Svojevrstan doprinos korpusu hrvatskog stripa dala su tri periodična izdanja, od kojih se baš nije očekivala takva vrsta sadržaja. Naime, sve tri publikacije izdavala je vojska!
U jesen 1941. u izdanju Zapovjedništva zračnih snaga Nezavisne Države Hrvatske pojavio se petnaestodnevni ilustrirani časopis Hrvatska krila. Revija je raznolikim tekstovima i fotoreportažama pratila svakodnevni život, praktičnu obuku i borbeno djelovanje hrvatskih zrakoplovaca (u to su vrijeme eskadrile hrvatske legije u sastavu osovinskih zračnih snaga ratovale na istočnom bojištu!), a uz to je znatan prostor posvećen popularizaciji zrakoplovstva, zrakoplovne tehnike i sporta.[1]
U tom sadržajnom okviru nakratko je, u ožujku i travnju 1942, zaživio akcijski ratni strip “Jato XU9 Condor”, s temom ratovanja na zapadnoj europskoj fronti: pri povratku s bombardiranja ciljeva na britanskom otoku, eskadrila njemačkih bombardera primjećuje veliki konvoj neprijateljskih brodova; na tu obavijest iz baze uzlijeće novo jato bombaša sa zadatkom da napadne brodove, a u zraku će im se kao zaštita priključiti eskadrila lovačkih aviona…
Pažljivi čitatelj mogao je na trupu i krilima lovaca zapaziti hrvatski grb, što znači da je autor stripa Josip Klarić naumio u priču unijeti hrvatske avijatičare, koji su kao ratni saveznici uključeni u borbu njemačkih zračnih snaga.
Klarić (koji je u Hrvatskim krilima kraće vrijeme surađivao i kao ilustrator) svoju sklonost temama iz zrakoplovstva izrazio je već u predratnom Miki Mišu, u kojemu je objavljivao strip “Avetinjski pilot”, s temom zračnih okršaja u Prvom svjetskom ratu. Taj strip nije dovršio (nakon desetog nastavka crtanje je preuzeo drugi autor), a slična sudbina zadesila je i Klarićev uradak u Hrvatskim krilima: nakon što se u trećem nastavku zahuktala radnja (na bombardere se ustremila skupina engleskih “spitfirea”!), strip je neočekivano prekinut. Daljnjih nastavaka nije bilo, a izostalo je i očekivano redakcijsko objašnjenje.[2]
O Uskrsu 1943. pojavio se list dvojezična naslova Borac -Der Kämpfer, u kojemu su i tekstovi bili na dva jezika, hrvatskom i njemačkom. Izdanje na osam do dvanaest stranica novinskog formata, sa zaglavljem i većim brojem naslova u boji, nerijetko i s prilozima u punom koloru, bilo je namijenjeno vojnicima hrvatskog domobranstva i pripadnicima Wehrmachta stacioniranima u Hrvatskoj. Kao izdavač potpisana je vojna “dienststelle FPNr. 47579”, list je tiskan na rotaciji Hrvatskog tiskarskog zavoda u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, na kojoj se adresi neko vrijeme nalazio i hrvatski dio uredništva (za koji je urednički odgovarao Milan Ljeskovac).
Kao zagovornik hrvatsko-njemačkog zajedništva po oružju, Borac – Der Kämpfer je uz informacije o stanju na frontovima i o političkim zbivanjima u zemlji i svijetu, uz reportaže i fotoreportaže iz vojničkog i civilnog života, literarne crtice i razne poučne članke, zamjetno velik dio prostora posvetio sadržajima za zabavu i razonodu. Vojniku je trebalo pružiti štivo koje će ga razvedriti u časovima odmora, pomoći mu da lakše podnosi teškoće vojničkog života. Stoga su na posljednjim stranicama i u povremenom zabavnom prilogu Bomba – Die Bombe objavljivane humoreske, karikature, vicevi i anegdote, šaljive narodne pričice, zanimljivosti, enigmatika, tekstovi popularnih šlagera – i strip.
