Na drugoj zaraćenoj strani, partizanskoj, strip (ondje gdje ga je bilo) mnogo je češće išao ukorak sa životnom stvarnošću!
Ratne godine 1942, kad se po šumama i gorskim krajevima Hrvatske razmahala partizanska borba, a po gradovima jačao ilegalni antifašistički pokret otpora, počeo je izlaziti Pionir, s podnaslovom “list najmlađih u Hrvatskoj”. Časopis malog formata i skromna izgleda, u početku umnožavan šapirografom (“geštetnerom”, “ciklostilom”), izlazio je povremeno, u skladu s mogućnostima, i raspačavao se među djecom na području pod nadzorom partizanske vojske, gdje se uspostavljala vlast narodno-oslobodilačkih odbora, a mjestimice je organizirana i školska nastava za najmlađe. Izdavanje i uređivanje Pionira povjereno je omladinskoj organizaciji koja je djelovala unutar partizanskog pokreta.[1]
Listu je bio zadatak da djeci pruži raznoliko štivo za pouku i zabavu, da u nedostatku školskih knjiga mnogima bude prva početnica i udžbenik, a istodobno da preko svojih stranica ukazuje na ciljeve partizanske borbe, da informira o akcijama i uspjesima partizana u borbi protiv okupatora i njegovih domaćih saveznika te da potiče djelatnost pionira na oslobođenom području (suradnja s oslobodilačkom vojskom, pomoć postradalima, prikupljanje darova za ranjenike, organiziranje priredaba, opismenjavanje analfabeta i sl.).
U tom sadržajnom sklopu određenu ulogu zadobio je strip!
Prvi broj Pionira pojavio se u lipnju 1942, pripremljen i umnožen u 260 primjeraka u zaseoku Tomići blizu Drežnice u Gorskom kotaru. U takozvanoj “tehnici”[2], smještenoj u sobi tamošnje škole, pripremljeni tekstovi prepisivani su pisaćim strojem na posebne matrice, na koje su zatim metalnim šiljkom rukom ucrtavani naslovi i ilustracije. S tako pripremljenih matrica, stavljenih na valjak “geštetnera” koji se vrtio ručicom, umnožavana je stranica za stranicom – da bi se otisnuti listovi (opet rukom!) slagali u cjelinu.
Nakon prvog broja, koji je obuhvaćao dvanaest stranica, na isti jednostavan način, jedino moguć u teškim uvjetima druge i treće godine partizanskog ratovanja, umnožavani su i naredni brojevi Pionira (sve do dvobroja 12-13 u listopadu 1943.), svaki put u nešto većem opsegu (do 24 stranice) i u većem broju primjeraka (300 – 500). Prvi broj uredila je Darinka Puškarić, a zatim je list pripreman u okviru zajedničke redakcije Omladinskog borca i Pionira; na dužnosti nepotpisane glavne urednice našla se omladinka Dara Janeković (vodila je Pionir do ljeta 1944.).[3]
Crtice iz života i rada pionira, poučne članke, pjesme, basne, pripovjetke, šale, zagonetke, kao i dopise i literarne priloge samih čitalaca pratile su ilustracije i vinjete nekolicine stalnih ili povremenih suradnika iz partizanskih redova (zbog ratnih okolnosti ilustratori se nisu potpisivali, nije vođena ni redakcijska evidencija, pa su nam danas imena nekih crtača nepoznata, dok se među zapamćenima spominju Slavko Marić, Ico Simčić, Vlado Kristl, Ivo Kušanić).
Ni u jednom broju nije izostao poneki kratak strip, katkad ih je bilo dva, pa i tri. Ni u redakciji ni u Agitpropu CK KPH, koji je po funkciji nadzirao izdanja omladinske organizacije, nije bilo dvojbe treba li ili ne objavljivati sadržaje u toj formi likovne naracije. Od prvih dana prevladao je stav da je izdanju za djecu strip naprosto nužan, ne samo kao zabava, nego i kao laka pouka.
