Po knjizi Ivane Brlić-Mažuranić

Čudnovate zgode šegrta Hlapića moje sugrađanke Ivane Brlić-Mažuranić pročitao sam u ranoj dječačkoj dobi, tek što sam naučio slova. Knjigu sam pročitao u jednom dahu i nekoliko puta joj se vraćao. Jednostavnost pričanja i prividna naivnost shvaćanja prirode i ljudi, napetost radnje, s jedva primjetljivim sretnim slučajnostima i obratima, te ugodnom mjerom romantike potpuno je osvojila moju pažnju.

Vrata se širom raskriliše i otvori se sva sjajnost za onoga kome se najbolje daje uz najtežu cijenu.

Veseli grabancijaški lik Hlapića, živa slika naivne cirkuske djevojčice Gite i sve osobe ove ljupke priče – pune životne istine, dane u obliku male putne pustolovine, koju su nekada često proživljavali nesretni i buntovni šegrti, ostali su zauvijek u pamćenju.

Sažetost i jasnoća izraza Ivanina djela obogaćena je u ovoj prozi raskošnom maštom i čitajući stranicu za stranicom plamte pred očima goleme slike u najčarobnijim bojama. Upravo te slike nastale poticajem rečenica, opisa, dijaloga, slijeda događanja, podsjećale su na sjajan predložak za vizualizaciju priče. Kao ljubitelja stripa od djetinjstva mi je bilo žao što nitko nije Čudnovate zgode šegrta Hlapića prenio u taj omiljeni grafički oblik. Pogotovo
kad se podsjetimo na uspjeh talijanskog Pinokija Carla Collodija u animiranom i stripovskom obliku. Ovaj strip album je na neki način ispunjenje tih dječjih želja i snova. Svi budući naraštaji moći će uživati u stripu o šegrtu Hlapiću.

Postanak Hlapića vezan je uz moj zavičaj, uz divno vinogorje u blizini Slavonskog Broda gdje je Ivana dobila inspiraciju, od kuda je i on 1913. pošao u svijet razgaziti čizmice, a uz put je u sedam sela i sedam carevina uputio, i danas još upućuje djecu sitnu i bradatu na jedina dva načina spasa i održanja: na rad i poštenje. Mislim da je svakom djetetu, a ne bi trebalo biti zakašnjelo i odraslima, to najbolja životna uputa koju nam daruje ova priča.

Mladen Novaković