Drugi dio razgovora s autorom stripova, ilustratorom i dizajnerom Krešimirom Zimonićem

Drugi dio razgovora Josipa Grozdanića s autorom stripova, ilustratorom i dizajnerom Krešimirom Zimonićem

Nakon što je bio jedan od utemeljitelja i članova glasovitog pokreta Novi kvadrat, koji je djelovao tijekom druge polovine 70-ih godina prošlog stoljeća, Krešimir Zimonić je tijekom 80-ih bio suosnivač uglednog Salona stripa u Vinkovcima, koji je vodio i kao višegodišnji umjetnički ravnatelj. U 80-ima je Zimonić utemeljio te jedno vrijeme i kao glavni urednik vodio kultni strip-magazin Patak, u kojemu je čitateljima premijerno predstavio svoj zasigurno najpopularniji strip “Zlatka”. “Zlatka” je kasnije punih 20 godina objavljivana na stranicama školskog časopisa Modra lasta, u kojem je Zimonić djelovao i kao grafički urednik. Ovaj suutemeljitelj i dugogodišnji predsjednik Hrvatskog društva autora stripa svoje je stripove i ilustracije objavljivao u brojnim u novinama i magazinima, ne samo onima specijaliziranima za strip. Od početka svog umjetničkog djelovanja Zimonić je podjednako aktivan i na polju animacije, te je osim kao autor brojnih uspjelih i nagrađivanih animiranih filmova djelovao i kao umjetnički ravnatelj Animafesta. On je vrlo ugodan i duhovit sugovornik, o čemu svjedoči i ovaj nastavak razgovora.

Godine 1984. bili ste jedan od utemeljitelja vrlo značajnog Salona stripa u Vinkovcima. Više godina ste bili i njegov umjetnički ravnatelj, pa je li vam iskustvo stečeno u Novom kvadratu bilo korisno u pokretanju Salona? Ako jest, koliko?

Od djetinjstva sam imao osjećaj da strip nije dovoljno cijenjen. Moji roditelji baš i nisu voljeli strip. Mama još kako-tako, ali ‘stari’ je smatrao da je to šund, čak mi je stripove bacao u smeće. Imao sam nekakvu unutarnju potrebu i za dokazivanjem da je strip umjetnost i da je vrijedan. Tako da sam odlučio iskoristiti priliku kad mi se pružila. U prvoj polovici 80-ih u Vinkovcima je održana izložba mojih radova, i tada su mi ponudili da sličnu izložbu priredim svake godine. Umjesto toga, napravio sam koncept Salona stripa kao neke vrste festivala. Uzor mi je u biti bio Animafest, s glavnom idejom da organiziramo različite izložbe, ali i promocije knjiga, albuma itd., kao i da imamo nagrade za najbolje autore u periodu od godinu dana. To je odlika svih festivala, barem filmskih, a stripovskih baš i ne. Bilo je nevjerojatno da je to prihvaćeno, da se uspjelo progurati u sklopu Vinkovačkih jeseni. Naišlo je na odjek u čitavoj tadašnjoj državi, i postao je tradicionalan, barem neko vrijeme. Međutim, već je tada bilo kasno. Recimo, sjećam se kad su članovi žirija raspravljali o nagradama, Novom kvadratu nisu željeli dati nagradu jer su smatrali da je to već tada bila stara stvar. To je bilo razdoblje u kojem se domaći strip na neki način ponovo vratio na scenu. Takva situacija nije trajala dugo, jer se Jugoslavija počela raspadati krajem 80-ih godina, a prethodno je na tržištu počela propadati većina strip-revija. Tako da je to bio možda posljednji trenutak da se napravi nešto takvo, da se na Salonu okupe svi autori i da iziđu u javnost. Medijski odjek Salona je bio prilično velik i vrlo značajan, jer su svi mediji o njemu izvještavali kao o kulturnoj manifestaciji, a ne kao o nečem marginalnom i što je namijenjeno samo fanovima. Dakle, ne kao o nečemu amaterskom, već je strip tada u javnost ušao na velika vrata kao legitimni kulturni segment.

