Kadgod se u društvu kolega i prijatelja pokojnog Vladimira Delača povede razgovor o njegovim stripovima, redovito se čuje konstatacija: Ivica Bucko, Svemirko, Viki i Niki, Davor, Tramvajko i drugi likovi nastali pod Delačevim crtačkim perom, umnogome su slika i prilika njega samoga! Sve su to bića dobroćudna izgleda, mekih crta lica i zaobljene, debeljuškaste figure, likovi simpatični na prvi pogled – a baš takovoga Baju, kako su nazivali Delača, pamte njegovi kolege iz novinarske branše.
Sklon sadržajima u kojima su glavni likovi djeca, razvivši prepoznatljiv likovni izraz koji odgovara takvoj tematici, Delač je, kao jedan od najplodnijih hrvatskih autora stripa pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, svojim crtežom popratio, pa i upotpunio djetinjstvo naraštaja koji su odrastali u vrijeme kad televizija nije bila u punom zamahu, kad nije bilo kompjuterskih igrica, interneta, DVD-a, mobitela i drugih elektroničkih izazova današnjice, kao ni današnjeg obilja šarene štampe, pa se izlazak novog broja nekog zabavnog ili dječjeg lista očekivao sa nestrpljenjem.
Dakako, Delač nije radio samo stripove. Bio je plodniji i jos poznatiji kao karikaturist, godinama u prvoj ligi domaćih stvaralaca novinske karikature. Bio je i plodan ilustrator, stalan suradnik više listova i časopisa, opremivsi crtežima i nekoliko knjiga. Uz to, našao se medu stvaraocima prvih domaćih crtanih filmova.
Rođen 1927. godine u Slavonskom Brodu, u obitelji željezničara koja se zbog očeve službe često selila, osnovnu školu (tada četverogodišnju) završio je u Novskoj, a gimnaziju (osam razreda) u Zagrebu. Položivši s lakoćom prijemni ispit na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, nakon dva semestra napustio je studij – jer ga je (kao i neke druge njegove kolege) privukao miris novina, atmosfera rada u novinskim redakcijama i mogućnost da svoje crtačko umijeće praktično primjenjuje u izdanjima namijenjenima širokoj publici.
Poput većine stripaša i karikaturista, počeo je crtkarati vrlo rano, već u petoj godini života, a u školi je nastavio s crtanjem, katkad potajno ispod klupe, potaknut likovnim sadržajimu koje je viđao na stranicama “Anđela čuvara”, “Mickey stripa”, “Vandrokaša”, “Politikinog zabavnika”, “Ošišanog ježa”, dječjih priloga “Jutarnjeg lista” i “Novosti”. Do svoje trinaeste godine ispunio je nekoliko bilježnica šaljivim crtežima i stripovima.
Započevši profesionalno 1946. u ondašnjem humorističko-satiričkom tjedniku “Kerempuh”, prošavši i kroz nekoliko drugih redakcija, provevši neko vrijeme u slobodnoj profesiji, djelovao je kao novinar-karikaturist i ilustrator sve do prerane smrti u 41. godini, početkom 1968.
Više mi je puta rekao da su u početničkom razdoblju na njega utjecala “3 W”, tri Waltera:
1) Disney ( ime Walter skratio u Walt) – crtići i stripovi njegove produkcije bili su “zakon”, prva ljubav svih koji su u to vrijeme ulazili u avanturu crtanja stripova; cijenio je humanizam i toplinu sto su zračili iz Disneyjevih ostvarenja;
2) Trier – njemački ilustrator koji je s mnogo šarma ilustrirao romane Ericha Kästnera, omiljenu literaturu njegova djetinjstva; usvojio je nešto od njegove figuracije i stilizacije;
3) Neugebauer -autor čiji je rad pratio od samih početaka, čiji ga je profesionalni uspjeh hrabrio, zato što nije bio mnogo stariji i zato što je bio naš; našao uzor u njegovu dopadljivom crtežu i jasnoći izraza – osim toga, bio je prvi “živi” autor stripa kojega je upoznao!
