Razgovor s talijanskim strip-autorom Mauriliom Milom Manarom, uz objavljivanje njegova novog stripa „Ime ruže“.
Razgovor s talijanskim strip-autorom Mauriliom Milom Manarom, uz objavljivanje njegova novog stripa „Ime ruže“.
Nakladnička kuća Bookglobe nedavno je objavila integralno izdanje strip-adaptacije glasovita romana „Ime ruže“ Umberta Eca, u scenarističkoj izvedbi i iz pera slavnog ali i kontroverznog Mila Manare. Prvi album dvodijelne prilagodbe Ecova eponimna djela Maurilio Milo Manara predstavio je tijekom jeseni 2023. godine na 29. Sa(n)jmu knjige u Istri, kada je upriličeno i nekoliko druženja s njim. Iza Manare je šest desetljeća kontinuiranog stvaralaštva tijekom kojeg je surađivao s nizom značajnih umjetnika, među ostalim i s Federicom Fellinijem, Hugom Prattom, Pedrom Almodóvarom i Alejandrom Jodorowskim. Osim što je za Sa(n)jam izradio atraktivan plakat s motivom upravo iz Fellinijeva filma „Ginger i Fred“, jedan od najpoznatijih europskih meštara stripa koji je među čitateljima odavno stekao kultni status tijekom trajanja festivala u prekrasnom ambijentu pulskog muzejsko-galerijskog prostora Sveta srca otvorio je izložbu svojih radova naslovljenu „Milo Manara: Između stripa, literature i filma“. Razgovor koji slijedi nastao je tijekom spomenutih druženja na Sa(n)jmu, među ostalim i na medijskoj konferenciji te na tradicionalnom Doručku s autorom u kavani Mozart Doma hrvatskih branitelja.
Za početak, Manari je postavljeno pitanje koliko se strip kao medij i kao umjetnost promijenio od vremena kad je on počeo stvarati do danas? Koliko se promijenio doživljaj stripa kao umjetnosti i njegov status u umjetničkom svijetu. Koliko je strip atraktivan djeci i mladima u današnjem svijetu, u kojem dominiraju internet, društvene mreže i drugačiji oblici izražavanja?
Ja sam svjedok toga koliko se strip promijenio tijekom posljednjih pedeset godina, ali i toga koliko se u tom razdoblju promijenio odnos prema stripu. Dogodile su se velike promjene. Ali ne tolike za sam strip, odnosno za njegovo stvaranje i za njegovu izražajnost. Promjene se najvećim dijelom odnose na recepciju stripova i na njihov kulturni, pa i kulturološki značaj i status. Promijenili su se i načini na koje čitatelji doživljavaju stripove. Promijenile su se i teme kojima se bave autorice i autori. Primjerice, u talijanskom stripu danas prevladavaju socijalne teme. Objavljuju se stripovi u kojima su središnje teme intimne i egzistencijalne drame senzibilnih pojedinaca. Teme su i odgoj djece i odnos prema djeci, jednako kao i mladi i njihovi problemi. Autori se bave i obiteljskim pričama i dramama, stanjima u obitelji i svime onim što ta stanja može poremetiti. Ali isto tako se bave i socijalnim i klasnim razlikama u društvu.
Važna je i tema društvene inkluzivnosti, odnosno uključivanja različitih manjinskih skupina u društvo te prihvaćanja drugih i drugačijih. No još uvijek opstaje i ono što se nekad zvalo klasičnim pustolovnim stripom. To je ponajviše slučaj u francusko-belgijskom stripu, ali ni Italija u tom smislu ne stoji loše. Još uvijek dobro prolaze i autori koji preferiraju varijacije klasičnog pustolovnog stripa, ali u suvremenom kontekstu i uz drugačiji i suvremeniji pristup. Kulturni i kulturološki značaj stripa danas više nije onakav kakav je bio nekad. Mogao bih čak reći da on danas ni ne postoji. Ne znam je li pretjerano ako kažem da u današnje vrijeme autori kao da objavljuju jedni za druge. Mi se manje-više svi poznajemo, poštujemo se i jedni druge pratimo u onome što radimo. Ali to je zapravo zatvoreni krug, i kao da stripove stvaramo jedni za druge. Izvan tog zatvorenog kruga mogu proći samo stripovi za djecu, odnosno manje zahtjevna djela koja nisu osobito ambiciozna. Važan je i širi društveni kontekst u kojem danas nastaju stripovi. Sva europska društva, pa tako i talijansko, sve su više multietnička i multireligijska. Tako da u radu morate neprestano paziti da ne povrijedite nečije vjerske ili neke druge osjećaje. Tako da je pri stvaranju sve izraženija i autocenzura, ono što bih nazvao samoograničenjem u radu na stripovima. Sve se to može podvesti pod zajednički pojam političke korektnosti, jer svi moramo težiti tome da stripovi budu potpuno politički korektni.
