Prvi dio razgovora s autorom stripova, ilustratorom i dizajnerom Krešimirom Zimonićem

Prvi dio razgovora Josipa Grozdanića s autorom stripova, ilustratorom i dizajnerom Krešimirom Zimonićem

Krešimir Zimonić jedan je od najuglednijih i najnagrađivanijih domaćih autora stripova iza kojeg je gotovo pet desetljeća kontinuiranog umjetničkog djelovanja. Tijekom druge polovice 70-ih godina bio je jedan od utemeljitelja i članova glasovitog pokreta Novi kvadrat, da bi u 80-ima bio jedan od osnivača Salona stripa u Vinkovcima, kojem je bio i dugogodišnji umjetnički ravnatelj, te pokretač i kasnije glavni urednik kultnog strip-magazina “Patak”. Osim kao suutemeljitelj i dugogodišnji predsjednik Hrvatskog društva autora stripa, djelovao je i kao grafički urednik školskog časopisa “Modra lasta”, u kojem je punih 20 godina objavljivao svoj zacijelo najpopularniji strip “Zlatka”. Stripove i ilustracije publicirao je u brojnim novinama i magazinima, od kultnog “Poleta” preko tjednika “Studio” i “Fokus” do “Vjesnika”, “Večernjeg lista” i strip-magazina “Stripoteka”, a ilustrirao je i brojne knjige i plakate. Od početka karijere podjednako je aktivan i na polju animacije, ne samo kao scenarist i crtač niza izuzetno uspjelih animiranih filmova, nego i kao umjetnički ravnatelj Animafesta. Za svoj rad ovjenčan je brojnim nagradama i priznanjima, među ostalim Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, te Nagradom Andrija Maurović za životno djelo na području stripa. On je i jedan od inicijatora i pokretača platforme EDIT Comics, kroz djelovanje koje se bavi i edukacijom djece i mladih o medijskoj kulturi. S njim razgovaramo o svemu tome, ali i o još ponečemu.

U zagrebačkoj Galeriji Forum nedavno je otvorena izložba vaših radova naslovljena “Vremeplov”, na kojoj je predstavljen presjek vaših radova tijekom proteklih gotovo 50 godina. S obzirom da ste jedan od autora koji su poniknuli u Novom kvadratu, kakvom iz današnje perspektive, dakle nakon više od četiri desetljeća, vidite djelovanje Novog kvadrata i vas osobno u njemu? Uz napomenu da je još u listopadu 2020. Ninoslav Kunc objavio monografiju “Novi kvadrat – 40 godina poslije”.

Da, Nino je tu monografiju pripremao godinama, i zvao me je da surađujemo, jer je želio da je zajedno radimo. Ispočetka smo se malo razišli oko koncepcije, jer je on želio predstaviti i nove radove autora iz Novog kvadrata, što je apsolutno nemoguće. Kako predstaviti sve što su desetorica ljudi četrdeset godina crtali i pisali? Međutim, na koncu mi se ipak svidjela takva koncepcija, pa smo surađivali, tako da sam ponovo prošao sav materijal, uključujući i kasnije opuse mojih kolega. Tako da je to fascinantna stvar, kad shvatiti koliko mnogo ljudi mogu napraviti u toliko godina. Posebno mi je fascinantno to kako smo u tih nekoliko godina, dok smo djelovali kao grupa Novi kvadrat – preciznije, predstavljali smo se kao grupa, iako nismo napravili previše zajedničkih stripova – koliko smo bili kvalitetni za ono vrijeme. Danas zvuči pomalo fantastično da ljudi koji su tada imali 20-ak godina tako dobro crtaju i imaju takve dobre ideje, ali u ono vrijeme mi je to bilo sasvim normalno. Živio sam s tim, odrastali smo zajedno i htjeli smo se ‘pokazati’ u tom trenutku, kad su nam počeli objavljivati stripove. Tako da smo se dosta trudili i mnogo toga napravili u relativno kratkom vremenu.

Kad se govori o Novom kvadratu, vas se ističe kao umjetnika koji je najzaslužniji za utemeljenje kasnije pa i danas kultne skupine autora. Naime. Vi ste u tadašnjem školskom listu Škole primijenjene umjetnosti i dizajna okupili buduće članove skupine Igora Kordeja i Emira Mešića. Iz današnje perspektive čini se nevjerojatnim da se u okrilju jednog školskog lista mogo začeti tako važan, utjecajan i dalekosežan umjetnički projekt.

Bili su tu i Mirko Ilić, kao i Radovan Devlić, kojeg sam upoznao u Zagreb filmu, pa sam ga pozvao, a također i Ivana Flegara, koji je za treći broj nacrtao strip. Obojica su bili bivši učenici ŠPUD-a. Štos je bio u tome da smo se mi družili i ranije, međutim ti dečki bi počinjali raditi stripove, ali ih zbog nekih razloga ne bi dovršavali. Još nisu bili dovoljno sigurni u sebe, napravili bi par kadrova… A ja sam kao urednik školskog lista morao objavljivati kompletne stripove. Tako da su oni neke radove napravili prema mojim skicama i scenarijima. Bitno mi je bilo promovirati strip kao umjetnički medij unutar Škole primijenjene umjetnosti, gdje se u ono vrijeme on nije cijenio. Nije bio u programu kao danas, nije se moglo maturirati s temom stripa, dok danas možeš i doktorirati na Akademiji.