Prve radove objavio je kao 17-godišnjak i to baš u Neugebauerovom “Zabavniku”, koji je izlazio za Drugog svjetskog rata: nekoliko ilustracija uz kraće tekstove. Njegovim sklonostima više su odgovarale ilustracije u disneyjevskoj maniri, uz priče i pjesmice o životinjama, koje je ubrzo zatim objavio u “Ustaškoj uzdanici” (časopisu namijenjenom osnovcima, s karakterom današnjeg “Smiba” ili “Zvrka”). Tu mu je objavljena i strip-pričica iz životinjskog svijeta – šest sličica s popratnim stihovima iz pera urednika, poznatog pjesnika za djecu Vinka Kosa.
Status profesionalca stekao je u “Kerempuhu”, u kojemu je 1946. objavio prve karikature i ostao mu vjernim suradnikom sve do prestanka izlaženja 1958. Za mladog početnika nije bilo bolje škole od suradnje u listu u kojem se njegovala novinska karikatura visoke zanatske vrijednosti, na čijim je stranicama trebalo izboriti svoje mjesto pod suncem, dokazivati se talentom u društvu profesionalaca poput Ive Režeka (ondašnjeg doajena hrvatske karikature, poznatog još iz predratnih “Kopriva”), Nikole Mucavca, Alfreda Pala, Vilima Cerića, Vlade Kristla, Živka Haramije, Waltera Neugebauera, Fadila Hadžića (koji je i kao glavni urednik crtao karikature), Berislava Borčića. Geze Apfela, Ive Kušanića i drugih. Ubrzo za Delačem, u “Kerempuhu” će se pojaviti Otto Reisinger, za njim Ico Voljevica, Borivoj Dovniković i drugi iz njegova generacijskog kruga – te se slobodno može reći da u povijesti hrvatske karikature ni prije ni poslije nije na jednotn mjestu bilo tako jake autorske momčadi!
Delačev razvojni put možemo pratiti od “ficleka”, karikatura na širini jednog stupca, prostora koji se obicno dodjeljuje početnicima, preko radova objavljivanih na sve većem formatu, do tabloa koji su zahvaćali cijelu stranicu ili čak nosili naslovnice – sve u proporciji s rastom njegova profesionalnog ugleda. Tijekom godina nanizali su se brojni satirički komentari aktualnih prilika – od građanskog rata u Grčkoj do posezanja talijanskih iridentista za Istrom, od zakašnjavanja vlakova i pijanih šofera, do mljekarica koje ulijevaju vodu u mlijeko. No tu su bile i brojne crtane dosjetke, rađene s jedinim ciljem da nasmiju čitatelja. Većinom ih je crtao po vlastitim idejama, katkad po zamisli kojeg redakcijskog kolege, najčešće Marcela Čuklija.
Kad se 1950. na poticaj Waltera Neugebauera koji je godinama sanjao o crtićima, a pod producentskim vodstvom urednika lista Fadila Hadžića, “Kerempuh” upustio u avanturu stvaranja prvog domaćeg animiranog filma „Veliki miting” (nastajao je u prostorijama uredništva), nije čudno da je umjetnički šef projekta Walter za svoje prve pomoćnike izabrao dvojicu kolega koji su kao klinci odrastali na stripovima – Delača i Dovnikovića. Obojici je ležala Walterova stilizacija, obojica su imali “zicflajsa” za tako naporan posao. I kad je 1951, kao priznanje za uspjeh “Velikog mitinga”, osnovano poduzeće za proizvodnju crtanih filmova “Duga film”, obojici je povjeren rad na vlastitim filmovima Delač je izradio „Reviju na dvorištu” (205 metara). Dovniković “Gool!” (210 metara). Iako su oba filma na zabavan način asociraia na mentalitete i zbivanja u Ijudskom društvu, smještena su u disneyjevski svijet antropcmorfiranih životinja. Zaaimljivo je da su i scenarije oba filma potpisivali ljudi od stripa – “Reviju u dvorištu” Andro Lušičić, a “Gool!” Norbert Neugebauer (uz suradnju Marcela Čuklija na smišljanju gegova).