Vojnike su razveseljavale šale u nekoliko sličica, s dosjetkama iz vojničkog života. Većina gegova zasnivala se na odnosu vojnika i časnika, na problemu discipline i uobičajene sklonosti zabušavanju, na snalažljivosti vojnika u iznenadnim nepovoljnim situacijama. Česte su bile i šale o odnosu vojnika i djevojaka, omiljene mladim ljudima. U tim šaljivim stripićima nema ideoloških natruha, a nije se reflektirala ni ratna stvarnost.
Stripom su podjednako surađivali crtači poznati iz građanskog tiska, kao i sami domobrani i domobranski dočasnici koji su kvalitetom crteža dostizali profesionalne standarde.[3] Neki autori iz domobranskih redova ostali su anonimni, jer nisu potpisivali radove, a među autorski identificiranima izdvajali su se geg-stripovi Viktora Kniewalda i Željka Koželja, koji se potpisivao pseudonimom Žeko.[4]
Karikaturom i kratkim šaljivim stripom u listu je surađivala Ana Ljubov, poznata po radovima iz predratnih Kopriva i beogradskog Ošišanog ježa. Umjesto nekadašnjim Lju, sada se potpisivala Ljuba. Omiljena tema bili su joj muško-ženski odnosi. Čest suradnik bio je i Walter Neugebauer, zajedno s bratom Norbertom. U više navrata stavljena im je na raspolaganje cijela posljednja stranica Borca, koju je Walter ispunjavao koktelom karikatura, tiskanim u više boja.[5]
U prilogu Bomba – Die Bombe objavio je niz kratkih šaljivih stripova s tematikom iz vojničkog života te obradu jedne narodne priče o Nasredin hodži (po svoj prilici nastalu još prije rata). Tematski originalna zamisao karakterizira strip “Barun Münchhausen u Hrvatskoj”, u kojemu legendarni lažac (poznat iz priča Raspea i Bürgera) iznosi svoje izmišljene fantastične doživljaje u Drugom svjetskom ratu. Nastao po zamisli samog crtača Waltera, s popratnim Norbertovim tekstom na dva jezika, strip je izlazio u nastavcima. Nije dovršen, jer je u travnju 1945. list prestao izlaziti.
Kao potpora ratnim naporima, u ruke hrvatskih vojnika dolazio je još jedan list. Započeo je izlaziti 1942. pod naslovom Hrvatski domobran, u izdanju Glavnog stožera Hrvatskog domobranstva u Zagrebu, da bi tijekom narednih godina promijenio nekoliko naziva – Borac, Vojnik i najzad Hrvatski vojnik. Zahvaljujući tomu što je u drugoj godini izlaženja uredništvu dodijeljen domobranski poručnik Marijan Ebner, Osječanin koji se kao profesionalni crtač stripa afirmirao u predratnom Miki mišu, strip je dospio i na stranice Vojnika. Ebner je po vlastitom scenariju počeo crtati strip “Staljingrad”, s aktualnom ratnom temom. Jedinice hrvatskih legionara, upućene na Istočni front, upravo su se tada pod njemačkim vrhovnim zapovjedništvom borile kod Staljingrada. Zajedno sa svojim suborcima, u tom se krvavom kotlu našao glavni junak stripa Drago Rogić.
Budući da su u veljači 1943. snage Crvene armije izvojevale pobjedu u toj prijelomnoj bitki Drugog svjetskog rata (u kojoj je izgubilo živote, ranjeno, nestalo ili zarobljeno oko 1,5 milijuna vojnika nacističke Njemačke i njenih saveznika), nije bilo uputno da strip i dalje nosi naslov “Staljingrad”, pa je nakon trećeg nastavka preimenovan u “Preko ruske stepe” (s podnaslovom “Doživljaji jednog hrvatskog legionara”).
U daljnjim nastavcima prikazano je Rogićevo mučno probijanje kroz neprijateljsku pozadinu, u nastojanju da se izvuče iz pakla. Pritom nalazi neočekivanog saveznika u osobi Ruskinje Nađe: iako pripadnica GPU-a (sovjetske političke policije), djevojka je protivnica Staljinova režima te po cijenu života pomaže bjegunca u koga se zaljubila.
