Stripovi su tiskani u crno-bijeloj verziji na 360 stranica i popraćeni su sa četiri teksta Branke Hlevnjak, Darka Macana, Frane Dulibića i Rudija Aljinovića.

Pozlaćena rđa

Žarko Beker je vrhunski hrvatski strip crtač, grafički dizajner i ilustrator zapamćen po sjajnim stripovima koje je objavljivao u tjedniku “Plavi vjesnik” 60-ih godina, kada je zajedno s kolegama Andrijom Maurovićem, Walterom Neugebauerom, Borivojem Dovnikovićem, Vladimirom Delačem, Juliom Radilovićem i ostalima, Zagreb i Hrvatsku pozicionirao kao jednu od metropola i središta europskog stripa

Bekerove stripove odlikovala je crtačka elegancija, te tematska, stilska i žanrovska raznovrsnost.

Najpopularniji i najvažniji mu je strip »Zaviša«, povijesno-nacionalne tematike, omladinski stripovi Neven, Koraljka i Bobo, te groteskni stripovi “Mak Makić” i “Špiljko”.

Žarko Beker je jedan od inicijatora i utemeljitelja Udruge prijatelja stripa STRIPFORUM, te autor loga Strip revije. Ponosni smo što je bio naš prijatelj.

Predstavljamo vam ‘Emila i detektive’, strip koji je bio objavljivan 1953. a nikada nije bio završen jer je Horizontov zabavnik prestao izlaziti baš u trenutku kad se priča završavala. 58 godina kasnije, 2011. nagovorili smo Bordu da nacrta završnu tablu!

Zajedno s Emilom objavljujemo i Bordin strip ‘Pipo’, tematski blizak ‘Emilu i detektivima’ po urbanoj priči o dječacima i njihovim pustolovinama.

Emil i detektivi

U to vrijeme, prije i tijekom Drugog svjetskog rata, naši velikani stripa po umjetničkoj vrijednosti nadilaze sve što je nastajalo u europskom stripu, a stoje uz bok i strip umjetnicima u Americi u kojoj je bilo zlatno razdoblje novinskog stripa. Dijelim mišljenje mnogih poznavatelja stripa da je posebice u ratnim godinama i početkom pedesetih prošloga stoljeća Walter Neugebauer bio likovno jednak ili bolji i od najznačajnijih predstavnika Disneyjevog tima crtača.

Čudotvori mačak

Maurović je, bez obzira na našu konzervativnu opreznost i naše ziheraško vrednovanje novih umjetničkih formi, dosegao sjaj strip klasika, ponajprije zahvaljujući nedvojbenom zagovoru prof. dr. Vere Horvat-Pintarić. Budući da klasici ne provociraju kulturnu sredinu zaljubljenu u klasike, pojavili su se i brojni obožavatelji, ne ustručavajući se ni od pretjerivanja, što su slijedili i nakladnici igrajući na sigurnu kartu kulturnog odobravanja pri tiskanju njegovih stripova.

Što je danas za nas Walterovo djelo? Za djedove i očeve sentimentalne grafičke uspomene obogaćene stihovima njegovog brata tekstopisca Norberta koje i danas mogu doslovno recitirati, za sinove i unuke nepoznata mitska baština nacionalnog stripa, za povjesničare umjetnosti i teoretičare stripa još uvijek „tabula rasa“. On je bio skromna radišna osobnost u odnosu na ekscentričnog Maurovića pa unatoč veličanstvenom opusu u stripu, izdavaštvu i crtanom filmu nije dosada ni približno jednako vrednovan. Walter još nema svog akademskog zagovornika koji bi mu posvjedočio legitimitet klasika hrvatske likovne kulture.

Roy Thorne

Mi zaljubljenici stripa, zahvaljujući Ines i Robertu Neugebaueru koji su sačuvali njegova djela, možemo posegnuti u bogato Neugebauerovo nasljeđe, tu već „zaboravljenu baštinu“, pa je u ovoj strip knjizi tek nekoliko stripova koji nisu najbolji niti najvažniji Walterovi stripovi, ali su reprezentativni za njegov opus. Ovo je tek prva knjiga stripova Waltera Neugebauera u nas pa čitatelj može samo naslutiti ljepotu i profinjenost Walterovog likovnog svijeta i nadati se daljnjem objavljivanju njegovih stripova zbog kojih ga pravi poznavatelji strip umjetnosti smatraju genijem uz bok velikog Andrije Maurovića.

Stoga je ova strip-knjiga i podsjetnik o počecima jedne nove forme likovne kulture u nas. Bez Waltera Neugebauera ta kultura bi bila značajno zakinuta a hrvatska stripska povijest siromašnija.

Mladen Novaković

U ovom broju objavljujemo “Lancea”, spektakularno grafičko djelo Warrena Tuftsa, strip koji kod nas nikada nije objavljen u koloru što je njegovo integralno vizualno obilježje. Lance, iako danas možda malo staromodan, već i zbog toga što je bez oblačića, s opisnim tekstom u prizorima, još i danas među ljubiteljima klasičnog realističnog stripa uživa kultni status. S prvom epizodom nadam se da ćemo razveseliti i sve ljubitelje westerna.

