Tijekom 1943. i 1944. naslovnicu Zabavnika ispunili su stripovi naročite privlačnosti, zasnovani na klasičnim pričama za djecu. ‘Patuljka Noska’ slijedili su ‘Gladni kralj’ i ‘Mali Muk’, kojima su Walter i Norbert Neugebauer ponovo poveli čitatelje u slikovit starinski svijet gdje se bajke prepliću s komičnim epizodama života u srednjovjekovnim gradićima, na velikaškiim i kraljevskim dvorovima, sve do egzotičnog Istoka.
Ni odrasli nisu bili ravnodušni prema sudbini Noska i njegove guske Mimi (u stvari, začarane kneginjice), dječaka Srećka koji je kao vladar Zlatnog grada gladovao, jer sve što je prinosio ustima neumoljivi meštar dvora pretvarao je u zlato (varijacija grčkog mita o kralju Midi!), malog Muka koji se kao siroče otputio u svijet i našao čarobne papuče koje ga u trenu prenose u sultanov Bagdad (ponovno motiv jedne od Hauffovih ‘Istočnih priča’) .Maštovite priče s fantastičnim motivima koje je scenarist protkao privlačnim tekstom u stihovima, prenesene su u strip visokog grafičkog dometa. Sličice koje je Walter Neugebauer raspoređivao u nizove s osjećajem za ritam pripovijedanja, bile su u svim svojim sastavnicama ujednačene kvalitete.
U skladno komponiranim kadrovima podjednako su pažljivo razrađena zbivanja u prednjem prostoru, kao i zanimljive, katkad sitne pojedinosti u pozadini. Živopisne figure glavnih junaka i ostalih likova iz prvog plana priče, odreda jasno karakteriziranih, pratile su raznolike fizionomije epizodista, pa i usputnih ‘statista’. Dopadljivo stiliziran ambijent, detalji povijesne arhitekture, kostimografije, karakteristični motivi krajobraza – sve to, uz virtuoznu primjenu tiskarske boje, pridonijelo je stvaranju jedinstvenog ugođaja koji je obilježio stripove.(1)
Stvar ima malu prethistoriju…
Kad je 1938. Hrvatski tiskarski zavod nabavio iz Njemačke modernu novinsku rotaciju, s mogućnošću istodobnog tiska u tri boje, tada 17-godišnji Walter odlučio je s prijateljima pokrenuti Veseli vandrokaš. Dabome, korištenje sve tri boje nije bila jeftino (dnevni listovi koristili su drugu boju samo za zaglavlje i poneki glavni naslov), no mladi urednik Vandrokaša – koji se od srednjoškolskih dana vrzmao po tiskarama i spoznavao mogućnosti grafičke struke – našao je načina da gradiranjem nijansi dviju boja postiže ‘trobojni’ učinak.
Prateći pojedine strane listove koji su objavljivali stripove u punom koloru, još je pred rat počeo nagovarati vlasnika HTZ-a Penića da za rotaciju nabavi još jedan, dodatni dio stroja, što će (kad nastupe povoljnije prilike) omogućiti četverobojni tisak. Penić je (nakon savjetovanja s financijskim i grafičkim stručnjacima) napokon pristao.(2) Tako je Zabavnik mogao zablistati s koloriranim Noskom, Srećkom, malim Mukom, Bimbom i Hanzekom, Florijanom i drugim junacima.
Sklad dobre priče, crteža i kolorističke razigranosti ostvaren je stripom ‘Šumska pošta’, jednim od naslova ‘životinjske’ tematike kojoj su se braća Neugebauer tako rado vraćala (kako u predratnom, tako i u poslijeratnom razdoblju). Posrijedi je krimić u kojemu jazavac Jazo kao detektiv amater razotkriva Lisu, pljačkaša koji je u šumi zaskočio poštara Zeku i oteo torbu s novcem. Strip u disneyevskoj maniri osvajao je ljupkim izrazom.