Salon je u tom razdoblju, odnosno u 80-ima, s jedne strane istican kao svojevrsna smotra tada jugoslavenskog stvaralaštva i izdavaštva, a s druge kao poligon koji je bio važan za afirmaciju strip-autora, svakako i mladih. Koliko je Salon prema vašem mišljenju tada bio bitan, i kakvim ga vidite danas?

Svi se slažu da je bio bitan. Obnovili smo ga 1992. godine, za vrijeme Domovinskog rata, naravno u okviru Hrvatske, dok su Vinkovci bili pod opsadom i uzbunama. Održao se sve do 2012., dakle i u 21. stoljeću. Budući da je to bila jedina manifestacija te vrste, prilično su važni i katalozi koje smo pripremali za svaki Salon. Oni danas funkcioniraju i kao slika tih vremena i svih autora, kao i svih izdanja i teorijskih tekstova. Tako da se mogu čitati i kao nekakva mala povijest stripa na ovom području.

U svibnju 1986. godine objavljen je prvi broj strip-magazina Patak, u kojem ste vi ne samo objavljivali stripove i bili glavni urednik, nego ste zajedno s dizajnerom Vjekoslavom Ivezićem bili i grafički urednik. Kako je nastao Patak, i može li se reći da mu je ‘vjetar u jedra’ dao uspjeh Salona stripa?

Pokrenuli su ga dečki iz tadašnje Slavonske Požege, danas Požege. Oni su djelovali kao klub novinara iz tog grada, pa kad su jednom bili kod mene, vidjeli su kataloge za Salon stripa. Zaključili su da se, ako je takvu vrijednu stvar bilo moguće organizirati u Vinkovcima, i u Požegi može pokrenuti strip-magazin. Tako da su oni zapravo kreirali Patak, a Vjeko i ja smo im pomogli oko prvog broja. Ja sam prikupio stripove i napravio naslovnicu, a Vjeko je izradio logotip. Magazin se počeo prodavati na svim kioscima, i prvi broj se prodao dosta dobro, osobito za takvu vrstu ‘underground’ lista. Zbog toga smo se od drugog broja odlučili ozbiljnije prihvatiti posla. Od tog broja sam postao urednik, a tek kasnije i glavni urednik, nakon što su se dečki iz Požege povukli. Patak je na neki način bilo ostvarenje onog što nismo uspjeli postići kao Novi kvadrat. Nekako se dogodilo da smo dobili list koji je bio usmjeren prvenstveno domaćem stripu, te koji je objavljivao i stripove i tekstove samih autora. Dakle, nije bilo nekih urednika niti nekakve redakcije, nimalo politike u svemu tome, nego samo ono što su ljudi sami željeli nacrtati, napisati i objaviti. Tako da je magazin na određeni način postao i glasilo Društva autora stripa, koje smo također osnovali sredinom 80-ih, ‘84. ili ‘85. godine. Zbog ondašnje hiperinflacije Patak nije ostvarivao nikakvu zaradu, ‘pokrio’ bi se toliko da bi novac bio dostatan tek za tiskanje novog broja. Mi smo kao autori odlučili taj novac donirati, i postali smo suiuzdavač, kao Društvo autora stripa, a Patak je bio naše glasilo. U onom vremenu bio je itekako važan. U njemu su objavljivali neki od naših najvećih autora, od tada još uvijek izuzetno aktivnog Julesa Radilovića do mladih autora, recimo Gorana Parlova, Danijela Žeželja i danas nažalost pokojnog Edvina Biukovića, koji se prvi probio u SAD-u. Parlov i Žeželj su već odavno afirmirani, rade za izdavačke kuće i agencije u Europi i čitavom svijetu. Upravo zbog objavljivanja stripova mladih autora kakvi su bili oni, Patak je bio itekako bitan kao veliki stimulans novim autorima u vremenu dok su drugi strip-magazini propadali.