Tek što je u mnanje od godinu dana proizvela pet filmova i dokazala da se i u nas može stvarati sedma umjetnost, “Duga” je likvidirana kratkovidnom birokratskorn odlukom (“u našim prilikama crtani fiim je luksuz”) – no baš se tada, na sreću, otvorilo polje rada za autore stripova. Nakon prvih poslijeratnih godina u kojima je strip bio u nemilosti, kritiziran kao forma izražavanja svojstvena kapitalističkoj, senzacionalističkoj štampi, uredništvo “Omladinskog borca”, tjednika socijalističke omladinske organizacije, početkom 1951. poziva Delača da nacrta strip po nekoj narodnoj priči – temi pogodnoj da u mozgovima političkih birokrata otopi led nepovjerenja spram stripa. Delač je odgovorio obradom narodne priče “Vuna Kićo – Orasi Mićo”, objavljenom u šest nastavaka (koje su klinci odmah nanjušili i počeli izrezivati!).
Zatim je u istom listu uslijedila Delačeva strip-adaptacija Travenova pustolovnog romana “Mrtvački brod”. Scenarist Marcel Čukli iskoristio je postojeći rukopis, pisan još u jesen 1945. za Maurovića – kad je u tjedniku “Novi svijet” objavljeno pet nastavaka “Mrtvačkog broda”, nakon čega je list obustavljen. Dakako, Delačeva verzija bila je mnogo slabija od Maurovićeve, čega je i sam autor bio svjestan. “Mrtvački brod” bio je i jedinim Delačevim izletom u realistički strip.
Ukratko: te 1951. koju u povijesti naše popularne kulture bilježimo kao godinu obnove hrvatskog stripa, više ništa nije zaustavljalo u uvođenju crtanih priča (a tako je bilo i u drugim republikama ondašnje Jugoslavije). “llustrirani vjesnik” donosi u offset-tisku, u punom koloru, stripove Waltera i Norberta Neugebauera “Zakopano blago” i “Zim-Zum”, “šlager” novog omladinskog ilustriranog lista, “Horizont” bio je Maurovićev “Meksikanac” (po noveli Jacka Londona), “Pionir” objavljuje pretisak “Patuljka Noska” (Neugebauer) i izvorni rad tandema Dovniković Čukli “Izgubljeni svijet” (po romanu H. G. Wellsa), “Vjesnik” uvodi nedjeljni prilog za djecu u kojem Delač s četiri strip-sličice prati stihove Ratka Zvrka o zgodama nevaljalca Ivice Bucka. Zgode Ivice Bucka, u proširenim strip-šalama bez riječi, nalazimo i u “Vjesnikovom zabavnom tjedniku”, našem prvom poslijeratnom pokrenutom u veljači 1952., koji je nažalost bio kratka vijeka (O tome u tekstu “Kako je odstrijeljen Vjesnikov zabavni tjednik”, Kvadrat br. 11). No kad je ljeti te godine Vjesnikova kuća ponovno pokrenula zabavni tjednik po uređivačkoj matrici upokojenog VZT-a, Delač se pojavio na naslovnoj stranici prvog broja “Petka”, stripom u nastavcima “Patrola Jež”. Strip je govorio o izviđačima – priču je pod pseudonimom Davor Nik napisao Danko Oblak, jedan od osnivača poslijeratne izviđačke organizacije.
