Ograničen prostor strip je našao i u sva četiri humoristička lista pokrenuta u Zagrebu za četverogodišnjeg postojanja NDH. Riječ je o stripovima pretežno kratke forme, šaljiva sadržaja i karikaturalne stilizacije.
Humoristički tjednik Satyricus, izdavača i urednika Milivoja Kerna Mačkovića, pokrenut još 1939, redovito je izlazio do travnja 1941, da bi nakon kraćeg prekida izazvanog aprilskim ratom i promjenom režima nastavio izlaziti u svibnju iste godine. Nova se vlast benevolentno ponijela prema izdanju koje je u prethodnom razdoblju otvoreno izražavalo fašističke tendencije. Živopisna izgleda, tiskan u dvije boje u velikom novinskom formatu, Satyricus je izlazio do kraja 1941. Isti izdavač i urednik početkom 1943. pokreće Satyricusovu humorističku knjižnicu, časopis malog (“džepnog“) formata koji je izlazio dvaput mjesečno. Prešavši sredinom 1944. na nešto veći format, časopis je izlazio do potkraj rata.
Braća Valić, koji su do početka rata izdavali Nove Koprive, u kolovozu 1941. pokreću Bič, koji je s podnaslovom “hrvatski šaljivi i zabavni tjednik” tiskan u velikom formatu. Naredne godine list mijenja naziv u Šilo. Iako pokrenut od privatnih izdavača, tjednik ubrzo postaje državnim vlasništvom (kao izdavač najprije je potpisan Hrvatski državni tiskarski zavod, poslije Ustaški nakladni zavod). Tijekom izlaženja Šilo je promijenilo nekoliko urednika. Posljednji broj izašao je u travnju 1945.
U lipnju 1943. Novinarska naklada (ustanova u vlasništvu Hrvatskog novinarskog društva) pokreće tjednik Vrabac koji prve godine izlazi u malom, a potom prelazi na veliki novinski format i zadržava ga do kraja izlaženja u proljeće 1945. List je sve vrijeme uređivao poznati humorist Josip Blažina – Jožčenko.
Ni jedno od spomenutih izdanja nije se približilo kvaliteti nekadašnjih Kopriva, ponajmanje vrijednošću svojih karikatura. Iako je urednicima uspjelo nakratko privući neke afirmirane karikaturiste (npr. Ivu Režeka, Franju Maixnera, Waltera Neugebauera), dobar dio likovnih priloga prenosili su iz stranih humorističkih listova (uglavnom talijanskih i njemačkih), dok su glavninu domaće proizvodnje činili radovi amaterske vrijednosti. Crtači su uglavnom proizvodili takozvane ilustrirane viceve, lišene suštinske vrijednosti dobre karikature – organičkog jedinstva crteža i tekstovne dosjetke.
Skromna razina karikature i tekstovnih priloga ukazuje da su listovi poslovali na granici rentabiliteta, što ih je primoralo na krajnje štedljivo ponašanje. Bit će da je i to jedan od razloga što se na njihovim stranicama nije razvijao kvalitetniji strip.
Većina stripova bila je namijenjena djeci, a među odraslom publikom trebalo je zadovoljiti one koji su bili željni “čistog” humora. Dakako, bilo je neizbježno da se urednici i autori povremeno priklone zahtjevima političke promidžbe (po ondašnjem korijenskom pravopisu pisalo se “promičba”).
Kao što su prvim stranicama dominirale karikature političkog sadržaja, kojima se veličala vojna sila zemalja fašističke osovine, rugalo se Churchillu, Rooseveltu, Staljinu i neuspjesima saveznika u prvom razdoblju rata, poticala se mržnja prema Židovima (u skladu s proklamiranim rasnim zakonima), tako su neke od tih tema prodirale i u strip.
Ljeti 1941. karikaturist Antol objavljuje u Satyricusu nekoliko kraćih satiričkih stripova sa žalcima uperenima na čelnike savezničke koalicije. Ubrzo nakon toga počinje crtati priču u nastavcima “Hijacint i Narcisa”, s podnaslovom “španjolsko-zagorski viteško-satirički roman u stripu”. Slike je pratio opširan tekst nepotpisanog autora – s priličnom sigurnošću može se reći da je to bio sam Kern Mačković (koji se kao humorist često potpisivao pseudonimom Satyricus).
Parodiju na nekoć popularne romane o srednjovjekovnim vitezovima i uznositim damama autor je protkao brojnim asocijacijama na propast Kraljevine Jugoslavije i na odnose među susjedima u bivšoj državi. Tako se, između ostalih, u stripu pojavljuju Kraljević Marko i njegov Šarac, vila Ravijojla, ali i njemački tenkovi!