“Priče s ruba šume” je strip započet u Vjesnikovom zabavnom tjedniku 1953. godine koji se prerano ugasio, pa je cjelovito objavljen tek 1958. godine u Vjesniku u srijedu pod naslovom “Majstor Hrčak”. Jedini reprint stripa bio je 1963. godine, u Epohinoj Strip reviji. Meni je ovo najdraži strip Waltera Neugebauera. Uz jednostavnu priču obogaćenu Norbertovim stihovima strip je cjelovito likovno savršenstvo. Niz simpatičnih likova, jasne i sigurne linije, sjajni prizori, razni rakursi, urnebesno dinamičan strip čita se u dahu podsjećajući na klasični crtani film. Nije mi se ispunila želja da ovaj strip objavimo zajedno s mojim drugim antropomorfnim miljenikom, Krckom (Chlorophile) Raymonda
Macherota. Srećom, Walter je još nekoliko puta bio jednako nadahnut, pa će biti prigode.

Igor Kordej nas je i u ovom broju počastio nastavkom svog “Texas Kida”. Znajući njegovu zauzetost s puno profitabilnijim projektima, s velikom zahvalnošću primamo ponovnu potporu našim
težnjama u promoviranju strip stvaralaštva i naporima da novom kvalitetnom produkcijom pridonesemo boljoj stripskoj budućnosti.

U ovom broju su i radovi mlađih autora: Dalibora Talajića, Darija Kukića, Sebastijana Čamagajevca i Tihomira (Tice) Tikulina. Njihova grafička kompetentnost, ujednačenost stila i poznavanje medija, zalog su da će naša strip scena i dalje imati odlične strip autore.

U Strip reviji je i ovog puta duh nostalgije, ali i samohvale. 2011. Hrvatska i Dubrovnik dičili su se obljetnicom, 300 godina od rođenja slavnog znanstvenika, fizičara Ruđera Boškovića (1711.). Sretni smo što se i mi možemo pridružiti stripom “Čovjek koji je volio zvijezde” Julesa Radilovića i Zvonimira Furtingera o životu slavnog Dubrovčanina (premijerno izlazio 1961. u Plavom vjesniku. Meni, fizičaru i Julesovom prijatelju, uz obljetnicu, višestruko je zadovoljstvo uvrštenje upravo ovog stripa u reviju.

U 2011. navijači Hajduka iz Splita slavili su stogodišnjicu osnivanja bijelog kluba. Navijačima Hajduka čestitamo stripom kojeg je 1964. nacrtao strastveni dinamovac Ivica Bednjanec.

Na kraju ovog niza stripova je još jedan poseban, malo poznat strip Žarka Bekera, po scenariju Srećka Eterovića, “Miljenko i Dobrila”. Strip evocira poznatu i mještanima vrlo dragu priču iz Kaštel Lukšića o nesretnoj ljubavi dvoje mladih Kaštelana. Za današnjeg čitatelja strip je neobičan, „retro“, jer je rađen bez oblačića s tekstom ispod oslikanih prizora. Strip objavljujemo zbog vizualne grafičke slasti koju nam pruža Žarkov zreli likovni stil te osjećaja da smo u poplavi raznih egzaltiranih egzistencijalnih i futurističkih
tema malo zaboravili na vrelo inspiracije koju možemo naći u našoj tradicijskoj kulturi i povijesti.

Kad smo kod povijesti, Rudi Aljinović nam je priredio još jednu tekstovnu poslasticu, prikaz likovnog razvoja popularnih figura Waltera Neugebauera – Jacka Jacksona i Bimba Bambusa.

Nastavak u sljedećem broju…
Mladen Novaković

Sadržaj

U galeriji Waldinger, Fakultetska 7, s početkom u 19 sati imat ćete priliku vidjeti dosad neizlagane, originalne radove genija domaćeg stripa – oko 150 originalnih tabli stripa, ilustracija, ulja na platnu, slika u gvaš tehnici, plakata, rukopisa i fotografija. Postav će biti izložen do 11. travnja, a prigodom otvorenja izložbe, bit će prikazana i dva filma Jože Kelemana o Mauroviću iz 1970. i 1975. godine. .

Svi stripovi, ilustracije, slike, plakati, rukopisi i fotografije dio si zbirke predsjednika naše Udruge Mladena Novakovića, a izložbu organiziramo u suradnji s Udrugom ljubitelja stripova StripOs iz Osijeka s kojom surađujemo od 2009. godine.

Zahvaljujemo sponzorima, Ministarstvu kulture RH, Gradu Osijeku i Hypo Alpe-Adria-Banci.

To je bio slučaj sa Zabavnikom koji je svojim vrhunskim stripovima i raznolikim tekstovnim sadržajem kroz dvije godine Drugoga svjetskog rata, 1943 – 1945, pružao čitateljima zdravu zabavu, širio valove humanizma i optimističke fantazije.

Prve primjerke Zabavnika rotacija Hrvatskog tiskarskog zavoda u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, izbacila je u popodnevnim satima utorka 4. svibnja 1943. Tiskanje je trajalo do duboko u noć, jer je trebalo ‘odvrtjeti’ nakladu od 71.000 primjeraka. Tjednik novinskog formata na osam stranica, s prvom i posljednjom u bojama, s naznačenom cijenom od 6 kuna, kao glavni i odgovorni urednik potpisao je Walter Neugebauer, s adresom uredništva u Gajevoj 28, dok je kao vlasnik potpisan Ustaški nakladni zavod.

Prvi broj Zabavnika nosi datum 7. svibnja 1943.

Prvi broj Zabavnika nije imao uobičajeni redakciiski uvodnik, ali je i bez njega sve bilo jasno: od ukupno osam stranica, šest ih je bilo ispunjeno stripom, a dvije tekstovnim sadržajem, što je značilo da će priče u slikama i ubuduće biti nosivi sadržaj izdanja. Format lista (31 x 46,5 cm) omogućio je da slike u stripovima, kao i ilustracije budu velike, s detaljima na kojima se može zaustaviti čitateljevo oko, što je pružilo potpunije uživanje u majstorijama Andrije Maurovića i Waltera Neugebauera, autora koji su ponijeli likovnu produkciju Zabavnika. Neugebauer je nastupio s pet stripova komične stilizacije (od kojih dva u nastavcima), Maurović s dva crtana romana realističnog izraza.

