Ni prije ni poslije u svijetu stripa nije bilo slučaja da neki četrnaestogodišnji dečko zauzme mjesto među profe­sionalcima te na stranicama popularnog tiska iz tjedna u tjedan niže svoje crtane tvorbe. Iznimci je ime Walter Neugebauer.

Nizovima šaljivih zgoda Nasredina hodže, objavljivanima 1935. i 1936. u “Oku” (Zagreb), našem prvom tjedniku sa stripovima, dječak se najavio kao buduće respektabilno ime hrvatske priče u slikama – no malo je tko mogao pretpostaviti da će Walter tako brzo, gotovo preko noći, izrasti u vrhunskog autora i da će uz Andriju Maurovića presudno utjecati na prihvaćanje i popularnost stripa na ovim prostorima. Tih tridesetih godina strip je u nas bio novost, pa se uz radove njih dvojice stvarao i postupno širio prvi krug stalnih potrošača i ljubitelja stripa. (Stripovi strane proizvodnje koji su ubrzo počeli pristizati na stranice naših listova, nisu ugrozili popu­larnost Maurovićevih i Neugebauerovih radova!)

I dok je Maurović ušao u strip kao iskusan, prekaljeni likovnjak (s navršene 34 godine imao je za sobom desetljeće uspješnog ilustratorskog rada u zagrebač­kom tisku), njegov dvadeset godina mlađi kolega, likovno nadareni gimnazijalac Walter Neugebauer, našao se u druk­čijoj situaciji: zagrizavši s početničkim oduševljenjem u tako tvrd zalogaj kao što je strip, morao je najprije ovlada­ti zanatom novinskog ilustratora i upoznati se s finesama grafičke struke, morao je usvojiti gramatiku stripskog jezika i proniknuti u izražajne mogućnosti medija, uz to brusiti kvalitetu svog crteža i pomalo graditi vlasti­ti izraz.

Uspio je zahvaljujući posvemašnjoj predanosti stvaralač­kom radu! Energijom začudnom za jednog tinejdžera nizao je stripove u dječjim prilozima “Novosti”, “Hrvatskog dnevnika” i drugim listovima (za koje su mu scenarije pisali stariji brat Norbert – Nobika i prijatelj Branko Kovač). I dok je u šaljivim stripovima s likovima antropomorfiziranih životinja nakratko još bio pod utjecajem svog velikog uzora Walta Disneyja (čija je stilizacija u ono doba bila “zakon”!), u pričama iz suvremenog dječjeg svijeta, kao i u geg-stripovima s likovima odraslih junaka, ubrzo je izna­šao vlastita rješenja i postupno razvijao prepoznatljiv “walterovski” način oblikovanja.

U ožujku 1938., u prvom broju “Mickey stripa” (kojega je pokrenuo i uređivao reporter “Novosti” Franjo Fuis – kao scenarist stripova i pisac zabavne lektire poznatiji pod pseudonimom Fra Ma Fu) , Walter je lansirao (i to u boji!) svoje najpopularnije junake – Jacka Jacksona i Bimba Bambusa, nerazdvojan par koji će se tijekom nared­nih godina seliti kroz više listova i nasmijavati nekoliko naraštaja čitatelja. U “Mickey stripu” se ogledao i kao autor tzv. realističnog stripa (čak se osmjelio da preuz­me nastavke Maurovićevih stripova, kad je ovaj napustio redakciju). Radom za “Mickev strip”, kao i paralelnom suradnjom u neko­liko beogradskih strip-listova, čvrsto se uvjerio u svoje stvaralačke mogućnosti i radni kapacitet – pa se još iste godine ohrabrio na pokretanje vlastitog lista.

Tako su 2. listopada 1938. na zagrebačkim ulicama kolporteri izvikivali prvi broj “Veselog vandrokaša” (“za­bavnog lista u stripovima”, tiskanog u dvije boje), koji je pripremila mala skupina prijatelja okupljenih oko sedam­naestogodišnjeg Waltera Neugebauera. Budući da je bio malo­ljetan, Walter nije mogao potpisivati list u svojstvu glavnog i odgovornog urednika – no bio je duša i motor cije­log pothvata. Crtao je sve stripove u “Vandrokašu”, grotes­kne (“Cik i Cak”, “Veseli vandrokaši”, “Tri lijenčine”, “Puž beskućnik”, “Zgode Dicka izvidnika” i druge), kao i realistične (“Winnetou”, “Muzej voštanih figura”, “Jahači rumene kadulje”, “Ukradeni nacrti”, “Gusarski bog Ptaa”) – ukupno sedam stranica stripa u svakom broju, uz desetak ilustracija za romane i novele. Cijeli list od 16 stranica bio je iscrtan njegovom rukom!

