Derani Maks i Maksić, a za njima gospodin Alfonz, mali Jurica te Beba i njezin psić Bums, prvi su crtani junaci koji su svojim sukcesivnim pojavljivanjem na stranicama hrvatskog tiska pomalo utirali put domaćem stvaralaštvu i prihvaćanju stripa kao masovne lektire.
lako stvarane bez osobitih kreativnih ambicija, u maniri zacrtanoj u časopisima za djecu i humorističkim listovima s početka 20. stoljeća, njihove šaljive dogodovštine ispunile su prvo poglavlje povijesti domaćeg stripa
Zagrebački rođaci Maksa i Morica
Obijesni dječaci Maks i Maksić, jedan s kapom šiltericom, drugi s čuperkom kose kao svojim zaštitnim znakom, pojavili su se 4. travnja 1925. na stranicama Kopriva kao prvi stalni junaci hrvatskog, a i jugoslavenskog stripa. Čitatelji spomenutog humorističkog tjednika pratili su njihove šaljive zgode svakog tjedna punih devet godina, sve do 2. ožujka 1934.
Dugo trajanje serijala, u kojem se nanizalo više od četiri stotine stranica, ujedno je argument za tvrdnju da pojava Maksa i Maksića predstavlja ishodišnu točku od koje kontinuirano teče povijest hrvatskog stripa (iako će se sam termin “strip” pojaviti jedanaest godina kasnije).
Riječ je o prilozima za djecu, strip-šalama zaokružena sadržaja, crtanima u šest slika, potpisanih ispod okvira sličice s dva rimovana stiha u osmercu (u prvim brojevima potpisi nisu bili u stihu). Već u svom prvom pojavljivanju derani su se obješenjački našalili s nekim ribičem, namjestivši da umjesto ribe udicom izvuče veliku košaru. Zatim su iz broja u broj neumorno podvaljivali susjedima, ali i teti Mimi i ujaku Simi, prosipali po tudim krevetima prašak za svrbež, uprezali jarca u saonice, bacali praskalice pod kotače automobila i činili jos trista ludorija koje su se nerijetko njima samima razbijale o glavu.
Činjenica da takve psine izvode dva derana koji se uz to zovu Maks i Maksić, ukazuje da je strip u Koprivama bio zasnovan na karakterima svjetski poznate slikovnice o Maksu i Moricu (Max und Moritz). Djelo slavnog njemačkog slikara Wilhelma Buscha (1832 – 1908) u nas je od početka 20. stoljeća doživjelo više izdanja (jedno su 1924. objavile baš Koprive), pa nije neobično da je kao omiljena literatura djece dobilo
domaću inačicu u stripu – što se u ostalom, koncem 19.-og stoljeća dogodilo i u Americi. Ondje su Maks i Moric potakli stvaranje popularnih stripova o Bimu i Bumu (“The Katzenjamer Kids” autora Rudolpha Dirksa, 1897).
Uvođenje stranice s doživljajima Maksa i Maksića inicirao je ondašnji vlasnik i izdavač Kopriva (stvarno i njihov urednik) Slavko Vereš. Zacijelo je imao na umu dobar potez Jutarnjeg lista s uvođenjem “Ivičinih pustolovina”, svjestan da i Koprive trebaju ponuditi djeci sličan privlačan sadržaj koji će ih dočekati u svakom broju (dotad se u listu povremeno pojavljivao prilog za djecu Male Koprive).
Rad na serijalu uredništvo je povjerilo ilustratoru i karikaturistu Sergeju Mironoviću Golovčenku, doseljeniku iz Rusije koji se tih godina počinje afirmirati kao plodan i likovno zanimljiv autor karikatura u Koprivama.
Crtane u “štrihu”, crno-bijelo, stranice Maksa i Maksića isprva su u cijelosti pokrivane ravnomjernim blijedim tonom u boji (list je tih godina tiskan u dvobojnoj tehnici), da bi nakon prijelaza Kopriva na višebojni tisak svaka sličica stripa bila funkcionalno kolorirana u tri boje. Bogatija grafička prezentacija stripa podudarala se s porastom autorova profesionalnog ugleda: ukazavši prvim karikaturama u Koprivama 1923. na svoj neosporni talent, Mironović je u vrlo kratkom razdoblju pročistio i definirao svoj grafički izraz, davši mu pečat individualne prepoznatljivosti, te je izrastao u vrhunskog majstora karikature.
Tako je i u stripovima o Maksu i Maksiću nakon početnog vrludanja izbacio iz crteža suvišno i standardizirao izgled likova, zadržavši karakterističan tvrdi potez. Ipak, valja naglasiti da zgode Maksa i Maksića likovnom kvalitetom zaostaju za Mironovićevim karikaturama – što je bila posljedica rutinskog pristupa žanru.
Maks i Maksić međusobno se razlikuju samo likovnim uobličenjem, ne i kao karakteri. Povezuje ih nekontrolirani ego i sklonost ludorijama. Scenarističke dosjetke vjerno su slijedile Buschov klasični obrazac – ali bez njegova duha: često su bile usiljene, malokad istinski duhovite. Smišljao ih je sam autor ili bi još češće crtao po ideji kojeg člana uredništva (dok su popratni stihovi najčešće bili sklepani – u pravom
smislu te riječi! – u redakciji).
U slučaju Mironovićeve zauzetosti drugim obvezama, poneku stranicu Maksa i Maksića nacrtali bi Andrija Maurović, Petar Papp, ili Slavko Vereš. Kolikogod naivne, vedre šale Maksa i Maksića imale su vjernu publiku među djecom, što je navelo Koprive da već 1926. kao posebno izdanje objave strip-slikovnicu s njihovim doživljajima, prethodno objavljenima u listu (ukupno 32. stranice stripa u koloru). Druga knjiga (naslovljena “S. Mironović – Nove pustolovine Maksa i Maksića”) izdana je 1928, treća 1929, četvrta 1937. (samo tjedan dana poslije autorove nenadane smrti).
S tri knjige “Pustolovnog Ivice” i četiri zbirke pustolovina Maksa i Maksića naša se sredina može pohvaliti da je izdavanjem stripova u albumima, odnosno posebnim svescima, započela mnogo prije nego što se time krenulo u drugim zemljama Europe!
Likovi Maksa i Maksića nakratko su oživljeni 1940. u Novim Koprivama, u vrijeme kad je s magazinsko/časopisnog izdanje prešlo na veći novinski format. Šale u šest slika, kao i prije potpisivane rimovanim stihovima, crtali su Božidar Zadro i Franjo Vučnik – Papa. (U publikaciji “Stoljeće splitskog stripa”, Split 2007, Vučnikov rad pogrešno je pripisan poznatom karikaturistu Angelu Uvodiću).
Rudi Aljinović
objavljeno u 1. broju Strip revije, rujan 2009.