Marcel Čukli je pripadnik takozvane prve generacije domaćih strip-autora, pisac i urednik koji je svojim djelovanjem u zabavnim i strip-izdanjima spajao predratno, ratno i poslijeratno razdoblje, u rasponu od “Veselog vandrokaša” do “Plavog vjesnika” (štoviše, do “Alana Forda”.

Rođen 1921. godine i odrastao u Zagrebu, još je kao gimnazijalac ušao u novine – a nije slučajno da je profesionalno zakoraknuo baš u izdanju ispunjenom stripom i zabavnim štivom. Riječ je o “Veselom vandrokašu”, kojeg je 1938. pokrenuo  Marcelov vršnjak, tada 17-godišnji Walter Neugebauer.

To je bilo zahvalno vrijeme za strip! Uopće tridesete godine, napose njihova druga polovica, bile su razdoblje privrednog poleta i poduzetništva, doba kad su se pred mladim čovjekom otvarale brojnemogućnosti. To je bilo i doba kad se više nego prije otvarala vrata prema onomu što je pristizalo sa Zapada. Zabavni život mladeži bio je u znaku američkih filmova i šlagera, a na istom plimnom valu k nama je dospio i strip. Svježina i draž novog medija privlačila je ne samo djecu, nego i odrasle. Prvi strip s kojim se susreo, još kao dječak, bio je “Pustolovni Ivica” u nedjeljnjim brojevima “Jutarnjeg lista” (u originalu “Winnie Winkle”, američkog crtača Martina Brannera), što ga je potaklo da i sam počne crtati svoje stripove. Sestri koja je ležala u bolnici redovno je slao olovkom crtane nastavke stripa rađenog prema filmu Harolda Lloyda. No, pitanje je bi li se djetinja opčinjenost stripom usmjerila u konkretnom pravcu, da nije bilo poznanstva i prijateljstva s Walterom Neugebauerom, veze u punom smislu riječi sudbinske. Išli su u istu Treću gimnaziju, iako ne u isti razred, i mnogo su vremena provodili zajedno, nerjetko markirajući. Walter je već tada naveliko, od svoje četrnaeste nadalje, objavljivao stripove u “Oku”, “Novostima”, “Mickey stripu”, uz to se vrzmao po tiskarama i cinkografijama, upoznavajući finese grafičke struke, što ga je ohrabrilo za pokretanje vlastitog izdanja.

Listovi su se tada pokretali relativno lako, budući da su tiskare pristajale neko vrijeme štampati na kredit, dok izdanje ne stane na noge. Tjednik “Veseli vandrokaš”, “zabavni list u stripovima”, što mu je bio podnaslov, počeo je kao pothvat Waltera Neugebauera, no, kad se Penić, vlasnik Hrvatskog tiskarskog zavoda, uvjerio u ozbiljnost posla, pristao je da tiskara bude suizdavač, unijevši kao svoj udio u poslu papir, uslugu tiska i administraciju. U Walterovoj ekipi bili su Nobika (Norbert Neugebauer), Branko Kovač, Mladen Chudoba, Zvonko Lenard i ja. Poslije je pridošao Ivo Kušanić. Duša uredništva bio je Walter, premda kao maloljetan nije mogao potpisivati list u svojstvu glavnog i odgovornog urednika. Pravo čudo radinosti i brzine, crtao je sve stripove u “Vandrokašu”, groteskne i takozvane realističke, ukupno sedam tabli po broju, te još desetak ilustracija za romane i novele. “Vandrokaš” je konstantno držao nakladu do četrdesetak tisuća primjeraka – sve dok nisu došle nevolje s papirom, kojega je zbog širenja rata u Europi bilo sve teže dobavljati, pa je bivao sve skuplji, tako da je u dva navrata najprije “Veseli vandrokaš”, a poslije i  “Novi vandrokaš” prestao izlaziti.

