Drugi dio razgovora s autorom stripova, ilustratorom, animatorom, filmskim redateljem, piscem, profesorom filmske režije i kazališnim redateljem Milanom Trencom

Drugi dio razgovora s autorom stripova, ilustratorom, animatorom, filmskim redateljem, piscem, profesorom filmske režije i kazališnim redateljem Milanom Trencom

Kao strip-autor i ilustrator Trenc je ostvario niz skupnih i samostalnih izložbi, od prestižnih zagrebačkih preko uglednih pariških do američkih galerija. Nekadašnji učenik ŠPUD-a i diplomirani redatelj stripove je počeo objavljivati ranih 80-ih, najprije u tadašnjem omladinskom a potom u tjednom tisku. Godine 1982. počeo je redovito objavljivati tjedni strip u magazinu Danas, a godinu kasnije kreirao je svoj prvi kultni strip „Koscak“. Uslijedili su barem podjednako kultni stripovi „25 godina zida“, „Morrocco“ i „Milan Blenton“, a od 1985. pa sve do njegova gašenja bio je ilustrator magazina Start. Ranih 80-ih počinje i njegovo aktivno bavljenje animacijom, najprije kao fazera a potom i animatora, da bi u okviru animiranog filma „Utakmica“ Krešimira Zimonića realizirao jednu epizodu serijala „Milan Blenton“. Njegov ‘crtić’ „Veliki provod“ iz 1990. prikazan je na Londonskom filmskom festivalu, gdje je osvojio Nagradu kritike za najbolji animirani film, a i danas se smatra jednim od najuspjelijih ostvarenja hrvatske animacije. O svemu tome, kao i o još ponečemu iz njegova vrlo bogatog opusa, razgovaramo s duhovitim i izuzetno zanimljivim umjetnikom.    

Studirali ste grafiku i filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u klasi profesora Kreše Golika. Jedno od obilježja vaših stripova su precizni i pomno komponirani kadrovi, pa je li prema vašem mišljenju Krešo Golik u tom smislu utjecao na vaš vizualni i likovni izričaj?

Mogu reći da je Krešo Golik bio uistinu veliki umjetnik, jedan od naših najboljih redatelja, koji je oplemenio ne samo svoje, nego i filmove drugih autora s kojima je surađivao. Recimo, bio je pomoćnik redatelja Zvonimira Berkovića na „Rondu“, a Berk je također bio jedan od mojih profesora. On nam je predavao scenarij, i jednako tako izvršio je velik utjecaj na mene. Golik je bio i naš obiteljski prijatelj, tako da mi je i izvan Akademije često davao određene savjete, pa je na neki način bio i moj životni mentor. S druge strane, moram reći da je Akademija u to vrijeme bila strukturirana tako da su nas generalno vrlo malo toga konkretnog naučili. Moglo bi izgledati kao da ‘skačem’ u vlastita usta, odnosno kao da sam sebi proturječim, ali mislim da treba reći otvoreno da je to bila vrsta institucije koja nije imala ambicije da nas studente bilo što nauči. Pogotovo ako ste studirali režiju, poput mene. Dakle, mi smo svi bili prepušteni samima sebi. U snimanje svog diplomskog filma „Priča o duhu“, koji je trajao jedan sat i bio snimljen na 16 mm vrpci, tako da se u biti radilo o dugometražnom igranom filmu snimljenom u manje-više profesionalnim uvjetima, jer sam imao televizijsku ekipu, ušao sam bez da sam dotad snimio makar jedan zvučni kadar. Golik i ostali profesori na Akademiji, a posebno Ante Babaja, priželjkivali su studente koji bi studij filma upisali nakon što su diplomirali filozofiju ili književnost. Svi su pripadali staroj ili klasičnoj školi filmske režije, prema kojoj redatelj gotovo da nije ni gledao kroz oko kamere, nego su svi segmenti bili podijeljeni. Snimatelji su se brinuli za vizual, montažeri za slijed kadrova, i svi tako za nešto, a redatelj je vjerojatno samo sjedio u svom stolcu i filozofirao. Kad sam došao na filmsku akademiju, nimalo nisam bio takav tip čovjeka. Bio sam izuzetno vizualan, ‘hands-on’ tip osobe. Toliko mi je nedostajao dodir s medijem, da sam u prvim semestrima na Akademiji odlazio na Odjel montaže, gdje sam sa studentima prve godine montaže učio lijepiti piksele i sve ostalo. Zbog toga što mi je nedostajao kontakt s filmom, s filmskom slikom. Izuzetno me frustrirala situacija u kojoj bi studenti za neku filmsku vježbu dobili snimatelja koji bi se gotovo uvrijedio ako bi netko od njih pogledao kroz kameru. Rekao sam da sam bio vizualni tip, što znači da mi je u filmu slika bila jednako važna kao i priča, kao i svi ostali segmenti. Tako da na Akademiji ne samo što nisam mnogo naučio, nego mi je ona predstavljala strašan udarac u smislu nekakvog mog kreativnog razvoja. Teško sam se kasnije oporavio od studija. Ali svakako moram reći da je Golik bio divan čovjek i moj veliki prijatelj, da mi je predstavljao veliko nadahnuće. Volio sam njegove filmove, mnogo sam naučio samo gledajući ih. Ali svejedno, što se tiče nekakve filmske didaktike, na Akademiji su nas malo naučili. Barem je takav bio moj slučaj.