Ostali stripovi satiričke tematike (od pasice do veličine jedne table) uglavnom su komentirali teškoće svakodnevnog života (skupoću, šverc, kronično pomanjkanje mesa, prodaju razvodnjena vina i sl.). Djeci su bile namijenjene šale o njihovim zgodama, nestašlucima i podvalama. Istinski uspjelih geg-šala bilo je malo.
Likovna vrijednost stripova u spomenutim izdanjima varirala je od slučaja do slučaja, budući da su se kao autori javljali crtači različitih mogućnosti (neki bez drugih ambicija osim da pasicu ili stranicu stripa odrade kao usputni honorarni posao). Uz nekoliko nepotpisanih (i zasad neidentificiranih) crtača te prije spomenutog Antola, kao autori stripova nakratko se pojavljuju Leontije Bjelski (potpisan Belsky), Franjo Maixner, Walter Neugebauer i Ana Ljubov (svi poznati iz prijeratnog razdoblja), a uz njih Istok (osobno ime nepoznato), Vladimir Delač, Pavao Cindrić, Willy Landig i najzad Fadil Hadžić.
Hadžićevo ime, desetljećima nezaobilazno u našem kulturnom životu (pisac-humorist, komediograf, filmski redatelj, karikaturist, slikar, novinar, urednik u izdavačkim kućama) prvi se put susreće u potpisu brojnih karikatura koje je objavljivao u Vrapcu, Šilu i Satyricusovoj humorističkoj knjižnici. Potpisivao se prezimenom ili skraćenicom Haf. Velika produktivnost kojom je Hadžić nastupio može se objasniti egzistencijalnom nuždom: studentu likovne akademije koji se u Zagrebu našao kao podstanar, crtanje karikatura predstavljalo je gotovo jedini izvor prihoda (uz povremeno uređivanje dućanskih izloga). Temama iz građanskog i malograđanskog života koje je doticao karikaturom i kraćim strip-šalama, Hadžić je priključio dvije šaljive narodne priče iz Like, obrađene živopisno crtanim stripovima preko cijele stranice Vrapca (“Dane i Mane na vašaru”, “Lijek”).
Ponudu stripa Vrabac je upotpunio reprizama šaljivih zgoda Jacka Jacksona i Bimba Bambusa, koje su svojedobno (1938/39) izlazile na posljednjoj stranici Mickey stripa. Junaci W. Neugebauera i potom Kušanića ponijeli su u Vrapčevoj reprizi nova imena – Štief Robinzonec i Janko Afrikanec. (U isto vrijeme kad su reprizno i u vrlo lošoj reprodukciji objavljivani u Vrapcu, Bimbo i njegov drug – ovaj put s novim imenom Hanzek – doživjeli su blistavu renesansu na stranicama tek pokrenutog Zabavnika.)
Urednici humorističkih listova nisu prezali od objavljivanja strip-šala izrezanih iz stranih listova (npr. Vrabac je neko vrijeme, izbrisavši potpis crtača Carla Andersona, objavljivao pantomimske zgode Malog Henryja, preimenovavši ga u Pepića).
Poseban osvrt zaslužuju dva izvorna ostvarenja, svako zanimljivo na svoj način. Likovno osebujna bila je figura Brcka Kuglića, glavnog junaka stripa koji je 1944. kraće vrijeme izlazio u Šilu. Autor crteža Willy Landig[1] oblikovao je svog junaka iz samih kružnica (posluživši se nesumnjivo šestarom), dok su ostale figure i pozadina otkrivale crtača skromnih mogućnosti. Strip “Brcko Kuglić na putu oko svijeta”, objavljivan u nastavcima, obuhvatio je samo Brckove doživljaje u polarnim krajevima.
Jedan od najneobičnijih pothvata u domaćem stripu ratnog razdoblja vezan je uz Satyricusovu humorističku knjižnicu. Izdavač i urednik Kern Mačković odlučio je iskoristiti popularnost Mickeya Mousea i ostalih Disneyjevih junaka, koji su u međuvremenu, zbog ratnih okolnosti, iščezli s novinskih stranica i iz kino dvorana. Budući da je u međuvremenu vlast ublažila strogi odnos prema zabavnom tisku, dopustivši mu prešutno malo više slobode, došlo je do “angažiranja” američkih junaka stripa. Preuzevši ulogu scenarista i pisca, urednik je osmislio pustolovinu u kojoj Mickey (pogrešno pisan Micky) i njegova družba na poziv Satyricusa dolaze u Zagreb. Tu će doživjeti kojekakve zgode i nezgode. Između ostalog: odmah po dolasku strpani su u kaveze zoološkog vrta u Maksimiru; zahvaljujući Hromom Dabi, koji je u tajnosti doputovao za njima, zamalo su pali u ruke švercerima mesa koji su kravu Bjelku i konja Horacija naumili pretvoriti u kobasice; nakon propasti gostionice “K veselom patku”, u kojoj je Pajo Patak naveliko krstio vino vodom, družba biva kažnjena policijskim izgonom iz Zagreba; slijede doživljaji u sablasnom plemićkom dvorcu u Zagorju – itd.