Sve dok ga nisu snašle nevolje s enormnim porastom tis­karskih troškova i sve težom nabavkom papira (jer u Europi se u međuvremenu zahuktao Drugi svjetski rat!), “Vandrokaš” je održavao za ono vrijeme visoku nakladu od četrdesetak tisuća primjeraka. U trećoj godini izlaženja list se pod pritiskom okolnosti ugasio (njegov nasljednik “Novi vandrokaš”, pokrenut poslije pola godine, doživio je samo devet brojeva).

Gledano iz današnje perspektive, može se reći da je izda­vanje i uređivanje “Vandrokaša” predstavljalo solidnu pripremu, a i garanciju za uspjeh predstojećeg Walterova najambicionijeg pothvata. Dakako, riječ je o “Zabavniku”, tjedniku na 8 – 12 stranica velikog novinskog formata, ispunjenom stripovima i raznolikim zabavnim i poučnim štivom, koji se sa 103 broja potvrdio kao nešto najbolje u povijesti našeg stripovnog izdavaštva – a potvrdio se i kao izuzetna pojava.

“Zabavnik” je bio jedinstven već time što su ga njegovi tvorci, poneseni mladenačkim entuzijazmom, uspjeli pokre­nuti u jednom izuzetno teškom vremenu, u doba Drugoga svjetskog rata, vremenu neimaštine i opće nesigurnosti, nesklonom takvim pothvatima. Vlasti ondašnje NDH dugo su odbijale i samu pomisao na izdavanje zabavnog tjednika, tvrdeći da je strip, sam po sebi, namijenjen trovanju mladeži i da ne odgovara duhu “novog poretka”. Kad je nakon mnogih peripetija projekt ipak odobren, novinska je rotacija u svibnju 1943. odvrtila 70.000 primjeraka prvog broja “Zabav­nika” – lista koji je samom svojom pojavom unio tračak ra­dosti u sumornu ratnu svakodnevnicu, no zahvaljujući privlač­nosti i visokoj kvaliteti stripova i tekstova njegova će naklada povremeno dostizati i 150.000 primjeraka (kao kuriozum valja spomenuti da je “Zabavnik” dospijevao i na terito­rij pod kontrolom partizanskih snaga te se i ondje rado či­tao).

“Zabavnik” je u cijelosti bio izvorni proizvod (pa je i po tome rijetka iznimka u povijesti naše zabavne periodike), na njegovim su stranicama surađivali prokušani pisci zabavne lek­tire – od Fra Ma Fua, Čuklija i Žrnovačkog do Zagorke (tekstovima su se javljali i budući filmski redatelji Fedor Hanžeković i Krešo Golik!), no čitatelje su najviše privla­čili stripovi Andrije Maurovića, Waltera Neugebauera i Ferde Bisa, koji su baš u “Zabavniku” objavili svoja vrhun­ska ostvarenja. (Maurović je, na primjer, impresionirao publiku maestralnim “Knezom Radoslavom”, pričom epskog za­maha o doseljenju Hrvata u ove krajeve, kao i stripom “Grob u prašumi”, o doživljajima hrvatskih istraživača braće Se­ljana – dok je “Zlatni otok”, po romanu R. L. Stevensona, kao i tek započeti strip o kralju Tomislavu, svojim naglim odlaskom u partizane prepustio kolegama iz redakcije. Walter i njegov novi suradnik Albert Kinert, tada još stu­dent likovne akademije, uspješno su odradili taj posao.)

Glavni urednik “Zabavnika” Walter Neugebauer (tada u svo­joj 22. godini) dao je listu privlačan grafički izgled, izvukavši maksimum iz ondašnje tehnologije “olovnog” roto-tiska. “Zabavnik” je prvi u nas omogućio čitateljima da uživaju u crtanim pričama u četiri boje!

Ovdje valja spomenuti da je još uoči rata Walter dugo nagovarao i najzad uspio nagovoriti vlasnika Hrvatskog tiskarskog zavoda, da za novu, u ono vrijeme najmoderniju novinsku rotaciju u zemlji, uvezenu 1938. (na kojoj je štampan i “Vandrokaš”), nabavi još jedan, dodatni dio stroja, što će omogućiti četverobojni tisak.

Tako je “Zabavnik” mogao zablistati s “Patuljkom Noskom”, “Gladnim kraljem”, “Malim Mukom” i drugim Walterovim klasič­nim ostvarenjima, djelima visoke estetske i etičke vrijednos­ti, kojima je “naš hrvatski Disney” (kako su u dječačkim danima nazivali Waltera) nadmašio produkte Disneyjeve tvornice stripova.

Da i ne govorimo o tome kakvu su popularnost uživali šaljivi stripovi u kojima su figurirali Bimbo i Hanzek (prijeratni Jack Jackson morao je silom prilika promijeniti ime u Hans Hanson), pogotovo priča u nastavcima “Tarzanovim stopama”. A tu su bili i Zvrkić, Zbrkić, Florijan i drugi Walterovi junaci.