Vaš strip „Koscak” nastao je 1983. godine, a premijerno je objavljen u Večernjem listu godinu kasnije. U priči o privatnom detektivu Koščaku koji rješava zamršen slučaj zamjene osjeta izraženi su utjecaji i film noira i hardboileda, odnosno tvrdokuhane proze, a zbivanja se odigravaju u suncem intenzivno obasjanom gradu koji asocira na Zagreb iz nekih minulih vremena. Čime ste se vodili u kreiranju ovog stripa, njegove dojmljive scenografije i začudne atmosfere?

Mislim da je to bio moj pokušaj da objedinim dvije stvari koje su me tada najviše zanimale. S jedne strane očaranost američkom kulturom i američkim filmom, a s druge urbanim Zagrebom i okolinom u kojoj sam živio, a koja me definitivno itekako nadahnjivala. Obožavam grad Zagreb, još uvijek imam veliku želju napraviti film kojim bih na neki način odao poštovanje tom mom Zagrebu. Dakle, Zagreb, to nekakvo svjetlo i tradicija američkog filma 50-ih, zajedno su u mojim rukama bili poput gline zdrobljeni u svojevrsnu loptu koja je na kraju zaživjela kao strip „Koscak“. Ti sastojci su u suštini njegova osnova. Sjećam se, na prvoj tabli je ilustracija s Koščakom koji sjedi u sobi dok neki papiri lete prema njemu, a kroz žaluzine na prozorima u prostoriju ulazi popodnevno sunčevo svjetlo. Kad sam izradio tu prvu tablu, ona je za mene ponovo predstavljala određeno otkriće. I zbog tehnike ‘četkice za zube’, koja je stvarala neke prozirne sjene, i zbog zraka kojeg sam gotovo mogao osjetiti, i zbog toga što sam uspio stvoriti iluziju ljetnog popodneva. Bio sam mlad, i tada mi je spoznaja da takvo nešto uopće mogu napraviti predstavljala pravo otkrivenje. “Koscak“ je nastao na temelju toga, kao i nadahnuća radom velikih zagrebačkih arhitekata. Jer, nemojmo zaboraviti da sam u stripu iskoristio odnosno nacrtao zgrade glasovitog zagrebačkog arhitekta Huga Ehrlicha i još nekih velikih arhitekata, tako da sam s raznih strana ‘pokrao’ dobre uzore.

U „Koscaku” su izraženi žanrovski utjecaji noira i hardboileda, baš kao što je u stripovima „Morocco” i „Pustinjak i luda”, s pustolovinama Petera Maynea i Norda Zuckera, izražen utjecaj pustolovnog stripa, a u stripu „25 godina zida” utjecaj špijunske pustolovine. Koliko Vam je žanr u općenitom smislu bitan u stripovima, ali i ne samo u njima, nego i u animaciji i književnosti?

To je jako zgodno pitanje, jer bi se očekivalo da netko tko se toliko oslanja na žanrove bude zaljubljen u žanr. Ali ja zapravo previše ne volim ni detektivski film niti bilo koji žanr. Mislim da me u stripu najviše privlači vizualni izgled žanrovskih priča, pa tako obožavam Stevea Canyona, a Miltona Caniffa smatram vrhunskim umjetnikom koji je obilježio ne samo mene, nego i Huga Pratta i Corta Maltesea. To je autor od kojeg smo svi beskrajno mnogo naučili, istinski veliki genij. Također, i film noir kao žanr predstavlja mi uzor najviše na vizualnom planu. Da me sad upitate koji mi je najdraži film noir, zapravo vam ne bih mogao odgovoriti. Pogledao sam ih dosta, a recimo da mi je u sjećanju najviše ostala „Casablanca“ Michaela Curtiza. To mi je jako drag film, makar je pitanje pripada li strogo gledano u žanr noira? Volim „Bulevar sumraka“ Billyja Wildera, iako možda ni to nije strogi film noir. Želim reći da, koliko god mi se vizualne strane tih filmova sviđale, sadržajno mi oni ipak ne znače previše. Recimo da ih obožavam zbog tih vizualnih strana, dok me njihove ostale strane ili druge dimenzije ostavljaju pomalo hladnim.

Godine 1985. kreirali ste strip „25 godina zida”, posvećen Berlinskom zidu i nadahnut vašim boravkom u Berlinu. Možete li se prisjetiti okolnosti nastanka ovog stripa?

