Pojavivši se 1923. u Jutarnjem listu, prvi uvozni strip (što drugo nego američki!) brzo se udomaćio u našoj sredini: Ivicu i članove njegove družbe djeca su prihvatila kao svoje vršnjake iz susjedstva – pa je uspjeh serijala već prije kraja godine potvrđen objavljivanjem prvog strip-albuma.

Uzastopno pojavljivanje malog Ivice ukazalo je na učinkovitost anegdotalnih sadržaja zasnovanih na stalnim likovima, što će ubrzo potaknuti stvaranje prvih domaćih junaka stripa (a već prije toga jedan domaći crtač doveo je Ivicu i njegove klubaše na Jelačićev trg).

U Jutarnjem nešto novo

U nedjelju 5. kolovoza 1923. zagrebački Jutarnji list iznenadio je čitatelje neočekivanim prilogom: preko cijele novinske stranice raširila se priča u dvanaest slika pod naslovom “Zločesti Ivica na moru – Neočekivano kupanje”. Dopadljivo stiliziranim crtežom ispričana je vedra zgoda o dječaku Ivici koga sestra Suzana, tipična mlada pomodarka, silom odvodi na prijem na jahti nekog bogataša – dok bi on radije uživao na kupanju s prijateljima. I kad s palube ugleda gdje se njegovo društvo veselo praćaka uz obalu, Ivica skače u more da bi im se pridružio! Priča završava na večer kod kuće, gdje Ivica donosi Suzani topli čaj. Prehladila se, jer je i sama završila u moru kad je krenula u potjeru za neposlušnim bratom.

Zgoda u maniri kratkih filmskih burleski koje su u ono vrijeme pristizale u naša kina, sama je po sebi, kao crtani novitet, predstavljala ugodno iznenađenje . Ono je bilo tim veće kad se i iduće nedjelje, opet bez prethodne najave, pojavila nova priča o malom Ivici, da bi zatim Ivičine zgode postale uobičajeni dodatak nedjeljnih brojeva Jutarnjeg.

Dnevnik Jutarnji list, tada u dvanaestoj godini izlaženja, uređivan po obrascu komercijalnih informativnih novina, dajući prvenstvo najnovijim vijestima iz zemlje i svijeta (plasiranima pod krupnim naslovima na prvoj stranici) te lokalnom raportu, postupno je, iz potrebe za povećanjem naklade, unosio sadržaje koji privlače širu publiku. Više se prostora posvećuje kriminalnoj kronici, društvenim skandalima, sportu (naročito nogometu), modi, kućanstvu, filmu (tada još nijemom), enigmatici. Značajna uloga pripala je Zagorkinom romanu u nastavcima, dnevnoj kozeriji, karikaturi, a uočena je i potreba za sadržajima namijenjenima djeci. Upozoren na veliku popularnost “comicsa” u američkim novinama, urednik Eugen Demetrović odlučio je pokušati s tim novitetom. Iz ponude agencije News-Tribune Syndicate odabrana je nedjeljna stranica serijala “Winnie Winkle”.

Riječ je o stripu Martina Brannera (1888 – 1970) o živahnoj mladoj dami, uredskoj sekretarici, pripadnici američke srednje klase, koji je od 1920. izlazio u nizu dnevnih listova, u uobičajenoj formi geg-pasice. Nakon dvije godine izlaženja, odlučeno je da se dnevnom stripu pridoda uobičajena nedjeljna (“sunday page”) koju serijal “Winnie Winkle” dotad nije imao. Branner se odlučio za inovaciju: umjesto da i tu  crta zgode lijepe Winnie i njenih udvarača, stvorio je lik njezina malog brata te mu povjerio glavnu ulogu u nedjeljnoj verziji stripa, započetoj 1922. Prilikom prvog pojavljivanja novoga je junaka predstavila sama Winnie: “Narode, upoznajte mog brata Perryja!”

U Jutarnjem listu Perry je dobio hrvatsko ime Ivica, dok je Winnie postala Suzana. U zgodama koje su osvajale čitatelje živahnim sadržajem, blagim humorom i napose privlačnim likovnim izrazom, mnogo se toga vrti oko Ivičinih problema s odraslima, s kućnom i školskom disciplinom, no tu su i doživljaji njegova dječačkog ganga, članova kvartovskog kluba koji iznalaze sve moguće načine da zarade štogod novca za klupsku blagajnu ili da se prošvercaju na neku cirkusku ili sportsku priredbu. Šarolik skup dječjih likova ponio je u Jutarnjem imena i nadimke lokalnog štiha – Julček, Ernest, Francek, u njihovu govoru ima natruha “purgerskog” idioma – iako se priče zbivaju u ambijentu tipičnog američkog provincijskog gradića (na što je malo tko obraćao pažnju). U našem izdanju Ivica i njegovi klubaši ubrzo su prozvani “rantanplancima”: naziv je jednostavno preuzet (zanemarujući autorsko pravo) iz kratkometražnih filmskih skečeva o dječjoj družbi Rantanplan, serijski produciranih u Hollywoodu, koji su i u nas bili popularni među djecom.

Reprize u albumima

U čemu je značenje toga stripa za našu sredinu?