Naišao sam na podatak da je netko prije nekoliko godina diplomirao i na temi vaših stripova.

Znam, i to ne jedna osoba. Sad ih već ima više, i na Akademiji i na fakultetima s likovnim ili književnim temama. To se stvarno potpuno promijenilo, i teško je ljudima objasniti kako je bilo nekad. Koliki je bio rizik s moje strane staviti toliko stripova u školski list, pa čak i tekstove o stripu. Može se reći da je to bila i nekakva mala ravolucija. Međutim, s obzirom da smo mi vrlo kvalitetno crtali i imali odlične ideje, sve skupa je jako dobro prošlo. Čak sam neke brojeve lista poslao na određene adrese, i naišli su na odlične odjeke. Jedna od adresa bio je i časopis “Pegaz”, koji je izlazio u Beogradu i koji je uređivao Žika Bogdanović. On me je nakon toga pozvao na suradnju, pa sam mu poslao strip “Luna”, na kojem sam tada radio, i on ga je odlučio objaviti. To je bilo još 1975., kad sam imao 19 godina. I tako mi je s nepunih 20 godina u uglednom časopisu za teoriju i povijest stripa objavljen ne samo dugi strip, nego i interview sa mnom koji je napravio moj kolega i prijatelj Mirko Ilić. Tako da su ti moji počeci bili uistinu zanimljivi i fascinantni. Time se ujedno i zaokružilo određeno razdoblje od recimo ‘nule’, kad si sam crtao nešto što je doživljavano kao čudno i neshvaćeno, do trenutka kad je to bilo objavljeno, a dobilo je i dobre kritike.

Koliko je omladinski list “Polet” tada bio zahvalan ili prikladan poligon za razvoj novog izričaja stripa, što je Novi kvadrat bio?

Sigurno je bilo presudno u tome da se mi kao skupina nazovemo tako. “Polet” je počeo objavljivati stripove, Mirko je u njemu bio angažiran kao ilustrator i nekakav urednik stripa, i počelo se o nama govoriti i pisati. Nazivali su nas ‘Poletovim crtačima’, što se nama nije sviđalo, i zbog toga smo odlučili izabrati neko zajedničko ime, jer smo ipak bili posebna grupa. Ti naši stripovi su bili autorski radovi koji su za “Polet” bili prilagođeni tako da ne budu predugi. Držali smo se forme od jedne stranice, maksimalno dvije, ili jednog kaiša, jer same novine nisu podnosile dulje sadržaje. Svi smo željeli raditi i dulje stripove, naravno, ali to u “Poletu” nije bilo moguće. On je bio važan i zbog toga što su ga počeli oponašati drugi listovi, ne samo Studentski list nego i omladinski listovi u drugim republikama tadašnje države. Počeli su se objavljivati stripovi, organizirati neki natječaji, krenuo je potpuno novi val, da tako kažem, ili nova generacija strip-autora ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj, nego i u cijeloj Jugoslaviji. Ona je bila zapažena kao treća generacija stripa, ako računamo da je prva ona iz razdoblja prije Drugog svjetskog rata a druga otprilike iz vremena “Plavog vjesnika”. Nakon toga je uslijedila pauza, pa smo mi stigli kao nova generacija. Kao novi i potpuno drugačiji strip-pokret koji nije bio naručen od strane izdavača, niti je imao komercijalne odnosno tržišne pretenzije, a nije ni imitirao inozemne uzore.

Novi kvadrat je postojao i djelovao od 1976. do 1979., a prvu ozbiljnu valorizaciju doživio je u posebnom broju časopisa “Pitanja”, također iz 1979. godine. U njemu su ukratko predstavljeni radovi članova skupine, ali su objavljeni i kritički tekstovi i eseji o grupi iz pera Želimira Koščevića, Veselka Tenžere, Pere Kvesića i Bogdana Tirnanića. Kako ste vi tada doživljavali samog sebe i Novi kvadrat?

Kvesić je uredio taj broj časopisa, jer mu je jedno vrijeme bio urednik. Njegova ideja je bila da skupi neki ‘best of’ naših radova. Taj broj “Pitanja” se stvarno dobro prodao, u odnosu na to kako se takvi časopisi inače prodaju, pa se čak i dotiskivao. To nas je oduševilo, toliko da se čak rodila ideja da mi pokrenemo nekakav svoj list, da bismo tako zaokružili to razdoblje. Međutim, u tom trenutku takvo nešto nije bilo izvodljivo, pa se i naša grupa upravo na tome slomila. Shvatili smo da smo kao grupa odviše mladi, nedovoljno utjecajni i bez financijskih sredstava za pokretanje svog lista. Pa smo zaključili da više nećemo djelovati pod imenom Novi kvadrat, jer smo s tim brojem “Pitanja” i izložbama naših radova ostvarili ono što nam je bilo primarni cilj. To da kao grupa autora skrenemo pažnju na novi domaći strip i novi stripovski izričaj.