Koji su sadržaji obilježili prve brojeve Zabavnika?

Na naslovnoj stranici našao se strip Waltera i Norberta Neugebauera ‘Patuljak Nosko’, zasnovan na klasičnoj priči Wilhelma Hauffa. Sadržaj srodan besmrtnim bajkama o Trnoružici, Pepeljuzi, Čudotvornom grahu, crtačev brat Nobika uspješno je nadogradio popratnim tekstom i dijalozima u rimovanom stihu (što je kao specijalitet razvio u predratnom razdoblju). Crtanju ‘Patuljka Noska’ Walter je pristupio kao svom dotad najambicioznijem zadatku, pa je već s prvim nastavcima najavljeno djelo izvanredne topline i likovnog šarma.

Na unutarnjim stranicama započeta su dva stripa Andrije Maurovića, oba u realističnom, crno-bijelom crtežu. Pustolovni život i putovanja hrvatskih istraživača braće Mirka i Stjepka (Steve) Seljana obrađeni su u stripu ‘Grob u prašumi’. Na osnovi dokumentarnog romana Zlatka Milkovića ‘Braća Seljan’ (izdanje Matice hrvatske), sadržaj stripa pripremio je Franjo Fuis (kao scenarist nije potpisan). Popratni tekst bio je položen ispod okvira pojedinih sličica.

Seoba Hrvata

‘Seoba Hrvata’, povijesna priča epskog zamaha, smještena u doba doseljenja Hrvata u današnju postojbinu, s idealiziranim likom glavnog junaka kneza Radoslava, potakla je Maurovića na stvaranje spektakularnih masovnih scena i akcijskih prizora vrhunske izražajnosti. Scenarist S. R. Žrnovački (pseudonim Stanka Radovanovića) vješto je kombinirao povijesne činjenice s elementima brojnih legendi, dopunivši priču epizodama koje su podržavale napetost – tako da su čitatelji pratili strip s nesmanjenim interesom.

U šaljivom stripu ‘Rođak iz kamenog doba’ W. i N. Neugebauera, objavljivanom u nastavcima, prvi su se puta pojavili likovi smušenih profesora Zvrkića i Zbrkića, koji će se kao standardne figure i ubuduće povremeno pojavljivati u geg stripovima. Ovaj put našli su se u prahistoriji, među spiljskim ljudima.

Pod naslovom ‘Juričine pustolovine’ objavljivane su zgode dječaka Jurice i njegova psića Bundaša. Geg strip u jednoj ili dvije pasice predstavljao je ustupak izdavaču (Ustaški nakladni zavod) koji nije bilo moguće izbjeći: kao uvjet za izlaženje Zabavnika prihvaćena je obaveza da junak stripa nosi odoru Ustaške uzdanice ili barem kapu s prepoznatljivim ‘U’. Ustupak režimu sveo se na tu fomalnost, jer su se Juričine zgode isključivo zasnivale na situacijama iz građanskog života, lišene bilo kakvih političkih konotacija.

Već s prvim brojevima Zabavnika čitatelje su osvojile vedre zgode Bimba i Hanzeka – zbog njih su mnogi počinjali čitati Zabavnik od posljednje stranice. Simpatični Neugebauerovi junaci, crnac i bijelac, koji su kao nerazdruživ par započeli stripovsku karijeru u predratnom Mickey stripu, gdje su i ponijeli imena Bimbo Bambus i Jack Jackson, nastavili je u Novom vandrokašu, u Zabavniku su dosegli vrhunac popularnosti. U novu seriju zgoda, smještenu u građanski ambijent, junaci su ušli grafički dotjerani, nanovo oblikovana izgleda, a uz to je Jack, slijedom političkih promjena, u novom režimu ponio ime Hans, odnosno po purgerski Hanzek. U svijesti publike Bimbo i Hanzek preuzeli su ulogu Zabavnikovih maskota.

Šic-mic

Na donjoj trećini posljednje stranice lista, isto tako u punom koloru, objavljivan je kratki strip ‘Šic – Mic’, pun luckastih gegova u duhu nekadašnjih ‘slapstick’ nijemih filmskih komedija. Slučaj toga stripa je poseban: crtač Walter Neugebauer preuzeo je lik smušenog Florijana iz popularnog američkog stripa ‘Smokey Stower’, autora Billa Holmana, neznatno ga prilagodivši: u američkom originalu glavni junak Smokey je vatrogasac, a Zabavnikov Florijan je slikar. Također je preuzeta Holmanova stilizacija te pristup u stvaranju šala. Posudba je predstavljala pun pogodak: ‘Šic – Mic’ se zadržao do kraja izlaženja lista, postavši jednim od njegovih zaštitnih znakova.(1)

U drugom broju Zabavnika čitatelje je dočekala još jedna poslastica – početak crtanog romana ‘Atlantida’, nastalog na osnovi istoimene uspješnice francuskog pisca Pierrea Benoita. Romantično-pustolovnu priču s elementima misterija i fantastike, koja odvodi čitatelja u tajnovit svijet izgubljenog grada bijelaca u srcu Sahare, dojmljivim je crtežom obradio Ferdo Bis, akademski slikar, autor više stripova u predratnom Mickey stripu, Mickey strip – Oku i Miki Mišu. Popratni tekst priredio je član Zabavnikova uredništva Marcel Čukli. Strip ‘Atlantida’ koji je Bis imao dovršen otprije, njegov je najbolji no nažalost i posljednji stripovski uradak.(2)