Brannerov serijal čiji su repro-otisci pristizali brodom preko Atlantika, a zatim iz europske agenture distribuirani pojedinim listovima, prvi je agencijski strip uvršten na stranice hrvatskog tiska! U liku malog Ivice domaće je čitateljstvo dobilo prvog junaka stripa čiji se doživljaji prate iz tjedna u tjedan – čime se strip praktično nastanio u našem medijskom prostoru te će ubrzo postatii izazovom za domaće autore. Nije nevažno ni to da je čitateljima usputno približena jedna od bitnih morfoloških oznaka modernog stripa – dijalog u oblačićima (balonima, filakterama). Uvođenje medijskog noviteta ubrzo je dopunjeno još jednim pothvatom. U Jutarnjem listu od 1. prosinca 1923. objavljen je redakcijski oglas pod naslovom ŠTO DJECA VOLE. U tekstu se, između ostalog, kaže:

“Većina djece našeg vijeka, u kojih se već zarana budi duh i koji vazda žele nove poticaje, vole pisano štivo i priče, pripovijedke i vesele zgode iz života svojih drugova. Tako će se i kod nas radosno pozdraviti obogaćenje naše do sada prilično siromašne dječje literature. Netom je izašla prekrasna knjiga ‘Pustolovni Ivica’. To je onaj koji svake nedjelje zabavlja i raduje sve naše mališane u našem dječjem prilogu. Knjiga koja je vrlo lijepo opremljena, izrađena je u umjetničkim atelierima Tipografije, gdje se također prodaje uz cijenu od 40 dinara. Ista je vrlo prikladna i lijep dar za Sv. Nikolu, dok pogotovo ne bi smjela da manjka ispod nijednog božicnog drvca gdje se darivaju djeca.”

Tako je samo četiri mjeseca nakon početka izlaženja Brannerova stripa izdavač Jutarnjeg lista, novinsko-tiskarska kuća Tipografija d. d., objavila dotad izašle stranice Ivičinih pustolovina kao svoje posebno izdanje. Riječ je o svesci u velikog formata u mekom uvezu, u vrlo kvalitetnom tisku na debljem papiru – što je bila prva knjiga stripova (strip-album) na ovim prostorima. Tim izdanjem nisu samo iskazane sjajne mogućnosti Tipografijinih pogona na Cvjetnom trgu (u kompleksu zgrada koji je 2009. porušen), nego i to da je strip višestruko iskoristiv na tržištu.

Jutarnji list, čije je nedjeljno izdanje dostizalo nakladu od četrdesetak tisuća primjeraka, nastavilo je objavljivanjem Ivičinih dozivljaja. Uz nekoliko duljih prekida, strip je izlazio do početka travanjskog rata 1941, dakle u rasponu od gotovo dva desetljeća, privezavši uz list nekoliko naraštaja mladih čitalaca. Uz to su do sredine tridesetih godina objavljene još dvije knjige “Pustolovnog Ivice”, obje u formatu i opremi identičnima prvoj knjizi.

Ivica na Trgu bana Jelačića

U svečanom bozićnom broju Jutarnjeg lista, izašlom na Badnjak 1923, objavljena je još jedna u nizu priča o Malom Ivici, ovaj put prigodna sadržaja, pod naslovom “Ivičin Božić”. No autor joj nije bio Branner!

Za tu stranicu može se reći da predstavlja prvi pokušaj stvaranja domaćeg stripa u formi koja odgovara suvremenom shvaćanju medija, radu koji je (što je još značajnije) objavljen u tiražnim novinama. Rađena rukom domaćeg autora, stranica je sadržajno locirana u domaći ambijent i aktualne prilike!

Na božićnom sajmu na Jelačićevom trgu Ivica upoznaje Pepića, dečkića sa siromašne zagrebačke periferije koja je nedugo prije stradala u poplavi. Ponukani saznanjem da u Pepićevu domu neće biti okićenog božićnog drvca, Ivica i njegovi klubaši kreću u akciju: prikupljenim novcem kupuju bor i nakit koji će siromašnoj trnjanskoj obitelji uljepšati Božić.

Autor crteža koji se prigodnim sadržajem na trenutak umiješao u kontinuitet uvoznog američkog stripa nije nam poznat. Očito je riječ o likovnom amateru skromnih mogućnosti, budući da je kvalitet njegova crteža bio znatno ispod standarda prosječno dobrog komercijalnog stripa. No ne treba dvojiti o razlozima njegova objavljivanja: uredništvo Jutarnjeg lista, svjesno uloge koju je u međuvremenu u njihovu izdanju zadobio strip, odlučilo je o Božiću darovati čitateljima svojevrsno iznenađenje – strip u čijim se sličicama vide Jelačićev trg, obrisi zagrebačke katedrale, prodavač u šestinskoj nošnji, tramvaj “drajer” koji vozi put Save i južnih predgrađa…

“Ivičin Božić” djeluje i kao socijalni apel – upozorava najmlađe na potrebu suosjećanja sa siromašnima, što je bilo u tradiciji zagrebačkog tiska koji je često pisao o problemima periferije i poticao akcije za pomoć potrebitima. Ostavimo li po strani sud o likovnoj vrijednosti “Ivičinog Božića”, ostaje činjenica da je riječ o zanimljivom pionirskom pokušaju stvaranja domaćeg stripa – i to s aktuelnom temom.

Rudi Aljinović
objavljeno u 1. broju Strip revije, rujan 2009.