Svatko tko je imalo sustavno pratio zagrebačku periodiku onog vremena, mogao je na prvi pogled prepoznati neki rad Vladimira Delača – jednostavan, siguran crtež, lišen nepotrebnog nanosa, preglednu i uravnoteženu kompoziciju, čistu, ujednačenu liniju izvučenu perom, blago karikiranu stilizaciju koja je likove činila dopadljivima – sve to izraženo u stotinama ilustracija i vinjeta na stranicama “Narodnog sporta” (prethodnik “Sportskih novost”), “Vjesnika u srijedu”, “Globusa” (onoga iz pedesetih godina), “Narodnog lista”, “Pionira”, “Plavog vjesnika”, “Arene”, prvih godišta “Modre laste”…
Na isti način, ne oscilirajući u kvaliteti crteža, Delač je radio i stripove. Zahvaljujući usvojenoj stilizaciji i sadržajima koje je obrađivao, mogao je sve crtati “iz glave”, bez eventualnog korištenja modela, bez zagledavanja u likovnu dokumentaciju (koju si kao autor stripova nikad nije ni stvorio). U “Petku” je 1953. stripizirao još jednu narodnu priču, onu o Dugonji, Trbonji i Vidonji, po scenariju i uz rimovani tekst “Kerempuhova” novinara Božidara “Štuce” Stošića. Godinu dana poslije u “Miki stripu” izlazi mu “Veliki podvig”, priča kastnerovskog tipa iz pera Andre Lušičića, zatim u “Plavcu” (koji je prvih godina izlazio na “olovnoj” rotaciji i u velikom novinskom formatu) crta kratke, pedagoški usmjerene strip-šale “Braća Prepelica” (po scenariju Danka Oblaka), a kad je u jesen 1957. lansiranjem prvog umjetnog Zemljina satelita (sovjetskog Sputnjika), započelo osvajanje svemira, stvara “Svemirka”. Lik je nastao po nagovoru Nenada Brixyja urednika u ondašnjem “Globusu”, po čijim su idejama te kratke strip-šale i nastajale – poslije ih je smišljao sam Delač.
Kad je ljeti 1959. došlo do spajanja novinskih poduzeća Vjesnik i Narodni list, Svemirko se iz “Globusa” preselio na trobojni bakrotisak “Plavog vjesnika”, a u novopokrenutom “Večernjem listu”, koji uvodi tjedni prilog za djecu, Delač crta « Tramvajka” -stalnu karikaturu na dnu stranice, s junakom koji uživa u vješanju o tramvaje, omiljenom sportu zagrebaćkih klinaca (dok su tramvaji još imali “pulfere”).
U povijest hrvatskog stripa Delač ulazi s definicijom autora stripova namijenjenih mlađem uzrastu, u kojima su glavni junaci djeca. Volio je i poštovao svoje male čitatelje, lako se uživljavao u njihov svijet, jer je i sam zadržao u sebi mnogo dječačkog. U tom je znaku bilo njegovo najplodnije stripovsko razdoblje, ono u “Plavom vjesniku”, u kojem jc kontinuirano objavljivao od 1959. do 1968.
Pored Svemirka, koji je u neku ruku preuzeo ulogu maskote lista (napr. kontakt s čitateljima održavan je rubrikom “Svemirkova pošta”, tiskana je razglednica s njegovim likom itd.), Delač je u „Plavcu“ objavljivao pustolovine Vikija i Nikija, niz epizoda po scenariji Norberta Neugebauera, te avanture djevojčice Marine za koje je scenarije pisao Čukli, a u nekim epizodama i sam je pisao scenarij.