Tako je, na primjer, stripom “Kapljice” na privlačan način prikazano kruženje vode u prirodi: kroz pet nastavaka nižu se u sličicama doživljaji skupine kapljica – iz jutarnje rose i magle dižu se do oblaka, zatim u obliku kiše ili snijega natapaju tlo, hrane biljke i životinje, udružene s brojnim drugim kapima izviru iz zemlje, stvaraju potočiće, rijeke, jezera, utječu u more, da bi se isparavanjem ponovno vinule u atmosferu. (Sličice su komentirane prilično neuspjelim stihovima.)[4]
Djecu se nastojelo zabaviti kratkim stripovima Walta Disneyja (gegovi u nekoliko pasica), koje je, kao u anegdoti “Pajo i noj”, pratila poučna informacija u nekoliko redaka.
Budući da je Pionir sve vrijeme bio u neposrednom dodiru sa životom i sudbinom djece u teškim ratnim danima, često su u formi stripa, u nekoliko sličica, objavljivane priče koje su kao podlogu imale neka stvarna zbivanja. Takvi sadržaji susreću se u stripovima “O mojoj baki“ i “Prevareni neprijatelj” (oba objavljena u broju 2), “Pioniri pomažu” (br. 4), “Daj ovamo i municiju” (br. 7 – 8). Budući da su crteži rađeni izravno na matrici, ni uz najpažljiviji rad nije bilo moguće zadržati glatkoću poteza ili finese po kojima se inače prepoznavao crtež na papiru nekog autora – pa je danas (u nedostatku izravnih svjedočanstava) gotovo nemoguće odrediti autorstvo pojedinih stripova.
Budući da se u uvjetima gerilskog ratovanja situacija na terenu ponekad mijenjala iz sata u sat, da su partizanske jedinice često uzmicale pred snažnim neprijateljskim napadima, a s njima se na sigurnije područje povlačila i”tehnika” koja je djelovala u pozadini, to se i uredništvo Pionira tijekom rata selilo više od dvadeset puta – kroz Gorski kotar, Liku, Kordun, Hrvatsko primorje (Senj), Moslavinu, Slavoniju, da bi ratni put bio okončan sa sedamnaestim brojem tiskanim u Splitu.
Papir za umnožavanje odnosno tisak u međuvremenu je pribavljan na sve moguće načine: na terenu su ga sakupljali pioniri i omladinci (bio je dobrodošao čak i papir iz zaliha neiskorištenih školskih bilježnica!), dok su iz gradova ilegalnim kanalima pristizale veće količine kancelarijskog i tiskarskog materijala, čak i manji tiskarski strojevi s garniturama olovnih slova, pa su partizanske tiskare po šumskim kolibama naveliko tiskale razne listove, brošurice, letke, proglase. Tako je i Pionir u jesen 1943. prešao s “geštetnera” na pravi tisak. Budući da na terenu nije bilo cinkografije, ilustracije i stripovi neko su vrijeme rađeni na linoleumu, koji je služio umjesto cink-klišeja. Linorezi Kušanića, Kristla, Marića i drugih školovanih likovnjaka koji su surađivali u uredništvima Pionira i Omladinskog borca, i danas svjedoče o visokoj zanatskoj razini njihova umijeća!
Kako su u pojedinim fazama rata u ruke Narodno-oslobodilačke vojske padali i neki veći gradovi, to su i crteži stripova mogli biti prenošeni na klišeje i tiskani pravom tipografskom tehnikom. Štoviše, rad Zdenka Venturinija “Pionir Živko i magarac Sivko” (u broju 17) tiskan je u više boja!
