Četvrti nastavak razgovora s pokojnim majstorom domaće animacije, stripa i karikature Borivojem Dovnikovićem Bordom

Četvrti nastavak razgovora s pokojnim majstorom domaće animacije, stripa i karikature Borivojem Dovnikovićem Bordom

Borivoj Dovniković Bordo nije bio samo jedan od utemeljitelja i najvažnijih autora domaćeg animiranog filma, nego i nagrađivani te do posljednjeg daha aktivni karikaturist i autor stripova. Za svoj rad osvojio je brojne nagrade i priznanja, i u zemlji i u inozemstvu, među ostalim i Nagradu Vladimir Nazor za filmsko stvaralaštvo te Nagradu Andrija Maurović za životno djelo na području stripa. Povodom njegova 90. rođendana i sedam desetljeća kontinuiranog umjetničkog djelovanja, 12. prosinca 2020. godine u Biblioteci Srpskog kulturnog društva Prosvjeta u Zagrebu otvorena je izložba pod naslovom „Bordinih sedam decenija“. To su bili samo neki od razloga za razgovor s danas nažalost pokojnim Bordom, vrlo zahvalnim i duhovitim sugovornikom koji je stvarao povijest hrvatskog stripa, kinematografije i karikature

Među vašim stalnim suradnicima bili su i glazbena voditeljica i montažerka zvuka Tea Brunšmid te majstor zvučnih efekata Miljenko Dörr, inače stalni suradnici u filmovima Zagrebačke škole. Radili ste i sa skladateljem Tomislavom Simovićem, koji je među ostalim bio autor glazbe za Vukotićeve filmove „Surogat“, „Sedmi kontinent“ i „Akcija Stadion“, ali primjerice i za filmove „Imam dvije mame i dva tate“ Kreše Golika te „Nedjelja“ Lordana Zafranovića. Kakve vas uspomene vežu uz suradnje s njima?

Uvijek moramo praviti razliku između pravih autora, dakle kompozitora, animatora, režisera, scenografa itd., i ostalih koji sudjeluju u nastanku nekog filma, odnosno kolektivnog umjetničkog djela. Sjećam se da se još prije Drugog svjetskog rata, dakle u godinama kad sam bio dijete, mnogo više govorilo o glumcima nego o režiserima. Clark Gable je uvijek bio zvijezda i pojam, ej, Clark Gable, a nitko nije govorio o tome što je neki njegov film režirao Raoul Walsh ili netko drugi. Tako je nekad bilo i kod nas, a u određenoj mjeri vrijedi i danas, da se malo govorilo o suradnicima, koji mogu biti presudni za kvalitetu filma. Među suradnike ne bih uvrštavao kompozitore, jer su oni svakako umjetnici, ali Miljenko Dörr je bio poseban slučaj. On je bio genij za stvaranje zvučnih specijalnih efekata i za ‘ošumljavanje’ filma, da tako kažem, odnosno za kreiranje šumova na filmu. Jednom sam, prije 20 ili 30 godina, što je već dakle bilo moje ‘kasno doba’ bavljenja animacijom… (smijeh)… od jednog studenta iz Milana pismom dobio zanimljivo pitanje. Na špicama vaših (Zagrebačke škole, nap. J. G.) filmova nailazim na ime Miljenko Dörr, kaže mi on, ali nigdje ne mogu pronaći ništa o njemu, pa me zanima tko je taj čovjek? Tada mi je postalo jasno da našeg Miljenka nitko nije stavljao u prvi plan, ne kao autora nego kao važnog suradnika. Zbog čega smatram da je on bio genijalac? Ponajprije, završio je glazbenu akademiju i bio stručnjak za operu i radijska snimanja. Već samim tim jasno je da je zvuk njemu bio ono što nama nije. Jer, mi zvuk doživljavamo samo kroz ono što čujemo, a on ga je doživljavao na specifičan način, kao posebnu materiju. Ako je u nekoj sceni filma bio potreban zvuk grmljavine, naravno da nismo čekali da zagrmi. Miljenko je znao kako savršeno u studiju dočarati takav zvuk. Uzeo bi komad lima, limenu ploču koja vibrira, i stvorio nevjerojatno uvjerljiv zvuk grmljavine. Kad bi dolazio na snimanje zvuka u Jadran film, gdje je Tea Brunšmid radila kao voditeljica glazbe i zvuka, uvijek bi uza se imao popis 50 ili 60 šumova koji su meni i drugim autorima trebali. Naravno da stvar bila u individualnom pristupu filmu svakog od nas, jer je nekom važnija bila muzika, a nekom drugom šumovi. Meni je on bio neophodan, i jako smo se poštivali, mogao bih reći i voljeli. Jednom smo čak zajedno ljetovali na Koločepu, s našim obiteljima. On je uvijek znao ne samo kako odlično dočarati neki zvuk, od zatvaranja vrata i hodanja do lupkanja određenim stvarima, nego je bio i fantastičan imitator različitih zvukova. Čak ni u SAD-u, odnosno u američkom filmu, nismo vidjeli ljude koji su bili tako kvalitetni. On je znao kako sjajno oponašati patke, guske, svinje, sve moguće automobile i zvukove koje su proizvodili. I to samo ustima, što je bilo nevjerojatno. Sve sam to kazao napisao u odgovoru studentu iz Milana, kojem sam opisao još jednu duhovitu situaciju s Koločepa. Na njemu nije bilo prometa, nikakvih vozila, a to je Miljenku nije bilo važno. Kad smo se našli u gužvi na rivi, s mnoštvom ljudi oko nas, on je odjednom počeo izvoditi stvarati zvukove kao da dolazi neki automobil. A kad je taj ‘automobil’ naglo zakočio, uz mnogo buke i cviljenja guma, svi su se prestrašili i počeli brzo razmicati. Ljudi su se pitali otkud sad auto, kako je to moguće. Bio je to Miljenko, koji je sve uvjerio da koči snažan automobil. Ili, kad je u Hrvatskoj boravio veliki Disneyjev animator Preston Blair, kojeg sam spomenuo, a s kojim smo surađivali na jednom filmu za naručitelje iz Švicarske. Pripremljeni materijal se pregledavao u Jadran filmu, gdje se uvijek snimao sav zvuk. Naravno da je bio prisutan i Miljenko, svi smo se automobilom vozili u studio. Tijekom vožnje, odjednom se začuje ‘tak, tak, tak…’, najprije polagano pa sve brže. Kad bi auto ubrzao i zvuk bi bio brži, a kad bismo kočili i zvuk je usporavao. Svi se pitamo što je to, vjerujemo da se vozilo pokvarilo. Vozač zaustavi pa opet krene, te se i zvuk opet začuje. Odjednom se oglasila i automobilska sirena, i to našeg automobila, pa smo se svi začudili jer nam nije bilo jasno što se događa. Kad je Blair shvatio da sve te zvukove stvara Miljenko, bio je oduševljen. Rekao nam je da oni nemaju nekog takvog, a mi smo shvatili da je i to bio veliki plus Zagrebačke škole. Ali, nažalost, nismo se znali reklamirati na taj način. Takav je bio naš Miljenko, i sve sam to detaljno na engleskom jeziku opisao onom studentu. Dörr je bio praktički nezamjenjiv u svim našim filmovima, zbog čega sam jednom predložio da mu se na razini ASIFA-e (Međunarodna asocijacija animiranog filma, nap. J. G.) dodijeli nagrada za životno djelo. Prijedlog je prihvaćen, a nagrada mu je dodijeljena na Animafestu, u kinu Europa. Kad je izišao na pozornicu počeo je govoriti, i nikako da se zaustavi… (smijeh)… Bio je duhovit i posjetitelji su se smijali, a program je čekao. Neka, on je to zaslužio. Kad je umro, s njim je u punom smislu otišao i dio naše filmske povijesti. Predstavljao je veliku rijetkost, pa mogu reći da nam ni odlazak nekog kompozitora ne bi toliko značio.