Šarolikom repertoaru stripova Zabavnik je pridružio zanimljive tekstovne priloge, većim dijelom namijenjene odraslijem čitateljstvu. Na drugoj stranici smjenjivale su se dvije vrste sadržaja. U jednom broju stranica je bila posvećena nekoj popularno obrađenoj temi iz svijeta znanosti ili kulture (na pr. ‘Posljednji mamut’, ‘Indijanci nekad i danas’, ‘Od krapinskog pračovjeka i sv. Jurja do Hagenbecka’), da bi u svakom drugom broju stranica poprimila šareni karakter. Na prvom stupcu našao se stalni uvodnik papige Lorre, koja se u vedrom kozerskom tonu obraćala čitateljima. Na stranici su se našle šale iz vječnog vic-repertoara (većinom pripisane junacima Zabavnikovih stripova) , anegdote o filmskim glumcima, tekstovi popularnih šlagera (obavezno iz pera najplodnijeg šlagerskog tekstopisca onog vremena Norberta Neugebauera), zanimljivosti iz znanosti, križaljka i drugo.

Najprivlačnija rubrika ‘Šarene stranice’ bio je ‘Pjesnički kutić Bimba Bambusa’, u kojemu je omiljeni junak stripa objavljivao svoju ‘liriku’. Šaljive stihove u Bimbovu ‘hula-gula’ izričaju kojim je doninirao infinitiv, ležerno je stvarao Nobika Neugebauer, kao europsku anticipaciju ‘otkvačene’ poezije Ogdena Nasha.

Hit prvog godišta Zabavnika bio je avanturistički roman Fra Ma Fua ‘Sin orkana’. Popularni reporter predratnih Novosti, novelist i scenarist stripova Franjo Fuis (tvorac Crnog jahača i Starog Mačka), smjestio je radnju novog romana u egzotične okvire Južnih mora i tamošnji urođenički svijet, poprište nekih svojih ranijih uspješnica. Nastavci romana zauzimali su cijelu pretposljednju stranicu, praćeni Maurovićevim temperamentnim ilustracijama i efektno crtanim naslovom.

S takvom ponudom stripova i tekstova Zabavnik je ispunio prazninu na trzištu te je početna naklada, 71.000 primjeraka, u cijelosti rasprodana. S narednim brojevima (list je u međuvremenu prebacio izlaženje na srijedu) tiraža je ujednačeno rasla, da bi do Uskrsa 1944. u više navrata dostigla vršnu vrijednost – oko 150.000 primjeraka.(3)

Gledano iz današnje perspektive, može se reći da je u neku ruku dobro što 1941. ustaška vlast nije odobrila izlaženje Zabavnika (o ondašnjem razvoju dogadaja opširno je pisano u 6. broju Strip revije). Tada pripremljen i u malom broju primjeraka otisnut probni broj Zabavnika, svojim je relativno skromnim izgledom i sadržajem bio znatno ispod razine kojom je nastupio njegov imenjak iz 1943. Pojavivši se dvije godine nakon nezaživjelog prethodnika, novi je Zabavnik nastao u daleko povoljnijim uvjetima.

Walter Neugebauer

Postojala je i prednost subjektivne naravi: predvodnik pothvata Walter Neugebauer, koji je kao likovnjak težio stalnom usavršavanju, u međuvremenu je, radeći za brojna izdanja, dostigao punu autorsku zrelost i definitivno oformio vlastiti izraz, podjednako u stiliziranom i realističnom crtežu, čemu treba pridodati stečeno praktično iskustvo u grafičkom oblikovanju tiskovina. I to se odrazilo na likovnim sadržajima i izgledu novog Zabavnika!

Najzad, dok se čekalo priliku za ponovno pokretanje lista, nije se prestajalo razmišljati o projektu, rađale su se nove zamisli, pripremao se drukčiji repertoar stripova. Širio se krug potencijalnih suradnika, tako da se – za razliku od prethodnog pokušaja – u novi pothvat ušlo s ambicioznijim pristupom i bez improvizacija.

Mala skupina kreativnih i entuzijastički raspoloženih mladih Ijudi, koji su s jasnom vizijom, promišljenim odabirom sadržaja i znalačkim korištenjem mogućnosti četverobojnog ‘olovnog’ tiska stvarali Zabavnik, osigurali su listu ne samo tiražni uspjeh, nego i ugled vrhunskog izdanja te vrste – nezaobilaznu činjenicu u povijesti popularne kulture na ovim prostorima.

Pojavivši se u ratnom vremenu, općenito nesklonom takvim pothvatima, kad su listovi sa stripom postojali u malom broju zaraćenih i neutralnih zemalja, Zabavnik je gotovo u cijelosti bio izvorni proizvod, usmjerivši se na radove domaćih autora stripova, novinara i pisaca zabavne lektire. Time je uspješno nastavio tradiciju domaćeg stvaralaštva koje se u predratnom razdoblju razvijalo na stranicama Oka, Mickey stripa, Veselog vandrokaša, Mickey strip – Oka.