Po isteku ‘Šumske pošte’, mjesto na posljednjoj kolor stranici preuzeo je strip humorističko-pustolovnog žanra, čiji su dotadašnji nastavci, premda u crnobijeloj tehnici, već osvojili publiku izvanrednom duhovitošću, podjednako u slici i tekstu.
Riječ je o Zabavnikovu hitu ‘Tarzanovim stopama’, u kojemu Bimbo i Hanzek, kao vodiči profesora Umohlapića, kreću u prašumu, u potragu za legendarnim Tarzanovim blagom. Radnja se parodijski oslanja na motiv Burroughsova romana ‘Tarzan i blago iz Opara’ (u nas izdanog u Kuglijevoj seriji knjiga o gospodaru džungle). Pored neprestane borbe i nadmudrivanja s konkurentom Golijatom, junaci susreću jednog od Tarzanovih potomaka (ovaj dolazi u džunglu s kravatom, u modernoj limuzini).
Zasluge za uspjeh stripa dobrim dijelom pripadaju scenaristu Norbertu Neugebaueru, nešto zbog nizanja smiješnih situacija, a ponajviše zbog popratnog teksta u rimovanom stihu koji teče ritmički glatko, iznesen lakim i lepršavim izričajem, s dijalozima koji nasmijavaju (pogotovo kada do riječi dođe Bimbo). Lako pamtljivi Nobikini stihovi naprosto su ulazili u uho, pa je mladež radi uveseljavanja naveliko citirala neke njegove verbalne štoseve (poput onoga: ‘Ova palma, tu na ćošku, o državnom raste trošku’ – ili: ‘Tiritimbo biti farma, gdje ko cvijet mirisat sarma’) .(3)
Podjednako dobro prihvaćen, u neku ruku doživljavan kao središnja os u Zabavnikovoj ponudi stripova realističnog izraza, bio je ‘Knez Radoslav’ Maurovića i Žrnovačkog, čiji su nastavci potrajali više od godinu dana, do 63. broja u srpnju 1944.
Već same vinjete koje su pratile naslov stripa poticale su djecu i mlade na čitanje: s lijeve strane naslova prikazani su likovi petorice braće, knezova Muhla, Klukasa, Hrvata, Lobela, Kosjenca i njihovih sestara Tuge i Buge, koji su prema zanimljivo pričali učitelji!), dok su se nadesno našli Radoslav i njegova Sunčanica, ličnosti koje u crtanom romanu povezuju povijesne činjenice, pučke legende i autorovu fikciju. Vođen namjerom da, kako je sam napisao, stvori neku vrstu hrvatskog povijesnog epa, poput germanskih ‘Nibelunga’, scenarist Radovanović – Žrnovački unio je u priču mitske likove spomenutih knezova (u sporednoj ulozi), ubacio je fantaziju o Amazonkama koje zarobljavaju Radoslava, no tu su i povijesne činjenice o savezu hrvatskih i avarskih plemena (Obri), o llirima, o osvajanju antičke Salone, najzad i narodna legenda o čudu s lijesom svetog Dujma – događaj koji će usmjeriti Radoslava da se pod starost i on odrekne poganskih bogova.
Intelektualno znatiželjne strip je poticao da posižu za povijesnom literaturom i proširuju saznanja o ranijim razdobljima nacionalne povijesti, dok je djecu – zadivljenu Maurovićevim crtežom – ponio kult Radoslavova junaštva. U dječačke igre ušle su borbe drvenim mačevima, kopljima i strijelama, katkad uz oživljavanje scena Radoslavovih borbi s Obrima, Ilirima, Bizantincima.
Kad se ‘Knez Radoslav’ približio kraju, uredništvo je pozvalo čitatelje da pošalju prijedloge za temu novog crtanog romana sudionika izjasnila se za strip s nekom temom iz hrvatske prošlosti, pri čemu se na 3527 glasovnica našao konkretan prijedlog: dajte strip o kralju Tomislavu!(4)
Razumljivo, rad na crtanom romanu o prvom hrvatskom kralju povjeren je istoj autorskoj trojci koja je realizirala ‘Radoslava’ – scenaristu Žrnovačkom, crtaču Mauroviću i upisivaču teksta Bjelskom (koji je prepoznatljivim kaligrafskim rukopisom popratio veći broj Zabavnikovih stripova).
