Treći i posljednji nastavak razgovora s autorom stripova, ilustratorom i dizajnerom Ninoslavom Kuncom, autorom antologije „Novi kvadrat – 40 godina poslije“

Treći i posljednji nastavak razgovora s autorom stripova, ilustratorom i dizajnerom Ninoslavom Kuncom, autorom antologije „Novi kvadrat – 40 godina poslije“

Ninoslav Kunc nije samo autor niza sjajnih stripova, on je i ilustrator i dizajner duge karijere i bogatog iskustva. I na području ilustracije i dizajna obilježio je mlade godine generacija čitatelja, ponajviše kroz rad na bibliotekama Vjeverica i Stribor. Njegove ilustracije nalaze se na koricama i stranicama velikog broja udžbenika i stručnih knjiga, što mu je također donijelo brojne nagrade i priznanja. Zbog svega toga on je idealan sugovornik i o temama ilustracije i dizajna, o čemu svjedoči i ovaj razgovor.  

U vrijeme kad ste se počinjali baviti ilustracijom, a potom i dizajnom, dakle prije više od 40 godina, stanje na tom polju bilo je znatno drugačije nego danas. Ako biste uspoređivali razdoblje 80-ih pa i 90-ih s ovim današnjim, koje je za ilustraciju i dizajn bilo povoljnije?

Teško je odgovoriti na to pitanje, jer svako vrijeme nosi svoje. U 80-ima je neke stvari bilo lakše raditi jer je bilo više posla na sva tri područja, dakle i ilustracije i dizajna i stripa, i tada smo svi mi negdje imali neke angažmane. Poslije su se neke profesije jednostavno ugasile. Danas recimo jedva da još postoje karikaturisti, jer je karikatura praktički potpuno nestala ne samo iz tiskanih časopisa, nego i medija općenito. S tehničke strane, danas taj tzv. ‘desktop publishing’ svakom imalo vještijem dizajneru koji se dobro snalazi za računalom omogućava da gotovo sve kreira sasvim sam. Ilustracije se čak izravno iz računala šalju u tiskaru, a onda tiskarski stroj zahvaljujući pripremi koju im autor pošalje jednostavno otisne i uveže, odnosno isporuči gotov proizvod, recimo knjigu. U moje doba to je bilo nezamislivo. Ja sam morao usred noći ići u tiskaru, u vrijeme kad bi počela rotacija, i ondje kontrolirati da li sve štima. Pa bih otkrio da negdje nedostaje naslov ili slika, zbog čega se rotacija morala zaustaviti. Onda bi se izradile nove ploče koje su išle u offset stroj, tako da je to bio specifičan posao. Ja sam ga dobro svladao i nikad nisam imao problema, jedino što tijekom zime nije bilo lako ići u tiskaru, i to kad bi me pozvali u 3 sata ujutro, dok je temperatura napolju bila -20 °C. Ali sve se moralo napraviti da bi materijal za rotaciju bio spreman. Današnje vrijeme autorima nudi mnogo toga što im olakšava čitav proces, ali su sami autori možda malo izgubili na kreativnosti. Danas svatko može kupiti računalo i pomoću clip-artova i raznih drugih programa sam raditi ilustracije i baviti se dizajnom. Ne mora imati baš nikakvu podlogu što se tiče samog posla, ne mora posjedovati neko specifično znanje ili vještinu, sve je jednostavno. Ja sam prošao sve faze, od ‘kamenog doba’… (smijeh)… do današnjih vrhunskih računala i interneta. Ne možemo znati što nam slijedi, što će nam tek donijeti umjetna inteligencija, osobito u spoju s prirodnom glupošću. To ćemo tek vidjeti.

Govorili smo o skupini Novi kvadrat, koje ste bili član, a svi danas živi novokvadratovci su i uspješni ilustratori i dizajneri. Jeste li poetiku i senzibilitet, pa i kritičnost i subverzivnost, odnosno ludizam iz vremena Novog kvadrata uspjeli održati i u svom ilustratorskom i dizajnerskom radu?