A kakva su vam sjećanja na Teu Brunšmid i Tomislava Simovića?

Tea Brunšmid je također bila osoba bez koje se nisu mogle zamisliti posljednje faze obrade filmova. I ona je diplomirala na muzičkoj akademiji, tako da je poznavala sve vrste glazbe, od opere preko klasične glazbe do šlagera. Kad sam radio s kompozitorima, oni kod nas nisu bili baš brojni, moglo bi se reći da je to bila relativno mlada umjetnost. Tako da se oni nisu uvijek snalazili u radu na animiranom filmu, jer u pravilu razmišljaju o duljim skladbama i partiturama, a kod nas se radi o sekundama. Naši su filmovi trajali najviše 8 do 10 minuta, tako da je tu trebalo raditi na drugačiji način, drugačije pristupati ošumljavanju i ozvučavanju filmova, kao i skladanju filmske glazbe. Tea je sve to odlično znala, i bila je vrlo oštra u poslu. Čak je i mene znala kritizirati dok smo radili: ‘Bordo, ne tako!’, ‘to nije u redu’ i slično. Nije to govorila zbog toga što joj nisam bio drag, nego jer je znala kako treba raditi. Ni ona nije bila u braku, kao ni Miljenko, a takvi ljudi onda općenito mogu raditi velike stvari. Ozbiljno! I drugi možda rade velike stvari, ali sigurno poslu pristupaju s 40 % manje kapaciteta, jer su im obitelji na prvom mjestu. Tea je doslovno živjela za film. Bila je i religiozna, crkva joj je mnogo značila. Ali film joj je bio najvažniji. Pogledamo li praktički sve filmove nakon 1950 i neke godine, ona ih je ozvučavala i birala muziku. A kompozitori su se mijenjali.

Jedan od kompozitora bio je i Tomica Simović.