Taj strip je nastao u jednoj mojoj prijelaznoj fazi, nakon „Koscaka“ koji je izvanredno studiozno djelo. Možda to na prvi pogled nije svima očito, ali „Koscak“ je čitav konstruiran u 3D. Svaki kadar u tom stripu je precizno 3D arhitektonski konstruiran prostor, od namještaja preko nečije ruke koja je u prostoru do razmaka među očima i svega ostalog. Strip bi se zacijelo mogao ubaciti u neki animacijski 3D-program, jer je sve detaljno i precizno izračunato, svaki odnos, svako skraćenje… Zbog toga je i rad na njemu dugo trajao, svaki kadar sam radio otprilike jedan dan. U jednom trenutku sam se malo zasitio takvog rada, ili sam se jednostavno ulijenio, ali svakako sam želio početi raditi malo brže. S druge strane sam kroz 3D zasigurno stekao određeno samopouzdanje i povjerenje u svoje crtačke sposobnosti, tako da sam „25 godina zida“ nacrtao skicoznim stilom. U radu na tom stripu i „Milanu Blentonu“, ne sjećam se točno koji je nastao prije a koji kasnije, s kista sam prešao na pero i počeo crtati znatno slobodnije i brže. Još uvijek su ostali rasteri, kao i u „Koscaku“, međutim njih sam tada radio na taj način da bih samo označio koji dijelovi moraju biti crvene boje, pa bi to napravili u tiskari. Dakle, počeo sam raditi mnogo fluidnije i brže, i to se vidi u vizualima samog stripa. Što se tiče sadržaja, priča je proizišla iz motiva da je u ono vrijeme među mladom populacijom dosta raširena bila konzumacija ljepila. To je bilo slično konzumaciji etera, koji je bio popularan u 20-im godinama prošlog stoljeća, odnosno bila je riječ o tome da se stvarnost pod utjecajem droga pretvara u alternativnu realnost. Kad sam živio u Berlinu, nismo konzumirali ni eter ni ljepilo. Ali nekako sam kroz to iskustvo života u Berlinu, uz istodobno s druge strane temu doživljaja paralelnih stvarnosti zahvaljujući djelovanju droga, uz dodatak film noira da se zaokruži priča, dobio kombinaciju za stvaranje „25 godina zida“. Kasnije je prema njemu u Beogradu postavljena kazališna predstava koju nikad nisam pogledao, ali su mi se prijatelji iz Beograda javljali s dojmovima. Zanima me kako je to tada izgledalo.

To je zasigurno drugo obilježje koje povezuje sve ono što radim, dakle bavljenje temom alternativne stvarnosti. Osjećaj da uz ovu konkretnu stvarnost u kojoj živimo i koja predstavlja naš materijalni svijet postoji još jedna stvarnost. Dok je ona u „Koscaku“ obrađena kroz motiv da protagonist, kako ste spomenuli, s nekim drugim zamijeni osjećaje topline i hladnoće, u „25 godina zida“ junak otputuje u drugo razdoblje, pa recimo u „Noći u muzeju“ kad padne noć oživljavaju muzejski eksponati, a Petar Hektorović u filmu „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ kroz svoje snove i vizije istovremeno živi u sadašnjosti i prošlosti. Ta želja da se relativizira stvarnost i da joj se doda sloj još jednog svijeta, koji možete zvati svijetom mašte ili alternativne realnosti, definitivno je nešto što me stalno zanima i što se pojavljuje u svemu što radim. To je jedna od pokretačkih snaga onog što bih mogao nazvati svojim stilom.

Također 1985. godine kreirali ste strip „Milan Blenton”, koji se sjajno uklopio u tadašnji zagrebački kulturni i popkulturni milje. Strip ste radili u suradnji s Goranom Piršom Pirom, jednim od članova legendarne Zločeste djece s Radija 101, a upravo komični duh Zločeste djece prožima i strip. „Milan Blenton” je ubrzo dobio i svoju televizijsku adaptaciju, junaka je tumačio Davor Gobac, pa se prometnuo u pravi popkulturni fenomen.

Mislim da je jako bitno istaknuti stvarni i autorski i vremenski koncept u kojem je taj strip kreiran. „Milan Blenton“ je izvorno nastao kao radio-drama Gorana Pirša na Radiju 101, Piro je tvorac lika i od njega je sve krenulo. Budući da smo nas dvojica bili i ostali prijatelji, a ja sam u ono vrijeme morao osmisliti strip za novu sezonu u Studentskom listu, jednostavno sam mu predložio da po „Blentonu“ radim strip. Dakle, sve je krenulo od tog radio-showa, da bi poslije nastala i televizijska emisija, a ja sam napravio strip. Dao sam vizualnost liku koji je možda, zbog toga što se on i ja jednako zovemo, bio dosta primijećen i ostao zapamćen u pop-kulturi, pa na neki način i poistovjećen sa mnom. Iako je više nas stvaralo „Milana Blentona“ u različitim fazama i formama, njegov autor je svakako bio Goran Pirš.

Razgovarao Josip Grozdanić