Iako se nakon slučaja sa Zabavnikom činilo da u totalitarističkom sustavu ustaške vlasti neće biti mjesta za strip, “biljku koja cvjeta na tlima trulih demokracija” (kako se u razgovoru s potencijalnim izdavačima slikovito izrazio jedan od ustaških dužnosnika), strip je ipak preživio! Ograničen prostor našao je na stranicama dječjih listova i priloga za djecu u nekoliko dnevnih novina te u humorističkim tjednicima. Pritom su bili isključeni žanrovi zasnovani na realističnom crtežu – pustolovni, povijesni, kriminalistički, ratni, ljubavni, kao i do jučer uobičajene obrade književnih djela. Dopuštena produkcija, ograničena količinom, svela se na stripove grotesknog izraza te na stilizaciju primjerenu dječjim slikovnicama. Pritom je proskribirana i sama riječ strip – te je za neko vrijeme iščezla iz uporabe.
Zagrebački dnevnik Novi list, koji je u studenome 1941. promijenio naziv u Nova Hrvatska, nastavio je tradiciju objavljivanja tjednih zabavno-poučnih priloga za djecu, time i tradiciju crtanih priča na stranicama priloga. Autori stripova, među kojima su se većim brojem radova isticali Vladimir Mlinar, Mihael Antol i Eduard Grünner, uglavnom su se opredjeljivali za sadržaje iz svijeta bajki.
Njihove priče u nastavcima objavljivane su na jednoj od ukupno četiri stranice priloga u malom formatu, s prosječno 6 – 9 sličica na tabli, ali ni sadržajem ni crtežom nisu bile osobito privlačne. Primjetan je bio izostanak sadržaja iz života djece, uobičajenih i vrlo popularnih u predratnom novinskom stripu.
Tjedni prilog za mlade na osam stranica malog formata (nastalog presavijanjem standardnih novinskih stranica) pokrenuo je i osječki Hrvatski list (jedina dnevna novina iz predratnog razdoblja koja je nastavila izlaženje u NDH). U prilogu su povremeno objavljivane kratke priče u slikama Edyja Grünnera, poput onih o Nasredinu hodži. Sredinom 1944. izlazila mu je u nastavcima “Zla maćeha”, strip nacrtan po motivima narodne priče.
Dok su stripovi u oba novinska priloga bili upitne vrijednosne razine, likovno kvalitetnije i sadržajno zanimljivije crtane priče djeca su nalazila u Ustaškoj uzdanici. Časopis je počeo izlaziti u jesen 1941, pridruživši se Smilju i Anđelu čuvaru koji su nastavili izlaženje u novoj državi. Ustaška uzdanica isto je tako bila namijenjena djeci mlađeg školskog uzrasta te se uglavnom raspačavala po školama, izlazeći dvaput mjesečno tijekom školske godine.
Časopis je izdavala Ustaška mladež, organizacijski ustrojen podmladak ustaškog pokreta[1]. Tiskana u malom formatu (A 5), s omotnim stranicama u boji, nerijetko i koloriranom “duplericom”, ispunjena pričama, pjesmicama, poučnim člancima, zagonetkama, radovima djece i obiljem ilustracija, Ustaška uzdanica čvrsto se držala tradicionalnih vrijednosti tiska za djecu te je samo manjim brojem priloga odgovarala zahtjevima režimske propagande (ustupak se očitovao u ponekoj naslovnoj stranici s idealiziranim crtežom djece u odori Uzdanice, prigodnom pjesmicom u slavu domovine ili ustaškog poglavnika i sl.).
Urednik Uzdanice, književnik Vinko Kos (radove za djecu često potpisivao pseudonimom Čika Nika), među prvima je pozvao na suradnju braću Neugebauer. Norbertove pjesmice ilustrirane Walterovim crtežima u boji te kratki stripovi koje su povremeno objavljivali, uglavnom nisu izlazili iz tematskih okvira uobičajenih u ondašnjim dječjim časopisima. Vedre zgode iz svijeta djece, patuljaka, insekata, medvjedića, šumskih miševa i drugih životinja s humanim obilježjem, iznesene Walterovim dopadljivim crtežom, predstavljale su najprivlačniji materijal u Uzdanici. Zaokružene priče u 6-8 slika (koliko je dopuštao mini-format časopisa), nerijetko su bile objavljene u više boja (Walter je u toj prilici osobno nadzirao izradu klišeja, odabir i miješanje boja).
Vedra zgoda “Pomućeni mir oaze”, objavljena u studenom 1941, predstavljala je tematsku iznimku: zbiva se u Africi, a junaci su crni dječak Ćuću i njegov slon Bimbo, čime su autori potvrdili naklonost “afričkoj” tematici, kao izvorištu brojnih mogućnosti za obradu u šaljivom stripu (što se već ranije iskazalo u Mickey stripu, a potvrdit će se i u budućem Zabavniku).
“Božić bijednih mališana” također je predstavljao iznimku, kao jedini primjer stripa u Uzdanici s temom iz života, ujedno jedini kojemu se mogao pripisati propagandni karakter. Naime, kratka priča na “duplerici” božićnog broja 1943. govori o bratu i sestri bez roditelja koji u badnje veče promrzli lutaju gradom; na sreću, sirotani privlače pozornost nekog ustaše koji ih odvodi u dom Ustaške uzdanice, gdje će među vršnjacima, u toplini dočekati Božić. Po scenariju i uz stihove Zvonimira Crnkovića, strip je nacrtao Neugebauer .