Realistički crtan Ebnerov strip privlačio je pozornost kao dojmljiv prikaz teškoća i opasnosti kojima obiluje ratni vrtlog. Napeta fabula (minimalno prožeta patetikom, u pojedinim partijama dostojna dobrog akcijskog ratnog filma) realizirana je tipičnim dinamičnim stripskim crtežom, s pomno raspoređenim površinama pod rasterom. Zahvaljujući likovnoj dokumentaciji crtač je vjerno prikazao uniforme, oružje i opremu obiju zaraćenih strana, kao i izgled ruskog pejsaža, što stripu daje određenu dokumentarističku vrijednost.
Poput Neugebauerova “Münchhausena”, ni Ebnerov strip nije priveden kraju: posljednji broj Hrvatskog vojnika tiskan je uoči samog sloma NDH. Sudbina poručnika Marijana Ebnera, koji je posljednjih mjeseci potpisivao list u svojstvu glavnog i odgovornog urednika, nije poznata. Pretpostavka da je zaglavio prilikom povlačenja ustaško-domobranske vojske i brojnih civila prema Zapadu, do Bleiburga, prilično je vjerojatna.
Panoramski prikaz povijesti stripa u NDH, odnosno u ratnom razdoblju 1941-l945, možemo završiti konstatacijom kako je najvažnije da se crtana priča uspjela održati u jednom izuzetno teškom vremenu, kad je strip egzistirao samo u malom broju zaraćenih ili neutralnih zemalja.
Od vlasti dočekan s nepovjerenjem, štoviše s animozitetom zbog toga što se uspješno razvijao i stekao popularnost u prethodnoj državi, strip je morao iznova osvajati prostor u sredini koja je zbog rata bila opterećena siromaštvom i općom nesigurnošću. Otuda toliko širok raspon likovnih vrijednosti – od problematičnih početničkih uradaka do zanatski vrhunskih ostvarenja (malobrojnih, ako se izuzme Zabavnik).
U tematskom pogledu donekle raznolik, hrvatski je strip u tome razdoblju dao više svježih, istinski originalnih sadržaja. Pritom iznenađuje činjenica da su aktuelnom ratnom tematikom inspirirana samo dva stripa realističkog sadržaja i crteža (za razliku od, na primjer, Italije, Engleske ili Amerike, gdje se strip pokazao efikasnim u ratnoj promidžbi). Čuđenje može biti i veće, ako se ima na umu da se endehaški režim vrlo intenzivno koristio brojnim drugim oblicima političke i ratne propaganda. Stripu kao da je prešutno ostavljeno da zabavlja djecu i puk, da im odagna misli od surove ratne stvarnosti – zbog čega su mnogi od tada objavljenih naslova zanimljivi i današnjem čitatelju (na čemu ondašnjim vlastodršcima velika hvala!).
[1] U okviru Ustaške mladeži uspješno su djelovale škole aero-modelarstva, dok je odraslija mladež, ondje gdje je to bilo moguće, poticana na bavljenje zračnim jedriličarstvom.
[2] O razlozima prekida može se nagađati; možda je autor, kao vojnik, prebačen u neku jedinicu gdje nije imao mogućnosti za crtanje, možda je svemu kumovalo tada još aktualno neraspoloženje prema stripu uopće – itd…
[3] Prema svjedočenju W. Neugebauera suradnja je stimulirana relativno visokim honorarima, dok se suradnicima iz vojničkih redova uz to zacijelo pružala mogućnost da se crtanjem oslobode nekih obaveza u jedinici.
[4] U građanskom životu Koželj je bio poznati nogometaš zagrebačkog Željezničara, poslije rata preimenovanog u Lokomotivu.
[5] Iako zauzet vođenjem Zabavnika, Walter je – kao vrlo produktivan i brz u radu nalazio vremena za suradnju u spomenutom vojničkom listu. Po svjedočenju M. Čuklija (također vanjskog suradnika Borca – Der Kämpfera), često je koristio stanku za vrijeme prijeloma Zabavnika u tiskari, da bi navratio u susjednu redakciju Borca i nacrtao dogovoreni prilog.