Obradio je i strip-adaptaciju knjige “Timpetil, grad bez roditelja”, Manfreda Mihaela, velikog hita dječje literature između dva rata. Izradio je nekoliko reklamnih stripova, između ostalih serijal koji je 1959. u okviru propagandne kampanje za “Plavi vjesnik” objavljivan u dnevnim novinama. Uz to je sve vrijeme (točnije – od 1961. do 1968.) u dječjem prilogu „Arena” objavljivao “Davora”, strip-šale u šest slika (junaku serijala dao je ime svog malog nećaka, koga je vrlo volio). Neki od spomenutih stripova (epizode „Vikija i Nikija”, “Davor”) objavljivani su u inozemstvu. Na osnovi vlastita iskustva mogu reći da je s Delačem bilo lijepo surađivati. Ilustrirao je mnogo mojih tekstova u “Plavcu”, uz to je nekoliko godina pratio vinjetama stranicu “Plavih reportera” koju sam uređivao, zajedno smo odradili jedan strip (spomenutu adaptaciju “Timpetila”), ali nažalost nismo udovoljili molbi njegova starog beogradskog kolege, karikaturista Dobrića, koji je tražio da i za “Mali jež”, kojega je uređivao, izradimo jedan strip: Vlado se baš tada neizlječivo razbolio, pa je priča “Mikrob i huligani” ostala na jednoj nacrtanoj tabli (poslije nekoliko godina Srezović je po torn scenariju nacrtao strip za “Modru lastu”).
Vladimir Delač, zvan Baja, bio je voljen u društvu zbog svoje vedre prirode. Nikad namršten, dobroćudna i vesela nastupa, prenosio je nešto od duha slavonskih bećara. Uvijek se moglo očekivati da će u razgovoru ispaliti neki štos, na nečiju duhovitu primjedbu odgovoriti još duhovitijom doskočicom. Znao se šaliti i na svoj račun: bio je osoba niska rasta, ali se u autokarikaturi prikazivao jos nižim, gotovo patuljkom (iako to nije bio). Ležeran, usporenih kretnja, nikad se nije žurio – ali je svakamo stizao na vrijeme. Bio je primjer profesionalca koji na vrijeme i u potpunosti izvršava obveze -iako je bio poznat po svojoj boemskoj naravi. Živio je s roditeljima, ni nakon tridesete nije mu se žurilo u brak, pa ga je cijeli kulturnjački Zagreb znao kao gosta kazališne kavane i Kluba novinara (ambijenata u kojima se nije samo opuštalo i čavrljalo, nego su se u kreativnoj atmosferi brusile i kojekakve stvaralačke zamisli). Sa svojim vinskim kameradima, humoristom Mirkom Trišlerom i filmskim redateljem Fedorom Hanžekovićem, znao je mnoge večernje sate provesti uz šank kod “Lovačkog roga” ili u vrtnoj terasi kod “Bednjanca” – ali maligani nikad nisu remetili njegov radni ritam, točnost i izvršavanje obveza. Bio je važan sudionik društvenog života redakcije “Plavog vjesnika” – neizostavan na redakcijskim veselicama, proslavama rođendana, izletima, ručkovima (za koje se uvijek našao neki povod – a novinari su se u ono vrijeme, što zapažaju mnogi, družili više nego danas). Koliko je značio kolegama, vidjelo se kad je 1966. doživio infarkt, pa se njegova soba u bolnici u Zajčevoj pretvorila u korzo (obišao ga je i skladatelj Ivo Tijardović, autor glazbe njegova crtića “Revija u dvorištu”), a pogotovo onih posljednjih tjedana 1967. kad se saznalo da nam Baja nepovratno odlazi.
Otišao je prerano, pokošen karcinomom, tek što je navršio četrdesetu, nedugo nakon što je sahranio oba roditelja. Radio je, tako reći, do zadnjeg dana. Posljednje kaiševe “Svemirka” i “Davora” crtao je kod kuće, stojeći, ne mogavši zbog bolova ni sjediti ni ležati.
Onoga 16. siječnja 1968. kad je Radio Zagreb u jutarnjim vijestima objavio da je umro poznati karikaturist i autor stripova Vladimir Delač, na jednom stolu u Kazališnoj kavani gorjela je svijeća…
Rudi Aljinović