Za razliku od spomenutih tjednika koji su izlazili u manjem (časopisnom) formatu, Zabavnik se okrenuo formatu novina: kreator izdanja Walter Neugebauer odlučio se za model nedjeljnih ‘comics’ priloga u američkim novinama, koji se uvriježio još početkom dvadesetog stoljeća, a tridesetih su ga godina s uspjehom primijenili mnogi zabavni tjednici u Europi (pored ostalih Le Journal de Mickey, Robinson, l’Avventuroso, Audace, Politikin zabavnik, Corriere dei Piccoli).
Formom i sadržajem Zabavnik je stvoren po mjeri svog vremena (takvim ga i treba prosuđivati), pa je većinu stripova objavljivao u nastavcina – što je tada bio (i bit će još zadugo) u svijetu uobičajen način objavljivanja. Naviknuta na ritam od jedne stranice tjedno, publika je očekivala nastavke s određenom znatiželjom i općenito ih je čitala s većom pozornošću nego što se čitaju stranice kompletnih stripova.

U tjednu izmedu jednog i drugog broja lista, strip se nerijetko pročitao još jednom, a slike su se pritom pomnije razgledale – što je u slučaju dobrog stripa pridonijelo intenzivnijem doživljaju.

Činjenicom da je u Zabavniku bilo mjesta za ograničen broj stripova, nametnut je zahtjevniji kriterij njihova odabira: tražili su se naslovi koji će žanrovski, temom, a osobito sadržajnom i likovnom kvalitetom privlačiti i zadržati čitatelje. Zbog toga su se u Zabavnikovu autorskom timu našli vodeći stvaraoci domaćeg stripa, po prvi puta svi zajedno na stranicama jednog lista (viribus unitis – kako je netko prokomentirao tu činjenicu): uz Waltera i Norberta Neugebauera, koji su s Marcelom Čuklijem činili jezgru redakcije, našli su se Maurović i Bis, upisivač tekstova Bjelski, scenaristi Fuis i Radovanović – Žrnovački (ovaj posljednji iskazao se kao koautor kultnog SF romana ‘Majstor Omega osvaja svijet’, napisanog 1940. sa Zvonimirom Furtingerom; obojica su započeli i roman o knezu Radoslavu – iz kojega će proisteći scenarij poznatog stripa).

[1] U višekratnim sasretima s Walterom Neugebauerom, autor ovog prikaza nikad se nije sjetio da ga pita za razlog ‘posudbe’ (zbog čega se i danas duboko kaje). Preostaju samo nagađanja… (Inače, valja spomenuti da su slične posudbe bile vrlo česte u predratnom jugoslavenskom stripu: i zagrebački i beogradski autori izradili su velik broj stripova s likovima Mickeyja Mousea, Paje Patka, Popaja, trojice ugursuza i drugih inozemnih junaka.)

[2] Budući da je autor nacrtao strip bez prethodno napisanog scenarija, izravno prenoseći u slike pojedine partije Benoitova romana, Čukli je pisao dijaloge uporedujući crteže s tekstom iz knjige (prijevod objavljen 1921, u izdanju zagrebačke Zabavne biblioteke)

[3] Neko vrijeme razmišljalo se o doštampavanju ranijih rasprodanih brojeva Zabavnika, radi zadovoljavanja naknadne potražnje, ali se od toga moralo odustati iz tehničkih razloga.

Rudi Aljinović
prvi put objavljeno u 7. broju Strip revije, listopad 2011.

Ni odrasli nisu bili ravnodušni prema sudbini Noska i njegove guske Mimi (u stvari, začarane kneginjice), dječaka Srećka koji je kao vladar Zlatnog grada gladovao, jer sve što je prinosio ustima neumoljivi meštar dvora pretvarao je u zlato (varijacija grčkog mita o kralju Midi!), malog Muka koji se kao siroče otputio u svijet i našao čarobne papuče koje ga u trenu prenose u sultanov Bagdad (ponovno motiv jedne od Hauffovih ‘Istočnih priča’) .Maštovite priče s fantastičnim motivima koje je scenarist protkao privlačnim tekstom u stihovima, prenesene su u strip visokog grafičkog dometa. Sličice koje je Walter Neugebauer raspoređivao u nizove s osjećajem za ritam pripovijedanja, bile su u svim svojim sastavnicama ujednačene kvalitete.

U skladno komponiranim kadrovima podjednako su pažljivo razrađena zbivanja u prednjem prostoru, kao i zanimljive, katkad sitne pojedinosti u pozadini. Živopisne figure glavnih junaka i ostalih likova iz prvog plana priče, odreda jasno karakteriziranih, pratile su raznolike fizionomije epizodista, pa i usputnih ‘statista’. Dopadljivo stiliziran ambijent, detalji povijesne arhitekture, kostimografije, karakteristični motivi krajobraza – sve to, uz virtuoznu primjenu tiskarske boje, pridonijelo je stvaranju jedinstvenog ugođaja koji je obilježio stripove.(1)

Naslovnica br. 6, 11. lipnja 1943.

Stvar ima malu prethistoriju…

Kad je 1938. Hrvatski tiskarski zavod nabavio iz Njemačke modernu novinsku rotaciju, s mogućnošću istodobnog tiska u tri boje, tada 17-godišnji Walter odlučio je s prijateljima pokrenuti Veseli vandrokaš. Dabome, korištenje sve tri boje nije bila jeftino (dnevni listovi koristili su drugu boju samo za zaglavlje i poneki glavni naslov), no mladi urednik Vandrokaša – koji se od srednjoškolskih dana vrzmao po tiskarama i spoznavao mogućnosti grafičke struke – našao je načina da gradiranjem nijansi dviju boja postiže ‘trobojni’ učinak.

Prateći pojedine strane listove koji su objavljivali stripove u punom koloru, još je pred rat počeo nagovarati vlasnika HTZ-a Penića da za rotaciju nabavi još jedan, dodatni dio stroja, što će (kad nastupe povoljnije prilike) omogućiti četverobojni tisak. Penić je (nakon savjetovanja s financijskim i grafičkim stručnjacima) napokon pristao.(2) Tako je Zabavnik mogao zablistati s koloriranim Noskom, Srećkom, malim Mukom, Bimbom i Hanzekom, Florijanom i drugim junacima.