Poseban šarm tim crtanim pričama davali su popratni tek­stovi i dijalozi u rimovanim stihovima, koje je majstorski smišljao crtačev stariji brat Norbert – Nobika. Taj vid kreativnog doprinosa slici Norbert je razvio još u predrat­nom razdoblju (u „Vandrokašu”), a nastavit će ga i u stripovima stvaranima pedesetih godina. I danas je nemali broj onih (dakako, starijih) koji će u društvu, na izletu ili u nekom kafiću, rado citirati neki od Nobikinih stihova zapam­ćenih u djetinjstvu (poput onoga “Ponoć tiho otkucava – Cik uz Caka mirno spava” ili “Ova palma, tu na ćošku, o državnom raste trošku”). Verbalnim štosovima u stihu, pogotovo onima koje je stavljao u usta Bimbu Bambusu, Nobika je anticipirao otkvačenu poeziju svjetski poznatog Ogdena Nasha!

U prvim godinama iza rata strip je bio u nemilosti. Us­lijed krutog stava političke birokracije koja ga je progla­sila “kapitalističkom izmišljotinom namijenjenom zaglupljivanju masa”, nije bilo mogućnosti za pokretanje strip-listova. No Walter se nije predavao: kao karikaturist humorističnog tjednika “Kerempuh” znao je dopuniti (zapravo, obogatiti) njegov sadržaj brojnim kraćim stripovima satiričke tematike (scenarije su ponajviše pisali njegovi stari suradnici iz “Zabavnika”, Nobika i Čukli). Mnogo je značajnija činjenica da se baš u “Kerempuhu” Walteru posrećilo da ostvari svoj davni san o crtanom filmu. Uspio je nagovoriti glavnog urednika Fadila Hadžića da višak prihoda koji je ostvarivao visokotiražni “Kerempuh” usmjeri u proizvodnju nekog crtića. Tako je 1951. pod Walterovim umjetničkim vodstvom ostvaren naš prvi profesionalni crtani film “Veliki miting” (u trajanju od 22 minute). Zanimljivo je da se u radu na tom filmu (ishodišnom točkom svega što je do danas ostvareno u hrvatskoj animaciji!) Walter ponajviše mogao osloniti na dvojicu kolega koji su od djetinjstva bili opsjednuti stripom – Vladu Delača i Borivoja Dovnikovića. Obojica će se ubrzo poslije toga afirmi­rati kao značajni autori stripa.

Kad je početkom pedesetih godina ublažen onaj apriorno negativan stav spram stripa, Walter je bio među prvima koje su izdavači dječjih i omladinskih listova pozvali na suradnju. Ne samo što je (opet uz Nobikine šarmantne stihove) obogatio stranice “Pionirske zastave”, “Ilustriranog vjesnika” ili “Pionira”, nego je i sudjelovao u pokretanju novih izdanja, davši im značajan kreativni doprinos – od “Vjesnikovog zabavnog tjednika”, “Horizontovog zabavnika” i “Miki stripa” do “Plavog vjesnika”.

Upravo je na stranicama “Miki stripa” i “Plavog vjesnika” izradio nekoliko stripova kojima se predstavio i kao vrhunski majstor realis­tičnog izraza. Riječ je o adaptacijama Verneova romana “40.000 milja pod morem”, Wellsove fantastične priče “Prvi ljudi na Mjesecu” te “Amfibije” i “Otoka izgubljenih brodova”, ruskog pisca Beljajeva (prilagodba “Amfibije” izlazila je u “Plavcu” pod naslovom “Morski đavo”).

Iako je od 1958. živio i radio u Njemačkoj, gdje je niz godina kao umjetnički direktor vodio produkciju jednog značajnog izdavača stripova, a zatim je u vlastitoj producent­skoj kući proizvodio reklamne crtiće kojima je pokrivao te­levizijske programe cijelog njemačkog govornog područja (Njemačka, Austrija, Švicarska), nije prekidao vezu s domovinom, u koju je, uostalom, i često navraćao. U “Plavcu” je izlazio njegov “Winnetou” (po općem sudu najbolja stripska adaptacija Karla Maya), “Tom i Malo medvjeđe srce” godi­nama su bili ljubimci najmlađih. Česte reprize Walterovih najpoznatijih ostvarenja približile su autora i novijim naraštajima.

Njegov rad na stripu, crtanom filmu, ilustraciji, karika­turi i drugim vidovima likovnog izraza predstavljen je u brojnim enciklopedijama, almanasima i teorijskim publikacijama. Na Salonu stripa u Vinkovcima, nekoć najznačaj­nijoj stripovskoj manifestaciji na ovim prostorima, primio je 1986. nagradu za životno djelo. Iskreno se obradovao priz­nanju, znajući da dolazi od ljudi koji su i sami, kao djeca ili mladići, uživali u njegovim stripovima, što je neke od njih i potaklo da kao profesionalci krenu njegovim stopama.

Umro je 1992. u Münchenu, u svojoj 72. godini. Sahranjen je u Zagrebu, gradu u kojemu je i stvorio djelo kojim se upisao u povijest naše popularne kulture.