kultnog SF romana ‘Majstor Omega osvaja svijet’, napisanog 1940. sa Zvonimirom Furtingerom; obojica su započeli i roman o knezu Radoslavu – iz kojega će proisteći scenarij poznatog stripa).

[1] U višekratnim sasretima s Walterom Neugebauerom, autor ovog prikaza nikad se nije sjetio da ga pita za razlog ‘posudbe’ (zbog čega se i danas duboko kaje). Preostaju samo nagađanja… (Inače, valja spomenuti da su slične posudbe bile vrlo česte u predratnom jugoslavenskom stripu: i zagrebački i beogradski autori izradili su velik broj stripova s likovima Mickeyja Mousea, Paje Patka, Popaja, trojice ugursuza i drugih inozemnih junaka.)

[2] Budući da je autor nacrtao strip bez prethodno napisanog scenarija, izravno prenoseći u slike pojedine partije Benoitova romana, Čukli je pisao dijaloge uporedujući crteže s tekstom iz knjige (prijevod objavljen 1921, u izdanju zagrebačke Zabavne biblioteke)

[3] Neko vrijeme razmišljalo se o doštampavanju ranijih rasprodanih brojeva Zabavnika, radi zadovoljavanja naknadne potražnje, ali se od toga moralo odustati iz tehničkih razloga.

Rudi Aljinović
prvi put objavljeno u 7. broju Strip revije, listopad 2011.

Ni odrasli nisu bili ravnodušni prema sudbini Noska i njegove guske Mimi (u stvari, začarane kneginjice), dječaka Srećka koji je kao vladar Zlatnog grada gladovao, jer sve što je prinosio ustima neumoljivi meštar dvora pretvarao je u zlato (varijacija grčkog mita o kralju Midi!), malog Muka koji se kao siroče otputio u svijet i našao čarobne papuče koje ga u trenu prenose u sultanov Bagdad (ponovno motiv jedne od Hauffovih ‘Istočnih priča’) .Maštovite priče s fantastičnim motivima koje je scenarist protkao privlačnim tekstom u stihovima, prenesene su u strip visokog grafičkog dometa. Sličice koje je Walter Neugebauer raspoređivao u nizove s osjećajem za ritam pripovijedanja, bile su u svim svojim sastavnicama ujednačene kvalitete.

U skladno komponiranim kadrovima podjednako su pažljivo razrađena zbivanja u prednjem prostoru, kao i zanimljive, katkad sitne pojedinosti u pozadini. Živopisne figure glavnih junaka i ostalih likova iz prvog plana priče, odreda jasno karakteriziranih, pratile su raznolike fizionomije epizodista, pa i usputnih ‘statista’. Dopadljivo stiliziran ambijent, detalji povijesne arhitekture, kostimografije, karakteristični motivi krajobraza – sve to, uz virtuoznu primjenu tiskarske boje, pridonijelo je stvaranju jedinstvenog ugođaja koji je obilježio stripove.(1)

Naslovnica br. 6, 11. lipnja 1943.

Stvar ima malu prethistoriju…

Kad je 1938. Hrvatski tiskarski zavod nabavio iz Njemačke modernu novinsku rotaciju, s mogućnošću istodobnog tiska u tri boje, tada 17-godišnji Walter odlučio je s prijateljima pokrenuti Veseli vandrokaš. Dabome, korištenje sve tri boje nije bila jeftino (dnevni listovi koristili su drugu boju samo za zaglavlje i poneki glavni naslov), no mladi urednik Vandrokaša – koji se od srednjoškolskih dana vrzmao po tiskarama i spoznavao mogućnosti grafičke struke – našao je načina da gradiranjem nijansi dviju boja postiže ‘trobojni’ učinak.

Prateći pojedine strane listove koji su objavljivali stripove u punom koloru, još je pred rat počeo nagovarati vlasnika HTZ-a Penića da za rotaciju nabavi još jedan, dodatni dio stroja, što će (kad nastupe povoljnije prilike) omogućiti četverobojni tisak. Penić je (nakon savjetovanja s financijskim i grafičkim stručnjacima) napokon pristao.(2) Tako je Zabavnik mogao zablistati s koloriranim Noskom, Srećkom, malim Mukom, Bimbom i Hanzekom, Florijanom i drugim junacima.

Sklad dobre priče, crteža i kolorističke razigranosti ostvaren je stripom ‘Šumska pošta’, jednim od naslova ‘životinjske’ tematike kojoj su se braća Neugebauer tako rado vraćala (kako u predratnom, tako i u poslijeratnom razdoblju). Posrijedi je krimić u kojemu jazavac Jazo kao detektiv amater razotkriva Lisu, pljačkaša koji je u šumi zaskočio poštara Zeku i oteo torbu s novcem. Strip u disneyevskoj maniri osvajao je ljupkim izrazom.

Po isteku ‘Šumske pošte’, mjesto na posljednjoj kolor stranici preuzeo je strip humorističko-pustolovnog žanra, čiji su dotadašnji nastavci, premda u crnobijeloj tehnici, već osvojili publiku izvanrednom duhovitošću, podjednako u slici i tekstu.

Riječ je o Zabavnikovu hitu ‘Tarzanovim stopama’, u kojemu Bimbo i Hanzek, kao vodiči profesora Umohlapića, kreću u prašumu, u potragu za legendarnim Tarzanovim blagom. Radnja se parodijski oslanja na motiv Burroughsova romana ‘Tarzan i blago iz Opara’ (u nas izdanog u Kuglijevoj seriji knjiga o gospodaru džungle). Pored neprestane borbe i nadmudrivanja s konkurentom Golijatom, junaci susreću jednog od Tarzanovih potomaka (ovaj dolazi u džunglu s kravatom, u modernoj limuzini).

Tarzanovim stopama

Zasluge za uspjeh stripa dobrim dijelom pripadaju scenaristu Norbertu Neugebaueru, nešto zbog nizanja smiješnih situacija, a ponajviše zbog popratnog teksta u rimovanom stihu koji teče ritmički glatko, iznesen lakim i lepršavim izričajem, s dijalozima koji nasmijavaju (pogotovo kada do riječi dođe Bimbo). Lako pamtljivi Nobikini stihovi naprosto su ulazili u uho, pa je mladež radi uveseljavanja naveliko citirala neke njegove verbalne štoseve (poput onoga: ‘Ova palma, tu na ćošku, o državnom raste trošku’ – ili: ‘Tiritimbo biti farma, gdje ko cvijet mirisat sarma’) .(3)

Podjednako dobro prihvaćen, u neku ruku doživljavan kao središnja os u Zabavnikovoj ponudi stripova realističnog izraza, bio je ‘Knez Radoslav’ Maurovića i Žrnovačkog, čiji su nastavci potrajali više od godinu dana, do 63. broja u srpnju 1944.

Knez Radoslav

Već same vinjete koje su pratile naslov stripa poticale su djecu i mlade na čitanje: s lijeve strane naslova prikazani su likovi petorice braće, knezova Muhla, Klukasa, Hrvata, Lobela, Kosjenca i njihovih sestara Tuge i Buge, koji su prema zanimljivo pričali učitelji!), dok su se nadesno našli Radoslav i njegova Sunčanica, ličnosti koje u crtanom romanu povezuju povijesne činjenice, pučke legende i autorovu fikciju. Vođen namjerom da, kako je sam napisao, stvori neku vrstu hrvatskog povijesnog epa, poput germanskih ‘Nibelunga’, scenarist Radovanović – Žrnovački unio je u priču mitske likove spomenutih knezova (u sporednoj ulozi), ubacio je fantaziju o Amazonkama koje zarobljavaju Radoslava, no tu su i povijesne činjenice o savezu hrvatskih i avarskih plemena (Obri), o llirima, o osvajanju antičke Salone, najzad i narodna legenda o čudu s lijesom svetog Dujma – događaj koji će usmjeriti Radoslava da se pod starost i on odrekne poganskih bogova.

Intelektualno znatiželjne strip je poticao da posižu za povijesnom literaturom i proširuju saznanja o ranijim razdobljima nacionalne povijesti, dok je djecu – zadivljenu Maurovićevim crtežom – ponio kult Radoslavova junaštva. U dječačke igre ušle su borbe drvenim mačevima, kopljima i strijelama, katkad uz oživljavanje scena Radoslavovih borbi s Obrima, Ilirima, Bizantincima.

Kad se ‘Knez Radoslav’ približio kraju, uredništvo je pozvalo čitatelje da pošalju prijedloge za temu novog crtanog romana sudionika izjasnila se za strip s nekom temom iz hrvatske prošlosti, pri čemu se na 3527 glasovnica našao konkretan prijedlog: dajte strip o kralju Tomislavu!(4)

Tomislav

Razumljivo, rad na crtanom romanu o prvom hrvatskom kralju povjeren je istoj autorskoj trojci koja je realizirala ‘Radoslava’ – scenaristu Žrnovačkom, crtaču Mauroviću i upisivaču teksta Bjelskom (koji je prepoznatljivim kaligrafskim rukopisom popratio veći broj Zabavnikovih stripova).

Nastupu ‘Tomislava’ (u broju 65 od 2. kolovoza 1944.) dano je spektakularno obilježje: uvodni tekst smješten je između dviju Maurovićevih simbolističkih kompozicija velikog formata, koje su ispunile cijelu stranicu Zabavnika (privlačne poput nekadašnjih ‘pučkih slika’, i one su se našle uokvirene na zidu mnogih domova). Susjednu stranicu ispunila je prva tabla stripa, s dramatičnom uvodnom sekvencom i dinamično crtanim prizorima.

Autorska trojka nije dugo djelovala zajedno: nacrtavši osam stranica ‘Tomislava’, preuzevši honorar, Maurović je preko noći izčeznuo iz Zagreba. Poput predratnog kolege i scenarista brojnih stripova Franje Fuisa (Fra Ma Fua), koji je nestao nepunu godinu prije, i on se odlučio ‘za šumu’- za bijeg u partizane.

Time su, pored ‘Tomislava’, bez svoga likovnog autora ostala jos dva stripa u nastavcima – ‘Ahuramazda na Nilu’, po izvornom scenariju S. R. Žrnovačkog, i ‘Zlatni otok’, prema romanu Roberta Louisa Stevensona.(5)

Doduše, Maurović je bio ‘fer’: ne htijući naglim odlaskom uvaliti kolege u sos, unaprijed je dovršio nekoliko nastavaka svih triju stripova – ostavivši im dovoljno vremena za snalaženje u novonastaloj situaciji.

Walter Neugebauer odlučio je da po isteku zalihe Maurovićevih crteža, s dvadeset i petim nastavkom sam preuzme crtanje ‘Zlatnog otoka’. Strip zasnovan na Stevensonovu klasičnom djelu pustolovne literature za mladež, u vrsnoj scenarističkoj obradi Marcela Čuklija, dotle je bio stekao veliku popularnost – koju je trebalo očuvati kvalitetnim crtežom u Maurovićevoj maniri. Stoga je vješto imitirao majstorov način crtanja, čime je za neko vrijeme čak prikrio njegov nestanak iz Zagreba .

Nastavke ‘Tomislava’ i ‘Ahuramazde na Nilu’ preuzeo je mladi Albert Kinert. Ondašnji student zagrebačke likovne akademije prvi se put okušao u stripu nedugo prije toga: u travnju 1944. u ilustriranoj reviji Pokret počeo je izlaziti njegov strip ‘Crvena kuga’, po Jacku Londonu, ubrzo i adaptacija Šenoine pripovijesti ‘Čuvaj se senjske ruke’.(6)

Kinert se odazvao Walterovu pozivu (bili su znanci iz srednjoškolskih dana) da nastavi Maurovićeve romane, iako su obojica bili svjesni realnosti – da će se razlika u likovnom rukopisu jednog i drugog autora vjerojatno nepovoljno odraziti na prijem stripova kod publike.

Pristupivši poslu s osjećajem profesionalne i umjetničke odgovornosti, potpisavši se u nekoliko navrata (kao i u Pokretu) pseudonimom Toma Božić, Kinert je uspješno ‘gurao’ nastavke obaju stripova – ali se nije odrekao svoje autorske individualnosti.

