Bio je u mnogočemu iznimka među crtačima stripova – iznim­ka već time što nije potpisivao svoje crteže! Treba prolistati i pažljivo pregledati stotine i stotine stranica njego­vih crtanih romana pa da se tek ponegdje, vrlo rijetko, u dnu sličice naiđe na njegov potpis (a i taj ispisan tako sitno i nemarno da se jedino sa sigurnošću raspoznaje M s početka prezimena).

Mauroviću potpis nije bio potreban. Sâm crtež bio je njegov potpis!

Osebujna stilizacija, sekvence iscrtane lakim, virtuoznim potezom, sugestivno prikazani protagonisti i ozračje pojedi­nih zbivanja, slika prožeta ekspresivnim nabojem, slijed kadrova u kojima se gotovo filmskom dinamikom smjenju­ju različiti prostorni planovi i rakursi – sve to čini Maurovićeve stripove prepoznatljivima na prvi pogled te ih se ni zabunom ne može pripisati nekom drugom, bilo kojem autoru u povijesti “devete umjetnosti”.

Sretna je okolnost da je baš takva autorska individualnost ispisala prvo poglavlje povijesti hrvatskog stripa!

“Potražite svi sutrašnji broj, jer ćete u njemu naći za­nimljivu i senzacionalnu stvar koja će vas iznenaditi”, gla­sila je najava u subotnjem broju zagrebačkog dnevnika Novosti, a sutradan, u nedjelju 12. svibnja 1935, čitateljima je predstavljen prvi nastavak crtanog romana “Vjerenica mača” – šest sličica s kratkim popratnim tekstom ispod svakog crteža. Naredna dva i pol mjeseca publika je pratila zanimljivu povijesno-pustolovnu priču punu napetih zbivanja i iznenađujućih obrata, protkanu romantičnim ljubavnim prizorima, dvobojima, razbojničkim prepadima, potjerama, konjskom jurnjavom…

Valja reći da su se i prije toga čitatelji susretali s formom slikovnog pripovijedanja, naročito u humorističkim listovima koji su često objavljivali šaljive zgode crtane u nekoliko sličica, no ovo je bilo nešto novo! Maurović je našem čitateljstvu prvi pružio slikovnu priču novog tipa, kakav je nedugo prije zaživio u svijetu – strip koji realistič­kim (ili blago stiliziranim) crtežom iznosi opširne, slojevitije sadržaje različitih žanrova te se zbog toga objavljuje u slijedu dnevnih ili tjednih nastavaka.

Novotarija zvana strip, dobro je poznato, prispjela je iz Amerike. I dok su u to vrijeme, sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća, širom Europe naveliko pretiskivane američke izvozne uspješnice, nije nimalo slučajno da je isko­rak u novi vizualni medij u nas učinjen izvornim radovima domaćeg autora.

Andrija Maurović bio je naprosto predodređen za tu stva­ralačku avanturu! Tada je za sobom imao zamalo cijelo desetljeće ilustratorskog rada u tisku (ne samo novin­skom). Rođen 1901. u mjestu Muo u Boki kotorskoj, taj svoje­voljni bjegunac iz Likovne akademije vrlo je brzo postao jedan od najistaknutijih i najtraženijih (samim tim i adekvatno honoriranih) primijenjenih likovnih umjetnika u ondašnjem Zagrebu. Kao likovni najamnik neviđenom je lakoćom i hitrinom (ali s punim osjećajem profesionalne odgovornosti) iscrtavao obilje ilustracija u dnevnim i tjednim listovima te časopisima, od Novosti i Kulise, do Ženskog svijeta, Jadranske straže, Smilja… Crtao je karikature u Koprivama, ilustrirao književna djela, dječje slikovnice, školske udžbe­nike i pučke romane u svescima. Oblikovao je plakate, zidne kalendare, čestitke, reklamne kataloge, naljepnice raznih proizvoda, dijapozitive prikazivane u kinima – uz to što je slikao ulja na platnu i akvarele, što po narudžbi što za svoju dušu.

I kad je nadošao trenutak da registar svoje likovne dje­latnosti proširi i stripom (što je učinio na nagovor izda­vača i urednika Novosti), Maurović se zadržao na svom već formiranom likovnom rukopisu, toliko osobnom i prepoznatlji­vom. Nije se dao impresionirati stilskim manirama koje su u to doba, diktirane komercijalnim shvaćanjem medija, prevla­davale u svjetskoj proizvodnji stripova, nego je i u crtanim pričama bio do kraja originalan.