Tako je u godinama pred drugi svjetski rat Marcel Čukli, ondašnji gimnazijalac, a ubrzo stu­dent Filozofskog fakulteta (upisao je engleski, češki i hrvatsku književnost), čvrsto odredio svoj životni put: pripadat će novinama. Golobradi dečko koji je u “Vandrokašu” i “Zagrebačkom listu” pisao novele i humoristički serijal o vitezu Gabinu, izrastao je u vrsnog žurnalističkog zanatliju, koji će u nimalo lakoj, no zanimljivoj i na trenutke uzbudljivoj novinskoj profesiji provesti punih pet desetljeća! Kroz to je vrijeme vodio i kao glavni urednik potpisivao impresivan broj listova i časopisa. Redom: zabavni obiteljski tjednik “Za Vas” (uređivao ga od 1943.), strip-zabavnik “Petko” (1953.), “Miki strip” (1954.), revija “Novela – film” (1957.), “Naša smotra”, zabavno-edukativni list mladih zadrugara (1962.), ilustrirani časopis “Suvremena tehmka” (1966.). Profesionalnu biografiju Marcela Čuklija dopunjuju godine provedene u uredništvima “Zabavnika” (1943. – 1945.) i humorističkog tjednika “Kerempuh” (1945. – 1953.). Posljednjih petnaestak “sluzbenih” ladmh godina (umirovljenikom je postao 1986.) uređivao je “Vjesnikova” izdanja “Super strip”, “Alan Ford”, “Avantura”, “Pobjeda” i drugi naslovi). “Tom i Jerry”, Zagorkine romane u svescima i biblioteku westerna “Laso”.

Dolazak velikog svjetskog rata na naše prostore tek je privremeno umrtvio mladu i radišnu momčad koja se okupila u “Vandrokašu”. Već Ijeti 1941. pokušavaju pokrenuti izdavanje novog tjednika sa stripovi­ma, ali se ustaška vlast dugo opirala toj zamisi. Tek su se dvije godine kasnije odgovorni iz “promidžbe”‘ smekšali i odobrili izdanje, ali pod uvjetom da list posluje pod njihovom kontrolom (uključivši financije). Tako je u svibnju 1943. krenuo “Zabavnik”, tjednik novinskog formata, koji se s 103 izašla broja (posljednji nije dospio u prodaju, jer ga je rotacija “izvrtila” u trenutku ulaska partizana u Zagreb) potvrdio kao jedno od najznačajnijih izdanja u povijesti našeg stripa i stripovskog izdavaštva.

Marcel je sve vrijeme bio tehnički urednik”Zabavnika” (čak i kad je kao glavni urednik vodio tjednik “Za Vas”, istog izdavača), a uz to se, zajedno s Nobikom, brinuo se za tekstovni dio lista, pisao popularne članke, novele i romane u nastavcima (npr. krimić “Sjena”, u zajednici s Nobikom) te scenarije za stripove.

Prva je na redu bila “Atlantida”, adaptacija poznatog Ijubavno-avanturističkog romana Pierrea Benoita: knjigu je, bez prethodne scenarističke prerade, i izravno pretočio u crtež Ferdo Bis (poznat iz predratnog “Mickey stripa” i “Mike Miša”) – a Marcela je zapalo da naknadno, čitajući pažljivo stranice romana i usporedujući ih s nacrtima, piše dijaloge i popratni tekst! I drugi ga je stripovski zadatak zapao silom prilika: “Grob u prašumi”, priču o doživljajima hrvatskih istraživača braće Seljana, koju je po scenariju proslavljenog novinara Franje Fuisa crtao Maurović, Marcel je preuzeo na polovici  budući da je Fuis (Fra Ma Fu) preko noći nestao iz Zagreba (poginut će negdje u ličkim šumama, pri padu zrakoplova kojim se naumio prebaciti u partizane).

Najveće zadovoljstvo pružio mi je rad s Maurovićem na stripu “Zlatni otok”, po Stevensonovu klasičnom romanu, ukupno 45 nastavaka. Budući da smo sve stripove u “Zabavniku” stvarali iz broja u broj, u stalnoj utrci s rokovima, rijetko bih kad imao definitivno napisan scenarij za dva broja unaprijed (imao sam samo globalni nacrt priče), što Andriju nije smetalo: radio je fenomenalnom brzinom, za samo nekoliko sati znao je nacrtati i istuširati veliku stranicu s dvanaestak slika, uz polaganje sivih tonova (raster), koji su njegovim stripovima davali posebnu izražajnost. No, jednog dana ljeti 1944. i on se spremao zbrisati u partizane. Da bi njegov odlazak što duže ostao neprimjećen, Walter je nastavio strip, uspješno imitirajući Andrijin crtački rukopis. Posljednje Marcelove stripove u “Zabavniku” crtao je Albert Kinert, buduće veliko ime naše grafike, tada još student likovne akademije: “Osvajači zapada, sudbine hrvatskih iseljenika na zapadu”, “Propali grad” -strip znanstveno-fantastičnog sadržaja, ostali su, na žalost, nedovršeni. “Zabavnik” je prestao izlaziti …