Manara je rođen u južnom Tirolu u Dolomitima, potječe iz skromne radničke obitelji, a u kulturološkom smislu oblikovala ga je Verona. Već u dobi od 12 godina počeo je kao slikar panela raditi zajedno sa svojom braćom. Studirao je arhitekturu u Veneciji, i već tijekom studija pristupio je posebnoj generaciji talijanskih slikara. Bila je to generacija likovnih umjetnika koja je odlučila ustati protiv tradicije figurativnog slikarstva, a Manara je na jednoj poznatoj slici sebe naslikao kao osobu koja nogom udara kravu.
Studij arhitekture nikad nisam završio. Dijelom i zbog toga što je došla 1968. godina, a s njom i pokret koji nije trajao samo tu godinu, nego i dosta dulje. To je bio zapravo globalni protest protiv svega, pa smo tako protestirali i protiv Venecijanskog bijenala. Zbog čega? Znate kako je, mladi ljudi, bunt i radikalizam. Mladi ne pristaju na polovične odluke. Ili su svim srcem za nešto, ili su potpuno protiv nečeg. Tako smo zapravo protestirali protiv dominantne nacionalne umjetnosti, protiv umjetnosti koju je zagovarala vlast. Zvali smo je ‘umjetnost gazdi’, odnosno ‘l´arte di padroni’. Smatrali smo da je figurativna umjetnost izgubila bilo kakav dodir sa stvarnošću. Tada smo držali da ono što se izlagalo u Veneciji nije imalo nikakve veze sa stvarnim životom. Na Bijenalu sam prvi put bio 1964. godine, i već tada su izlagali umjetnici koji su njegovali posebni i drugačiji stil. Ali tada nisam bio toliko radikalan u svojim stavovima o umjetnosti koju su stvarali. Kao slikar sam i sam stvarao i figurativna i apstraktna djela. Kad sam počeo analizirati vlastiti umjetnički izraz, zaključio sam da u njemu nema socijalnih elemenata, da socijalne komponente u mojim djelima praktički uopće nisu zastupljene. Figurativna umjetnost stoljećima je imala određene funkcije. Ili je to bila puka dekoracija, ili su bili portreti, ili se njome vršilo indoktrinaciju neke vrste. Mi smo se tada zapitali koliko figurativna umjetnost utječe na naše živote, i zaključili smo da ne utječe nimalo. U to vrijeme većinom su je nadomjestile televizija, kino i drugi oblici umjetnosti i izražavanja. Nakon što sam dakle o svemu dobro promislio, zaključio sam da bi za mene upravo strip možda mogao biti najbolji izbor. A zbog čega sam na slici sebe prikazao kako udaram kravu? Smisao tog motiva ponajviše je bio na simboličkoj razini. Ta krava je simbolizirala figurativnu umjetnost, i ja sam udarajući nju zapravo udarao figurativnu umjetnost. Na taj način sam je simbolički odbacio, udaljio sam se od nje.
Kakvo je Manarino iskustvo s političkom korektnošću? Koliko je ona utjecala na njegov rad i kako općenito utječe na strip scenu? U kojoj mjeri se današnji pritisci na njega s obzirom na političku korektnost razlikuju od pritisaka kojima je bio izložen prije nekoliko desetljeća, kad su mu stripovi proglašavani nemoralnim i neprihvatljivim?
Politička korektnost razmjerno malo utječe na mene kao crtača, a mnogo više na scenariste, odnosno na autore priča. Politička korektnost je mene ograničila u smislu slobode izražavanja, u tome koliko smijem biti eksplicitan u erotskim crtežima i koliko daleko smijem ići. Ja život, ili razdoblja odnosno faze u životu, volim uspoređivati s godišnjim dobima. Svako godišnje doba daje neke svoje plodove. Imam 80 godina i mogu reći da sam u zimi svog života. Možete me usporediti sa suhim voćem ili s kestenima, što su plodovi u kojima uživamo zimi. S obzirom na svoju visoku dob, neka vrsta ograničenja je i prirodna i logična, jer mi više nije toliko izazovno crtati erotske stripove. Kad govorimo o izboru tema i njihovoj provokativnosti, mnogo su mi zanimljiviji slučajevi nekih mojih prijatelja. Recimo, prijateljevao sam s pokojnim Georgesom Wolinskim, francuskim karikaturistom i scenaristom stripova.