Mislim da jesam. To me na neki način izdvaja iz mase, to što imam prepoznatljivu autorsku poetiku. Naše djelovanje u Novom kvadratu bilo je i zametak novog odnosa prema stripu, ilustraciji i dizajnu. Kasnije sam nastojao to još više razviti i usavršiti, u smislu da sam se trudio biti originalan i jedinstven. Svoj smisao za humor uvijek sam nastojao utkati u ilustracije i stripove, pa i u dizajn kad je za to osjetio potrebu. Budući da su me svi znali kao novokvadratovca, često su mi se nudili poslovi upravo zbog toga što se smatralo da sam drugačiji i da mnogo znam o poslu. Jer, neki mali nakladnici koji su se pojavili s uspostavom samostalne Hrvatske često su tragali za jednom osobom koja bi im mogla sve riješiti. Dakle, i urednički dio posla, i ilustratorski, i dizajnerski. Umjesto da traže tri ili četiri različite osobe, angažirali bi mene i ja bih odradio sav posao. Na taj način sam dobivao i dosta uredničkih poslova, naravno, uz druge poslove koje sam radio paralelno. Recimo, dok sam bio u radnom odnosu u Školskoj knjizi, dio mog posla bilo je i prelamanje školskog časopisa Modra lasta. Istodobno sam radio i ilustracije za taj časopis, jer su mi to omogućili. Točnije, uskakao bih ako bih im nešto nedostajalo u zadnji tren, neka ilustracija, reklamni strip ili nešto slično. Pružili su mi mogućnost da i to radim, kao i u slučaju sestrinskog dječjeg časopisa Smib. Danas mi znaju reći da sam u to vrijeme bio renesansni čovjek, ali tako je jednostavno bilo…

Ilustrirali ste dakle i časopise za djecu i mlade. Koliko su na temelju vašeg iskustva djeca općenito s jedne strane zahvalna kao ciljana publika neke ilustracije? S druge strane, koliko je vama izazovno prilagođavati se senzibilitetima i očekivanjima mladih čitateljica i čitatelja?

Mogu reći da je moj pristup ilustraciji specifičan. U poslu nikad ne ilustriram sve doslovno, odnosno točno ono što piše u tekstu, jer to ne bi imalo smisla. Uvijek nastojim da moje ilustracije i dosjetke budu nadogradnja teksta, i na taj način praktički stvaram paralelnu priču. Tako je pogotovo u slučajevima kad su knjiga ili časopis bogato ilustrirani. Odavno sam shvatio da su djeca jako znatiželjna, da vole šaljive i zabavne stvari. Kod njih ne prolaze dosadne ilustracije koje u njima ne bude maštu u onom smislu u kojem bi trebale. To im može biti vizualno atraktivno i zanimljivo, ali više vole ilustracije koje imaju stripovski duh. Primijetio sam da i djeca i sami autori shvaćaju da je takav pristup uvijek bolji, i zato su mi poznati pisci kakvi su Zvonimir Balog, Zlatko Krilić, Sanja Pilić i ostali, odnosno ostale, rado davali tekstove na ilustriranje. Predlagali su mene da budem ilustrator njihovih knjiga, ili njihovih literarnih djela u časopisima. Prema njihovim reakcijama zaključio sam da je to što radim barem dobro, ako ne i jako dobro. Djeca koja su nekad ‘gutala’ te moje šašave ilustracije, što ja nisam mogao znati jer je publika šarolika i djeca su raštrkana, jednim malim dijelom odrasla su pod njihovim utjecajem. Često susretnem neke osobe koje su danas profesionalci i zaposleni su negdje, a koje mi kažu da su odrastale uz moje knjige za djecu. Pa mi vele da su bile oduševljene mojim radovima primjerice u znamenitoj Balogovoj knjizi „Bonton“, koja je na kraju proširena na tri knjige. Svima im je to ostalo u nezaboravnoj uspomeni, a jedna mi je voditeljica na HTV-u, kad smo se jednom prilikom sreli na nekoj kulturnoj manifestaciji, najprije rekla da sam za nju gotovo kao neko božanstvo, polubožanski lik. Mislim da za nekog autora ne postoji ništa bolje od toga… (smijeh)…

Ilustrirali ste dakle knjige za djecu brojnih autorica i autora, recimo „Miševi i mačke naglavačke” Luke Paljetka, „Nevidljiva Iva” također Zvonimira Baloga, „Dar mame Medvjedice” Vesne Parun, „Guliverova putovanja” Jonathana Swifta, da navedem samo neke. Kojim se idejama vodite u ilustriranju nekog književnog djela? Ili, koje osobine ilustracija nekog konkretnog djela mora posjedovati da bi bila uspješna i efektna?