Izričaji tih tada mladih autorica i autora u ono vrijeme često su se opisivali pridjevima ‘osebujan’ i ‘nekonvencionalan’. Pored Helene Klakočar i danas također nažalost pokojne Magde Dulčić, u magazinu su stripove objavljivali i Milan Trenc, Željko Lordanić, Stanko Bešlić, Milan Tomas i ostali. Možda posebno mjesto među njima pripadalo je već tada, a svakako i danas kultnom Dubravku Matakoviću. Patak je, dakle, bio itekako značajan za razvoj ne samo tadašnje, nego i današnje strip-scene.

Da, uistinu je bio značajan i svima drag. Nije donosio zaradu, ali nam je svima bio jako važan, pogotovo u razdoblju s kraja 80-ih i početka 90-ih, kad se stvarala nova država. Predstavljao je mjesto na kojem smo svi bili okupljeni i javno djelovali, a da nitko nikome nije ‘držao lekcije’. Bilo je važno i to što stripovi koje smo objavljivali nisu bili rađeni po narudžbama, za tržište, nego su bili potpuno autonomni autorski radovi. Naravno, neki od autora kasnije su otišli i u komercijalu, pa rade ili su radili stripove po narudžbi za izdavačke kuće Bonelli i Marvel, ali drugi su ostali vjerni svom autorskom izričaju. I dan-danas su takvi. Recimo, Dubravko Mataković stalno radi svoj autorski strip, i vrlo je uspješan, objavljuje i na internetu. On je jedan od dokaza da se i po narudžbi, a bez nekakvog inozemnog kapitala, može ostati autor i raditi zanimljive stvari. Patak je prvi počeo objavljivati stripove autorica, na što sam jako ponosan. Ženski strip je već dugo godina fenomen koji buja i širi se nevjerojatnom brzinom. Danas je toliko mnogo autorica i kod nas i u svijetu, a Patak je bio prvi magazin u kojem su objavljeni stripovi Helene Klakoćar i Magde Dulčić, koje ste spomenuli, kao i kasnije još nekih. Četvrti broj je bio u cijelosti posvećen ženskom stripu. Sjećam se da su mi svi govorili da to ne radim, jer da se neće prodavati. Ali dogodilo se upravo suprotno, prodao se prilično dobro. To je bio prvi list posvećen ženama u stripu općenito, i autoricama i ženskim likovima. Bilo je to ako se ne varam 1986., dakle jako davno. Recimo da sam njime predvidio jedan trend. Također sam želio motivirati žene da i one rade stripove, da ne ostane ono što je Darko Macan opisao riječima “stripove crtaju dečki za dečke”. Crtaju ih i cure, i to i za cure i za dečke… (smijeh)…

Kad govorimo o ženama i ženskim temama u stripu, upravo u magazinu Patak pred čitetaljima se prvi put pojavila Zlatka. Ona je protagonistica vašeg najdugovječnijeg i, može se reći, amblematskog serijala. Riječ je o stripu koji izmiče užim odrednicama i bilo kakvim kalupima, jer je istovremeno i dnevnik, i poezija, i roman u poglavljima, i djelo neobične metafizičke snage. Kako je nastala, ili kako je nastajala “Zlatka”?