On je bio karikaturist satiričnog lista Charlie Hebdo, i ubijen je u terorističkom napadu na redakciju 7. siječnja 2015. godine. Njegove karikature su bile provokativne, i nije želio pristajati na kompromise i autocenzuru. Rekli bismo da nije želio pristati na zahtjeve za političkom korektnošću. Cijena koju je za to platio bila je najviša, njegov život. Moji kolege i ja nismo izloženi prevelikim zahtjevima za političkom korektnošću, a dijelom pristajemo i na određenu vrstu autocenzure. Vrijeme je jednostavno takvo. Apsolutno sam za to da se ne smije ismijavati nikog tko je drugi i drugačiji u bilo kojem pogledu, boje kože, vjeroispovijesti, seksualnosti ili bilo čega drugog. Takve stvari su se osobito dopuštale u talijanskim komedijama tijekom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Tada su svi koji su bili po nečemu drugačiji prikazivani kao smiješni likovi i karikature. To se danas nipošto ne smije tolerirati, i za takve stvari nema mjesta. Osobno, ne pristajem ni na kakav oblik nametnute cenzure. Mislim da svi moramo imati potpunu i apsolutnu slobodu izražavanja. U tom smislu sam jednim dijelom protiv političke korektnosti i pravila koja ona nameće. Nepodnošljivo je da vam netko ukazuje na to što smijete čitati ili gledati, a što ne. Ali isto tako shvaćam da je određena mjera političke korektnosti potrebna, pa i nužna. Iz razloga koje sam prethodno spomenuo, da se nikoga ne napada niti vrijeđa.
Sa svojim velikim sunarodnjakom i majstorom devete umjetnosti Hugom Prattom Manara je kreirao stripove „Indijansko ljeto“ i „El Gaucho“. Kakve uspomene ga vežu uz Pratta i rad s njim?
Moja suradnja s Hugom Prattom bila je prekrasno iskustvo. Bili smo prisni prijatelji i dugo smo godina prijateljevali. U trenutku u kojem je shvatio da mu se u glavi roji veliki broj priča koje nikad neće uspjeti nacrtati, predložio mi je da ih ja nacrtam. Smjesta sam na to pristao, i izuzetno mi je drago zbog toga. Kad govorimo o stripu El Gaucho, Pratt je planirao napisati i nastavak, sljedeće poglavlje. No to se nažalost nikad nije ostvarilo. On je bio pun ideja i planova. Primjerice, kanio je nacrtati strip o mladom Keltu koji u vrijeme starog Rima dospijeva u rimsko zarobljeništvo i naposljetku postaje gladijator. Bilo je to mnogo ranije no što će Ridley Scott uopće dobiti ideju za film Gladijator. Među nama je uvijek vladalo veliko uzajamno poštovanje i povjerenje. Naš odnos je odlično funkcionirao, ne samo na prijateljskoj nego i na poslovnoj ili profesionalnoj razini. Ta dva stripa koja smo zajedno ostvarili, Indijansko ljeto i El Gaucho, mnogi smatraju mojim najboljim stripovima i remek-djelima. Predstavljalo mi je izuzetno zadovoljstvo raditi na njima. Likovi su bili toliko detaljno i slojevito razrađeni, da ih je bilo užitak crtati. Ono što mislim da je jako važno za stvaralaštvo Huga Pratta i za kakvoću njegovih stripova, on je izuzetnu pozornost posvećivao dijalozima. Često puta se moglo činiti da su ti dijalozi nepotrebni, recimo kad Corto Maltese upozna Rasputina, pa mu kaže da ima uistinu lijep kišni ogrtač. Na prvi pogled taj dijalog ničemu ne služi. Ali na drugi pogled shvatite da on ukazuje na to kakav je odnos između dvojice likova, kako oni doživljavaju jedan drugog. Kod Pratta su dijalozi često posjedovali dodatnu vrijednost, da tako kažem. Posjedovali su posebnu ljepotu i svrhu, dodavali su zasebnu dimenziju samim stripovima. Bilo je nekih detalja koji su me kod njega doslovce znali ganuti. Recimo, scenarije je često znao pisati na malim listovima papira koji nisu bili međusobno povezani. Pisao bi onako usput, u hodu. Pritom se znao potpuno zanijeti, pa je tako, dok je radio na scenariju za El Gaucha, odjednom počeo pisati na španjolskom jeziku. Rad na scenarijima i stripovima općenito za njega je bio toliko važan da ga je znao potpuno odvući, odnosno uvući ga gotovo u neki paralelni svijet. Scenarije za stripove slao mi je kao neke vrste pisama. Pa mi je u jednom od tih pisama nacrtao tikvu ili posudu u kojoj Indiosi iz Argentine i šire iz Južne Amerike drže čaj koji zovu maté. Taj čaj je vrlo jak i pije se kroz posebnu slamčicu, a Pratt mi je i nju nacrtao. Tako mi je poručivao da pripremanje i ispijanje tog čaja nacrtam na točno određen način, da bude što preciznije i vjerodostojnije. Eto koliko je bio pedantan i posvećen onome što je radio. O tome koliko je povjerenje među nama vladalo govori i to što Pratt nikad nije tražio da mu pokažem crteže koje bih napravio, pa da ih on provjeri prije slanja u tisak. Scenaristi to u pravilu uvijek rade, i to je nešto sasvim razumljivo. No on je i u tom smislu posjedovao izuzetan senzibilitet, tako da je rad s njim u svakom smislu bio prekrasno iskustvo. On je nažalost otišao u jednu drugu pustolovinu, i naša suradnja se svela na ta dva stripa.
Razgovarao i priredio Josip Grozdanić
Nastavak razgovora s Milom Manarom potražite na našim stranicama za tjedan dana.