Stripovi koje je nizao kao na tekućoj vrpci naišli su na živ odjek i uz njih se u nas stvarao prvi krug ljubitelja i stalnih potrošača stripa. “Vjerenicu mača” slijedile su obrade znanstveno-fantastičnih romana “Podzemna carica” i “Ljubavnica s Marsa”, za njima su senzacionalno odjeknuli vesterni “Trojica u mraku” i “Sedma žrtva” (crtani po roma­nima američkog pisca Maxa Branda), nastavilo se pomorsko-pustolovnom pričom “Kugina jahta” te serijalima “Gospodar Zlatnih bregova” i “Sablast Zelenih močvara”, u kojima su zaživjeli Maurovićevi najpopularniji junaci – Stari Mačak, Crni jahač i Polagana Smrt.

Spomenuti stripovi (kao i ostali što su nastajali pod njego­vom rukom do početka Drugoga svjetskog rata, a neki i poslije) sadrže dijaloge i popratni tekst ispod sličica (a ne u “oblačićima” ukomponiranima u kadrove). Takvo je rješenje bilo uobičajeno u ranom američkom i europskom stripu, a čitatelji su se saživjeli s tim obilježjem Maurovićeva pripovijedanja.

S osloncem na hiperproduktivnog Maurovića Novosti su već 1935. pokrenule i Oko, naš prvi tjednik sa stripovima, na čijim je stranicama paralelno objavljivao po dva, tri, katkad i četiri stripa u nastavcima, uz neizbježne ilustracije priča i novela (dok ga je svojim daleko skromnijim mogućnosti­ma neko vrijeme pratio crtač Leontije Bjelski, doseljenik iz Rusije). Svojim autorskim doprinosom Maurović je obilje­žio još dva strip-magazina pokrenuta u Zagrebu do potkraj tridesetih godina – Mickey strip (koji je uz zaglavlje nosio lik njegova Starog Mačka) i Mickey strip – Oko. U međuvremenu su u posebnim svescima izašli njegovi vrhunski vesterni “Trojica u mraku” i “Sedma žrtva” te “Posljednja pustolovina Staroga Mačka”.

Maurovićev primjer bio je poticajan i ohrabrujući: na stra­nicama spomenutih tjednih magazina ubrzo se pojavilo nekoliko novih autorskih imena – prije svih Walter Neugebauer (budu­ći velikan hrvatskog stripa započeo je profesionalnim radom kao četrnaestogodišnjak, a u sedamnaestoj je pokrenuo vlasti­ti list Veseli vandrokaš). Slijedili su akademski slikar Ferdo Bis i srednjoškolac Ivo Kušanić. Uz Maurovića, spome­nuta se trojka uspješno nosila s konkurencijom sve većeg bro­ja uvoznih stripova (dakako, američkih) te radova strip-majstora koji su djelovali u beogradskim listovima.

U kratkom razdoblju od sredine tridesetih pa do trenutka kad je i našu zemlju zahvatio plamen Drugoga svjetskog rata, strip se definitivno ustalio u hrvat­skom medijskom prostoru, zadobivši reputaciju najpopularnije likovne tvorbe koja se umnožava tiskarskim postupkom – što je dobrim dijelom bila zasluga “staroga mačka” Maurovića.

Visoku vrijednosnu razinu svojih crtanih romana Maurović je održao i u Neugebauerovom (“ratnom”) Zabavniku (izlazio 1943-1945), ispunjavajući stranice velikog no­vinskog formata nastavcima triju stripova (najznačajniji je povijesni ep o doseljenju Hrvata i knezu Radoslavu). Kad je nenadano, preko noći, nestao iz Zagreba i prebacio se u partizane, nastavke njegovih stripova “Ahuramazda na Nilu” i “Tomislav” preuzeo je daroviti Albert Kinert, tada student Likovne akademije (budući velikan hrvatske grafike), dok je “Zlatni otok” do­vršio Walter Neugebauer.

Prve poslijeratne godine ponovno su bile u znaku likovnog svaštara, spremnog da se uhvati ukoštac i s najzahtjevnijim crtačkim zadatkom. S uspjehom je odrađivao brojne narudžbe – od političko-propagandnih plakata i divovskih de­koracija za frontovske mitinge, do ilustracija u socrealističkoj maniri, koje su barem davale živost sadržajno ne baš privlačnim izdanjima.
To je bilo vrijeme kad su u oskudici zabavne lektire, oso­bito one crtane, naveliko kružili i međusobno se posuđivali već raskupusani kompleti starih strip-listova. Pročitavajući iznova epizode Maurovićevih stripova, stripoljupci su nagađali hoće li se ikad vratiti “ona dobra stara vremena”…

I kad su nakon nekoliko godina, u kojima je strip bio u nemilosti političkih čimbenika, pa nije bio objavljivan, u proljeće 1951. ponovno otvorena vrata toj tako privlačnoj vrsti grafičkog izraza, novi početak opet je bio u znaku “starog” Maurovića! Senzacionalno je odjeknuo njegov “Meksikanac” na posljednjoj stranici omladinske revije Horizont. Stripovi koje je obja­vio u Horizontu, Horizontovom zabavniku i nažalost prerano ugaslom Vjesnikovom zabavnom tjedniku, njegova su najzrelija ostvarenja. Svoj stripovski opus zaokružio je suradnjom u Plavom vjesniku, šezdesetih godina. I u Plavcu se iskazao majstorstvom: iako je već bio navršio šezdesetu, mladenačkim se poletom prihvatio zahtjevna posla – izradio je nekoliko stripova oblikovanih slikarskim načinom, modeliranih kistom u punoj boji!