Nastupu ‘Tomislava’ (u broju 65 od 2. kolovoza 1944.) dano je spektakularno obilježje: uvodni tekst smješten je između dviju Maurovićevih simbolističkih kompozicija velikog formata, koje su ispunile cijelu stranicu Zabavnika (privlačne poput nekadašnjih ‘pučkih slika’, i one su se našle uokvirene na zidu mnogih domova). Susjednu stranicu ispunila je prva tabla stripa, s dramatičnom uvodnom sekvencom i dinamično crtanim prizorima.
Autorska trojka nije dugo djelovala zajedno: nacrtavši osam stranica ‘Tomislava’, preuzevši honorar, Maurović je preko noći izčeznuo iz Zagreba. Poput predratnog kolege i scenarista brojnih stripova Franje Fuisa (Fra Ma Fua), koji je nestao nepunu godinu prije, i on se odlučio ‘za šumu’- za bijeg u partizane.
Time su, pored ‘Tomislava’, bez svoga likovnog autora ostala jos dva stripa u nastavcima – ‘Ahuramazda na Nilu’, po izvornom scenariju S. R. Žrnovačkog, i ‘Zlatni otok’, prema romanu Roberta Louisa Stevensona.(5)
Doduše, Maurović je bio ‘fer’: ne htijući naglim odlaskom uvaliti kolege u sos, unaprijed je dovršio nekoliko nastavaka svih triju stripova – ostavivši im dovoljno vremena za snalaženje u novonastaloj situaciji.
Walter Neugebauer odlučio je da po isteku zalihe Maurovićevih crteža, s dvadeset i petim nastavkom sam preuzme crtanje ‘Zlatnog otoka’. Strip zasnovan na Stevensonovu klasičnom djelu pustolovne literature za mladež, u vrsnoj scenarističkoj obradi Marcela Čuklija, dotle je bio stekao veliku popularnost – koju je trebalo očuvati kvalitetnim crtežom u Maurovićevoj maniri. Stoga je vješto imitirao majstorov način crtanja, čime je za neko vrijeme čak prikrio njegov nestanak iz Zagreba .
Nastavke ‘Tomislava’ i ‘Ahuramazde na Nilu’ preuzeo je mladi Albert Kinert. Ondašnji student zagrebačke likovne akademije prvi se put okušao u stripu nedugo prije toga: u travnju 1944. u ilustriranoj reviji Pokret počeo je izlaziti njegov strip ‘Crvena kuga’, po Jacku Londonu, ubrzo i adaptacija Šenoine pripovijesti ‘Čuvaj se senjske ruke’.(6)
Kinert se odazvao Walterovu pozivu (bili su znanci iz srednjoškolskih dana) da nastavi Maurovićeve romane, iako su obojica bili svjesni realnosti – da će se razlika u likovnom rukopisu jednog i drugog autora vjerojatno nepovoljno odraziti na prijem stripova kod publike.
Pristupivši poslu s osjećajem profesionalne i umjetničke odgovornosti, potpisavši se u nekoliko navrata (kao i u Pokretu) pseudonimom Toma Božić, Kinert je uspješno ‘gurao’ nastavke obaju stripova – ali se nije odrekao svoje autorske individualnosti.
Iskazao se kao gotov crtač, s osobitim nervom za dinamiku slikovnog pripovijedanja, nimalo jednoličan u postavljanju kadrova, temperamentan u prikazivanju figura u ekstremnom pokretu – no u usporedbi sa sugestivnom izražajnošću Maurovićevih stripova njegovi su radovi ostavljali bljeđi dojam.