Iskazao se kao gotov crtač, s osobitim nervom za dinamiku slikovnog pripovijedanja, nimalo jednoličan u postavljanju kadrova, temperamentan u prikazivanju figura u ekstremnom pokretu – no u usporedbi sa sugestivnom izražajnošću Maurovićevih stripova njegovi su radovi ostavljali bljeđi dojam.

To se ponajviše osjetilo na ‘Tomislavu’, od kojega se u nastavku mogo očekivalo, za koji je Radovanović – Žrnovački pripremio zanimljiv scenarij, utemeljen na povijesnom romanu ‘Hrvatska na raskršću’, koji je pred rat napisao u zajednici sa Zvonimirom Furtingerom. (Roman je tijekom 1940. – 1941. objavljivan u nastavcima u Zagrebačkom listu.)(7)

Dok je ’Tomislav’ pivlačio svojom pričom, iz koje se mogao steći neki pogled na zbivanja u doba narodnih vladara, strip ‘Ahuramazda na Nilu’, kojemu je Maurović nacrtao prvih dvadeset i sedam nastavaka (od 43. do 70. broja), a njegov  nasljednik Kinert preostalih dvadeset i pet, nije stekao naklonost šire publike.

Razvučenu fabulu smještenu u šesto stoljeće prije Krista, u široki prostor od stare Helade do Egipta i perzijskog carstva, opterećenu opširnim dijalozima iz kojih je trebalo ‘ukapirati’ mnoštvo povijesnih činjenica, bilo je teško sve vrijeme pratiti s punom koncentracijom. (Ambiciozni Žrnovački popratio je strip opširnim povijesnim komentarima u tekstovnom dijelu lista, uglavnom privlačnima obrazovanijem čitateljstvu).(8)

lako okružen ratnom stvarnošću koja je prodirala zamalo u sve pore svakodnevnog života, Zabavnik se uspio održati kao izdanje u čije stripove nisu doprli sadržaji tekuće političke ili ratne tematike. Jednostavno, Zabavnik je bio ono što mu kaže ime – zabavnik!(9)

U ljeto 1943. lepeza stripova dopunjena je trima ostvarenjima strane proizvodnje. Karikaturalni strip ‘Robinson u šali’ predstavljao je parodiju Defoeova romana, dok su u pričama ‘Divlji labudovi’ i ‘Svinjar’ prozračnim lirskim crtežom obrađene dvije Andersenove bajke.(10)

Po samoj prirodi sadržaja, obje su priče naprečac osvojile najmlađe, dobrim dijelom zahvaljujući stihovima Norberta Neugebauera koji su pratili slike. (Mame i starija braća bili su zaduženi da ih čitaju onima koji još nisu krenuli u školu – što je nemalom broju klinaca predstavljalo prvi ulazak u svijet dječje književnosti.)

Zabavnikova galerija stalnih likova, junaka šaljivih zgoda, ubrzo je dopunjena još jednim dječakom – malim Dadom  Prvi se put pojavio u prigodnoj šali u četiri slike, objavljenoj u svečanom dvobroju o Božiću 1943. pod naslovom tipičnim za sadržaje namijenjene djeci – ‘Zgodne nezgode malog Dade’. Nakon toga Dado nije izostao ni iz jednog broja Zabavnika, sve do kraja izlaženja lista.(11)

Kao junak situacijskih šala iz dječjeg svijeta, Dado je ubrzo zadobio više mjesta na stranici (četiri pasice plus dijalog), potom i privlačnu poziciju u koloru na začelju lista. Time se približio popularnosti koja je u predratnom razdoblju pratila srodne junake urbanog prostora – malog Ivicu i njegove ‘rantanplance’.

U kratkim šalama (jedna do dvije pasice) povremeno su se, na smjenu, pojavljivali i ostali Walterovi likovi – čime ih je autor zadržavao u vidokrugu publike i čuvao im stečenu popularnost. Jasnoća i preciznost vizualnog kazivanja pratila je gegove u kojima su se Zvrkić, Zbrkić, Bimbo, Jurica ili mali Dado često pojavljivali bez riječi. U tom pogledu posebno zanimljiv bio je kraći niz pantomimskih stripova na cijeloj tabli (11 – 12 slika), objavljen početkom jeseni 1944. Pod zajedničkim naslovom ‘Bez rieči’ (ondašnji korijenski pravopis!) redale su se zgode nekog neimenovanog dječaka (u dva navrata naslovu je dodano ime Branko), kao primjer uspješno režirane nijeme situacijske komike.

Strip bez riječi iskazao se pogodnim za stvaranje gegova nadrealističkog sadržaja. U jednoj takvoj zgodi spomenuti dečko svira violinu pod prozorom djevojčice u koju je zaljubljen, a ona rukom hvata note koje ulaze u sobu i baca ih u koš za smeće! Kapi kiše koje cure kroz strop i padaju na tipke Bimbova pisaćeg stroja, isto su tako geg nadrealističke prirode.

[1] Na žalost, neki klasični stripovi W. i N. Neugebauera u kasnijim reprizama tiskani su u crno-bijeloj tehnici, lišeni vrlo značajne izražajne komponente (boje). Iz razloga štednje, čitateljima je bilo uskraćeno potpuno uživanje u tim majstorskirn ostvarenjima

[2] Današnje generacije koje se od malih nogu susreću sa stripovima u koloru, tiskanima savršenom ofsetnom tehnikom koja je posve istisnula tradicionalnu, manje kvalitetnu, sporiju i znatno skuplju rototehniku s izradom klišeja i lijevanjem olovnih ploča, možda ne mogu razumjeti napredak koji je u ono vrijeme ostvaren Zabavnikom. Bez uvida u originalno izdanje (i usporedbe s dotadašnjim strip listovima) teško je shvatiti koliko su dobra domaćem stripu donijela Neugebauerova nastojanja.

[3] Nobikin idiom nije izbjegao pažnji nekih sveučilišnih profesora, koji su u neobaveznom razgovoru sa studentima često komentirali tu jezično i kulturološki zanimljivu pojavu. Činjenica je da mnogi stariji i danas pamte cijele odlomke teksta ‘Tarzanovim stopama’ (donekle zahvaljujući višekratnom repriziranju stripa). Uzajamno citiranje tih stihova na nekom izletu ili društvenoj veselici znak je generacijskog prepoznavanja.

[4] Između glasovnica s prijedlogom za strip o kralju Tomislavu izvučeni su dobitnici novčanih nagrada: prve – 10.000, druge – 5.000 i deset utješnih po 2.000 kuna (utješne nagrade pretvorene su u jednogodišnju pretplatu na list).

[5] *Maurovićev i Neugebauerov ‘Zlatni otok’, kao i Bisova ‘Atlantida’, u cijelosti su reprizirani u 1. broju Strip revije, u rujnu 2009., što je njihovo prvo objavljivanje nakon izlaženja u Zabavniku

[6] O Kinertovim stripovima u Pokretu pisano je u 6. broju Strip revije, u prvom dijelu povijesnog prikaza strip produkcije u NDH.

[7] Za trajanja NDH Furtinger se nije javljao literarnim i publicističkim radovima, budući da je njegovo prezime ukazivalo da je židovskog podrijetla – pa je prema tome nepoćudan za djelovanje u javnom životu

[8] Po Maurovićevu priznanju, Žrnovački mu je znao koji put prigovoriti zbog određenih crtačkih rješenja, pa je izmedu njih dvojice dolazilo do razgovora u povišenom tonu.

[9] Štoviše, redakciji je često uspijevalo izbjeći i onu minimalnu obavezu prema ustaškom režimu – da se mali Jurica pojavljuje s kapom Ustaške mladeži. ‘Kako to da mali opet nema kapu?’, znali su prigovoriti Walteru kad bi donio strip na cenzuru, a crtač bi s osmjehom odgovarao: ‘Pa kak bu nosil kapu kad je u kupaonici ili u krevetu?’

[10] Spomenuti naslovi, djela danskih autora, bili su namijenjeni objavljivanju u prvoj verziji Zabavnika (iz 1941.), za koji vlast nije dala dozvolu, pa su do neke nove prilike sačuvani u ladici (dobro su došli u trenutku kratkotrajnog prekida ‘Kneza Radoslava’)

[11] Inspiracija za lik isto je tako nađena u američkim ‘newspaper comicsima’.

Rudi Aljinović
prvi put objavljeno u 7. broju Strip revije, listopad 2011.

Na ograničenom prostoru još se našlo mjesta za poneku novelu pustolovnog sadržaja, putopisnu reportažu, prikaz kakva historijskog događaja i slično. Mogućnost za objavljivanje većeg broja tekstova, zanimljivih širem spektru čitatelja, ukazala se tek spajanjem Zabavnika s tjednikom Za Vas.

Naslovnica br. 40., 1. veljače 1944.

Padom Italije, u sastav NDH ponovno su ušli oduzeti dijelovi Dalmacije, Primorja i Gorskog kotara (iako se na njima ubrzo rasporedila njemačka vojska) pa je vlast odlučila iskoristiti novonastalo stanje da podigne raspoloženje stanovništva i vrati prilično poljuljano povjerenje u državu (velik dio njenog prostora u to je vrijeme bio pod nadzorom partizanske vojske, dok je u gradovima, unatoč ustaškoj represiji, djelovao snažan antifašistički pokret).

Dotle su se već bili iskazali pozitivni učinci povratka stripa na javnu scenu i liberalnijeg odnosa vlasti prema zabavnom tisku, što je navelo izdavača da pokrene još jedan list s pretežno ‘mirnodopskim’ sadržajem. Tiskan u novinskom formatu na osam stranica, zamišljen kao neka vrst obiteljskog zabavnika, Za Vas je bio uređivan po formuli ‘za svakoga ponešto’.

Donosio je novele (ljubavne i pustolovne), roman u nastavcima, razgovore s poznatima iz umjetničkog i sportskog svijeta, napise s temama iz nacionalne prošlosti (najzastupljeniji su bili tekstovi o pomorskoj tradiciji Hrvata), grafološku rubriku, stranicu za mladež, enigmatiku, humor – sve do savjeta za kućanstvo, modu i brigu o novorođenčadi.

Maurovićeve ilustracije

Kao odgovorni urednik list je u prvo vrijeme potpisivao Marcel Čukli, od 11. broja nadalje Viktor Anton Duišin. U stvari, obje su redakcije u neku ruku djelovale zajednički, povezane prostorom i većim brojem suradnika. Nije bilo mnogo izgleda da će se uz takvo sadržajno šarenilo na relativno skromnom prostoru, Za Vas u dogledno vrijeme razviti u tiražno uspješnu novinu – tim više što su ga pritiskale objektivno teške ratne prilike. Zato je Uprava zabavnih listova donijela odluku da se nakon 18. broja Za Vas spoji sa Zabavnikom.

Tako je 26. siječnja 1944. zaglavlju redovitog broja Zabavnika – 38 – pridodan naziv Za Vas, što je popraćeno slijedećim priopćenjem: ‘Našim čitateljima – Zbog štednje električne struje i poteškoća u dobavi papira, odsad će Zabavnik i Za Vas izlaziti zajedno svake srijede na 12 stranica.’ Od tog broja Zabavnik je kao glavni urednik potpisivao Viktor Anton Duišin. Pritom je zadržao poziciju ravnatelja Ustaškog nakladnog zavoda. Uz ime Waltera Neugebauera već je neko vrijeme (od broja 28) stajala naznaka ‘umjetničko i tehničko vodstvo’.(1)

Dvojni naslov koji se protegnuo kroz četiri broja, otisnut jarkocrvenim (Zabavnik) i modrim slovima (Za vas), grafički je djelovao vrlo efektno, no mnogo veći učinak ostvaren je ‘podebljanjem’ Zabavnika: sa četiri stranice više, list je mogao povećati količinu tekstovnih priloga.