Uz spomenute Mirka Ilića i Igora Kordeja, jezgru Novog kvadrata s vama je činio danas pokojni Emir Mešić, također pripadnik treće generacije hrvatskog stripa. Kasnije su se pridružili Ninoslav Kunc, danas također pokojni Radovan Devlić, Joško Marušić, Krešimir Skozret, Ivan Puljak i Nikola Kostadinović. Kako je bilo stvarati u skupini tako jakih autorskih osobnosti?

Svatko od nas je radio svoje stvari, a tek tu i tamo bismo surađivali. Ja sam najviše surađivao s Ivanom Puljkom, jer je on među posljednjima pristupio grupi. Bio je nešto stariji, ali je imao sklonost da previše ‘filozofira’ u crtežu, da mu crtež bude prezasićen. Pa sam mu pomagao oko toga i oko scenarija. Ali nikad svi skupa nismo napravili zajednički strip. I kasnije, nakon razlaza skupine, neki od nas bi se znali sastati i napraviti nešto zajedničko, ali je ipak svatko radio za sebe. Bitno je bilo i to što smo samim svojim radovima poticali jedni druge, jer čim bismo vidjeli da je netko od nas napravio nešto dobro, novo i bolje u odnosu na ranije, to nas je motiviralo da i mi budemo što bolji. Bilo je važno to što smo navijali jedni za druge, a ujedno i jedni druge motivirali da radimo još bolje.

Kao i ostale autore Novog kvadrata, i vas je u ono vrijeme vodila potreba za reakcijom na nove tendencije u europskom stripu, ponajprije francusko-belgijskom. Čime ste se vi osobno vodili u promišljanju stripa, i kao umjetnosti i kao medija?

U stripu sam se zapravo našao zbog sklonosti prema likovnosti općenito. Jako su me privlačile neke stvari u slikarstvu, također i u ilustraciji i dizajnu, a strip je omogućavao i taj literarni element. On mi je bio važan jer naprosto nikad nisam mogao raditi samo slike. Nikad me nije zadovoljavalo to da radim samo slike, pa mi je strip predstavljao dobru kombinaciju likovnog i literarnog, kao medij koji obuhvaća sve. Iako volim stripove, skupljam ih i dan danas, na mene nisu toliko utjecali pojedini stripovi i određeni autori, koliko sveukupna likovna scena. Naravno, i sve ono što sam čitao i slušao, dakle glazba, sve je pronalazilo nekakve refleksije u mom radu. Ne mogu reći da sam imao neke uzore, Belgijce, ove ili one. Ali naravno da sam izuzetno cijenio neke autore, i danas ih cijenim, kao i neke zanimljivije koji su se pojavljivali kasnije. Danas je ogromna produkcija, uistinu ima svega i svačega, ali svatko nađe nekakav svoj segment, ako se tome posveti kao autor. Ako pak želite raditi u industriji, morate se prilagoditi određenom stilu, Marvelovu ili Bonellijevu. Ni ja ni većina dečkiju iz Novog kvadrata nismo bili takvi.

Stripovi autora iz Novog kvadrata bili su izuzetno inovativni, a u nekim segmentima i radikalni, u smislu poigravanja samim medijem i njegovim konvencijama. U hrvatski strip unijeli ste nove estetike, tehnike kadriranja, kompozicije tabli, grafičku inovativnost, razbijanje okvira kadra. Vaši stripovi su i danas izuzetno moderni, a za ono su vrijeme bili praktički revolucionarni.

Apsolutno! Neki su nas zbog toga i mrzili. Naprosto, ljudi su dosta konzervativni kad je u pitanju strip. Ljubitelji stripa vole uvijek isto…(smijeh)… Tako da smo imali i neke protivnike, a možda najuglednije ime među njima bio je povjesničar umjetnosti Darko Glavan. On je napisao nekoliko tekstova u kojima se nije slagao s tim našim revolucionarnim metodama, jer kao da je nama trebala klasika, a ne ono što smo mi radili. Kasnije se ispričao, jer da se malo prenaglio i da ga je vrijeme demantiralo. Ali to i jest bilo najzanimljivije u čitavoj priči. Crtati stripove onako kako to drugi rade jednostavno nam kao mladima u to doba nije bilo zanimljivo, kao što nije zanimljivo ni danas. Jer što, to bi bio posao kao svaki drugi. Ali raditi nešto drugačije, isprovocirati i pozitivne i negativne reakcije, to nam je bilo uistinu važno. Što je i logično, jer sjajno je biti dio jedne male revolucije kad imaš 20-ak godina. A i danas mi je to zanimljivo, i pridružio bih se svakoj revoluciji tog tipa… (smijeh)…