To se ponajviše osjetilo na ‘Tomislavu’, od kojega se u nastavku mogo očekivalo, za koji je Radovanović – Žrnovački pripremio zanimljiv scenarij, utemeljen na povijesnom romanu ‘Hrvatska na raskršću’, koji je pred rat napisao u zajednici sa Zvonimirom Furtingerom. (Roman je tijekom 1940. – 1941. objavljivan u nastavcima u Zagrebačkom listu.)(7)
Dok je ’Tomislav’ pivlačio svojom pričom, iz koje se mogao steći neki pogled na zbivanja u doba narodnih vladara, strip ‘Ahuramazda na Nilu’, kojemu je Maurović nacrtao prvih dvadeset i sedam nastavaka (od 43. do 70. broja), a njegov nasljednik Kinert preostalih dvadeset i pet, nije stekao naklonost šire publike.
Razvučenu fabulu smještenu u šesto stoljeće prije Krista, u široki prostor od stare Helade do Egipta i perzijskog carstva, opterećenu opširnim dijalozima iz kojih je trebalo ‘ukapirati’ mnoštvo povijesnih činjenica, bilo je teško sve vrijeme pratiti s punom koncentracijom. (Ambiciozni Žrnovački popratio je strip opširnim povijesnim komentarima u tekstovnom dijelu lista, uglavnom privlačnima obrazovanijem čitateljstvu).(8)
lako okružen ratnom stvarnošću koja je prodirala zamalo u sve pore svakodnevnog života, Zabavnik se uspio održati kao izdanje u čije stripove nisu doprli sadržaji tekuće političke ili ratne tematike. Jednostavno, Zabavnik je bio ono što mu kaže ime – zabavnik!(9)
U ljeto 1943. lepeza stripova dopunjena je trima ostvarenjima strane proizvodnje. Karikaturalni strip ‘Robinson u šali’ predstavljao je parodiju Defoeova romana, dok su u pričama ‘Divlji labudovi’ i ‘Svinjar’ prozračnim lirskim crtežom obrađene dvije Andersenove bajke.(10)
Po samoj prirodi sadržaja, obje su priče naprečac osvojile najmlađe, dobrim dijelom zahvaljujući stihovima Norberta Neugebauera koji su pratili slike. (Mame i starija braća bili su zaduženi da ih čitaju onima koji još nisu krenuli u školu – što je nemalom broju klinaca predstavljalo prvi ulazak u svijet dječje književnosti.)
Zabavnikova galerija stalnih likova, junaka šaljivih zgoda, ubrzo je dopunjena još jednim dječakom – malim Dadom Prvi se put pojavio u prigodnoj šali u četiri slike, objavljenoj u svečanom dvobroju o Božiću 1943. pod naslovom tipičnim za sadržaje namijenjene djeci – ‘Zgodne nezgode malog Dade’. Nakon toga Dado nije izostao ni iz jednog broja Zabavnika, sve do kraja izlaženja lista.(11)
Kao junak situacijskih šala iz dječjeg svijeta, Dado je ubrzo zadobio više mjesta na stranici (četiri pasice plus dijalog), potom i privlačnu poziciju u koloru na začelju lista. Time se približio popularnosti koja je u predratnom razdoblju pratila srodne junake urbanog prostora – malog Ivicu i njegove ‘rantanplance’.
U kratkim šalama (jedna do dvije pasice) povremeno su se, na smjenu, pojavljivali i ostali Walterovi likovi – čime ih je autor zadržavao u vidokrugu publike i čuvao im stečenu popularnost. Jasnoća i preciznost vizualnog kazivanja pratila je gegove u kojima su se Zvrkić, Zbrkić, Bimbo, Jurica ili mali Dado često pojavljivali bez riječi. U tom pogledu posebno zanimljiv bio je kraći niz pantomimskih stripova na cijeloj tabli (11 – 12 slika), objavljen početkom jeseni 1944. Pod zajedničkim naslovom ‘Bez rieči’ (ondašnji korijenski pravopis!) redale su se zgode nekog neimenovanog dječaka (u dva navrata naslovu je dodano ime Branko), kao primjer uspješno režirane nijeme situacijske komike.