Dakako, u prošireni prostor prenesene su uglavnom one vrste sadržaja koje su odgovarale karakteru Zabavnika. Tako su zainteresirani mogli i nadalje pratiti nastavke pustolovnog romana ‘Tajna jezera Lo-Mitsa’ (s podnaslovom ‘Izgubljena država bijelaca u srcu Afrike’)’(2) serijal ‘Priče s mora’ (o slavnim moreplovcima, istraživačima, gusarskim i piratskim poglavicama) ili ‘Pustolovine Milana i Branke’ (pričice o doživljajima dvoje mladih avanturista). Osiguran je prostor za jednu do dvije novele, humoresku, kozeriju, a napose za brojne popularno obrađene teme s raznih područja znanosti i opće kulture.

Odrasliju mladež privlačile su povijesne crtice iz pera jednog od najmarljivijih Zabavnikovih suradnika, S. R. Žrnovačkog (Radovanovića). Bilo ih je u svakom broju, širokim rasponom naslova doticale su prošlost pojedinih hrvatskih krajeva i naselja, životopise znamenitih ličnosti iz nacionalne povijesti i kulture, događaje koji se ne zaboravljaju. (Na primjer: Odakle ime gradu Splitu – Najstrašniji dan dubrovačke povijesti – Stari Osijek – O Hrvatima izvan domovine – O starim tvrđavama – Klis – Kuga u Šibeniku – Junak iz Like, pop Marko Mesić – Faust Vrančić – Juraj Dobrila – Sidonija Rubido i Milka Trnina – Vlaho Bukovac). Poput stripova o seobi Hrvata i kralju Tomislavu, kojima je Žrnovački bio scenaristom, i ti su naslovi objavljivani s namjerom da djeluju u pozitivno-patriotskom duhu.

Poznati zagrebački obrtnik, limar Viktor Kučinić, koji je kao povjesničar – amater često izvlačio na svjetlo dana zanimljive priče iz prošlosti, pisao je u Zabavniku o ‘coprnicama’ s Kleka, o starim purgerskim gostionicama i sudbinama nekadašnjih zagrebačkih glazbenika.

Jedan od onih Zabavnikovih suradnika koji su za javnost ostajali anonimni, jer se nisu potpisivali, bio je Fedor Hanžeković, budući filmski redatelj. Pripremao je tekstove o stranim zemljama i narodima, njihovoj kulturi i  običajima (ispomagao se građom iz National Geographica i sličnih publikacija na stranim jezicima). Materijale te vrste pripremao je i V. A. Duišin.

Zagorkina stranica

Novele lakših, zabavnih žanrova također su pisali Norbert Neugebauer, Viktor A. Duišin, Dragica Šutej, Mladen Chudoba i još neki autori, među njima Ivan Raos – potpisivao se pseudonimom Iris. Usporedo s izvornim radovima domaćih suradnika, objavljivani su prijevodi odnosno prerade novelističkih tekstova iz stranih izvora (pretežno francuskih, engleskih, američkih, nešto rjede španjolskih), koji su odvodili čitatelje u daleke egzotične krajeve ili na ulice svjetskih metropola.

Ugodno iznenađenje predstavljalo je uvođenje ‘Zagorkine stranice’. Omiljena pučka spisateljica, autorica ‘Gričke vještice’, ‘Republikanaca’ i niza drugih romana, prva profesionalna novinarka s ovih prostora i junakinja mnogih domoljubnih akcija Marija Jurić – Zagorka, pridružila se ekipi Zabavnikovih suradnika u kolovozu 1944. Uređivanje stranice naslovljene svojim imenom popratila je napomenom: ‘Čitatelji su mi uvijek bili jedini prijatelji, jedina moja obitelj. I to upravo neviđena obitelj, jer me već 45 godina stalno hrani i brani i još nikad nije rekla: Već bi se jednom slobodno iz kuće maknula na onaj svijet!’

U svakom broju Zagorka je punila stranicu šarolikim prilozima – listićima iz stare novinarske bilježnice, sličicama iz suvremenog života, ‘zagrebačkim kipcima’, humoreskom, kraćom reportažom itd. (Nekoliko nasumce izabranih naslova: Kako sam bila muškarac – Ljubav i lopta – Kakva je voda u Zagrebu – Bolji gospodin – Frajlica razbojnik – Kako sam postala kradljivka).

Osigurati kvalitetnu vanjsku suradnju nije bila stvar samo dobre organizacije, nego i materijalnih mogućnosti. Zahvaljujući visokoj nakladi, Zabavnik je ostvarivao relativno dobar prihod, što je omogućilo primjereno nagrađivanje suradnika.

Jedan kozerski osvrt na aktualna zbivanja u književnom i umjetničkom životu Zagreba, objavljen u ilustriranom časopisu Pokret, izravno potvrduje tu činjenicu: ‘Zabavnik, ne, ne čudite se, radi se baš o onom dječjem listiću tankoglasih blizanaca Neugebauera’, piše autor kozerije Mefisto, ‘dakle taj vam Zabavnik plaća najviše honorare na ovom našem čednom zagrebačkom tlu.’(4)

Sjena, 13. nastavak

Kao podstrek domaćim piscima, u prvom redu početnicima, Zabavnik sredinom 1944. raspisuje natječaj za dvanaest najboljih novela. Uz napomenu da se radovi šalju anonimno, naglašava se da ‘u prvom redu dolaze u obzir novele čiji će sadržaj biti uzet iz našeg hrvatskog života, a osim toga biti odgojne naravi’. Tročlanu porotu činit će prof. dr. Ivan Esih, književnik i savjetnik ministra prosvjete, prof. Vinko Nikolić, član Društva hrvatskih književnika i Ustaškog nakladnog zavoda, prof. Ante Nizeteo, književnik i član Matice hrvatske.(5)

Među dvanaestoro nagrađenih čije su novele redom objavljene u narednim brojevima Zabavnika, našla su se imena Lidije Grilec (pričom ‘Pule’ osvojila drugu nagradu), Ivana Raosa (treća nagrada za priču ‘Neretvanska gusarka’), Milivoja Slavičeka, Svevlada Slamniga, Norberta Neugebauera, dra Vinka Dorčića, Krešimira Golika.(6)

Zasluga je Waltera Neugebauera što je Zabavnik sve vrijeme izlaženja zadržao svjež grafički izgled. Vodio je brigu o uravnoteženom učinku crno-bijelih i koloriranih stranica, brinuo se, koliko je bilo u njegovoj moći, za poklapanje ‘pasera’ i čistoću otisaka, uz to je svako malo unosio u list sitne grafičke i likovne inovacije (neki ih u prvi mah ne bi ni zamijetili, no ipak su pridonosile povoljnom dojmu).

Jednom je to bila sjenka dodana slovima u zaglavlju lista, drugi put karikaturalna vinjeta uz neki članak, crtani naslov novog stripa ili tekstovnog serijala, ilustracija hrabro ‘raspaljena’ preko nekoliko stupaca itd. Pazio je na uredan upis teksta u stripove (kad je kaligraf-majstora Bjelskog bolest nakratko udaljila od radnog stola, dao je da se u oblačiće lijepi tipografski složen tekst). Osobito je vodio računa da se ilustracija zadrži na kvalitetnoj razini.

Do odlaska iz Zagreba ilustracijom je dominirao Maurović (upravo se u Zabavniku obnovila dugotrajna suradnja tandema Zagorka – Maurović, započeta još dvadesetih godina). Zatim se ilustriranja sve više prihvaćao sam Walter (tu je sasvim učvrstio svoju likovnu maniru), a istodobno je tražio nove snage.

Ubrzo se kao zahvalan suradnik afirmirao Čedomil Bachrach: rutinskim realističnim crtežom pratio je novelete i magazinske priloge. Uz rad na stripu, ilustracijom se sve više angažirao Kinert (osobito potkraj 1944. i prvih mjeseci 1945.). Nekoliko crteža objavili su Vladimir Delač i Vjekoslav Radilović (stariji brat Julesa Radilovića). Razumljivo, prevedene tekstove često su pratile ilustracije preuzete iz originala.

Iako su prilike bile daleko od mirnodopskih, nisu izostali pokušaji da se proširi Zabavnikov tržišni program. Uoći Božića 1943. tiskane su dvije knjižice stripova braće Neugebauer, premijerno objavljenih u predratnom tisku – ‘Prvi među zadnjima’ i ‘Obijesni pjetlić – Tri lijenčine’. Obje su rasprodane prekonoć. Podjednako uspješno tekla je prodaja pocakljenih keramičkih figurica Bimba i Hanzeka, izrađivanih u jednoj zagrebačkoj manufakturnoj radionici. Patuljak Nosko sa svojom guskom Mimi te Bimbo i Hanzek pojavili su se i u reljefnoj izvedbi u drvu: u sporazumu sa Zabavnikom stavio ih je na tržište jedan obrtnik drvotokar. Uz 100. broj lista izdana je serija od četiri ‘Bimbo – dopisnice’ s likovima Bimba, Hanzeka, malog Dade i poštara Zekana u boji. (Tako je Dado s kiticom cvijeća želio ‘od sjca sve najboje!’, dok je Bimbo, udarajući po metli kao po gitari, pjevao ‘Nek ta pjesma k tebi letit, da se mene ti sad sjetit!’).

[1] Po kazivanju Zabavnikovih suradnika (stalnih ili povremenih) s kojima je autor ovog pregleda tijekom godina dolazio u kontakt (Marcel Čukli, Čedomil Bachrach, Dragan Težak, Fedor Hanžeković i dr.), Walter je i nadalje bio središnja os uredništva. Kao ravnatelj Zavoda i glavni
urednik, Duišin se više posvetio organizacijskim pitanjima (kontaktiranje sa cenzurom, ugovaranje vanjske suradnje, natječaji itd.), a uređivanje tekstovnih priloga dijelio je s N. Neugebauerom i Čuklijem.

[2] Tekstu je pridodan kratak sadržaj prošlih nastavaka; na isti način popraćen je nastavak Zabavnikova romana ‘Sjena’ – čime je publici olakšano čitanje obaju romana.

[3] Inače, mnogi stari Zagrepčani, ondašnji čitatelji Zabavnika, pamte njegovu sentimentalnu reportažu ‘Vječni Indijanci’ – o dječačkim ratovima na sjevernim obroncima grada.

[4] Citat iz ovećeg napisa ‘Mefistov umjetnički Ku-klux-klan’ (Pokret br. 64, prosinac 1944.); spomenuti pasus pratila je vinjeta koja prikazuje kako iz Zabavnika cure novčanice.

[5] Raspisivanjem natječaja Zabavnik se uključio u poticanje domaćeg literarnog stvaralaštva kao dijela kulturne politike NDH, koja se, uz ostalo, izrazila velikim brojem knjiga u izdanju HIBZ-a (Hrvatski izdavalački i bibliografski zavod) i drugih izdavača, kulturnim prilozima u dnevnim i tjednim listovima, časopisima Hrvatska revija, Vienac i dr. Natječajem su bile predviđene novčane nagrade
(prva – 20.000 kn, druga – 10.000 kn i deset trećih po 5.000 kn). Prva nagrada nije dodijeljena, jer su članovi porote jednoglasno zaključili ‘da prispjele novele ne odgovaraju ni u umjetničkom ni u
sadržajnom pogledu postavljenim uvjetima’. Umjesto toga uveden je iznos druge nagrade (15.000 kn), a između ostalih nagrađenih rukopisa (sa po 5.000 kn), jedan je izdvojen za treću nagradu (10.000 kn).

[6] Domobranski dočasnik Krešo Golik zacijelo nije slutio da će mu se sudjelovanje u Zabavnikovu književnom natječaju jednog dana uzeti za zlo. Nakon što je u poslijeratnim godinama uspješno
započeo karijeru filmskog redatelja i snimio dva igrana filma, saznalo se za nekoliko njegovih tekstova objavljenih u endehaškim listovima, zbog čega su ga komunistički dušebrižnici stavili na led. Prošlo je desetak godina prije nego što mu je ponovo dopušteno režirati. (Za one koji možda ne znaju: Golik je redatelj filmske komedije ‘Tko pjeva zlo ne misli’ i TV serije ‘Gruntovčani’.).

Rudi Aljinović
prvi put objavljeno u 7. broju Strip revije, listopad 2011.

