Nastavljajući praksu da krajem tjedna, u subotnjem ili nedjeljnom broju pruže čitateljima više raznolikog sadržaja za razonodu, krajem dvadesetih odnosno početkom tridesetih godina, vodeći dnevni listovi počeli su uvoditi tjedne priloge za djecu. Posebno naslovljeni, neki i s vlastitom numeracijom, pripremljeni da se izdvajanjem i savijanjem dobiju četiri stranice manjeg formata, prilozi su bili pogodni za sakupljanje i eventualno uvezivanje (što je u mnogih mališana ubrzo postalo hobijem). Iako izborom sadržaja nisu mnogo odmakli od uređivačkih riješenja uobičajenih u listovima za djecu s početka 20. stoljeća (u pričama i pjesmicama često je prevladavao moralistično-poučan ton!), u svima je ustupljeno dosta prostora slikovnim prilozima. Prepoznata je vrijednost ilustracije, crtane zagonetke, a napose vedrih zgoda u nizu sličica.

Posebno privlačan bio je prilog Jutarnjeg lista “Za našu djecu”, zbog tiska u dvije boje (crna plus crvena) i kratkih strip-šala u svakom broju. Mnoge su jednostavno bile izrezane (da se ne kaže “ukradene”) iz stranih listova, što je u domaćem tisku zadugo bila uobičajena praksa. Često pojavljivanje na stranicama Jutarnjeg učinilo je omiljenim bucmastog psića Bonza, junaka šaljivih zgoda u četiri sličice, engleskog
autora George Studyja, koje su tijekom dvadesetih i tridesetih godina objavljivanje i u mnogim europskim listovima. Lik Bonza pojavio se i u crtanom filmu.

U dječjem prilogu Jutarnjeg pojavio se 1930. lik dječaka Jurice, trećeg serijskog junaka domaćeg stripa, čije je šaljive dogodovštine crtao karikaturist i ilustrator Franjo Maixner. Stvarane su po istom tematskom obrascu kao i zgode Maksa i Maksića, isto tako u šest slika potpisanih stihovima koje je u ovom slučaju “štancao” (izraz je primjeren kvaliteti!) urednik priloga Vuk –Vuk (jedan od pseudonima novinara i humorista Zvonimira Vukelića).

Maixnerov strogo linearan crtež, namjerno tvrdo oblikovan, s naglašeno karikiranim likovima (Juričin nos nije bio ništa kraći od štitnika njegove kape!), samo je na prvi pogled bio odbojan.  Djeca su ga prihvatila – najvažnije im je bilo da strip postoji i da se što češće pojavljuje.

Zagrebačke Novosti (u ono vrijeme najmodernije uređivan domaći dnevni list, koji je – kao i Jutarnji – nedjeljom imao nakladu od četrdesetak tisuća primjeraka) u prilogu “Novosti za djecu” počinju 1931. objavljivati “Zgode i nezgode Bebe i njezinog Bumsa”. Potpisujući se pseudonimom Tuta, crtao ih je Nikola Tućan (inače jedan od suradnika Ateliera Tri, zavoda za primijenjenu grafiku koji je Novostima kraće vrijeme pružao usluge grafičkog dizajna). Djevojčica Beba, vlasnica psića Bumsa, prepoznatljiva po velikoj leptirastoj mašni kojom je vezala kosu, junakinja četvrtog domaćeg serijala u sličicama, bila je prilično anemičan lik, nije ostavila jači dojam na čitatelje. Mogla ih je zagrijati ponekom aktualnom temom (kao u slučaju kampanje istrebljivanja štakora, pokrenute u Zagrebu) ili naznakom lokalnog ambijenta
(poput tornjeva Katedrale u pozadini), što nije bilo dovoljno da se strip održi: ugasnuo je poslije nekoliko mjeseci. (Značajnu ulogu u razvoju domaćeg stripa, dječi prilog Novosti odigrat će u drugoj polovici tridesetih s pojavom nekolicine ambicioznih mladih autora.)

Rudi Aljinović
objavljeno u 1. broju Strip revije, rujan 2009.