Strip bez riječi iskazao se pogodnim za stvaranje gegova nadrealističkog sadržaja. U jednoj takvoj zgodi spomenuti dečko svira violinu pod prozorom djevojčice u koju je zaljubljen, a ona rukom hvata note koje ulaze u sobu i baca ih u koš za smeće! Kapi kiše koje cure kroz strop i padaju na tipke Bimbova pisaćeg stroja, isto su tako geg nadrealističke prirode.
[1] Na žalost, neki klasični stripovi W. i N. Neugebauera u kasnijim reprizama tiskani su u crno-bijeloj tehnici, lišeni vrlo značajne izražajne komponente (boje). Iz razloga štednje, čitateljima je bilo uskraćeno potpuno uživanje u tim majstorskirn ostvarenjima
[2] Današnje generacije koje se od malih nogu susreću sa stripovima u koloru, tiskanima savršenom ofsetnom tehnikom koja je posve istisnula tradicionalnu, manje kvalitetnu, sporiju i znatno skuplju rototehniku s izradom klišeja i lijevanjem olovnih ploča, možda ne mogu razumjeti napredak koji je u ono vrijeme ostvaren Zabavnikom. Bez uvida u originalno izdanje (i usporedbe s dotadašnjim strip listovima) teško je shvatiti koliko su dobra domaćem stripu donijela Neugebauerova nastojanja.
[3] Nobikin idiom nije izbjegao pažnji nekih sveučilišnih profesora, koji su u neobaveznom razgovoru sa studentima često komentirali tu jezično i kulturološki zanimljivu pojavu. Činjenica je da mnogi stariji i danas pamte cijele odlomke teksta ‘Tarzanovim stopama’ (donekle zahvaljujući višekratnom repriziranju stripa). Uzajamno citiranje tih stihova na nekom izletu ili društvenoj veselici znak je generacijskog prepoznavanja.
[4] Između glasovnica s prijedlogom za strip o kralju Tomislavu izvučeni su dobitnici novčanih nagrada: prve – 10.000, druge – 5.000 i deset utješnih po 2.000 kuna (utješne nagrade pretvorene su u jednogodišnju pretplatu na list).
[5] *Maurovićev i Neugebauerov ‘Zlatni otok’, kao i Bisova ‘Atlantida’, u cijelosti su reprizirani u 1. broju Strip revije, u rujnu 2009., što je njihovo prvo objavljivanje nakon izlaženja u Zabavniku
[6] O Kinertovim stripovima u Pokretu pisano je u 6. broju Strip revije, u prvom dijelu povijesnog prikaza strip produkcije u NDH.
[7] Za trajanja NDH Furtinger se nije javljao literarnim i publicističkim radovima, budući da je njegovo prezime ukazivalo da je židovskog podrijetla – pa je prema tome nepoćudan za djelovanje u javnom životu
[8] Po Maurovićevu priznanju, Žrnovački mu je znao koji put prigovoriti zbog određenih crtačkih rješenja, pa je izmedu njih dvojice dolazilo do razgovora u povišenom tonu.
[9] Štoviše, redakciji je često uspijevalo izbjeći i onu minimalnu obavezu prema ustaškom režimu – da se mali Jurica pojavljuje s kapom Ustaške mladeži. ‘Kako to da mali opet nema kapu?’, znali su prigovoriti Walteru kad bi donio strip na cenzuru, a crtač bi s osmjehom odgovarao: ‘Pa kak bu nosil kapu kad je u kupaonici ili u krevetu?’
[10] Spomenuti naslovi, djela danskih autora, bili su namijenjeni objavljivanju u prvoj verziji Zabavnika (iz 1941.), za koji vlast nije dala dozvolu, pa su do neke nove prilike sačuvani u ladici (dobro su došli u trenutku kratkotrajnog prekida ‘Kneza Radoslava’)
[11] Inspiracija za lik isto je tako nađena u američkim ‘newspaper comicsima’.
Rudi Aljinović
prvi put objavljeno u 7. broju Strip revije, listopad 2011.