Ubrzo će se pokazati da su i novoj vlasti stripovi nepoćudni, barem prvih godina. Telefonskom sugestijom odozgo, koja je zapravo imala snagu bespogovorne naredbe, nakon pet brojeva obustavljeno je izlaženje “Novog svijeta”, “popularnog tjednika za svakoga”, kojega je u jesen 1945. pokrenula skupina zagrebačkih novinara.

Time su ostali nedovršeni i stripovi po Marcelovima scenarijima: “Mrtvački brod”, na osnovi romana B. Travena (crtao ga je Maurović) i “Neprijatelj broj 1” prema djelu Male Lovraka (crtež Steve Biničkog). Ipak, “Zabavnikova” udarna trojka (nazovimo je tako) – Walter, Nobika i Čukli – iste je godine (1945.) našla novi kreativni prostor u “Kerempuhu”. Na stranicama tog humorističkog tjednika, tiskanog na istoj (sada vec nacionaliziranoj) četverobojnoj rotaciji u Frankopanskoj, uspješno se nastavljala zagrebačka tradicija visoke likovne vrijednosti onih grafičkih vista koje se izražavaju u novinskom tisku, u prvom redu karikature. Dok su braća Neugebauer, kao davno uhodan par, u “Kerempuhu” objavljivali kraće humorističke stripove (katkad uz rimovne dijaloge), Walter i Čukli uspostavili su drugačiji oblik suradnje. Postali su uigrani tandem za stvaranje karikatura: Marcel je smišljao ideje, Walter ih je crtački realizirao. Zajednički pseudonim bio im je Vanič (“Walter Neugebauer i Čukli”). Zbog još svježeg sjećanja na djelatnost u endehaškom “Zabavniku”, nije im bilo dopušteno da se potpisuju punim imenom. S vremenom će Marcel na isti način surađivati i s nizom mladih karikaturista koji su pristizali u “Kerempuh”, u prvome redu s Dovnikovićem i Delačem.

Kad je “Kerempuhov” višegodišnji “gliod” (glavni i odgovorni) i direktor Fadil Hadžić odlučio pokrenuti proizvodnju našeg prvog crtanog filma (tu stvaralačku avanturu omogućili su visoki prihodi koje je ostvarivao “Kerempuh”) i kad je Walter Neugebauer, ostvarujući davni dječački san, poveo kolege u sustavno osvajanje novog medija, Marcel je također dao svoj skromni doprinos. Film “Veliki miting” (dovršen početkom 1951., trajanje 20 minuta) praktično je nastajao u prostorijama uredništva i malo se koji član redakcije “Kerempuha” nije očešao o projekt: Marcel je dao više ideja za gagove. Kao gag-man surađivao je i u nekoliko narednih crtića nastalih u “Duga filmu”, poduzeću za proizvod­nju crtanih filmova koje je osnovano odmah po evidentnom i bučno pozdravljenom uspjehu “Velikog mitinga”. Tu će nastati i Marcelov sce­narij za “Crvenkapicu”, naš prvi crtani film u boji, namjenjen djeci (bit će ostvaren 1954. u “Zora filmu”).

Većina je autora u trenucima predaha od zamornog rada na filmu crtkarala svoje stripiće, već prema osobnim afinitetima, a on je u zajednici s Marcelom Čuklijem, kao scenaristom, prionuo radu na stripovskoj adaptaciji “Čiča Tomine kolibe”. Iscrtao je neko­liko tabli – a onda je, s iznenadnim ukidanjem “Duga filma”, sve palo u vodu. Da se to nije dogodilo, tko zna, možda bi povijest hrvatskog stripa minulih desetljeća bila drukčija, bez onolikih uspona i padova, zastoja u proizvodnji …