Bio je, rekosmo, velika iznimka među stripašima. Iako mu je kao autoru godilo što toliki prate nastavke njegovih crta­nih romana, što je – zahvaljujući ponajviše stripu – postao poznat i omiljen u najširim slojevima, samom stripu nije pridavao posebno značenje. Smatrao ga je samo jednom od brojnih vrsta svog likovnog djelovanja, nimalo važnijom od ostalih. Zato se nikad nije ni bavio mišlju da se inten­zivnije bavi stripom, da sa svojim crtanim pričama eventualno prodre u svijet. Nije se priklonio osnovnom produkcijskom pravilu komercijalnog stripa i duže njegovao neku određenu sadržajnu vrstu (žanr). Niti se prihvatio stvaranja serijala s “vječnim” junakom, čije se pustolovine godinama nižu iz epizode u epizodu (na čemu je zasnovana većina svjet­skih uspješnica). Četverodijelni ciklus vesterna o Starome Mačku i družini i tri epizode o pomorcima Ivi i Barba Niki iz šezdesetih godina predstavljaju iznimku (kvantitativno skromnu). Sve ostalo su “jednočinke”, zaokružene priče razli­čitih žanrova, s raznoraznim junacima.

Bilo mu je sasvim svejedno koju će i kakvu temu naručiti izdavači, koje će sadržaje smisliti neki od njegovih brojnih scenarista s kojima je surađivao tijekom tridesetak godina – od Krešimira Kovačića, Božidara Rašića, Milana Katića i Franje Fuisa (legendarnog Fra Ma Fua), do Stanka Radovanovića – Žrnovačkog, Marcela Čuklija, Kreše Novosela, Nikše Fulgosija, Norberta Neugebauera – Nobike ili kojeg drugog autora (među koje se ubraja i autor ovih redaka). Nije bilo teme koju bi odbio rekavši da mu ne odgovara.

Vjerojatno bi se na prste dalo izbrojiti crtače stripa u cijelome svijetu koji su se upustili u tolike žanrovske iz­lete i obradili toliko različitih sadržaja! Među osamdesetak kompletnih stripova koje je izradio (a možda i malo veći broj, jer “inventura” nije dovršena!) nalazimo povijesne priče epskog zamaha (naprimjer, “Seoba Hrvata”, “Neznanac”), ali i krimiće (“Testament porodice Armstrong”, “Ubojica s dječjim licem”), vesterne (“S posljednjim metkom”, “Jahač Usamljene zvijezde”, “Crveni orači”), kao i obrade povijesnih romana (Sienkiewicz: “Ognjem i mačem”, Šenoa: “Zlatarevo zlato”, Zagorka: “Grička vještica”). Čitateljima napose privlačne, možda i zbog podudarnosti s filmskom tematikom omi­ljenom tridesetih godina, bile su priče koje se zbivaju u dekoru afričke prašume (“Plijen demona džungle”), u egzotič­nom okviru kolonijalne Indije (“Gunka Das”, “Krvolok iz Tanipura”), na polinezijskim otocima (“Velika glad u plemenu Gula-Gula”), ili na krajnjem Sjeveru (“Pirati ledenog mora”).

Obrađivao je i legende iz nacionalne povijesti (“Cvi­jet u kamenu” – o junačkom podvigu Mile Gojsalićeve), obrade narodnih priča i bajki (“Marta i medvjed”, “Baš Čelik”), zbi­vanja u Drugom svjetskom ratu i partizanskoj borbi (“Brodolomci na otoku Mega”, “Protiv smrti”), dječačke pustolovine (“Duh u logoru”, “Tri dječaka”). S posebnim guštom radio je pustolovne priče s dalekih mora, pune misterioznih događanja, koje je majstorski smišljao Fra Ma Fu (“Kugina jahta”, “Luta­lica Chagos”), kao i stripove na osnovi pripovijedaka i romana svog najdražeg pisca, Jacka Londona (“Zlato“, “Biser zla” i drugi).

Na “hameru” pričvršćenom čavlićima za crtačku dasku stvorio je tijekom godina stotine i stotine likova kojima je uspio dati životnost (vještina kojom je u potpunosti ovladao samo manji broj crtača!). Stvorio je opus koji i danas, u doba televizije i tolikih elektroničkih izazova, može uzbuditi onoga tko mu pristupi s dužnom pozornošću i bez predrasuda da je riječ o nečemu potpuno zastarjelom, sa željom da sâm otkrije tajnu nekoć iznimne popularnosti začetnika hrvatske slikovne priče.