Kako je rat ulazio u završnicu, pogoršavale su se prilike u kojima je Zabavnik izlazio. Cestovni i željeznički promet bio je sve nesigurniji, na nekim prugama vlakovi već dugo nisu vozili, što je otežavalo dostavu lista. U krajevima zahvaćenim borbama prodaja je gotovo zapela. Zračni prostor Hrvatske sve su češće prelijetale formacije savezničkih (angloameričkih) zrakoplova, zaredala su bombardiranja gradova i komunikacija, dnevni život bio je isprekidan stalnim uzbunama, što je posvuda remetilo radni ritam.

Naslovnica br 83-84., Božić 1944.

U 75. broju, od 18. listopada 1944, čitatelje je dočekalo upozorenje: ‘Zbog ograničenja potrošnje električne struje i plina morao je ovaj broj Zabavnika iznimno izaći u smanjenom opsegu.’ Izdanje je sa dvanaest stranica smanjeno na osam. Iako se pretpostavljalo da je riječ o jednokratnom potezu, Zabavnik je nastavio izlaziti na osam stranica. Na zadovoljstvo većine čitalaca nije smanjen broj stranica sa stripom, nego je restrikcija zahvatila tekstovni sadržaj (odnos stranica stripa i teksta zadržao se u omjeru 5:3).

U listopadu i studenom 1944. list je izlazio sa zakašnjenjem (‘zbog pomanjkanja električne struje u tiskari’), a kroz četiri broja u studenome i prosincu (79 – 82) izostao je kolor: samo je naslov lista otisnut uobičajenom crvenom bojom, dok su ‘Mali Muk’ i Walterovi stripovi s posljednje stranice tiskani crno-bijelo (razlog je bio isti: zbog pomanjkanja struje, cinkografija nije dospjela izraditi potrebnu količinu klišeja).

Unatoč svim nevoljama, Zabavnik je i nadalje bio željno iščekivana novina.(1) Članove uredništva nije napuštao mladenački entuzijazam (te 1944. prosječna starost bila im je 23 – 25 godina): spoznaja da stvaraju list koji je sadržajem jedinstven na tržištu i uz to stekao naklonost široke publike, ispunjavala ih je zadovoljstvom, ujedno obvezivala da ustraju u naporima i Zabavnik održe privlačnim.

Strip ‘Mali Muk’, koji se likovnim i pripovjedačkim šarmom nadovezao na ‘Noska’ i ‘Gladnog kralja’, nastavljao se kao jedan u nizu Zabavnikovih aduta, što je bio i ‘Zlatni otok’ sa svojom uzbudljivom pustolovnom pričom i crtežom koji je majstorski izrazio dramatiku zbivanja i karakterne crte glavnih lica (od malog Jima, podmuklog Silvera i jednookog Handsa do nesretnog ‘maroona’ Ben Gunna). ‘Mali Muk’ bit će okončan u božićnom dvobroju 1944., a ‘Zlatni otok’ nešto poslije, u 95. broju).

Pozornost je privlačio i ‘Tomislav’: dinamičan protok radnje i iskorak u malo poznate detalje nacionalne povijesti, pridonijeli su da se čitaoci brzo priviknu na ruku novog crtača. Kinertovom rukom uspješno je nastavljena i dovršena crtački vrlo zahtjevna ‘Ahuramazda na Nilu’ (okončana je u 96. broju). Najzad, čitatelji su navikom bili čvrsto vezani uz ‘Dadu’ (bio je zanimljiv i odraslima), a pogotovo uz Florijana i njegove luckaste zgode (‘Šic-Mic’ često je nasmijavao komikom nadrealističkih situacija).

Bimbo dopisnica

Poseban događaj predstavljali su tradicionalni praznični dvobroji o Božiću i Uskrsu, u povećanom opsegu, bogati sadržajem, redovito s novim stripom. Posebno atraktivna bila je prigodna Neugebauerova kompozicija preko cijele naslovne stranice, s kratkom strip šalom i defileom njegovih najpopularnijih figura.

Početak 1945. obilježen je povratkom Bimba: njegove zgode na prvoj stranici, kroz nekoliko su brojeva prethodile stripu u nastavcima ‘Lučki izvidnici’. Junaci toga šaljivog krimića, Hans i Bimbo, detektivi u lučkoj četvrti, hvataju se ukoštac s bandom krijumčara. Put do uspjeha bio bi im izravniji da nije Bimbove nespretnosti! Duhovitom pričom i likovnom izvedbom ‘Lučki izvidnici’ nisu mnogo zaostajali za klasičnim ‘Tarzanovim stopama’ (zbog čega se može reći kako je šteta što tijekom karijere Neugebaueri nisu ostvarili poveći ciklus pustolovina slavnog para).

Malo je tko primijetio da je u siječnju 1945. iz impresuma izostalo ime Viktora Antona Duišina, kao glavnog urednika Zabavnika i ravnatelja Ustaškog nakladnog zavoda. Tako će u posljednjoj fazi lista, u svojstvu urednika Zabavnik ponovno potpisivati Walter Neugebauer (što je faktično bio i dotad).

Sa stranica prazničnog dvobroja izdanog o Uskrsu (97 – 98) zrcalilo se nesmanjeno kreativno raspoloženje koje je vladalo u uredništvu, unatoč neizvjesnostima koje je donosio bliski završetak rata. Naglasak bogatom sadržaju dali su počeci novog romana i dvaju stripova. Romanom Karla Maya ‘U pandžama riječnog zmaja’ zaigralo se na sigurnu kartu: posrijedi je bilo manje poznato djelo najomiljenijeg pisca pustolovne literature za mladež u 20. stoljeću. Prvi nastavak romana popraćen je opširnim tekstom o ličnosti Karla Maya.

Strip ‘Propali grad Wai Hu Wit’, prvim nastavkom predstavljen na dvije stranice, pripadao je žanru znanstvene fantastike. Scenarij Marcela Čuklija odvodi dvojicu mladih Hrvata, studenata arheologije, u Južnu Ameriku, u goste imućnom iseljeniku Petriću, rodaku jednoga od njih, koji će financirati njihovo istraživanje na Uskršnjim otocima. U društvu domaćina i njegove kćeri Inez – Ivanke (dakako, ljepotice) slučajno otkrivaju podzemni svijet i nepoznatu civilizaciju koja još uvijek egzistira. Crtež Alberta Kinerta odavao je snažan utjecaj Alexa Raymonda i njegovih stripova o Flashu Gordonu.

Drugi strip tandema Čukli – Kinert, vestern ‘Osvajači Zapada’, započet je prizorom doseljeničke karavane koja preko prerije putuje prema dalekoj Kaliforniji. Karavanu napadaju Indijanci, a u nastalom metežu dolazi do izražaja odvažnost dvojice hrvatskih doseljenika, mladog Tome i starog Gavrančića, zvanog Gavran (koji izgledom i ponašanjem podsjeća na Maurovićeva Starog Mačka). U kadrove stripa s podnaslovom ‘Sudbine hrvatskih iseljenika na Zapadu’, crtač je uspješno prenio ikonografiju holivudskih filmova.(2)

Osvajači Zapada

Jubilarni stoti broj Zabavnika obilježen je ugodnim iznenađenjem: na naslovnici se pojavio strip u boji ‘Jaglenac i Rutvica’, izrađen prema motivima poznate priče Ivane Brlić – Mažuranić. Bajku o bratu i sestrici, sirotanima bez roditelja koji se snagom ljubavi probijaju kroz leglo zla, jednu od najljepših u ciklusu ‘Priča iz davnine’, sjajno je prenio u slike Walter Neugebauer. (Valja spomenuti da su Neugebaueri još prije rata naumili stripizirati ‘Priče iz davnine’, u koju je svrhu stariji brat Norbert nekoliko puta posjetio Ivanu Brlić – Mažuranić u njenom zagrebačkom domu i zadobio pristanak.)

Nažalost, čitatelji su pročitali samo tri nastavka ‘Jaglenca i Rutvice’. Zabavnik se posljednji put pojavio na tržištu s brojem 102, koji je nosio datum 2. svibnja 1945. Osim spomenutog stripa, nezavršeni su ostali ‘Tomislav’, ‘Osvajači Zapada’, ‘Propali grad Wai Hu Wit’, a to je bio i oproštaj s Dadom, Bimbom, Florijanom i njegovim Miškom koji su do kraja razveseljavali čitatelje.

Na kraju, kako ocijeniti Zabavnik?

• Ponajprije, valja imati na umu njegov psihološki učinak (što je izraženo i u naslovu ovog pregleda). U zabrinjavajućem ratnom vremenu, vremenu neimaštine i općeg osjećaja nesigurnost, Zabavnik je mnogima (naročito djeci) donosio ugodu, sadržaj u kojemu se istinski uživalo (odrasli su uz njega na trenutak zaboravljali dnevne brige).
• Zabavnik je svojim sadržajem djelovao pozitivno u nacionalnom duhu, ali se uspješno othrvao napastima ideologije.
• U cjelini, list je predstavljao osmišljen zbir stripova i raznolikog tekstovnog štiva (zbog čega je u ovom pregledu dužna pozornost pridana tekstovnim sadržajima).
• Nakon dvije godine čekanja na ‘zeleno svjetlo’ (1941 – 1943), Zabavnik se uspješno nadovezao na ne osobito dugu, ali ostvarenjima bogatu tradiciju domaćeg stripa u predratnom razdoblju. Okupio je brojnu publiku, privukao je stripu neke nove klince, poticajno je djelovao i na neke buduće autore (one iz tzv. ‘druge generacije’).
• U 102 broja Zabavnik je objavio zadivljujuću količinu stripa koji sadržajnim i likovnim vrijednostima nije zaostajao za dotad iskazanim svjetskim prosjekom. Štoviše, nemali broj naslova bio je vrhunskog umjetničkog dometa, koji kao takvi ostaju trajnom vrijednošću u riznici nacionalnog stripa – a s vremenom će se zacijelo otkriti i njihova univerzalna vrijednost. (Potencijalni spisak obuhvaća stripove ‘Patuljak Nosko’, ‘Gladni kralj’, ‘Mali Muk’, ‘Tarzanovim stopama’,’Seoba Hrvata – Knez Radoslav’, ‘Grob u prašumi’, ‘Zlatni otok’, ‘Atlantida’, više kratkih strip-šala).
• Kvalitetom tiska u četiri boje Zabavnik je izvukao maksimum iz ondašnjih mogućnosti ‘olovnog’ rototiska, pa je u tom pogledu bio ravnopravan ponajboljim svjetskim izdanjima te vrste (prije svega, američkim) – što je lako provjeriti usporedbom.
• Iako je samim imenom naglasio svoju ulogu zabavljača, list je na privlačan način spajao zabavu s poukom. Rado čitani bili su naslovi povijesne tematike, reportaže o stranim zemljama i narodima, članci o civilizacijskim dostignućima itd.
• U bogatoj ponudi zabavne proze (novele, romani), domaći pisci dali su, po mjeri onog vremena, poveći broj sasvim solidnih ostvarenja.
• Dobrom prodajom (čak i u otežanim uvjetima potkraj rata), list je ostvario sigurnu materijalnu egzistenciju te je mogao primjerno nagrađivati suradnike.
• Najzad, malo je koji primjerak lista bačen nakon čitanja. Zabavnik je poticao ljubitelje stripa na sakupljanje, pa i eventualno uvezivanje. Stoga sačuvani kompleti i danas svjedoče o jednom uspješnom izdavačkom pothvatu!

Ahuramazda na Nilu

Tiskanje je započelo u popodnevnim satima nedjelje 6. svibnja 1945, kad su se partizanske snage naglo približavale Zagrebu i kad su ulicama što iz grada vode prema zapadu krenule duge kolone raspršene domobransko-ustaške vojske, vojnika ‘wehrmachta’ i brojnih civilnih bjegunaca. Rotacija Hrvatskog tiskarskog zavoda jednoličnim je ritmom izbacivala primjerke Zabavnika s crtanom bajkom u boji ‘Jaglenac i Rutvica’ i s drugim stripovima – a tada se radnici uz stroj počinju pitati ima li smisla nastaviti tiskanjem. Partizani će sutra, prekosutra biti u Zagrebu i veliko je pitanje hoće li Zabavnik uopće u prodaju (list je izlazio srijedom).