Ilustrator se, naravno, mora prilagoditi svakom tekstu koji dobije na ilustriranje. Mora pronaći optimalni pristup, a to je uvijek proces koji zna potrajati. Prvi korak je pogledati što su drugi radili, jer se ne želite ponavljati. Ako je netko već napravio nešto slično, uvijek napravim drugačije, s određenim odmakom. Nakon što dakle pregledam sve što postoji, počnem smišljati neki svoj koncept, pri čemu nastojim biti privlačan, duhoviti i raznovrstan. Pokušavam se zapravo ‘zavući pod kožu’ djeteta, sve sagledati iz njegovog kuta gledanja i pronaći pristup koji držim najboljim. Pristup koji će imati određene osobine ako je riječ o lektiri, neke druge osobine ako je riječ o ozbiljnom tekstu. Ili recimo ako je posrijedi satira, kao romani Ephraima Kishona koje sam ilustrirao u serijama, to zahtijeva poseban pristup. Sve do recimo ilustracija koje sam radio praktički na vlastite tekstove. Naime, u trenutku kad mi se više baš i nisu nudili neki zanimljivi ilustratorski poslovi, počeo sam i sam pisati knjige da bih ih mogao ilustrirati. Tako sam stvorio neka specifična djela kao što su „Anegdote o slavnim osobama“, u suradnji s Petrom Bučevićem. Ta je knjiga zahtijevala opet poseban pristup, jer je svaka slavna osoba, a u njoj ih je 50-ak, morala biti vrhunski nacrtana, Malo stilizirana i malo karikirana, ali napravljena na način da je se može odmah prepoznati. Ne bi imalo smisla da sliči na dvoje ili troje ljudi, odnosno da čitatelji nisu sigurni je li to Hemingway ili neki drugi književnik. Velim, svaki ilustratorski angažman koji sam odradio je specifičan, ali zahvaljujući tome što i stilski i u pristupu radim na različite načine, uspio sam održati određenu razinu kvalitete i ostati prilično raznovrstan.

Svako književno djelo odlikuje se određenim stilom, poetikom i duhom, koje neka autorica ili autor u njega unose. Kako se prilagođavate različitim stilovima i poetikama, a da ipak u suštini ostanete svoji?

To je prilično teško pitanje. Mogao bih vam odgovoriti da me upitate nešto jednostavnije, jer mi nije lako precizno reći kako se uspijem nečemu prilagoditi. Vjerojatno nešto ima u iskustvu, a djelomično valjda i u talentu, jer očito imam ‘žicu’, i u likovnom pristupu i što se tiče humora. Naime, u svakoj sam knjizi uspio ući u tekst i zavući se autorici ili autoru pod kožu, na taj način da sam se s jedne strane trudio biti originalan i svoj, a s druge da sam se ipak morao pridržavati nekog uobičajenog sistema po kojem se poznata djela ilustriraju. Ne smije se ići u nekakvu avangardu i pretjerano eksperimentiranje, pa da čitatelji u ilustracijama ne prepoznaju tekst o kojem se radi. To bi svakako bilo pretjerano, pa uvijek treba balansirati u svemu. Vjerujem da mi to uspijeva, da znam kako se to radi, jer knjige koje sam ilustrirao, a koje su u školskoj lektiri, već desetljećima uspješno žive među čitateljima.

Živimo u vremenu velikih i brzih medijskih promjena, u vremenu dominacije interneta i novih elektronskih medija. Vizualni sadržaji sve više potiskuju tekstualne. Kakvim u tom kontekstu vidite aktualno stanje u ilustraciji i dizajnu, ne samo u Hrvatskoj nego i šire?

Računala i umjetna inteligencija malo su nam poremetili klasični stil rada, ali mislim da je i danas glavno pitanje ‘što čitatelji žele?’. Oni su danas skloni novim medijima. Računala, internet i sve to ilustraciju je dodatno komercijaliziralo, dovelo je do toga da je svakome dostupna. Clip artova postoji koliko ti srce želi, a mnogi izdavači su skloni ići linijom manjeg otpora. Ne pada im na pamet da ilustraciju naruče od konkretnog ilustratora, već jednostavno nešto skinu s interneta. Znaju prekrajati tuđe radove, pa se na tržištu može naći svega i svačega. Novo vrijeme je donijelo nove medije i dakako nove pristupe, a mi kao pojedinci ne možemo se protiv toga boriti, već sam preostaje samo da se prilagodimo svemu što vrijeme donosi.

U jednom razgovoru Mirko Ilić je rekao da je optimist, jer da su čitatelji sve zasićeniji vizualnim atrakcijama kojima ih se bombardira, i da se polako vraćaju tradicionalnim medijima. U tom smislu on je optimističan glede budućnosti ilustracije. Slažete li se s njim?

Djelomično. Znate kako kažu, da je pesimist samo malo bolje obaviješten optimist. U izjavi mog kolege ima dosta istine. Naime, očito je došlo do zasićenja tim nekim novim pristupima koji su zahvaljujući računalima postali donekle bezlični. Sve sliči jedno drugome, što se možda najbolje vidi u cjelovečernjim animiranim filmovima koji su ponekad rađeni 3D-tehnologijom a glavni likovi su mačke, psi i druge životinje. Kad bi se izmiješalo kadrove tih filmova, ne bi se više znalo iz kojeg filma je pojedini kadar. U kontekstu toga opet je postalo zanimljivo naručivati i raditi stripove i ilustracije koje su recimo tako klasične, i to na najbolji mogući način. Originalne su i izdvajaju se iz mnoštva bezličnosti. U tom smislu sam i ja umjereni optimist.

Razgovarao Josip Grozdanić