Kad su početkom pedesetih godina, nakon raskida sa staljinizmom, počele popuštati brojne stege ideološke naravi, čime se postupno ublažavao i dotad apriorno negativan odnos spram stripa, Marcel je bio među prvima koji su izišli u susret željama pojedinih listova da svoje stranice osvježe kojom crtanom pričom. Kao sce­narist, pozvao je na suradnju mlade kolege, crtački stasale u “Kerempuhu”. Tako će “Omladinski borac” objaviti njegovu adaptaciju Travenova romana “Mrtvački brod”, ovaj put u cijelosti (što onomad nije uspjelo prerano ugaslom “Novom svijetu”}. Strip je, u novoj verziji (ne dostižući, naravno, Maurovićevu kvalitetu) crtao mladi Vladimii Delač. Za “Pionir” koji je 1951., za urednikovanja Mladena Bjažića, ponio podnaslov “zabavni list za djecu”, Čukli i Dovniković izradili su strip po znanstveno-fantastičnom romanu Conana Doylea “Iščezli svi­jet”. (Istodobno je u listu krenula prva poslijeratna repriza “Patuljka Noska” – pa je s ta dva stri­pa “Pionir” višestruko povećao nakladu u odnosu na prijašnja godišta, što je bio zorni prikaz “tiražne” snage stripovskog medija).

Uopće, 1951, te 1952. bile su godine reafirmacije stripa u Hrvatskoj (premda će sam medij još nekoliko puta biti izložen turbulentnim vjetrovima, izazvanima upetljavanjem političke birokracije). Vraćanje stripa, kao vrste, na stranice novina i časopisa, a zatim i pokretanje posebnih zabavnih listova, bilo je u izrazitom znaku domaćeg stvaralaštva! Maurović s “Meksikancem” u “Horizontu”, braćaNeugebauer sa svojim “simfonijama” u “Ilustriranom vjesniku” (“Zakopano blago”, “Zim-zum”) te pojava niza novih autorskih imena (za koje se među povjesničarima stripa uvriježio naziv “druga generacija”), najavili su da će nas strip i ubuduće dostizati visoke, pa i svjetske vrijednosti.

Marcel Čukli, kroz čiju profesionalnu biografiju prikazujemo i jedno poduže razdoblje u povijesti hrvatskog stripa, sa svoje je strane znatno pridonio torn solidnom prosjeku. Bio je u skupini oko Waltera Neugebauera koja je Ijeti 1952., razočarana gašenjem “Duga filma”, pokrenula “Horizontov zabavnik”, tjednik u izdanju Narodne omladine Hrvatske, davši mu oblik i sadržajni profil nazaboravnog “ratnog” imenjaka. U listu su objavljena tri vrsna stripa po Marcelovim scenanjima.

Istiniti slučaj 12 prvih mjeseci drugoga svjetskog rata, kad su u Indijskom oceanu njemački ratni gusari potopili naš trgovački brod “Velebit”, pa su se preživjeli brodolomci našli na pustom otoku i proživjeli kojekakve pustolovine, scenar­ist je slobodno preradio u uzbudljivu avanturističku priču (brod je u stripu dobio ime “Krk”), koja bi prošla i u Hollywoodu. Svojim sugestivnim crtežom Maurović je pojačao dinamiku i dramatičnost pojedinih sekvenci. (Zbog crtačeve iznenadne bolesti, tri posljednje table stripa nacrtali su Marks i Voljevica).

Slijedila je nova strip-verzija Brandtova psihološkog westerna “Trojica u mraku”, u kojoj je Maurović, prišavši radu s drugačijim raspoloženjem, crtački nadmašio svoje istoimeno ostvarenje iz 1936. Svoj treći scenaristički predložak Marcel je namijenio Dovnikoviću: riječ je o stripu “Emil i detektivi”, prema klasičnom dječjem romanu Ericha Kästnera.

Već ovih nekoliko naslova, a da se ne spominju zanimljiva i vrijedna ostvarenja drugih autora, bili bi opravdanje za izlaženje “Horizontovog zabavnika”, kao profinjene zabavne publikacije. Međutim, izdavač nije mislio tako: zaključivši “samokritički” da “Ce kau”, tj. centralnom komitetu omladinske organizacije ne priliči izdavati stripove i romane u svescima (kojih je također bilo), odlučio je obustaviti “Zabavnik”.(Radi cjelovitosti informacija, treba reći da su, istodobno kad je ukinut “Horizontov zabavnik”, omladinska rukovodstva u drugim republikama ondašnje Jugoslavije također obustavila svoja zabavna izdanja).