Sklad dobre priče, crteža i kolorističke razigranosti ostvaren je stripom ‘Šumska pošta’, jednim od naslova ‘životinjske’ tematike kojoj su se braća Neugebauer tako rado vraćala (kako u predratnom, tako i u poslijeratnom razdoblju). Posrijedi je krimić u kojemu jazavac Jazo kao detektiv amater razotkriva Lisu, pljačkaša koji je u šumi zaskočio poštara Zeku i oteo torbu s novcem. Strip u disneyevskoj maniri osvajao je ljupkim izrazom.

Po isteku ‘Šumske pošte’, mjesto na posljednjoj kolor stranici preuzeo je strip humorističko-pustolovnog žanra, čiji su dotadašnji nastavci, premda u crnobijeloj tehnici, već osvojili publiku izvanrednom duhovitošću, podjednako u slici i tekstu.

Riječ je o Zabavnikovu hitu ‘Tarzanovim stopama’, u kojemu Bimbo i Hanzek, kao vodiči profesora Umohlapića, kreću u prašumu, u potragu za legendarnim Tarzanovim blagom. Radnja se parodijski oslanja na motiv Burroughsova romana ‘Tarzan i blago iz Opara’ (u nas izdanog u Kuglijevoj seriji knjiga o gospodaru džungle). Pored neprestane borbe i nadmudrivanja s konkurentom Golijatom, junaci susreću jednog od Tarzanovih potomaka (ovaj dolazi u džunglu s kravatom, u modernoj limuzini).

Tarzanovim stopama

Zasluge za uspjeh stripa dobrim dijelom pripadaju scenaristu Norbertu Neugebaueru, nešto zbog nizanja smiješnih situacija, a ponajviše zbog popratnog teksta u rimovanom stihu koji teče ritmički glatko, iznesen lakim i lepršavim izričajem, s dijalozima koji nasmijavaju (pogotovo kada do riječi dođe Bimbo). Lako pamtljivi Nobikini stihovi naprosto su ulazili u uho, pa je mladež radi uveseljavanja naveliko citirala neke njegove verbalne štoseve (poput onoga: ‘Ova palma, tu na ćošku, o državnom raste trošku’ – ili: ‘Tiritimbo biti farma, gdje ko cvijet mirisat sarma’) .(3)

Podjednako dobro prihvaćen, u neku ruku doživljavan kao središnja os u Zabavnikovoj ponudi stripova realističnog izraza, bio je ‘Knez Radoslav’ Maurovića i Žrnovačkog, čiji su nastavci potrajali više od godinu dana, do 63. broja u srpnju 1944.

Knez Radoslav

Već same vinjete koje su pratile naslov stripa poticale su djecu i mlade na čitanje: s lijeve strane naslova prikazani su likovi petorice braće, knezova Muhla, Klukasa, Hrvata, Lobela, Kosjenca i njihovih sestara Tuge i Buge, koji su prema zanimljivo pričali učitelji!), dok su se nadesno našli Radoslav i njegova Sunčanica, ličnosti koje u crtanom romanu povezuju povijesne činjenice, pučke legende i autorovu fikciju. Vođen namjerom da, kako je sam napisao, stvori neku vrstu hrvatskog povijesnog epa, poput germanskih ‘Nibelunga’, scenarist Radovanović – Žrnovački unio je u priču mitske likove spomenutih knezova (u sporednoj ulozi), ubacio je fantaziju o Amazonkama koje zarobljavaju Radoslava, no tu su i povijesne činjenice o savezu hrvatskih i avarskih plemena (Obri), o llirima, o osvajanju antičke Salone, najzad i narodna legenda o čudu s lijesom svetog Dujma – događaj koji će usmjeriti Radoslava da se pod starost i on odrekne poganskih bogova.

Intelektualno znatiželjne strip je poticao da posižu za povijesnom literaturom i proširuju saznanja o ranijim razdobljima nacionalne povijesti, dok je djecu – zadivljenu Maurovićevim crtežom – ponio kult Radoslavova junaštva. U dječačke igre ušle su borbe drvenim mačevima, kopljima i strijelama, katkad uz oživljavanje scena Radoslavovih borbi s Obrima, Ilirima, Bizantincima.

Kad se ‘Knez Radoslav’ približio kraju, uredništvo je pozvalo čitatelje da pošalju prijedloge za temu novog crtanog romana sudionika izjasnila se za strip s nekom temom iz hrvatske prošlosti, pri čemu se na 3527 glasovnica našao konkretan prijedlog: dajte strip o kralju Tomislavu!(4)

Tomislav

Razumljivo, rad na crtanom romanu o prvom hrvatskom kralju povjeren je istoj autorskoj trojci koja je realizirala ‘Radoslava’ – scenaristu Žrnovačkom, crtaču Mauroviću i upisivaču teksta Bjelskom (koji je prepoznatljivim kaligrafskim rukopisom popratio veći broj Zabavnikovih stripova).

Nastupu ‘Tomislava’ (u broju 65 od 2. kolovoza 1944.) dano je spektakularno obilježje: uvodni tekst smješten je između dviju Maurovićevih simbolističkih kompozicija velikog formata, koje su ispunile cijelu stranicu Zabavnika (privlačne poput nekadašnjih ‘pučkih slika’, i one su se našle uokvirene na zidu mnogih domova). Susjednu stranicu ispunila je prva tabla stripa, s dramatičnom uvodnom sekvencom i dinamično crtanim prizorima.