On je bio jedan od naših najranijih kompozitora. Prvi u Zagreb filmu je bio Aleksandar Bubanović, a glazbu za moj prvi film, odnosno za prvi film koji sam animirao, radio je Milutin Vandekar. Čuveni Vandekar sa svojom skupinom autora, poslije se odselio u Švicarsku, gdje je i umro 2014. godine. Simović je bio savršeni skladatelj filmske muzike. Za sve druge koji su nam dolazili i s kojima smo radili moglo bi se reći da su gostovali. Ponekad smo ih mi učili nekim stvarima, da bi mogli raditi kvalitetnu muziku. Simović je bio umjetnik koji je, kao i čitava Zagrebačka škola, odlazio izvan utabanih filmskih puteva. Nije se držao uobičajenih konvencija, tražio je nove pristupe.

Može li se reći da je bio sklon eksperimentiranju? U određenoj mjeri kao i svi autori Zagrebačke škole.

Može se i tako reći, ali to je svakako bilo traženje novih puteva. Recimo, u filmu „Historija mode“, na kojem sam radio, počinje Drugi svjetski rat, pa biste očekivali da će glazba oponašati zvukove borbi i eksplozija. Međutim, on je to jednostavno riješio bubnjevima. U svega nekoliko sekundi sjajno je dočarao atmosferu rata. Samo kao naznaku, jer se kasnije nastavlja normalna, odnosno obična filmska glazba. To je bio dokaz pravog i autentičnog stvaralaštva. Takav uje bio Tomica. Međutim, bio je toliko tražen i prezaposlen, da sam nakon 1969. godine, kad smo posljednji put zajedno radili na crtiću „Čudna ptica“, kojeg je Zagreb film napravio kao koprodukciju u Moskvi, prestao surađivati s njim. Nastavio sam raditi s ljudima koji su mi kao umjetniku bili bliži, jer nisam bio eksperimentator. Svakako ne u tom smislu, da se pod svaku cijenu napravi nešto novo i drugačije. Najčešći suradnici su mi postali kompozitori Ozren Depolo i Igor Savin, oni su obradili najviše mojih filmova. Bio sam jako zadovoljan radom s njima, osobito s Igorom koji je u „Školi hodanja“ napravio čudo. Također i u filmu „Jedan dan života“, u kojem je odlično iskoristio narodnu pjesmu. Ali ne površno i trivijalno, nego na najbolji mogući način. Zna se što je narodna pjesma, a ja sam trebao srpsku, jer su srpske narodne pjesme u mom djetinjstvu bile pojam zabave i ‘ludila’… (smijeh)… Svi kompozitori koji su radili sa mnom filmovima su dali neke svoje doprinose, čak i neke detalje koji su mogli prepoznati stručnjaci, ali ne i publika. Od svakog sam dobio glazbu kojom sam bio jako zadovoljan. „Škola hodanja“ je i u Kini bila senzacija, a kažem, za to je uvelike bio zaslužan Igor Savin. Često govorim o tome kako su i Kinezi bili oduševljeni time što svaki tip hoda u filmu prati posebna muzika. Čak i zasebni instrumenti, truba, bubanj… Glazbom je riješen i ‘govor’ svih likova, pa već u drugoj ili trećoj sceni glavnog lika prepoznajemo i po govoru. Jednako tako, kad se mijenja glazba odmah znamo da se pojavljuje novi lik, koji ima određene osobine. Za glavnog junaka Tomica je izabrao sedam osminski takt, ako dobro pamtim, makedonski, koji je pojam našeg Balkana, odnosno balkanske glazbe. Znamo taj ritam, ‘tata-ta tata-tata’ (makedonski glazbeni takt i ples čoček, nap. J. G.), njega ne možemo pronaći nigdje drugdje u svijetu. To je autentično balkansko. Junak u filmu počne hodati u tom ritmu, pa mu se drugi ljudi stanu miješati, uče ga kako treba hodati, da bi on na kraju odbacio sve te utjecaje i nastavio svojim putem, na svoj način. Simbolika toga ‘njegovog puta’ bila je jasna: ne samo država, nego i svaki pojedinac ima svoj put. To je ono čemu svi u životu stremimo, da imamo autentični svoj put. Zbog toga je taj film veliki uspjeh ostvario u čitavom svijetu, a o njegovoj univerzalnosti najbolje govori to što je jednako uspio i u Americi i u Rusiji i u Kini. Općenito, prvi skladatelj s kojim sam surađivao, još sa skupinom autora „Velikog mitinga“, bio je Eduard Gloz. On je odmah nakon završetka rada na filmu emigrirao, otišao je u Brazil. Sve to govori kako su s nama radili ljudi iz različitih područja, ne samo različitih afiniteta i senzibiliteta, nego i iz različitih područja djelovanja, od arhitekture i književnosti do pogotovo slikarstva i crtanja. Animacija je tada bila nova umjetnost, osobito kod nas, i svatko se u njoj želio izraziti. Ne može se reći da animacija ima mnogo veze s igranim filmom. Ali svejedno, uvijek sam uživao raditi s kompozitorima.

Razgovarao Josip Grozdanić

Nastavak razgovora s Bordom uskoro potražite na ovim stranicama.