U proljeće 1953. Marcel Čukli preuzima uređivanje “Petka”, “Vjesnikovog” zabavnika koji je dotle nekoliko puta, ne baš sretno, mijenjao format i dinamiku izlaženja, a nije imao ni zadovoljavajući tretman u grafičkoj proizvodnji. Poslije nekog vremena (sa 65. brojem) temeljito ga je preuredio, davši mu živahnu fizionomiju zabavnika namijenjenog mlađem čitateljstvu, s uravnoteženim omjerom teksta i stripa.

Nakon 90. broja “Petko” se transformirao u “Miki strip”. Banalna činjenica da zbog promjene radnog kalendara u tiskari list više nije izlazio petkom, iskorištena je za uvođenje novog imena kojim se, igrajući na sentiment, nastojalo privući i nešto starije publike: te 1954. još je bilo živo sjećanje na predratni “Mickey strip”! Novo ime i numeracija, kao i istodobni prijelaz na manji, praktičniji format, potaknuti su željom da se dobije jos pročišćenije izdanje, s većim udjelom stripa. Svi “Petkovi” stripovi u nastavcima uredno su nastavljeni u novom listu – tako da se praktično može govoriti o kontinuiranom izdavačkom pothvatu.

“Petko” (kojemu je prvi urednik bio Mladen Bjažić) i “Miki strip” prvi su u nas poslije rata otvorili vrata uvoznom stripu.

Dio publike više je uživao u radovima vrhunskih domaćih autora. Za Marcelova urednikovanja Walter i Nobika izradili su dvije nove “san-fonije” (slika + boja + stihovi) “Nezadovoljni zeko” i “Jelenko Kamenko” (humoristička priča o klinčadiji kamenog doba), Zatim je Walter maestralno, u crno-bijeloj tehnici, stripizirao dva klasična romana znanstveno-fantastičnog žanra – Wellsov “Prvi ljudi na Mjesecu” i Verneov “40.000 milja pod morem”. Walter se također upustio u jednu western pustolovinu, crtajući po Marcelovom scenariju strip “Roy Thome”. Scenarist je u strip uspio utrpati zamalo  sve sadržajne klišeje i tipove karaktera, kojima obiluje taj  filmsko/stripski žanr. Međutim, sasvim ispod prosjeka bilo je ostvarenja braće Neugebauer “Satelit  XXVIII”,   nastalo   kao odgovor na ondašnje sve veće zanimanje javnosti na misterij letećih tanjura.

Bordo (Borivoj Dovniković) crtao je prvu od svojih afričkih pustolovina, “Tragom izgubljenog krda”. Pritom se obilno ispomagao slikovnom dokumentacijom iz scenaristove bogate biblioteke (a scenarist je, zna se, bio Čukli), Vladimira Delača zapala je tema po mjeri – “Veliki podvig”, pričica s gradskog pločnika, koju je u najboljoj maniri urbane dječje literature napisao Andro Lušičić. Lušičić je kao scenarist mnogo više radio na crtanom filmu (zajedno s Delačem ostvario je “Reviju na dvorištu”, 1952,), pa i na igranom, a stripu se vratio samo još jednom (“Pipo” u “Plavom vjesniku”). Zaista je šteta što nije ostavio dublji trag u mediju: bio je dobar pisac!

Jedan od onih koji su se na Marcelov nagovor okušali u stripu bio je Zdenko Svirčić. Likovnjak sa završenim studijem kiparstva, koji je godinama djelovao kao nepokvariva crtaća mašina, rijetko kad potpisivani ilustrator u izdanjima “Vjesnikove” kuće, debitirao je stripom “Zasjeda na Mediteranu” (scenarij Čuklijev, tema: pomorsko ratovanje u drugom svjetskom ratu).

U ranu jesen, 1954. odlučeno je da se “Miki strip” transformira u još ambicioznije, opsegom bogatije izdanje, s više sredstava za nabavku materijala, list koji će se na tržištu ravnopravno nositi s već razvijenim “Politikinim zabavnikom”, pa ga tiražno i nadmašiti. Novopokrenutom “Plavom vjesniku” (urednik Mladen Bjažić], kojemu je na startu “Miki strip” predao u nasljeđe pedesetak tisuća vjernih čitatelja, s vremenom će to i uspjeti. Ostatak priče je poznat: “Plavac” je postao legenda!