Autorska trojka nije dugo djelovala zajedno: nacrtavši osam stranica ‘Tomislava’, preuzevši honorar, Maurović je preko noći izčeznuo iz Zagreba. Poput predratnog kolege i scenarista brojnih stripova Franje Fuisa (Fra Ma Fua), koji je nestao nepunu godinu prije, i on se odlučio ‘za šumu’- za bijeg u partizane.

Time su, pored ‘Tomislava’, bez svoga likovnog autora ostala jos dva stripa u nastavcima – ‘Ahuramazda na Nilu’, po izvornom scenariju S. R. Žrnovačkog, i ‘Zlatni otok’, prema romanu Roberta Louisa Stevensona.(5)

Doduše, Maurović je bio ‘fer’: ne htijući naglim odlaskom uvaliti kolege u sos, unaprijed je dovršio nekoliko nastavaka svih triju stripova – ostavivši im dovoljno vremena za snalaženje u novonastaloj situaciji.

Walter Neugebauer odlučio je da po isteku zalihe Maurovićevih crteža, s dvadeset i petim nastavkom sam preuzme crtanje ‘Zlatnog otoka’. Strip zasnovan na Stevensonovu klasičnom djelu pustolovne literature za mladež, u vrsnoj scenarističkoj obradi Marcela Čuklija, dotle je bio stekao veliku popularnost – koju je trebalo očuvati kvalitetnim crtežom u Maurovićevoj maniri. Stoga je vješto imitirao majstorov način crtanja, čime je za neko vrijeme čak prikrio njegov nestanak iz Zagreba .

Nastavke ‘Tomislava’ i ‘Ahuramazde na Nilu’ preuzeo je mladi Albert Kinert. Ondašnji student zagrebačke likovne akademije prvi se put okušao u stripu nedugo prije toga: u travnju 1944. u ilustriranoj reviji Pokret počeo je izlaziti njegov strip ‘Crvena kuga’, po Jacku Londonu, ubrzo i adaptacija Šenoine pripovijesti ‘Čuvaj se senjske ruke’.(6)

Kinert se odazvao Walterovu pozivu (bili su znanci iz srednjoškolskih dana) da nastavi Maurovićeve romane, iako su obojica bili svjesni realnosti – da će se razlika u likovnom rukopisu jednog i drugog autora vjerojatno nepovoljno odraziti na prijem stripova kod publike.

Pristupivši poslu s osjećajem profesionalne i umjetničke odgovornosti, potpisavši se u nekoliko navrata (kao i u Pokretu) pseudonimom Toma Božić, Kinert je uspješno ‘gurao’ nastavke obaju stripova – ali se nije odrekao svoje autorske individualnosti.

Iskazao se kao gotov crtač, s osobitim nervom za dinamiku slikovnog pripovijedanja, nimalo jednoličan u postavljanju kadrova, temperamentan u prikazivanju figura u ekstremnom pokretu – no u usporedbi sa sugestivnom izražajnošću Maurovićevih stripova njegovi su radovi ostavljali bljeđi dojam.

To se ponajviše osjetilo na ‘Tomislavu’, od kojega se u nastavku mogo očekivalo, za koji je Radovanović – Žrnovački pripremio zanimljiv scenarij, utemeljen na povijesnom romanu ‘Hrvatska na raskršću’, koji je pred rat napisao u zajednici sa Zvonimirom Furtingerom. (Roman je tijekom 1940. – 1941. objavljivan u nastavcima u Zagrebačkom listu.)(7)

Dok je ’Tomislav’ pivlačio svojom pričom, iz koje se mogao steći neki pogled na zbivanja u doba narodnih vladara, strip ‘Ahuramazda na Nilu’, kojemu je Maurović nacrtao prvih dvadeset i sedam nastavaka (od 43. do 70. broja), a njegov  nasljednik Kinert preostalih dvadeset i pet, nije stekao naklonost šire publike.

Razvučenu fabulu smještenu u šesto stoljeće prije Krista, u široki prostor od stare Helade do Egipta i perzijskog carstva, opterećenu opširnim dijalozima iz kojih je trebalo ‘ukapirati’ mnoštvo povijesnih činjenica, bilo je teško sve vrijeme pratiti s punom koncentracijom. (Ambiciozni Žrnovački popratio je strip opširnim povijesnim komentarima u tekstovnom dijelu lista, uglavnom privlačnima obrazovanijem čitateljstvu).(8)

lako okružen ratnom stvarnošću koja je prodirala zamalo u sve pore svakodnevnog života, Zabavnik se uspio održati kao izdanje u čije stripove nisu doprli sadržaji tekuće političke ili ratne tematike. Jednostavno, Zabavnik je bio ono što mu kaže ime – zabavnik!(9)

U ljeto 1943. lepeza stripova dopunjena je trima ostvarenjima strane proizvodnje. Karikaturalni strip ‘Robinson u šali’ predstavljao je parodiju Defoeova romana, dok su u pričama ‘Divlji labudovi’ i ‘Svinjar’ prozračnim lirskim crtežom obrađene dvije Andersenove bajke.(10)

Po samoj prirodi sadržaja, obje su priče naprečac osvojile najmlađe, dobrim dijelom zahvaljujući stihovima Norberta Neugebauera koji su pratili slike. (Mame i starija braća bili su zaduženi da ih čitaju onima koji još nisu krenuli u školu – što je nemalom broju klinaca predstavljalo prvi ulazak u svijet dječje književnosti.)