U prosincu 1943. počeo je izlaziti Mi mladi, list USAOJ-a. Rad uredništva, započet u Bosanskoj krajini, ubrzo se prenio na otok Vis, snažno uporište partizanske vojske i savezničkih ekspedicijskih jedinica. Tiskan u srednjem novinskom formatu (u kojem izlazi većina današnjih dnevnih listova), ponekad sa zaglavljem u boji, list je prilično redovito stizao do čitalaca (u prosjeku jedan do dva puta mjesečno). Posljednju od svojih šest ili osam stranica Mi mladi je namijenio pionirima, ali su i odrasliji omladinci najprije čitali baš tu stranicu – jer je na njoj objavljivan strip Ive Kušanića o pioniru Ćiri. Kušanić, koji je još za svojih srednjoškolskih dana u Zagrebu suradnjom u Mickey stripu, Mickey strip – Oku i Novom Vandrokašu stekao ugled vrsnog crtača stripova, ponovo se našao u svom elementu: stvorio je lik simpatičnog dečka s trorogom pionirskom kapom koji se redovito pojavljivao u vedrim zgodama, crtanima u nekoliko sličica. Junaku stripa, kao i djevojčici Miri koja mu se uskoro pridružila, imena je dao jedan od urednika lista, već tada vrlo popularni pisac Branko Ćopić. Dosjetke (gegove) smišljao je sam Kušanić. Radio ih je linorezom te se koji put potpisao jedva primjetnim inicijalima KI. Kušanićeve sličice svojim je vedrim, tečnim i lako pamtljivim stihovima pratio Ćopić. Njihova suradnja nastavila se prelaskom uredništva u Beograd, gdje je u studenom 1944. list nastavio izlaziti kao tjednik pod novim nazivom Omladina.
Tijekom ratnih godina izdanja za pionire i omladinu, umnožavana ili tiskana u ograničenom broju primjeraka, uglavnom su raspačavana pod parolom “pročitaj i daj dalje”. Prenosila su se iz ruke u ruku (tek pri samom kraju rata počinju se prodavati po cijeni izraženoj u ondašnjim kunama).
Pojedini primjerak nekog izdanja znalo je pročitati i po desetak, dvadesetak djece – pa su se mnogi od njih baš na tim stranicama prvi put susreli s pričom u slikama. Tako je strip, iako stvaran u skromnim materijalnim i tehničkim uvjetima, minimalizmom ostvarivao realno mogući maksimum: postojao je, nalazio je čitatelje od kojih će mu neki ostati vjerni i u godinama odrastanja, poticao je na stvaralaštvo neke nove, potencijalne autore, a dao je i više vrlo kvalitetnih likovnih ostvarenja.
[1] Inicijator pokretanja listova Omladinski borac i Pionir bio je Pokrajinski komitet SKOJ-a za Hrvatska, a rad je preuzeo Savez mlade generacije Hrvatske, ubrzo preimenovan u Ujedinjeni savez antifašističke omladine Hrvatske (USAOH). Tijekom 1942. omladina potiče rad pionirskih grupa i desetina, da bi koncem godine na 1. kongresu USAOJ-a u Bihaću službeno osnovan Savez pionira, kao jedinstven dječji pokret.
[2] U partizanskom žargonu uobičajen naziv improviziranih tiskara.
[3] Dara Janeković, istaknuta novinarka poslijeratnih “Vjesnikovih” izdanja, u razgovoru s autorom ovih redaka više je puta spomenula da je kao djevojčica i gimnazijalka redovito pratila stripove u prijeratnoj Politici i Politikinom zabavniku (napose su ju privlačili stripovi s Disneyjevim junacima i Raymondov “Detektiv X-9”). Svjesna na temelju vlastita iskustva koliko su šaljivi stripovi privlačni najmlađima, često je u ratni Pionir uvrštavala precrtane dogodovštine Plutona i Paje Patka.
[4] Didaktička jedinica obrađena na način kojim su u Sovjetskom savezu i u zapadnim zemljama djeci približavane pojedine znanstvene teme, navodno je prenesena iz nekog izdanja namijenjenog slovenskim pionirima.
Rudi Aljinović
prvi put objavljeno u 6. broju Strip revije, travanj 2011.