Ivica Bednjanec cjeloviti je autor koji se uz pisanje i crtanje stripova, bavio grafičkim dizajnom, karikaturom, ilustracijom, pisanjem humoreski i pjesama na kajkavskom, te kratko i uglazbljivanjem vlastitih pjesama. Pripada generaciji koja je odrasla na stripovima Maurovića, Neugebaura i Alexa Raymonda. Započeo je objavljivati stripove u časopisu “Humoreska”. Prvi ozbiljniji strip ponudio je kao osamnaestogodišnjak 1952. godine novoosnovanom časopisu “Petko”. Tadašnji urednik Mladen Bjažić prepoznao je u Bednjancu crtački talenat i prihvatio prve tri table povijesnog stripa “Stanoje Goranin” koje su objavljene u tri nastavaka. Osvojena Prva nagrada 1957. za strip “Crveni se šuma” bila je značajno priznanje mladom autoru i poticaj da ustraje u stripu, što je on konačno i učinio.

Međutim, od 1958. počinje se intenzivno uz strip baviti i grafičkim dizajnom. Prednost Ivice Bednjanca u dizajnu bila je njegova crtačka sposobnost, tako da je s lakoćom opremao vlastiti dizajn: bilo da je bilo riječ o apstraktnim rješenjima, ilustracijama u kombinaciji s fotografijom ili bez nje. Jednakom je pronicljivošću pristupao svakom zadatku, koji su bili u velikom rasponu od ambalaže za žensko rublje, lijekova za suzbijanje bolesti domaćih životinja, do sredstva za čišćenje namještaja, paste za cipele, glazbenih ploča, cigareta, itd. te kataloga, memoranduma i mapa, etiketa industrijskih proizvoda, letaka, oglasa, reklama itd. Dizajn Ivice Bednjanca ulijevao je povjerenje, jednako kao što danas zadivljuju dovitljivošću i sintezom slike-riječi-poruke. Nabrajanje klijenata za koje je radio Ivica Bednjanec (Alko Ljubljana, RIZ i Iskra, Ghetaldus, Serum Zavod Kalinovica, Kemijski kombinat Chromos Katran Kutrilin, Kemijska industrija Zagreb, Tvornica Duhana Zagreb, Đuro Bermanec, Jugoton, Farmaceutska industrija Yugoslavije, Prvomajska, MTČ, Zagrebački velesajam, Pik Vrbovec, Sljeme, Zagrepčanka, Ferimport, itd.) već samo po sebi govori da je ime Ivice Bednjanca nužno vezano uz povijest hrvatskog dizajna i da u toj povijesti zauzima važno i istaknuto mjesto osobito kada je riječ o grafičkom dizajnu i vizualnoj komunikaciji u tridesetogodišnjem razdoblju hrvatskog gospodarstva (1958.-1988.). Naposljetku, 1967. godine Ivica Bednjanec je i primljen u Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti u Zagrebu kao dizajner.

Velika je i značajna suradnja Ivice Bednjanca s Dječjim časopisom “Modra Lasta” u kojem je počeo objavljivati 1967. “Lastana”, te od 1968. redovito “Osmoškolce”, a od 1972. “Genija” i “Iverku”. U tom je časopisu, koji i danas objavljuje njegove stripove ( u računalnoj doradi Darka Bednjanca) Ivica Bednjanac ilustrirao čitav niz tekstova. Tijekom trideset i više godina nastalo ih je gotovo tisuću. Ilustracije je objavljivao povremeno i u drugom tisku, poput revije “Sportske novosti”, “Večernji list”, “Smib”, “Vjesnik”. Ilustrirao je priručnik Žarka Susića “Osnove dobrog klizanja” (1981.), ZET-ov priručnik o ponašanju u prometu (1990.), knjigu Tajane Sertić “Mago i zločesti gazda” (2000.), itd. No, ilustriranje knjige “Energetska kriza” Vladimira Paara (Školska knjiga, 1984.) bio je Bednjancu poseban izazov. Njezin egzistencijalno i civilizacijski važan sadržaj naveo ga je da se uzdigne iz uobičajene ilustracije, te da prijeđe u područje humorističkih i karikaturalnim komentara u kojima ozbiljne probleme izvrće u smijeh, ruga se koristoljubivom ponašanju elite, osuđuje socijalnu neosjetljivost na siromaštvo i bijedu.

Suradnja s “Kerempuhom” 1975./1976. bila je presudna za nastanak Bednjančeva humorističkog opusa. Imao je stalnu rubriku za pisanje društveno političkih komentara kroz “Kerempuhovu filozofiju o smešnom greheku” i četiri stranice za strip “Nježni”. Za razliku od Alana Forda najpopularnijeg antijunaka sedamdesetih godina, Bednjančev Nježni nije niti anti-James Bond, već nezgrapan, tramplav, neobrijan, naivan i priglup lik, kojem je zatvorska sigurnost domet. Istodobno on je anti-Petrica, čovjek koji prihvaća povremenu neslobodu u ime mira i nerada. Nježni je karikirani mentalitet zadovoljnih. On ne traži avanture nego je u njih gurnut. Izlaženje u život nosi mu kratke radosti i veliko razočarenje i opasnost na kraju, tako da spas nalazi (uvijek priveden) u svojoj mirnoj – ćeliji. Svaka epizoda u kojoj čitatelj očima Nježnog vidi “stvarnost” osuda je i ismijavanje te stvarnosti. Nimalo ne čudi da je tadašnja vlast, koja je prema Zapadu imala obvezu održavati neku vrstu demokracije malo popuštala (“Nježni” se objavljivao u njemačkom “Pardonu”), a onda ipak cenzurirala priloge koji su dotaknuli bitne probleme samog vrha. Kao što se lik “Nježnog” “Nježni” je Bednjančevo remek-djelo, ne samo kao izvrstan spoj crteža i teksta, nego kao ukupna ideja o tome da se stvori hrvatski anti-junak koji se zna uvući duboko narodu pod kožu i izgovoriti, opisati, vizualizirati stanje duha, ismijati vlastitu nacionalnu glupost i uzdignuti je na nivo vrhunske parodije. Kao što su “Simpsoni” krajem 1989. progovorili na crnohumorni način o američkom društvu tako je Nježni progovorio o hrvatskom (tada još u kontekstu jugoslavenskog). Tranformacija iz autoporteta do lica Nježnog izvedena u šest sličica na letku “Dani Ivice Bednjanca” iz 2009. najrječitije govori o tome kako je svako iskustvo Nježnog, prošireno iskustvo autora, te prividno naivni i začudni komentari vječnog robijaša plod su vrsnog promatrača, duhovitog karikaturiste i oštrog satiričara Ivice Bednjanca, koji ne samo da sluša puls naroda, nego pulsira tom mišlju.