Zabavnikova galerija stalnih likova, junaka šaljivih zgoda, ubrzo je dopunjena još jednim dječakom – malim Dadom  Prvi se put pojavio u prigodnoj šali u četiri slike, objavljenoj u svečanom dvobroju o Božiću 1943. pod naslovom tipičnim za sadržaje namijenjene djeci – ‘Zgodne nezgode malog Dade’. Nakon toga Dado nije izostao ni iz jednog broja Zabavnika, sve do kraja izlaženja lista.(11)

Kao junak situacijskih šala iz dječjeg svijeta, Dado je ubrzo zadobio više mjesta na stranici (četiri pasice plus dijalog), potom i privlačnu poziciju u koloru na začelju lista. Time se približio popularnosti koja je u predratnom razdoblju pratila srodne junake urbanog prostora – malog Ivicu i njegove ‘rantanplance’.

U kratkim šalama (jedna do dvije pasice) povremeno su se, na smjenu, pojavljivali i ostali Walterovi likovi – čime ih je autor zadržavao u vidokrugu publike i čuvao im stečenu popularnost. Jasnoća i preciznost vizualnog kazivanja pratila je gegove u kojima su se Zvrkić, Zbrkić, Bimbo, Jurica ili mali Dado često pojavljivali bez riječi. U tom pogledu posebno zanimljiv bio je kraći niz pantomimskih stripova na cijeloj tabli (11 – 12 slika), objavljen početkom jeseni 1944. Pod zajedničkim naslovom ‘Bez rieči’ (ondašnji korijenski pravopis!) redale su se zgode nekog neimenovanog dječaka (u dva navrata naslovu je dodano ime Branko), kao primjer uspješno režirane nijeme situacijske komike.

Strip bez riječi iskazao se pogodnim za stvaranje gegova nadrealističkog sadržaja. U jednoj takvoj zgodi spomenuti dečko svira violinu pod prozorom djevojčice u koju je zaljubljen, a ona rukom hvata note koje ulaze u sobu i baca ih u koš za smeće! Kapi kiše koje cure kroz strop i padaju na tipke Bimbova pisaćeg stroja, isto su tako geg nadrealističke prirode.

[1] Na žalost, neki klasični stripovi W. i N. Neugebauera u kasnijim reprizama tiskani su u crno-bijeloj tehnici, lišeni vrlo značajne izražajne komponente (boje). Iz razloga štednje, čitateljima je bilo uskraćeno potpuno uživanje u tim majstorskirn ostvarenjima

[2] Današnje generacije koje se od malih nogu susreću sa stripovima u koloru, tiskanima savršenom ofsetnom tehnikom koja je posve istisnula tradicionalnu, manje kvalitetnu, sporiju i znatno skuplju rototehniku s izradom klišeja i lijevanjem olovnih ploča, možda ne mogu razumjeti napredak koji je u ono vrijeme ostvaren Zabavnikom. Bez uvida u originalno izdanje (i usporedbe s dotadašnjim strip listovima) teško je shvatiti koliko su dobra domaćem stripu donijela Neugebauerova nastojanja.

[3] Nobikin idiom nije izbjegao pažnji nekih sveučilišnih profesora, koji su u neobaveznom razgovoru sa studentima često komentirali tu jezično i kulturološki zanimljivu pojavu. Činjenica je da mnogi stariji i danas pamte cijele odlomke teksta ‘Tarzanovim stopama’ (donekle zahvaljujući višekratnom repriziranju stripa). Uzajamno citiranje tih stihova na nekom izletu ili društvenoj veselici znak je generacijskog prepoznavanja.

[4] Između glasovnica s prijedlogom za strip o kralju Tomislavu izvučeni su dobitnici novčanih nagrada: prve – 10.000, druge – 5.000 i deset utješnih po 2.000 kuna (utješne nagrade pretvorene su u jednogodišnju pretplatu na list).

[5] *Maurovićev i Neugebauerov ‘Zlatni otok’, kao i Bisova ‘Atlantida’, u cijelosti su reprizirani u 1. broju Strip revije, u rujnu 2009., što je njihovo prvo objavljivanje nakon izlaženja u Zabavniku

[6] O Kinertovim stripovima u Pokretu pisano je u 6. broju Strip revije, u prvom dijelu povijesnog prikaza strip produkcije u NDH.

[7] Za trajanja NDH Furtinger se nije javljao literarnim i publicističkim radovima, budući da je njegovo prezime ukazivalo da je židovskog podrijetla – pa je prema tome nepoćudan za djelovanje u javnom životu

[8] Po Maurovićevu priznanju, Žrnovački mu je znao koji put prigovoriti zbog određenih crtačkih rješenja, pa je izmedu njih dvojice dolazilo do razgovora u povišenom tonu.

[9] Štoviše, redakciji je često uspijevalo izbjeći i onu minimalnu obavezu prema ustaškom režimu – da se mali Jurica pojavljuje s kapom Ustaške mladeži. ‘Kako to da mali opet nema kapu?’, znali su prigovoriti Walteru kad bi donio strip na cenzuru, a crtač bi s osmjehom odgovarao: ‘Pa kak bu nosil kapu kad je u kupaonici ili u krevetu?’

[10] Spomenuti naslovi, djela danskih autora, bili su namijenjeni objavljivanju u prvoj verziji Zabavnika (iz 1941.), za koji vlast nije dala dozvolu, pa su do neke nove prilike sačuvani u ladici (dobro su došli u trenutku kratkotrajnog prekida ‘Kneza Radoslava’)

[11] Inspiracija za lik isto je tako nađena u američkim ‘newspaper comicsima’.

Rudi Aljinović
prvi put objavljeno u 7. broju Strip revije, listopad 2011.