Nastajala je upravo kroz Patak. Magazin je izlazio svaka tri mjeseca, a ja sam odlučio za svaki broj napraviti jednu tablu šašavog stripa. Tu sam tablu zamislio kao parodiju nedjeljnih tabli američkih novinskih serijala, odnosno tjednih tabli, kako su nekad objavljivani novinski stripovi. U američkim stripovima, kao i u praktički svim stripovima, likovi izgledaju uvijek jednako i stalno su odjeveni u istu odjeću. Odlučio sam to obrnuti, pa je Zlatka u svakoj epizodi izgledala drugačije. Bila je i mlađa i starija, i plavokosa i crnokosa, i sve tako. Inicijalno je, dakle, bila parodijai i čitateljima se svidjela. Međutim, na neki način takav serijal nije imao perspektivu, jer je Patak objavljivan svaka tri mjeseca, i “Zlatka” je rijetko izlazila. Tako da sam u nekoliko godina nacrtao svega petnaestak tabli, pa sam čak namjeravao i odustati. Onda je uslijedio poziv iz školskog lista Modra lasta, s kojim sam kao ilustrator surađivao već neko vrijeme. Rekli su mi da im je zanimljiv jedan moj strip, i tako su za divno čudo počeli objavljivati te moje ‘metafizičke zafrkancije’, da ih tako nazovem. Eksperimentalno su ih objavljivali tijekom prvog polugodišta, da vide hoće li se svidjeti tinejdžerima koji čitaju Modru lastu. Pokazalo se da se to itekako sviđa ciljanoj publici, jer je bilo nešto novo i drugačije. Pitali su me jesam li sposoban nastaviti rad na serijalu, s obzirom i na novi ritam objavljivanja, svaka dva tjedna. Proučio sam čitav list, i rubriku “Pisma Lastanu”, i jednostavno me je povuklo. I tako je “Zlatka” u Modroj lasti objavljivana gotovo 20 godina, a uredništvo mi je dalo potpunu slobodu. Mogao sam birati teme i obrađivati ih kako sam želio, mogao sam čitavu tablu ostaviti bez ijedne riječi teksta, ili napisati mnogo teksta, mogao sam nacrtati puno toga, ili na tabli ostaviti svega dvije slike… Kad su se kasnije počela koristiti računala, mogao sam ubacivati i fotografije, koje je bilo jednostavno digitalno dodavati. U listu to više nisu ni doživljavali kao strip, nego kao poseban prilog. Otprilike kao dio imidža lista, “Zlatka” je uz “Lastana” postala njegov zaštitni znak, lik koji se stalno provlačio i u stripovima i na naslovnicama. Izuzetno sam zahvalan tadašnjem uredništvu koje mi je to omogućilo, a promijenilo se više urednika. Najprije je bio Jurica Pazman, pa Željka Horvat. Bez njihove potpore lako moguće da ničeg ne bi bilo, a danas mi je “Zlatka” najdraži i najzanimljiviji projekt, što se tiče stripa. Jer, protegao se kroz više od dva desetljeća, a u njemu sam razvio i razradio mnoge ideje koje sam imao i ranije, kao i one koje su dolazile kasnije. Ideje koje su bile, da tako kažem, i multimedijalne, a koje su nekako ušle u strip. Zapravo sam nastojao kao i u vrijeme Novog kvadrata, da svaka tabla stripa bude neka nova fora, da ne ponavljam iste rasporede sličica… Dobro, možda u tome nisam uspio izdržati svih 20 godina, možda sam se kasnije počeo i ponavljati… (smijeh)… Ali rad na serijalu uistinu mi je predstavljao užitak. U svemu mi je mnogo pomoglo druženje s klincima, jer sam 90-ih sudjelovao u radu niza radionica za nadarenu djecu, koje su se uglavnom održavale u Istri ili Dalmaciji. Družeći se s curicama i klincima koji su radili stripove, dobro sam znao što ih zanima i što smatraju kvalitetnim. Kad bi pohvalili nešto što sam napravio, više bih išao u tom smjeru. Mnogo ideja sam dobio slušajući i promatrajući te klince. Eto, bilo je to jako zanimljivo vrijeme, a mislim i nešto najbolje što sam u stripu napravio. Bilo je važno i to što je “Zlatka” imala veliku čitateljsku publiku. Jer, možeš napraviti nešto što je tebi, kolegama ili stručnjacima genijalno, ali ako ostane na margini, kao nekakav eksces ili umjetničko djelo koje se izlaže a ne vidi ga mnogo ljudi, to je također OK, naravno. Nešto takvo kasnije možda postane i neki kult, film, knjiga ili strip. Ali jako je lijep osjećaj da si stvorio lik koji je poznatiji od tebe, za koji ljudi znaju, a nemaju pojma tko ga je nacrtao ili napisao. To je cilj koji bi svaki strip-autor sebi trebao postaviti, da stvori lik koji je već i popularniji od njega samog.