Neka se tiskanje nastavi – odgovorio je nakon kraćeg razmišljanja urednik Walter Neugebauer, koga su nazvali kući telefonom. Sutra ćemo, reče on, već vidjeti što i kako dalje, Ipak, nakon kojih desetak tisuća odštampanih primjeraka, grafičari odustaju od daljnjeg rada. Zaustavili su stroj i napustili tiskaru. Jedinice Narodnooslobodilačke vojske ušle su 8. svibnja u Zagreb, a tiskanje 103. Zabavnikova broja, s nadnevkom 9. svibnja, nije nastavljeno.

Neosnovan je bio optimizam mladog Waltera Neugebauera da će broj moći u prodaju, a pogotovo je bila neosnovana njegova nada da će Zabavnik, kao tipično izdanje zabavnopoučnog sadržaja, možda nastaviti izlaženje i nakon smjene vlasti. Veći dio otisnute naklade 103. broja Zabavnika završio je u rezalištu papira, a manji broj sačuvanih primjeraka danas predstavlja dragocjenost u zbirkama sakupljača stripa.

[1] Događalo se da nakon zastoja, u poštanski ured ili trafiku u nekom mjestu odjednom pristignu po dva ili čak tri broja – no redovito su bili rasprodani, iako sa zakašnjenjem.

[2] Činjenica da se u oba stripa, započeta koncem ožujka 1945., pojavljuju hrvatski iseljenici na tlu Sjeverne odnosno Južne Amerike, može se dovesti u vezu s ondašnjim (zakašnjelim) nastojanjem da se u posljednjoj fazi rata Hrvatska, u cilju očuvanja državne samostalnosti, približi zapadnim saveznicima. (Inače, od samoga početka Zabavnikova izlaženja mnogi su tekstovi, ponajviše novele i romani, temom bili ‘zapadno’ usmjereni.).

Rudi Aljinović
prvi put objavljeno u 7. broju Strip revije, listopad 2011.

Nekad čitan kriomice ispod školskih klupa, danas je stripu priznat puni dignitet – deveta umjetnost. Povjesničari umjetnosti pišu znanstvene članke o stripu, pojavljuju se prijevodi radova inozemnih autoriteta, feljtoni u novinama… Ministarstvo kulture i druge kulturne ustanove pomažu strip-izdavačima, financiraju izložbe stripa i različite stripovske pothvate. Strip nalazi svoju kulturnu mjeru – izrađena je njegova kulturna i estetska legitimacija.

Strip gotovo da nema više osporavatelja, ali podizanjem na umjetničku razinu izgubio je dinamične kritičarske osvrte na javnoj sceni. Strip danas nema neke svoje vodeće analitičare i teoretičare oštra oka, danas je strip analitika svedena na puku frazeološku deskripciju, nostalgično povjesničarenje, panegirike prijateljima crtačima i scenaristima, uobičajeni žal za velikim nakladama (i zaradama). Više je rasprava o izgledu izdanja, tiskarskim i knjigovežničkim nesavršenostima ili propustima, nego o likovno-narativnoj vrijednosti.

Naša je mlada publika odgojena podvrstom dječjeg stripa po uzoru na vječnog Disneyja te na talijansku Bonelli školu, a nije se susretala s klasicima američkog stripa i njihovim junacima, te francusku i belgijsku školu stripovskog izraza. Navedimo dalje nevjerojatno grafički rafiniranu južnoameričku i španjolsku školu stripa koju otkrivamo tek u tragovima.

Što se tiče naše strip scene, zahvaljujući prof.dr.sc. Veri Horvat-Pintarić i sljedbenicima otkrili smo punu veličinu Andrije Maurovića, koji je unatoč našem ziheraškom kulturnom kašnjenju, već dosegnuo status klasika. Polako otkrivamo i ostale naše klasike – Julesa Radilovića, Žarka Bekera, Borivoja Dovnikovića, Ivicu Bednjanca, Ota Reisingera, tu „zaboravljenu bašćinu“ nacionalnog stripa, nad kojom danas dominiraju maniristički likovi uglavnom talijanske rovenijencije (čast izuzecima).

Koliko nam je potrebno da iznova otkrijemo Waltera Neugebauera, tog svestranog likovnjaka, nije pretjerano reći giganta, koji je svojim djelom i značajem uz bok Mauroviću?

Međunarodno tržište izvanredno respektira sjajne opuse naših suvremenika vrhunske likovne i narativne vrijednosti: Igora Kordeja, Danijela Žeželja, Esada Ribića i drugih, a domaće izdavaštvo ne gradi profit na njihovim djelima. Tim gore po izdavaštvo.

Nakon sve brojnijeg i boljeg teorijskog bavljenja oslikanim pričama, valja očekivati i veće rezultate u kulturi razumijevanja stripa.

Gdje smo tu mi, Stripforum i Strip revija? Malim koracima promičemo kvalitetan strip. S prošlim brojem izašli smo na tržište, na kioske i s obzirom na izostanak ikakve reklame zadovoljni smo prodajom.
Nastavit ćemo sa svojim programom i projektima u formatu koji smo uobličili, objavljivat ćemo vrijedna djela iz prošlosti, ali polako iniciramo i novu produkciju. U tom trendu i u ovome broju imamo dvije premijere, početak novog stripa maestra Kordeja i djelo rafiniranog crtača Ćurina, zatim američki klasik ‘Fantom’ Leeja Falka i Rayja Moorea te iscrpan analitičko-informativni tekst Rudija Aljinovića o ‘ratnom’ Zabavniku, po mnogima najboljem zabavnom listu sa stripovima koji je izlazio na ovim prostorima.

Sadržaj

Crtane romane iz agencijskog uvoza pratili su radovi domaćih autora. Zagrebački list dočekao je rat s nastavkom “Jahača rumene kadulje”, adaptacijom poznatog vestern romana Zanea Greya koju je crtao Walter Neugebauer, dok su Novosti nastavile Fuis-Maurovićev pomorsko-pustolovni strip “Mrtvačka trojka”.

Dakako, spomenuti stripovi ostali su nezavršeni, budući da su u raspadu države koji je ubrzo uslijedio spomenuti listovi prestali izlaziti, kao i ostala novinska izdanja. U novonastalim prilikama gubile su se mnoge vrijednosti mirnodopskog života. Već u prvim tjednima nakon preokreta, kako su građani kolokvijalno nazivali okončanje travanjskog rata i uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, pokazalo se da u nametnutom totalitarističkom sustavu ustaška vlast preuzima nadzor nad svim sferama javnog života, što uključuje ograničenje pa i “čišćenje” svega što ne odgovara duhu “novog poretka”.

Stoga je i situacija s mnogućim oživljavanjem domaćeg stripa i stripovskog izdavaštva neko vrijeme bile nejasna i neizvjesna. Prva konkretna inicijativa za pokretanje nekog strip izdanja potekla je u krugu Waltera Neugebauera i njegovih suradnika iz bivšeg Vandrokaša. Izrađen je projekt Zabavnika, tjednika u novinskom formatu koji bi se s prvim brojem pojavio u rujnu 1941.

Računalo se da će izdavači ishoditi dozvolu Glavnog ravnateljstva za promidžbu, no prethodno je trebalo osigurati sredstva za tiskanje prvih brojeva lista. U projekt se uključio poznati novinar Viktor Anton Duišin, dojučerašnji ravnatelj i glavni urednik Zagrebačkog lista, spreman pronaći početni kapital za izlaženje Zabavnika. U tu svrhu osnovan je izdavački konzorcij “Zabavnik”, s Walterom Neugebauerom i Duišinom kao ravnopravnim pratnerima (dijelovi ugovora citirani na susjednoj stranici).

U tiskari Merkantile, jednom od manjih zagrebačkih grafičkih pogona, u ograničenom broju primjeraka otisnut je ogledni broj Zabavnika koji je sa suradnicima pripremio Walter Neugebeuer (potpisan kao glavni i odgovorni urednik). Osam stranica novinskog formata tiskanih u jednobojnoj tehnici ispunjeno je stripom i raznolikim tekstovima (po recepturi isprobanoj u Vandrokašu). Uz znanstveno-popularnu reportažu iz prahistorije (“Posljednji mamut”) i prvi nastavak pustolovnog romana o doživljajima dvojice dječaka (“Pirogom po Južnom moru”), u tekstovnom dijelu još su se našle zanimljivosti s raznih područja, obavezna križaljka i nekoliko šala.

Nastaša mudruje, s posljednje stranice "nultog" pokusnog broja Zabavnika (druga verzija)

Osam stripova različitih žanrova raspoređeno je na ukupno četiri i pol stranice lista. Na naslovnici se našao prvi nastavak crtanog rmana “Hrvoje Vukčić Hrvatinić”, o jednom od značajnijih likova naše srednjovjekovne povijesti, koji je Walter Neugebauer crtao po scenariju Stanka Radovanovića Žrnovačkog. Pod rukom istog crtača nastala su još četiri stripa. “Tajna jezera Čad”, strip pustolovnog žanra, prvim je nastavkom najavio priču o skupini znanstvenika i pustolova koji kreću u potragu za legendarnom Atlantidom. Pod naslovom “Nasredin mudruje” obrađena je jedna od brojnih šaljivih pričica iz narodne baštine, dok je strip “Prvi među zadnjima”, namijenjen najmlađima, vedrinom i šarmom mogao privući i odrasle. Priču o zečevima koji se marljivo pripremaju za natjecanja na životinjskoj olimpijadi i neposlušnom Strižiću koji jedini odbija trenirati, crtanu u disneyjevskoj maniri, pratio je tekst u stihovima crtačeva brata Norberta (Nobike).

Na istoj trećoj stranici (“udarnoj”) našao se strip “Šic-Mic”, zanimljiv kao poseban slučaj u Neugebauerovoj praksi: naime, crtač je preuzeo figuru Smokey Stowera, poznatog junaka američkog šaljivog stripa, a slijedio je i stilizaciju njegova autora Billyja Holmana te način stvaranja luckastih gegova[1].

Slijedila su dva stripa strane proizvodnje. Šaljiva verzija Defoeova Robinsona i adaptacija poznate Andersenove bajke “Divlji labudovi” (koju je stihovima popratio Norbert Neugebauer) još su pred rat posredstvom jedne danske novinske agencije prispjele u uredništvo Zagrebačkog lista. Budući da su ostale neobjavljene, prenesene su u Zabavnik (zajedno s nekoliko šala bez riječi, u tri sličice). Predočivši probni broj Zabavnika, uredništvo je u Odsjeku za tisak Glavnog ravnateljstva za promidžbu zatražilo dozvolu za izdavanje lista – no molba je odbijena. Iz razgovora s odgovornim službenicima dalo se razabrati da je novoj vlasti nepoćudna sama forma stripa, kao nešto što ne odgovara čistoći hrvatske kulture (što se posebno odnosilo na strip pustolovnog žanra). Neraspoloženje prema izdanju povećano je i zbog njegova posve apolitičnog sadržaja, kao i činjenicom da je riječ o privatnom izdavačkom pothvatu.

Odlučivši se za ustupak vlastima, uredništvo je pripremilo novu varijantu lista, unijevši nekoliko promjena. Stripove “Tajna jezera Čad” i “Nasredin mudruje”, koji su u prvoj verziji objavljeni na posljednjoj stranici, zamijenili su stripovi “Ustaša radi” i “Nastaša mudruje”, oba s temom ilegalne
ustaške borbe protiv režima kraljevske Jugoslavije. Nacrtao ih je Neugebauer (pretpostavka da je scenarije napisao Duišin nije potvrđena). Politički ustupak vlastima ipak se pokazao nedovoljnim: ni preuređeni Zabavnik (eksperimentalno tiskan plavom bojom) nije dobio dozvolu za izlaženje!

[1] Šaljivi strip “Šic-Mic”, s figurom Smokey Stowera preimenovanog u Florijana, postat će jednim od aduta kasnijeg vrlo uspješnog Neugebauerova Zabavnika (1943 – 1945).

Rudi Aljinović
prvi put objavljeno u 6. broju Strip revije, travanj 2011.