Priča sa satiričkim natruhama koja se razvijala neujednačenim tempom, protegla se kroz više od četrdeset brojeva i u tom je razdoblju prošla kroz ruke više crtača, uglavnom neidentificiranih, dok su kao autori pojedinih nastavaka prepoznati Bjelski, Landig i kao posljednji Hadžić. Dok su u početku crtači vjerno slijedili Disneyjevu stilizaciju, precrtavajući ili doslovno kopirajući figure iz starih stripova, u daljnjim su se nastavcima prilično naglo udaljili od originala: svaki novi crtač radio je po svome, ne obazirući se na prethodnike (silom prilika, u posao je nakratko utrčala i neka nepoznata crtačka neznalica!), tako da je na kraju iz svega proizašao improvizatorski, likovno nedosljedan proizvod.
Unatoč prigovorima koji mu se mogu uputiti, strip “Mickyjeve pustolovine” zaslužuje pozornost kao preteča domaćeg “undergrounda”: koncepcijski i u realizaciji sadrži osnovne značajke buduće vrlo popularne alternativne stripovske vrste (osim “prljavih” prizora i prostačkih psovki za koje još nije bilo vrijeme).
Pokrenut 1942, Pokret je u prva dva godišta često objavljivao kratke strip-šale preuzete iz stranih listova. U nastavcima je krenula vedra pustolovna priča “Zagonetka prašume”, u kojoj su W. i N. Neugebauer svoje junake Jacka i Bimba (poznate iz Mickey stripa i Vandrokaša) poslali u potragu za Tarzanovim blagom; u skladu s političkim promjenama, Jack je preimenovan u Hansa. No, u ožujku 1943, nakon šest objavljenih nastavaka, strip je iznenada prekinut i to bez objašnjenja. (Razlozi prekida nisu poznati. Može se pretpostaviti da su taj sadržajno i likovno odličan strip autori naumili sačuvati za objavljivanje u Zabavniku, za koji je baš tada dobivena dozvola izlaženja. Doista, strip je pod novim naslovom “Tarzanovim stopama” ubrzo u cijelosti objavljen u Zabavniku.)
Nakon godinu dana u Pokretu se ponovno pojavio jedan crtani roman, zadobivši elitni prostor u bakrotisku (ostali dio lista bio je tiskan uobičajenom “olovnom” tehnikom) . Od travnja do studenoga 1943. nizali su se nastavci stripa “Crvena kuga”, nastalog na osnovi znanstveno-fantastične pripovijesti Jacka Londona o stravičnoj postapokaliptičkoj stvarnosti u godini 2450. Adaptator Londonove proze potpisao se inicijalima O. B. (te je do danas ostao nepoznat), dok crtačev potpis – Božić – prvi put nalazimo u sedmom nastavku stripa (poslije će se potpisivati Toma Božić). Posrijedi je bio pseudonim ondašnjeg studenta zagrebačke likovne akademije Alberta Kinerta. Pseudonimom je svoj rad na stripu vjerojatno htio zadržati izvan paske profesora koji su nerado gledali na prerano profesionalno angažiranje studenata.
Zahvaljujući Kinertu, strip je u Pokretu zadobio i veći prostor. Uz “Crvenu kugu”, autor je plasirao još dva stripa -”Čuvaj se senjske ruke”, po povijesnoj pripovijesti Augusta Šenoe, i “Uhode na djelu”, adaptaciju špijunskokriminalističkog romana nekog skandinavskog pisca čije ime nije navedeno. Činjenica da su Kinertovi stripovi u Pokretu bili zasnovani na književnim predlošcima te da su u popratnom tekstu ispod sličica opširno citirani izvorni literarni pasusi, navodi na zaključak da je uredništvo gledalo na strip kao na proizvod s određenom kulturnom misijom.
Kinertov crtež nije težio dopadljivosti: nemirnim, nesuzdržanim potezom autor je stvarao prizore iz kojih je bila vidljiva njegova emocionalna reakcija na literarni sadržaj. Strip po Šenoi uspio je privesti kraju, dok su “Uhode na djelu” ostale nedovršene, budući da je pri kraju rata Pokret prestao izlaziti. Iz istog razloga ostao je nezavršen komični strip u nastavcima “Kad se Jaro vraća s mora”, nepotpisanog i neutvrđenog autora (što u potonjem slučaju nije za žaljenje – budući da je riječ o neuspjelom uratku).
[1] Po sjećanju Vladimira Delača, Landig je tih godina kao vojnik Wehrmachta služio u nekoj vojnoj ustanovi u Zagrebu
Rudi Aljinović
prvi put objavljeno u 6. broju Strip revije, travanj 2011.