Ljubav na relaciji Čukli – “deveta umjetnost” nikad se nije ugasiila. I u listovima koje je kasnije uređivao, makar i ne bili zabavnici, nastojao je imati poneki strip ill barem pisati o njemu. (Tako je “u ilustriranom časopisu “Suvremena tehnika”, posvećenom popularizaciji tehnike i znanosti, jednom objavio opširan prilog o izumima i tehničkim dostignućima koje je najavio strip “Flash Gordon”). Od zgode do zgode surađivao je kao scenarist u “Plavcu” i drugim izdanjima. “Afrička ogrlica” i “Zamka u džungli” (Dovniković), serijal “Marina” (Delač), “Mak Makić” (Beker), “Diverzanti” (Radilović), neki su od njegovih naslova. Posljednji mu je scenaristički rad bila epizoda u međunarodno uspješnom serijalu “Partizani” Julesa Radilovića, premijerno objavl­jena u magazinu “Eppo” (Nizozemska).

Djelujući u vremenu kad su novinari općenito bili veći svaštari nego danas i kad se darovitost (nerijetko po egzistencijalnoj nuždi) rasipala na različitim područjima, Marcel se iskazao kao pravi “all round” profesionalac. U “Kerempuhu” je uredio brojne stranice s vicevima, obradio i preradio brojne priloge drugih autora, predstavljao vodeća imena svjetske karikature. Godinama je objavljivao tjedni humoristički komentar u “Pavlihi” (Ljubljana). Prevodio je stripove: kad je “Vjesnik u srijedu” 1954. krenuo s premijernim objavljivanjem “Ripa Kirbya”, što je bio prvi susret nase publike s tim junakom (koga je tada još crtao Alex Raymond), urednik Fadil Hadžić dobro je znao da posao treba povjeriti starom liscu Marcelu, u čijem je prijevodu publika neko­liko godina pratila nastavke (zahvaljujući ondašnjoj visokoj nakladi VUS-a, višoj od 300.000, te kasnijem dugotrajnom objavljivanju u “Večernjem”, “Rip Kirby” premoćno nosi naslov najčitanijeg uvoznog stripa u nas, vjerojatno za sva vremena). Nadalje, Marcel je napisao nekoliko zapaženih putopisnih reportaža, sudjelovao je na izložbama reportažne fotografije, radio je kao scenarist i urednik televizijskog EPP-a, pripremao tabloe crtanih zanimljivosti u stilu Ripleyja (crtali su ih Dovniković, Beker, Kolar i drugi), pisao zanimljive podlistke: jedan od njih, o podmornicarima u II. svjetskom ratu, rezultirao je knjigom “Podvodni ratnici” (1979.). Pomorstvo je bila njegova omiljena tema – još u “Zabavniku” objavio je niz zanimljivih napisa o gusarima i pomorskim pustolovinama, pod pseudonimom Mariticus.

Sav taj posao, a prije svega onaj urednički, podrazumjeva širu kulturu i pristojan fond općeg znanja, upućenost u razna područja, poznavanje jezika, znalačko služenje literaturom i, dakako, kreativnu žicu – a u Marcelu je svega toga bilo. Tkogod ga je posjetio u njegovu tijesnom stanu u Teslinoj, ostao je impresioniran velikom knjižnicom. Knjige i časopisi nalazili su se posvuda, tako da je došljak jedva imao gdje sjesti, pa se određeni bohemski nered naprosto podrazumjevao. Police Marcelova ormara u uredništvu bile su natrpane rječnicima i drugom priručnom literaturom – no tu su se nalazili precizni odgovori na svaku moguću dilemu (našla bi se tu i slamka spasa za stripaše i ilustratore koji su tragali za dokumentarnim materijalom).

Sve što je uradio u stripu i sa stripom, uradio je umijećem dobrog zanatlije – u vrijeme kad je strip zauzimao drugačiji položaj na ljestvici svakodnevnih vrijednosti, nego što ga ima danas. Količina posla što ga je obavio u pola stoljeća svog novinarskog djelovanja, naprosto je neizmjerljiva. Kao što nema vage koja bi precizno odmjerila njegov doprinos hrvatskom stripu. U svakom slučaju taj nije bio mali.

Rudi Aljinović