Zagrebački dnevnik Novi list, koji je u studenome 1941. promijenio naziv u Nova Hrvatska, nastavio je tradiciju objavljivanja tjednih zabavno-poučnih priloga za djecu, time i tradiciju crtanih priča na stranicama priloga. Autori stripova, među kojima su se većim brojem radova isticali Vladimir Mlinar, Mihael Antol i Eduard Grünner, uglavnom su se opredjeljivali za sadržaje iz svijeta bajki.

Njihove priče u nastavcima objavljivane su na jednoj od ukupno četiri stranice priloga u malom formatu, s prosječno 6 – 9 sličica na tabli, ali ni sadržajem ni crtežom nisu bile osobito privlačne. Primjetan je bio izostanak sadržaja iz života djece, uobičajenih i vrlo popularnih u predratnom novinskom stripu.

Strip Edyja Grünnera u prilogu za djecu osječkog Hrvatskog lista (1944.)

Tjedni prilog za mlade na osam stranica malog formata (nastalog presavijanjem standardnih novinskih stranica) pokrenuo je i osječki Hrvatski list (jedina dnevna novina iz predratnog razdoblja koja je nastavila izlaženje u NDH). U prilogu su povremeno objavljivane kratke priče u slikama Edyja Grünnera, poput onih o Nasredinu hodži. Sredinom 1944. izlazila mu je u nastavcima “Zla maćeha”, strip nacrtan po motivima narodne priče.

Dok su stripovi u oba novinska priloga bili upitne vrijednosne razine, likovno kvalitetnije i sadržajno zanimljivije crtane priče djeca su nalazila u Ustaškoj uzdanici. Časopis je počeo izlaziti u jesen 1941, pridruživši se Smilju i Anđelu čuvaru koji su nastavili izlaženje u novoj državi. Ustaška uzdanica isto je tako bila namijenjena djeci mlađeg školskog uzrasta te se uglavnom raspačavala po školama, izlazeći dvaput mjesečno tijekom školske godine.

Časopis je izdavala Ustaška mladež, organizacijski ustrojen podmladak ustaškog pokreta[1]. Tiskana u malom formatu (A 5), s omotnim stranicama u boji, nerijetko i koloriranom “duplericom”, ispunjena pričama, pjesmicama, poučnim člancima, zagonetkama, radovima djece i obiljem ilustracija, Ustaška uzdanica čvrsto se držala tradicionalnih vrijednosti tiska za djecu te je samo manjim brojem priloga odgovarala zahtjevima režimske propagande (ustupak se očitovao u ponekoj naslovnoj stranici s idealiziranim crtežom djece u odori Uzdanice, prigodnom pjesmicom u slavu domovine ili ustaškog poglavnika i sl.).

Urednik Uzdanice, književnik Vinko Kos (radove za djecu često potpisivao pseudonimom Čika Nika), među prvima je pozvao na suradnju braću Neugebauer. Norbertove pjesmice ilustrirane Walterovim crtežima u boji te kratki stripovi koje su povremeno objavljivali, uglavnom nisu izlazili iz tematskih okvira uobičajenih u ondašnjim dječjim časopisima. Vedre zgode iz svijeta djece, patuljaka, insekata, medvjedića, šumskih miševa i drugih životinja s humanim obilježjem, iznesene Walterovim dopadljivim crtežom, predstavljale su najprivlačniji materijal u Uzdanici. Zaokružene priče u 6-8 slika (koliko je dopuštao mini-format časopisa), nerijetko su bile objavljene u više boja (Walter je u toj prilici osobno nadzirao izradu klišeja, odabir i miješanje boja).

Vedra zgoda “Pomućeni mir oaze”, objavljena u studenom 1941, predstavljala je tematsku iznimku: zbiva se u Africi, a junaci su crni dječak Ćuću i njegov slon Bimbo, čime su autori potvrdili naklonost “afričkoj” tematici, kao izvorištu brojnih mogućnosti za obradu u šaljivom stripu (što se već ranije iskazalo u Mickey stripu, a potvrdit će se i u budućem Zabavniku).

“Božić bijednih mališana” također je predstavljao iznimku, kao jedini primjer stripa u Uzdanici s temom iz života, ujedno jedini kojemu se mogao pripisati propagandni karakter. Naime, kratka priča na “duplerici” božićnog broja 1943. govori o bratu i sestri bez roditelja koji u badnje veče promrzli lutaju gradom; na sreću, sirotani privlače pozornost nekog ustaše koji ih odvodi u dom Ustaške uzdanice, gdje će među vršnjacima, u toplini dočekati Božić. Po scenariju i uz stihove Zvonimira Crnkovića, strip je nacrtao Neugebauer .

Kako iznenada lovac mišić strada, jedan od prvih objavljenih radova Vladimira Delača, popraćen stihovima Zvonimira Crnkovića (Ustaška uzdanica, 1942.)

U proljeće 1942. na stranicama časopisa počinje se pojavljivati potpis crtača Vladimira Delača.[2] Pasicom šaljivog stripa o mišu koji mrežom lovi leptira (“Kako iznenada lovac mišić strada”), petnaestogodišnji srednjoškolac predstavio se kao darovit početnik, crtač kojemu leži stripovsko izražavanje: znade smisliti i funkcionalno ispričati geg, privlačno oblikovati figuru, dati joj potrebnu dinamiku, postaviti pregledne kadrove. (U spomenutom stripu jedini se prigovor odnosi na nepotrebno detaljiziranje pozadine, koja time odudara od pročišćenog prvog plana.)

Iako naredni Delačevi radovi (ilustracije i strip-šale) nisu bili ujednačene vrijednosti, što se početniku može oprostiti, već je tada bila očita dječakova ambicija da krene profesionalnim stazama. Ujedno je nagovijestio da će u stripu ostati vjeran sadržajima namijenjenima djeci .

Mališanima u Dalmaciji i drugim krajevima koji su 1941. službeno pripojeni Kraljevini Italiji,[3] obilje stripova u četverobojnom tisku pružio je dječji list Il Balilla. Tiskan je na hrvatskom jeziku. Balilama su nazivani pripadnici podmlatka fašističke organizacije kojoj su u Mussolinijevoj Italiji obavezno pripadali dječaci od 8 do 14 godina. U nastojanju da organizaciju proširi i među našom djecom, okupacijski režim pobrinuo se da Il Balilla, uz talijansko, dobije paralelno izdanje na hrvatskom.

Obilna dotacija omogućila je da list bude prodavan po simboličnoj cijeni od 1.5 kune. Uređivan u Rimu (gdje su se pridruženi hrvatski članovi redakcije brinuli za prevođenje i adaptaciju tekstova pisanih na talijanskom), list je tiskan u pogonima kuće Mondadori u Veroni.

Sa svojih 12-16 stranica srednjeg novinskog formata, tiskanima na kvalitetnom papiru u ofsetnoj tehnici, Il Balilla predstavljao je primjer odlično uređivanog dječjeg lista. U tekstovnom dijelu djeca su nalazila privlačno ilustrirane priče i bajke (neke u pjesničkoj formi), zanimljive poučne članke i ograničen broj priloga političko-promidžbene naravi. (Tako je u božićnom broju 1941. cijela stranica posvećena radu Ustaške mladeži u Hrvatskoj.) Stripovi u boji, pretežno vedra sadržaja, crtani su u karikaturalnoj formi ili blago stilizirani u tradiciji ilustracije za djecu s kraja 19. stoljeća. U vrhunskoj izvedbi talijanskih crtača, kojima nije nedostajalo likovne originalnosti, nizale su se priče o čarobnjacima, patuljcima, djevojčicama dobra srca i nevaljalim dječacima, a samo je poneki strip doticao političku problematiku. Takva je, na primjer, bila satirička priča “Kralj Juraj i njegov premijer”, koja je ismijavala ondašnjeg britanskog suverena Georgea VI i predsjednika vlade Churchilla.

Kao što se i očekivalo, Il Balilla nije preživio pad fašističkog režima (čime je okončana i sama uloga lista u odnarođivanju hrvatske djece).

Zanimljiv, a malo poznat Maurovićev rad u hibridnoj formi stripa i slikovnice nalazimo u knjizi Zlatka Špoljara “Đaci veseljaci”, izdanoj 1944. Pripovjetkama, pjesmicama, zagonetkama i ostalom sadržaju te šarolike zbirke s obiljem Maurovićevih ilustracija, pridodana je slikovna obrada šaljive narodne priče “Ciganin i divovi”. Opredijelivši se za krajnje jednostavan izraz, Maurović je iscrtao osam okomito položenih pasica sa po pet sličica.

[1] Po uzoru na režime u nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji, i ustaški je režim nastojao organizacijski obuhvatiti mlade radi ideološki usmjerenog odgoja. Za svu školsku djecu i mladež bilo je obavezno članstvo u nekoj od tri starosne skupine Ustaške mladeži: djecu od 7 do 11 godina obuhvaćala je Ustaška uzdanica, oni između 11 i 15 pripadali su Ustaškom junaku, a stariji Ustaškoj Starčevićevoj mladeži. Unatoč naporima režima, većina djece i mladeži ostala je izvan tih organizacija.

[2] Ovime se ispravlja netočan podatak da je prve radove Delač najprije objavio u Zabavniku W. Neugebauera, iznesen u u tekstu Rudija Aljinovića “Stripovi za djecu odraslog dječaka”, objavljenom u br. 16, 2006.

[3] Takozvanim Rimskim ugovorima između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske od 18. svibnja 1941, Talijanima je prepuštena gotovo cijela Dalmacija te velik dio Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Uz to se talijanska okupacijska zona, iako je ostala u sastavu hrvatske države, protezala na sjever sve do Karlovca.

Rudi Aljinović
prvi put objavljeno u 6. broju Strip revije, travanj 2011.

Humoristički tjednik Satyricus, izdavača i urednika Milivoja Kerna Mačkovića, pokrenut još 1939, redovito je izlazio do travnja 1941, da bi nakon kraćeg prekida izazvanog aprilskim ratom i promjenom režima nastavio izlaziti u svibnju iste godine. Nova se vlast benevolentno ponijela prema izdanju koje je u prethodnom razdoblju otvoreno izražavalo fašističke tendencije. Živopisna izgleda, tiskan u dvije boje u velikom novinskom formatu, Satyricus je izlazio do kraja 1941. Isti izdavač i urednik početkom 1943. pokreće Satyricusovu humorističku knjižnicu, časopis malog (“džepnog“) formata koji je izlazio dvaput mjesečno. Prešavši sredinom 1944. na nešto veći format, časopis je izlazio do potkraj rata.

Braća Valić, koji su do početka rata izdavali Nove Koprive, u kolovozu 1941. pokreću Bič, koji je s podnaslovom “hrvatski šaljivi i zabavni tjednik” tiskan u velikom formatu. Naredne godine list mijenja naziv u Šilo. Iako pokrenut od privatnih izdavača, tjednik ubrzo postaje državnim vlasništvom (kao izdavač najprije je potpisan Hrvatski državni tiskarski zavod, poslije Ustaški nakladni zavod). Tijekom izlaženja Šilo je promijenilo nekoliko urednika. Posljednji broj izašao je u travnju 1945.

U lipnju 1943. Novinarska naklada (ustanova u vlasništvu Hrvatskog novinarskog društva) pokreće tjednik Vrabac koji prve godine izlazi u malom, a potom prelazi na veliki novinski format i zadržava ga do kraja izlaženja u proljeće 1945. List je sve vrijeme uređivao poznati humorist Josip Blažina – Jožčenko.

Ni jedno od spomenutih izdanja nije se približilo kvaliteti nekadašnjih Kopriva, ponajmanje vrijednošću svojih karikatura. Iako je urednicima uspjelo nakratko privući neke afirmirane karikaturiste (npr. Ivu Režeka, Franju Maixnera, Waltera Neugebauera), dobar dio likovnih priloga prenosili su iz stranih humorističkih listova (uglavnom talijanskih i njemačkih), dok su glavninu domaće proizvodnje činili radovi amaterske vrijednosti. Crtači su uglavnom proizvodili takozvane ilustrirane viceve, lišene suštinske vrijednosti dobre karikature – organičkog jedinstva crteža i tekstovne dosjetke.

