Razgovor s Krešimirom Zimonićem, crtačem strip-serijala „Nokak“ prema scenariju Rastislava Durmana, 1.dio

Razgovor s Krešimirom Zimonićem, crtačem strip-serijala „Nokak“ prema scenariju Rastislava Durmana, 1.dio

Album „Nokak” zapravo je integralno izdanje strip-serijala koji ste vi i književnik Rastislav Durman kreirali od 1979. do 1982. godine. Taj serijal objavljivan je u intervalima, sve do 1988. godine. Možete li malo detaljnije približiti okolnosti nastanka stripa, odnosno serijala „Nokak”?

Najprije smo napravili jednu epizodu naslova „Čudovište iz Čuda“, a ona je nastala na zanimljiv način, na temelju natječaja koji je raspisala novosadska izdavačka kuća Forum za svoju strip-reviju Stripoteku. Odazvalo se više crtača, koji su poslali probne table, ali nisu zadovoljili. Durmana sam upoznao još za vrijeme služenja vojnog roka, i on mi je poslao poziv za natječaj, uz napomenu da bi uredništvo Stripoteke željelo da strip bude nacrtan u stilu „Asterixa“. Odlučio sam se odazvati i nacrtao jednu tablu, a privuklo me je i to što je Stripoteka bila vrlo čitana i tiražna strip-revija. Prihvatili su tu moju tablu i pozvali me da nacrtam dulji strip, a to mi tada i nije previše odgovaralo, jer sam imao previše posla. Još uvijek sam studirao, a počeo sam raditi i na animiranom filmu, tako da sam pomalo zapustio rad na stripu. Međutim, uskoro su me obavijestili da se približava termin za tiskanje stripa, jer se Stripoteka tada pripremala nekoliko mjeseci unaprijed. Bio sam, dakle, stisnut rokovima, pa sam angažirao i kolegu Ivicu Puljka iz Osijeka, te smo zajedno nekoliko dana skicirali table, koje sam ja kasnije još nekoliko dana tuširao. Tako je „Čudovište iz Čuda“ konačno objavljeno u Stripoteci. Bilo je to vrijeme Novog kvadrata i eksperimentalnih stripova, a naš strip je bio humoristično i parodijsko djelo koje je bilo drugačije od onoga što sam inače radio. Kad je objavljen u Stripoteci, iz uredništva su mi javili da im se sviđa i da bi željeli dulju seriju. Tada je to već postao ozbiljan posao. Durman je napisao novi scenarij a ja sam počeo crtati. Nove epizode objavljivane su svakih nekoliko mjeseci, a svaka je bila duga oko 12 stranica. No zanimljivo je da je Stripoteka serijal prestala objavljivati nakon druge priče, zbog čega je čitav projekt nekoliko godina stajao u ladici. Ja sam čak prestao s crtanjem, iako je bio gotov još jedan scenarij. Ali kad se strip nije objavljivao, zapustio sam ga jer sam imao druge projekte. Nakon otprilike pet godina pozvali su me iz Večernjeg lista s pitanjem imam li neki strip, jer su počeli objavljivati više stripa. Pokazao sam im „Nokaka“, i bili su jako zadovoljni. No postavilo se pitanje želi li Durman nastaviti posao? On je bio oduševljen, ali iskrsnuo je problem zbog toga što je on imao ugovor s Forumom, jer je kuća kupila njegove scenarije. Međutim, sretna okolnost je bilo to što je bila riječ o petogodišnjem ugovoru koji je upravo isticao, pa je bilo odlično što se strip može objavljivati u Večernjaku. On je tada postizao ogromne tiraže, mislim oko 300 do 400 tisuća primjeraka. „Nokak“ je isprva objavljivan u tjednim nastavcima, za vikend, a nakon nekog vremena u dnevnim pasicama, šlajfnama. Za potrebe novog objavljivanja upisao sam novi tekst i malo ga obnovio. U Stripoteci nisu dozvoljavali da se tekst upisuje rukom, već se to radilo strojno. U Večernjaku se trebao upisati rukom, tako da je to bila i obrada teksta. Uz to sam ga skraćivao, jer je izlazio u nastavcima, pa da bude zanimljiviji, a neke stvari sam i izbacio. Od tada su već prošle silne godine, zbog čega sam nekako zanemario „Nokaka“, možda ga pomalo i zaboravio. Na izložbama ga nisam često izlagao, jer je to narativni i komercijalni strip koji likovno možda i nije toliko zanimljiv za izložbe. Ipak, ljudi su me nekoliko godina nagovarali da to objavimo, za što je trebalo napraviti rekonstrukciju. Tako da sam ga tijekom posljednje godine skenirao, docrtavao, nešto popravljao, mijenjao tekst… I vratio sve ono što smo izbacili za objavljivanje u Večernjaku. U tom smislu ovo je pravo integralno izdanje, sa svime što je nastalo tijekom rada na tom stripu. Moglo bi se reći da zbog toga ovo izdanje ima i neku povijesnu vrijednost (smijeh).