Povijesni strip objavljivao je u natiražnijem listu ‘Dečjih novina’ iz Gornjeg Milanovca. “Započeo sam ih 1963. i kontinuirano objavljivao nerednih četiri pet godina. Dotad su Srbima ličnosti poput Matije Gubca, Nikole Šubića Zrinskog, Krste Frankopana i još neke predstavljale španska sela. No, da se razumijemo, ni ovdje u Hrvatskoj nije bolja situacija sa poznavanjem povijesti. Mnogi su mislili da je strip o herojima sa Gvozdanskog plod moje mašte, a on je autentičan 99 posto. Amerikanci su, primjerice, na temi tvrđave Alabamo napravili barem deset filmova, a mi o takvoj jednoj fantastičnoj epopeji nemamo pojma” izjavio je Bednjanec.

Ukupno od 1963. do 1974. nacrtao je 28 stripova s temom iz hrvatske povijesti i 12 iz meksičke revolucije (1963.-1968.) i 17 iz Narodno oslobodilačkog rata. (1957.-1987.) i 2 vesterna (1963. i 1974.)

Istodobno suradnji sa nakladnikom Dečje novine iz Gornjeg Milanovca, Ivica Bednjanec započeo je suradnju s nakladnikom “Školska knjiga” to jest s njihovim dječjim časopisom “Modra lasta”. U “Modroj Lasti” ostvario je svoje drugo remek-djelo, “Osmoškolci” – stripove koji su mu donijeli najveću popularnost, te kojima je napokon (od 1968.) napunio prazninu u stripu za tineđere s aktualnim temama i problemima, iznešenim na zanimljiv i uzbudljiv način. Iste godine (1972.) kada je nastao lik Genija nastao je i lik Iverke, geg strip u tri sličice koji posjeduje onaj suptilan humor koji se temelji na iskonskom ljudskom karakteru. To je ona vrsta humora (gotovo bez riječi) koji kod publike izaziva blagonaklonost. “Iverka” je u “Modroj lasti” izlazila skoro osam godina (do 1979.), i nastavila se modificirana u “Amo reviji” kao Amica (ime je dobila po reviji). U razdoblju od dvije godine (1980.-82.) izašlo je 20 naslova Amice. Nekako istodobno izlazio je tijekom 1978.-1981. u dnevniku “Vjesnik” strip “Kiko”. Objavljeno je 150 naslova ovoga stripa. Društvene aktualnosti prenesene su u strip “Kiko” kroz obiljeske probleme. Kako se društvo “treslo” i nakon 1980. smrću doživotnog predsjednika države Josipa Broza Tita i pomalo osipavalo, tako se kriza preslikava i na obitelj. U tom smislu “Kiko” je suvremeni mali Ivica, obiteljski svjedok iz legendarnog filma Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli”, koji komediografski najbolje i najtočnije, ali s blagonaklonošću prikazuje obiteljski život Zagrepčana. Lik Amice je 1986. modificiran u mlađu Duricu predškolskog uzrasta koju je preuzeo dječji časopis “Smib” i objavljuje do danas.

Durica je originalna Bednjančeva kreacija za koju je inspiraciju nalazio kod vlastite djece, a kasnije u ponašanju svoga unuka. Jer taj maleni geg strip naoko sasvim dječji, aktualizira temeljne ljudske odnose: ljubav svađu, dodvoravanje, isticanje, koristoljubivost, prijevaru, nadmudrivanje, ljubomoru, zajedništvo, grupiranja, zavođenje, ismijavanje, kažnjavanje, mirenje itd. S minimumom rekvizita u radikalno pojednostavljenom bravuroznom i krajnje sugestivnom crtežu Ivica Bednjanec je pridobio svoje gledatelje i stvorio svoje remek-djelo. Dio epizoda na temu “Male ljubavi” sabrano je u strip albumu “Durica”, koji je objavila “Školska knjiga”. Zagreb, 2003. Svaka epizoda je kratki strip-filmić u kojem grimase i imaginarni pokreti postaju dio produžene misli i prigušenog smijeha. Karakteristika stripa i jeste njegova filmičnost s jedne strane, dok s druge stoji njegova (foto) ikoničnost ili najtočnije strip je slikovno verbalna priča u kojoj naznačeni pokret sami domaštamo. Ne čudi da postoji još živa autorova želja da se Durica animira u kratke skeč-filmove. Pa kako Bednjančevi likovi stiču stalno nove i nove poklonike, a njihova je živost postignuta i računalnim koloriranjem koje radi autorov sin Darko Bednjanec, nećemo ovdje izvoditi nikakve konačne zaključke. Strip ide dalje…

Branka Hlevnjak

Ivica  Bednjanec napustio nas je u 77. godini, 15. veljače  2011. godine.