Skromna razina karikature i tekstovnih priloga ukazuje da su listovi poslovali na granici rentabiliteta, što ih je primoralo na krajnje štedljivo ponašanje. Bit će da je i to jedan od razloga što se na njihovim stranicama nije razvijao kvalitetniji strip.

Većina stripova bila je namijenjena djeci, a među odraslom publikom trebalo je zadovoljiti one koji su bili željni “čistog” humora. Dakako, bilo je neizbježno da se urednici i autori povremeno priklone zahtjevima političke promidžbe (po ondašnjem korijenskom pravopisu pisalo se “promičba”).

Kao što su prvim stranicama dominirale karikature političkog sadržaja, kojima se veličala vojna sila zemalja fašističke osovine, rugalo se Churchillu, Rooseveltu, Staljinu i neuspjesima saveznika u prvom razdoblju rata, poticala se mržnja prema Židovima (u skladu s proklamiranim rasnim zakonima), tako su neke od tih tema prodirale i u strip.

Hijacint i Narcisa, satirički strip Mihaela Antola (osobno ime navedeno prema sjećanju N. Neugebauera), objavljivan u nastavcima u Satyricusu 1941.

Ljeti 1941. karikaturist Antol objavljuje u Satyricusu nekoliko kraćih satiričkih stripova sa žalcima uperenima na čelnike savezničke koalicije. Ubrzo nakon toga počinje crtati priču u nastavcima “Hijacint i Narcisa”, s podnaslovom “španjolsko-zagorski viteško-satirički roman u stripu”. Slike je pratio opširan tekst nepotpisanog autora – s priličnom sigurnošću može se reći da je to bio sam Kern Mačković (koji se kao humorist često potpisivao pseudonimom Satyricus).

Parodiju na nekoć popularne romane o srednjovjekovnim vitezovima i uznositim damama autor je protkao brojnim asocijacijama na propast Kraljevine Jugoslavije i na odnose među susjedima u bivšoj državi. Tako se, između ostalih, u stripu pojavljuju Kraljević Marko i njegov Šarac, vila Ravijojla, ali i njemački tenkovi!

Ostali stripovi satiričke tematike (od pasice do veličine jedne table) uglavnom su komentirali teškoće svakodnevnog života (skupoću, šverc, kronično pomanjkanje mesa, prodaju razvodnjena vina i sl.). Djeci su bile namijenjene šale o njihovim zgodama, nestašlucima i podvalama. Istinski uspjelih geg-šala bilo je malo.

Likovna vrijednost stripova u spomenutim izdanjima varirala je od slučaja do slučaja, budući da su se kao autori javljali crtači različitih mogućnosti (neki bez drugih ambicija osim da pasicu ili stranicu stripa odrade kao usputni honorarni posao). Uz nekoliko nepotpisanih (i zasad neidentificiranih) crtača te prije spomenutog Antola, kao autori stripova nakratko se pojavljuju Leontije Bjelski (potpisan Belsky), Franjo Maixner, Walter Neugebauer i Ana Ljubov (svi poznati iz prijeratnog razdoblja), a uz njih Istok (osobno ime nepoznato), Vladimir Delač, Pavao Cindrić, Willy Landig i najzad Fadil Hadžić.

Fadil Hadžić prenio je u strip šaljivu narodnu priču Lijek, Vrabac 1944.

Hadžićevo ime, desetljećima nezaobilazno u našem kulturnom životu (pisac-humorist, komediograf, filmski redatelj, karikaturist, slikar, novinar, urednik u izdavačkim kućama) prvi se put susreće u potpisu brojnih karikatura koje je objavljivao u Vrapcu, Šilu i Satyricusovoj humorističkoj knjižnici. Potpisivao se prezimenom ili skraćenicom Haf. Velika produktivnost kojom je Hadžić nastupio može se objasniti egzistencijalnom nuždom: studentu likovne akademije koji se u Zagrebu našao kao podstanar, crtanje karikatura predstavljalo je gotovo jedini izvor prihoda (uz povremeno uređivanje dućanskih izloga). Temama iz građanskog i malograđanskog života koje je doticao karikaturom i kraćim strip-šalama, Hadžić je priključio dvije šaljive narodne priče iz Like, obrađene živopisno crtanim stripovima preko cijele stranice Vrapca (“Dane i Mane na vašaru”, “Lijek”).

Ponudu stripa Vrabac je upotpunio reprizama šaljivih zgoda Jacka Jacksona i Bimba Bambusa, koje su svojedobno (1938/39) izlazile na posljednjoj stranici Mickey stripa. Junaci W. Neugebauera i potom Kušanića ponijeli su u Vrapčevoj reprizi nova imena – Štief Robinzonec i Janko Afrikanec. (U isto vrijeme kad su reprizno i u vrlo lošoj reprodukciji objavljivani u Vrapcu, Bimbo i njegov drug – ovaj put s novim imenom Hanzek – doživjeli su blistavu renesansu na stranicama tek pokrenutog Zabavnika.)

Urednici humorističkih listova nisu prezali od objavljivanja strip-šala izrezanih iz stranih listova (npr. Vrabac je neko vrijeme, izbrisavši potpis crtača Carla Andersona, objavljivao pantomimske zgode Malog Henryja, preimenovavši ga u Pepića).

Poseban osvrt zaslužuju dva izvorna ostvarenja, svako zanimljivo na svoj način. Likovno osebujna bila je figura Brcka Kuglića, glavnog junaka stripa koji je 1944. kraće vrijeme izlazio u Šilu. Autor crteža Willy Landig[1] oblikovao je svog junaka iz samih kružnica (posluživši se nesumnjivo šestarom), dok su ostale figure i pozadina otkrivale crtača skromnih mogućnosti. Strip “Brcko Kuglić na putu oko svijeta”, objavljivan u nastavcima, obuhvatio je samo Brckove doživljaje u polarnim krajevima.

Brcko Kuglić na putu oko svieta, Willyja Landinga, Šilo 1944.

Jedan od najneobičnijih pothvata u domaćem stripu ratnog razdoblja vezan je uz Satyricusovu humorističku knjižnicu. Izdavač i urednik Kern Mačković odlučio je iskoristiti popularnost Mickeya Mousea i ostalih Disneyjevih junaka, koji su u međuvremenu, zbog ratnih okolnosti, iščezli s novinskih stranica i iz kino dvorana. Budući da je u međuvremenu vlast ublažila strogi odnos prema zabavnom tisku, dopustivši mu prešutno malo više slobode, došlo je do “angažiranja” američkih junaka stripa. Preuzevši ulogu scenarista i pisca, urednik je osmislio pustolovinu u kojoj Mickey (pogrešno pisan Micky) i njegova družba na poziv Satyricusa dolaze u Zagreb. Tu će doživjeti kojekakve zgode i nezgode. Između ostalog: odmah po dolasku strpani su u kaveze zoološkog vrta u Maksimiru; zahvaljujući Hromom Dabi, koji je u tajnosti doputovao za  njima, zamalo su pali u ruke švercerima mesa koji su kravu Bjelku i konja Horacija naumili pretvoriti u kobasice; nakon propasti gostionice “K veselom patku”, u kojoj je Pajo Patak naveliko krstio vino vodom, družba biva kažnjena policijskim izgonom iz Zagreba; slijede doživljaji u sablasnom plemićkom dvorcu u Zagorju – itd.

Priča sa satiričkim natruhama koja se razvijala neujednačenim tempom, protegla se kroz više od četrdeset brojeva i u tom je razdoblju prošla kroz ruke više crtača, uglavnom neidentificiranih, dok su kao autori pojedinih nastavaka prepoznati Bjelski, Landig i kao posljednji Hadžić. Dok su u početku crtači vjerno slijedili Disneyjevu stilizaciju, precrtavajući ili doslovno kopirajući figure iz starih stripova, u daljnjim su se nastavcima prilično naglo udaljili od originala: svaki novi crtač radio je po svome, ne obazirući se na prethodnike (silom prilika, u posao je nakratko utrčala i neka nepoznata crtačka neznalica!), tako da je na kraju iz svega proizašao improvizatorski, likovno nedosljedan proizvod.

Unatoč prigovorima koji mu se mogu uputiti, strip “Mickyjeve pustolovine” zaslužuje pozornost kao preteča domaćeg “undergrounda”: koncepcijski i u realizaciji sadrži osnovne značajke buduće vrlo popularne alternativne stripovske vrste (osim “prljavih” prizora i prostačkih psovki za koje još nije bilo vrijeme).

Pokrenut 1942, Pokret je u prva dva godišta često objavljivao kratke strip-šale preuzete iz stranih listova. U nastavcima je krenula vedra pustolovna priča “Zagonetka prašume”, u kojoj su W. i N. Neugebauer svoje junake Jacka i Bimba (poznate iz Mickey stripa i Vandrokaša) poslali u potragu za Tarzanovim blagom; u skladu s političkim promjenama, Jack je preimenovan u Hansa. No, u ožujku 1943, nakon šest objavljenih nastavaka, strip je iznenada prekinut i to bez objašnjenja. (Razlozi prekida nisu poznati. Može se pretpostaviti da su taj sadržajno i likovno odličan strip autori naumili sačuvati za objavljivanje u Zabavniku, za koji je baš tada dobivena dozvola izlaženja. Doista, strip je pod novim naslovom “Tarzanovim stopama” ubrzo u cijelosti objavljen u Zabavniku.)

Crvena kuga, prema pripovijesti Jacka Londona, u izvedbi Tome Božića (Albert Kinert), Pokret 1943.

Nakon godinu dana u Pokretu se ponovno pojavio jedan crtani roman, zadobivši elitni prostor u bakrotisku (ostali dio lista bio je tiskan uobičajenom “olovnom” tehnikom) . Od travnja do studenoga 1943. nizali su se nastavci stripa “Crvena kuga”, nastalog na osnovi znanstveno-fantastične pripovijesti Jacka Londona o stravičnoj postapokaliptičkoj stvarnosti u godini 2450. Adaptator Londonove proze potpisao se inicijalima O. B. (te je do danas ostao nepoznat), dok crtačev potpis – Božić – prvi put nalazimo u sedmom nastavku stripa (poslije će se potpisivati Toma Božić). Posrijedi je bio pseudonim ondašnjeg studenta zagrebačke likovne akademije Alberta Kinerta. Pseudonimom je svoj rad na stripu vjerojatno htio zadržati izvan paske profesora koji su nerado gledali na prerano profesionalno angažiranje studenata.

Zahvaljujući Kinertu, strip je u Pokretu zadobio i veći prostor. Uz “Crvenu kugu”, autor je plasirao još dva stripa -”Čuvaj se senjske ruke”, po povijesnoj pripovijesti Augusta Šenoe, i “Uhode na djelu”, adaptaciju špijunskokriminalističkog romana nekog skandinavskog pisca čije ime nije navedeno. Činjenica da su Kinertovi stripovi u Pokretu bili zasnovani na književnim predlošcima te da su u popratnom tekstu ispod sličica opširno citirani izvorni literarni pasusi, navodi na zaključak da je uredništvo gledalo na strip kao na proizvod s određenom kulturnom misijom.

Kinertov crtež nije težio dopadljivosti: nemirnim, nesuzdržanim potezom autor je stvarao prizore iz kojih je bila vidljiva njegova emocionalna reakcija na literarni sadržaj. Strip po Šenoi uspio je privesti kraju, dok su “Uhode na djelu” ostale nedovršene, budući da je pri kraju rata Pokret prestao izlaziti. Iz istog razloga ostao je nezavršen komični strip u nastavcima “Kad se Jaro vraća s mora”, nepotpisanog i neutvrđenog autora (što u potonjem slučaju nije za žaljenje – budući da je riječ o neuspjelom uratku).

[1] Po sjećanju Vladimira Delača, Landig je tih godina kao vojnik Wehrmachta služio u nekoj vojnoj ustanovi u Zagrebu

Rudi Aljinović
prvi put objavljeno u 6. broju Strip revije, travanj 2011.