Rastislav Durman je ne samo književnik, nego da tako kažem i pravi renesansni čovjek. On je i filmski i televizijski scenarist, dramaturg, redatelj i producent, ali i novinar i prevoditelj. Kako ste se te 1979. godine pronašli gospodin Durman i vi, kako ste ‘kliknuli’?

Upoznali smo se još 1977. na odsluženju vojnog roka u Mariboru, pa smo kasnije ostali u kontaktu. Telefonski bismo se povremeno čuli, a kad smo počeli surađivati ja bih nacrtao epizodu i otputovao u Novi Sad predati je. On bi još doradio tekst, jer sam ja u pravilu nešto malo mijenjao, a često je imao i neke nove ideje. I tako je to trajalo. On je kasnije radio i s drugim crtačima, da bi se negdje sredinom 80-ih prestao baviti stripom. Kad sam mu javio da pripremamo integralno izdanje „Nokaka“, bio je oduševljen što će strip biti objavljen. Zanimanje za ovo izdanje iskazale su i knjižare u Srbiji, a mi smo se zbog rada na njemu ponovo vidjeli nakon valjda 30 godina. U međuvremenu se svašta dogodilo, država se raspala, a mi neko vrijeme nismo bili u kontaktu, osim možda povremeno preko mailova.

Integral serijala „Nokak” otvara prvi zajednički strip Durmana i vas, „Glas Olimpa” ili „Saga o glasu Olimpa”. Taj je strip nastao nešto ranije, 1977. godine, u neobičnim okolnostima dok ste dakle obojica služili vojni rok u vojarni Kadetnica u Mariboru.

Pa da. On je u to vrijeme već bio stariji vojnik, pa je iz Maribora otišao poslije otprilike dva mjeseca. Ali mi je ostavio scenarij za strip, na kojem sam počeo raditi kad bih uhvatio malo vremena i mogućnosti. Pomalo sam ga crtao, najprije kao improvizaciju a kasnije sve ozbiljnije. Budući da smo bili u kontaktu, on je nakon povratka u Novi Sad rekao da će strip ponuditi objema izdavačkim kućama u tom gradu, Dnevniku i Forumu. Uglavnom, ja sam ga dovršio i odnio ga u Novi Sad kad mi je završio vojni rok. Njemu sam dao strip „Glas Olimpa“, i zaboravio na njega. Nikad nije objavljen, i zbog toga što je bio pretjerano dug. Imao je 17 tabli, a to je bilo previše i za omladinski tisak i za strip-revije u kojima domaći autori u to vrijeme nisu dobivali toliko prostora. Možda su samo Maurovićevi i Julesovi stripovi dobivali više stranica, dok početnici ne bi dobili više od 5 ili 6, možda desetak stranica. Taj strip je jednostavno ‘nestao’. Potpuno sam zaboravio na njega, sve dok ga prije nekoliko godina u koverti nije dostavio netko iz Srbije. Netko ga je, dakle, sačuvao, iako se Durman ne sjeća kome ga je dao. Strip je zapravo zgodan, kao neki mladalački rad i nekakva naša prva suradnja. Opet sam se dvoumio hoću li ga uvrstiti u integralno izdanje „Nokaka“, ali su me kolege uspjele nagovoriti. Jer da bi bila šteta ako strip ostane neobjavljen, a kao super je. Ovo je dakle njegovo premijerno objavljivanje, kao nekakav uvod u „Nokaka“. Možda je malo predug, ali sve u svemu je zgodna satira na temu novinarstva. Možda je i to bio razlog što ga ranije nigdje nisu željeli objaviti, jer smo se Durman i ja u njemu zafrkavali na račun novinarstva. Priča govori o tome kako se inscenira ubojstvo Cezara da bi se imalo o čemu pisati. Moguće da je to bilo malo čudno u ono vrijeme, jer se nekako poklopio s Titovom smrću. Zanimljivo je da su i „Nokak“ i „Glas Olimpa“ satire, i da oba stripa jako dobro funkcioniraju i danas. Što se tiče sadržaja nimalo nisu zaostali. Crtež možda jest malo zastario, jer sam ga crtao u dobi od 20 i nešto godina, i više tako ne crtam. Sasvim sigurno je da se ljudima sviđa, i mnogi su mi još ranije rekli da im je to moj najdraži strip. Stvar je u tome što je narativan, najmanje je eksperimentalan u odnosu na sve ostalo što sam radio. Osim što je nadrealističan, odnosno što ima nadrealističkih momenata. Ljudima se sviđa otkačeni humor koji je prisutan i u tekstu i u crtežu.

Razgovarao Josip Grozdanić

Nastavak razgovora s Krešimirom Zimonićem o stripu „Nokak“ uskoro potražite na našim stranicama