Iako su se i prijašnjih desetljeća u domaćim listovima katkad pojavljivali sadržaji u formi grafičke naracije, rađeni rukom domaćih autora, stvarna povijest nacionalnog stripa počinje tek sukcesivnim objavljivanjem standardiziranih crtanih sekvenci s tipiziranim akterima. Pojavom Maksa i Maksića, 1925, a za njima i drugih likova koji su kao domaći junaci kratkih šaljivih storija uzastopnim pojavljivanjem u tisku privlačili ciljanu publiku, obilježeno je prvo desetljeće domaćeg stripa.
U osvrtu na tu etapu valja naglasiti da je novi vid likovne naracije (za koju se još nije rabila riječ strip!) umnogome bio potaknut dinamičnim razvojem domaće grafičke industrije i građanskog informativnog novinstva u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata. U poratnoj konjunkturi jača tiskarska poduzeća proširivala su pogone i upotpunjavala ponudu grafičkih usluga, što je pogodovalo pokretanjem novih izdanja (uglavnom tjednika), dok je komercijalno orijentirani informativni dnevni tisak potisnuo tradicionalno uređivane političke listove na programskoj liniji pojedinih stranaka.
U nastojanjima da ostvare veću čitanost i porast naklade (a time i veću zainteresiranost oglašivača) listovi su postupno povećavali opseg i uvodili sadržaje namijenjene širem krugu čitalaca – čime je stvoreno ozračje za pojavu
stripa. Više nego dobar prijem malog Ivice u Jutarnjem listu bio je izravan poticaj za stvaranje sličnih sadržaja s
domaćim junacima.
S izuzetkom Verešova Alfonza (i nevelikog broja sekvenci namijenjenih odraslim čitateljima humorističkih listova),
domaći je strip u svom prvom desetljeću bio orijentiran na dječju publiku) i nosio obilježja nepretenciozne zabave primjerene tom uzrastu. Isključivo se izražavao stiliziranim crtežom, manje ili više bliskim čistoj karikaturi.
Dosjetke su se uglavnom zasnivale na tematskim obrascima uvriježenima u časopisima za djecu i humorističkim
listovima s kraja 19. i početka 20. stoljeća (djeca kao nevaljalci ili kao žrtve vlastite nepromišljenosti). Preuzet je i tradicionalni model prezentacije – mreža od šest slika (rjeđe osam), praćenih potpisima u stihovima koji se rimuju (dva ili četiri stiha, najčešće u osmercu).
(Iako je Brannerov strip o Ivici sugerirao moderniji izraz, strip-tablu s većim brojem slika i dijaloge u oblačićima
ukomponiranim u kadrove, usvojena je tradicionalna forma: časopisnom formatu odgovarao je manji broj slika na stranici a uz to je prevladavalo mišljenje da popratni tekst u stihovima daje priči šarm, a i određenu literarnu
vrijednost.)
Zadana forma, a više od toga ograničeni tematski raspon, nisu motivirali autore na elastičnija riješenja i maštovitiji kreativni angažman. Ni sami urednici nisu pred njih postavljali veće zahtjeve, držeči da djeci pružaju baš ono što treba.
To je osnovni razlog što u prvoj dekadi postojanja hrvatski strip nije u svojoj domeni dostigao onu vrjednosnu razinu kakvu su u istom razdoblju ostvarile karikature, novinska i knjižna ilustracija, oblikovanje knjiga i druge discipline grafičkog dizajna.
Unatoč svemu, domaći je strip u konačnici ipak ostvario pozitivan učinak!
Ponajprije, strip su raširenih ruku prihvatila djeca (budući odrasli), što je značilo da će za strip i ubuduće postojati
interes.
Drugo: očigledna je bila spremnost izdavača i urednika da i nadalje (čak i u većoj mjeri) ustupaju prostor takvih sadržajima.
Treće: u praksi se pokazalo da postoji autorski potencijal (prije svega kadar likovnjaka profesionalaca) koji može udovoljiti potrebama veće, pa i kvalitetnije produkcije stripa.
Stvorene su realne pretpostavke da uskoro, u drugoj polovici tridesetih godina, nacionalni strip ostvari uzlet kakav
je malo tko očekivao.
Rudi Aljinović
objavljeno u 1. broju Strip revije