U jesen 1941. u izdanju Zapovjedništva zračnih snaga Nezavisne Države Hrvatske pojavio se petnaestodnevni ilustrirani časopis Hrvatska krila. Revija je raznolikim tekstovima i fotoreportažama pratila svakodnevni život, praktičnu obuku i borbeno djelovanje hrvatskih zrakoplovaca (u to su vrijeme eskadrile hrvatske legije u sastavu osovinskih zračnih snaga ratovale na istočnom bojištu!), a uz to je znatan prostor posvećen popularizaciji zrakoplovstva, zrakoplovne tehnike i sporta.[1]

Čitatelji ratnog stripa "Jato XU9 Condor" Josipa Klarića ostali su razočarani jer je objavljivanje prekinuto nakon trećeg nastavka

U tom sadržajnom okviru nakratko je, u ožujku i travnju 1942, zaživio akcijski ratni strip “Jato XU9 Condor”, s temom ratovanja na zapadnoj europskoj fronti: pri povratku s bombardiranja ciljeva na britanskom otoku, eskadrila njemačkih bombardera primjećuje veliki konvoj neprijateljskih brodova; na tu obavijest iz baze uzlijeće novo jato bombaša sa zadatkom da napadne brodove, a u zraku će im se kao zaštita priključiti  eskadrila lovačkih aviona…

Pažljivi čitatelj mogao je na trupu i krilima lovaca zapaziti hrvatski grb, što znači da je autor stripa Josip Klarić naumio u priču unijeti hrvatske avijatičare, koji su kao ratni saveznici uključeni u borbu njemačkih zračnih snaga.

Klarić (koji je u Hrvatskim krilima kraće vrijeme surađivao i kao ilustrator) svoju sklonost temama iz zrakoplovstva izrazio je već u predratnom Miki Mišu, u kojemu je objavljivao strip “Avetinjski pilot”, s temom zračnih okršaja u Prvom svjetskom ratu. Taj strip nije dovršio (nakon desetog nastavka crtanje je preuzeo drugi autor), a slična sudbina zadesila je i Klarićev uradak u Hrvatskim krilima: nakon što se u trećem nastavku zahuktala radnja (na bombardere se ustremila skupina engleskih “spitfirea”!), strip je neočekivano prekinut. Daljnjih  nastavaka nije bilo, a izostalo je i očekivano redakcijsko objašnjenje.[2]

O Uskrsu 1943. pojavio se list dvojezična naslova Borac -Der Kämpfer, u kojemu su i tekstovi bili na dva jezika, hrvatskom i njemačkom. Izdanje na osam do dvanaest stranica novinskog formata, sa zaglavljem i većim brojem naslova u boji, nerijetko i s prilozima u punom koloru, bilo je namijenjeno vojnicima hrvatskog domobranstva i pripadnicima Wehrmachta stacioniranima u Hrvatskoj. Kao izdavač potpisana je vojna “dienststelle FPNr. 47579”, list je tiskan na rotaciji Hrvatskog tiskarskog zavoda u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, na kojoj se adresi neko vrijeme nalazio i hrvatski dio uredništva (za koji je urednički odgovarao Milan Ljeskovac).

Strip šale Ane Ljubov objavljivane su u zabavnom prilogu Borca - Der Kämpfera, 1944.

Kao zagovornik hrvatsko-njemačkog zajedništva po oružju, Borac – Der Kämpfer je uz informacije o stanju na frontovima i o političkim zbivanjima u zemlji i svijetu, uz reportaže i fotoreportaže iz vojničkog i civilnog života, literarne crtice i razne poučne članke, zamjetno velik dio prostora posvetio sadržajima za zabavu i razonodu. Vojniku je trebalo pružiti štivo koje će ga razvedriti u časovima odmora, pomoći mu da lakše podnosi teškoće vojničkog života. Stoga su na posljednjim stranicama i u povremenom zabavnom prilogu Bomba – Die Bombe objavljivane humoreske, karikature, vicevi i anegdote, šaljive narodne pričice, zanimljivosti, enigmatika, tekstovi popularnih šlagera – i strip.

Vojnike su razveseljavale šale u nekoliko sličica, s dosjetkama iz vojničkog života. Većina gegova zasnivala se na odnosu vojnika i časnika, na problemu discipline i uobičajene sklonosti zabušavanju, na snalažljivosti vojnika u iznenadnim nepovoljnim situacijama. Česte su bile i šale o odnosu vojnika i djevojaka, omiljene mladim ljudima. U tim šaljivim stripićima nema ideoloških natruha, a nije se reflektirala ni ratna stvarnost.

Stripom su podjednako surađivali crtači poznati iz građanskog tiska, kao i sami domobrani i domobranski dočasnici koji su kvalitetom crteža dostizali profesionalne standarde.[3] Neki autori iz domobranskih redova ostali su anonimni, jer nisu potpisivali radove, a među autorski identificiranima izdvajali su se geg-stripovi Viktora Kniewalda i Željka Koželja, koji se potpisivao pseudonimom Žeko.[4]

Karikaturom i kratkim šaljivim stripom u listu je surađivala Ana Ljubov, poznata po radovima iz predratnih Kopriva i beogradskog Ošišanog ježa. Umjesto nekadašnjim Lju, sada se potpisivala Ljuba. Omiljena tema bili su joj muško-ženski odnosi. Čest suradnik bio je i Walter Neugebauer, zajedno s bratom Norbertom. U više navrata stavljena im je na raspolaganje cijela posljednja stranica Borca, koju je Walter ispunjavao koktelom karikatura, tiskanim u više boja.[5]

Barun Münchhausen u Hrvatskoj

U prilogu Bomba – Die Bombe objavio je niz kratkih šaljivih stripova s tematikom iz vojničkog života te obradu jedne narodne priče o Nasredin hodži (po svoj prilici nastalu još prije rata). Tematski originalna zamisao karakterizira strip “Barun Münchhausen u Hrvatskoj”, u kojemu legendarni lažac (poznat iz priča Raspea i Bürgera) iznosi svoje izmišljene fantastične doživljaje u Drugom svjetskom ratu. Nastao po zamisli samog crtača Waltera, s popratnim Norbertovim tekstom na dva jezika, strip je izlazio u nastavcima. Nije dovršen, jer je u travnju 1945. list prestao izlaziti.

Kao potpora ratnim naporima, u ruke hrvatskih vojnika dolazio je još jedan list. Započeo je izlaziti 1942. pod naslovom Hrvatski domobran, u izdanju Glavnog stožera Hrvatskog domobranstva u Zagrebu, da bi tijekom narednih godina promijenio nekoliko naziva – Borac, Vojnik i najzad Hrvatski vojnik. Zahvaljujući tomu što je u drugoj godini izlaženja uredništvu dodijeljen domobranski poručnik Marijan Ebner, Osječanin koji se kao profesionalni crtač stripa afirmirao u predratnom Miki mišu, strip je dospio i na stranice Vojnika. Ebner je po vlastitom scenariju počeo crtati strip “Staljingrad”, s aktualnom ratnom temom. Jedinice hrvatskih legionara, upućene na Istočni front, upravo su se tada pod njemačkim vrhovnim zapovjedništvom borile kod Staljingrada. Zajedno sa svojim suborcima, u tom se krvavom kotlu našao glavni junak stripa Drago Rogić.

Budući da su u veljači 1943. snage Crvene armije izvojevale pobjedu u toj prijelomnoj bitki Drugog svjetskog rata (u kojoj je izgubilo živote, ranjeno, nestalo ili zarobljeno oko 1,5 milijuna vojnika nacističke Njemačke i njenih saveznika), nije bilo uputno da strip i dalje nosi naslov “Staljingrad”, pa je nakon trećeg nastavka preimenovan u “Preko ruske stepe” (s podnaslovom “Doživljaji jednog hrvatskog legionara”).

U daljnjim nastavcima prikazano je Rogićevo mučno probijanje kroz neprijateljsku pozadinu, u nastojanju da se izvuče iz pakla. Pritom nalazi neočekivanog saveznika u osobi Ruskinje Nađe: iako pripadnica GPU-a (sovjetske političke policije), djevojka je protivnica Staljinova režima te po cijenu života pomaže bjegunca u koga se zaljubila.

Započet pod naslovom "Staljingrad", strip poručnika Marijana Ebnera ubrzo je po nuždi dobio naziv "Preko ruske stepe". Hrvatski vojnik, 1943.-45.

Realistički crtan Ebnerov strip privlačio je pozornost kao dojmljiv prikaz teškoća i opasnosti kojima obiluje ratni vrtlog. Napeta fabula (minimalno prožeta patetikom, u pojedinim partijama dostojna dobrog akcijskog ratnog filma) realizirana je tipičnim dinamičnim stripskim crtežom, s pomno raspoređenim površinama pod rasterom. Zahvaljujući likovnoj dokumentaciji crtač je vjerno prikazao uniforme, oružje i opremu obiju zaraćenih strana, kao i izgled ruskog pejsaža, što stripu daje određenu dokumentarističku vrijednost.

Poput Neugebauerova “Münchhausena”, ni Ebnerov strip nije priveden kraju: posljednji broj Hrvatskog vojnika tiskan je uoči samog sloma NDH. Sudbina poručnika Marijana Ebnera, koji je posljednjih mjeseci potpisivao list u svojstvu glavnog i odgovornog urednika, nije poznata.  Pretpostavka da je zaglavio prilikom povlačenja ustaško-domobranske vojske i brojnih civila prema Zapadu, do Bleiburga, prilično je vjerojatna.

Panoramski prikaz povijesti stripa u NDH, odnosno u ratnom razdoblju 1941-l945, možemo završiti konstatacijom kako je najvažnije da se crtana priča uspjela održati u jednom izuzetno teškom vremenu, kad je strip egzistirao samo u malom broju zaraćenih ili neutralnih zemalja.

Od vlasti dočekan s nepovjerenjem, štoviše s animozitetom zbog toga što se uspješno razvijao i stekao popularnost u prethodnoj državi, strip je morao iznova osvajati prostor u sredini koja je zbog rata bila opterećena siromaštvom i općom nesigurnošću. Otuda toliko širok raspon likovnih vrijednosti – od problematičnih početničkih uradaka do zanatski vrhunskih ostvarenja (malobrojnih, ako se izuzme Zabavnik).

U tematskom pogledu donekle raznolik, hrvatski je strip u tome razdoblju dao više svježih, istinski originalnih sadržaja. Pritom iznenađuje činjenica da su aktuelnom ratnom tematikom inspirirana samo dva stripa realističkog sadržaja i crteža (za razliku od, na primjer, Italije, Engleske ili Amerike, gdje se strip pokazao efikasnim u ratnoj promidžbi). Čuđenje može biti i veće, ako se ima na umu da se endehaški režim vrlo intenzivno koristio brojnim drugim oblicima političke i ratne propaganda. Stripu kao da je prešutno ostavljeno da zabavlja djecu i puk, da im odagna misli od surove ratne stvarnosti – zbog čega su mnogi od tada objavljenih naslova zanimljivi i današnjem čitatelju (na čemu ondašnjim vlastodršcima velika hvala!).

[1] U okviru Ustaške mladeži uspješno su djelovale škole aero-modelarstva, dok je odraslija mladež, ondje gdje je to bilo moguće, poticana na bavljenje zračnim jedriličarstvom.

[2] O razlozima prekida može se nagađati; možda je autor, kao vojnik, prebačen u neku jedinicu gdje nije imao mogućnosti za crtanje, možda je svemu kumovalo tada još aktualno neraspoloženje prema stripu uopće – itd…

[3] Prema svjedočenju W. Neugebauera suradnja je stimulirana relativno visokim honorarima, dok se suradnicima iz vojničkih redova uz to zacijelo pružala mogućnost da se crtanjem oslobode nekih obaveza u jedinici.

[4] U građanskom životu Koželj je bio poznati nogometaš zagrebačkog Željezničara, poslije rata preimenovanog u Lokomotivu.

[5] Iako zauzet vođenjem Zabavnika, Walter je – kao vrlo produktivan i brz u radu nalazio vremena za suradnju u spomenutom vojničkom listu. Po svjedočenju M. Čuklija (također vanjskog suradnika Borca – Der Kämpfera), često je koristio stanku za vrijeme prijeloma Zabavnika u tiskari, da bi navratio u susjednu redakciju Borca i nacrtao dogovoreni prilog.