U proljeće 1942. na stranicama časopisa počinje se pojavljivati potpis crtača Vladimira Delača.[2] Pasicom šaljivog stripa o mišu koji mrežom lovi leptira (“Kako iznenada lovac mišić strada”), petnaestogodišnji srednjoškolac predstavio se kao darovit početnik, crtač kojemu leži stripovsko izražavanje: znade smisliti i funkcionalno ispričati geg, privlačno oblikovati figuru, dati joj potrebnu dinamiku, postaviti pregledne kadrove. (U spomenutom stripu jedini se prigovor odnosi na nepotrebno detaljiziranje pozadine, koja time odudara od pročišćenog prvog plana.)
Iako naredni Delačevi radovi (ilustracije i strip-šale) nisu bili ujednačene vrijednosti, što se početniku može oprostiti, već je tada bila očita dječakova ambicija da krene profesionalnim stazama. Ujedno je nagovijestio da će u stripu ostati vjeran sadržajima namijenjenima djeci .
Mališanima u Dalmaciji i drugim krajevima koji su 1941. službeno pripojeni Kraljevini Italiji,[3] obilje stripova u četverobojnom tisku pružio je dječji list Il Balilla. Tiskan je na hrvatskom jeziku. Balilama su nazivani pripadnici podmlatka fašističke organizacije kojoj su u Mussolinijevoj Italiji obavezno pripadali dječaci od 8 do 14 godina. U nastojanju da organizaciju proširi i među našom djecom, okupacijski režim pobrinuo se da Il Balilla, uz talijansko, dobije paralelno izdanje na hrvatskom.
Obilna dotacija omogućila je da list bude prodavan po simboličnoj cijeni od 1.5 kune. Uređivan u Rimu (gdje su se pridruženi hrvatski članovi redakcije brinuli za prevođenje i adaptaciju tekstova pisanih na talijanskom), list je tiskan u pogonima kuće Mondadori u Veroni.
Sa svojih 12-16 stranica srednjeg novinskog formata, tiskanima na kvalitetnom papiru u ofsetnoj tehnici, Il Balilla predstavljao je primjer odlično uređivanog dječjeg lista. U tekstovnom dijelu djeca su nalazila privlačno ilustrirane priče i bajke (neke u pjesničkoj formi), zanimljive poučne članke i ograničen broj priloga političko-promidžbene naravi. (Tako je u božićnom broju 1941. cijela stranica posvećena radu Ustaške mladeži u Hrvatskoj.) Stripovi u boji, pretežno vedra sadržaja, crtani su u karikaturalnoj formi ili blago stilizirani u tradiciji ilustracije za djecu s kraja 19. stoljeća. U vrhunskoj izvedbi talijanskih crtača, kojima nije nedostajalo likovne originalnosti, nizale su se priče o čarobnjacima, patuljcima, djevojčicama dobra srca i nevaljalim dječacima, a samo je poneki strip doticao političku problematiku. Takva je, na primjer, bila satirička priča “Kralj Juraj i njegov premijer”, koja je ismijavala ondašnjeg britanskog suverena Georgea VI i predsjednika vlade Churchilla.
Kao što se i očekivalo, Il Balilla nije preživio pad fašističkog režima (čime je okončana i sama uloga lista u odnarođivanju hrvatske djece).
Zanimljiv, a malo poznat Maurovićev rad u hibridnoj formi stripa i slikovnice nalazimo u knjizi Zlatka Špoljara “Đaci veseljaci”, izdanoj 1944. Pripovjetkama, pjesmicama, zagonetkama i ostalom sadržaju te šarolike zbirke s obiljem Maurovićevih ilustracija, pridodana je slikovna obrada šaljive narodne priče “Ciganin i divovi”. Opredijelivši se za krajnje jednostavan izraz, Maurović je iscrtao osam okomito položenih pasica sa po pet sličica.
[1] Po uzoru na režime u nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji, i ustaški je režim nastojao organizacijski obuhvatiti mlade radi ideološki usmjerenog odgoja. Za svu školsku djecu i mladež bilo je obavezno članstvo u nekoj od tri starosne skupine Ustaške mladeži: djecu od 7 do 11 godina obuhvaćala je Ustaška uzdanica, oni između 11 i 15 pripadali su Ustaškom junaku, a stariji Ustaškoj Starčevićevoj mladeži. Unatoč naporima režima, većina djece i mladeži ostala je izvan tih organizacija.
[2] Ovime se ispravlja netočan podatak da je prve radove Delač najprije objavio u Zabavniku W. Neugebauera, iznesen u u tekstu Rudija Aljinovića “Stripovi za djecu odraslog dječaka”, objavljenom u br. 16, 2006.
[3] Takozvanim Rimskim ugovorima između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske od 18. svibnja 1941, Talijanima je prepuštena gotovo cijela Dalmacija te velik dio Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Uz to se talijanska okupacijska zona, iako je ostala u sastavu hrvatske države, protezala na sjever sve do Karlovca.
Rudi Aljinović
prvi put objavljeno u 6. broju Strip revije, travanj 2011.