Treći dio razgovora s autorom stripova, ilustratorom i dizajnerom Krešimirom Zimonićem

Treći dio razgovora Josipa Grozdanića s autorom stripova, animatorom, ilustratorom i dizajnerom Krešimirom Zimonićem

U zagrebačkoj galeriji Forum tijekom svibnja održala se izložba radova uglednog strip-autora, animatora i ilustratora Krešimira Zimonića. Na izložbi naslovljenoj “Vremeplov” mogao se steći uvid u presjek ne samo njegova plodnog stvaralaštva, nego i poetike, a mogli su se steći i dojmovi o njegovoj iznimnoj stvaralačkoj energiji, senzibilitetu i imaginaciji. Kako je u pratećem tekstu za izložbu napisao teoretičar stripa Midhat Ajanović Ajan, Zimonićevi stripovi potvrđuju multidimenzionalnost vremena u samom mediju, jer u u skladu s teorijom fizičara Reinharta Kosellecka u njima sinkrono opstoje prošlost, sadašnjost i budućnost. Takav sinkronicitet s multidimenzionalnim vremenima otvara se u slojevima, a prostor između kadrova stvara ne samo mogućnost za fragmentaciju, nego i svakom čitatelju pruža priliku da te slojeve povezuje na vlastite načine, ovisno o osobnim senzibilitetima i promišljanjima. Uistinu, kako ističe Ajan, Zimonićevi stripovi sjajna su potvrda da se ono poetsko slikom može izraziti navlas identično kao i riječima.

“Zlatka” je strip osobitog, i osobito izraženog senzibiliteta. To je uvjetno rečeno ‘ženski’ strip kreiran iz ‘muške’ perspektive, uz to obilježen specifičnim stilovima crtanja i naracije. Prvo integralno izdanje stripa, u nakladi izdavačke kuće Fibra, rasprodalo se dosta brzo, te je uslijedilo i drugo. Koliko je Zlatka kao lik odraz vaše prirode, ne samo umjetničke nego i osobne?

Ona je sigurno odraz moje prirode. Čak su mi govorili da je Zlatka moj alter-ego, što sam dosta dugo odbijao, da bih naposljetku prihvatio. Što sam drugo i mogao? Ne bi bilo pošteno reći da sam sve u stripu izmislio, ili da sam crtao nekog drugog. Zlatka je zapravo projekcija jednog ideala, na neki način moje dijete. Nisam imao biološke djece, pa sam kreirao idealnu djevojčicu kakvu bih recimo želio kao kći. Tako da ona voli ono što ja volim, kao i da ne voli ono što ni ja ne volim, jer naravno da dio sebe prenesete u lik. U njezinom stvaranju nadahnuli su me mnogi događaji, ali i jednako tako mnoge djevojke kojke sam upoznao, ili sam se družio s njima. To ne znači da smo bili u intimnim odnosima, ali znao sam citirati ono što bi mi neka djevojka rekla, ili dio pisma koje bi mi poslala, kao i neku situaciju u kojoj sam se zatekao. Ako mi se ukaže prilika, mogao bih prirediti nekakvu knjigu ili napisati tekst u kojima bih otkrio sve izvore iz kojih su mi dolazili takvi detalji. I što se tiče osoba koje su još uvijek žive, kao i što se tiče citata iz literature, filma i glazbe koji se provlače kroz cijeli serijal, a koji su me nadahnuli.

“Zlatka” je, dakle, najdulje objavljivana u školskom časopisu Modra lasta, u kojem ste jedno vrijeme bili i grafički urednik, a u kojem su nekad objavljivani i stripovi Ivice Bednjanca, kultni “Genije” i “Jasna i osmoškolci”, kao i stripovi Željka Lordanića te povremeno Julesa Radilovića, Nedeljka Dragića, Žarka Bekera i Andrije Maurovića. U novije vrijeme objavljivana je i “Borovnica” Darka Macana. Koliko je prema vašem mišljenju format školskog časopisa, osobito nekad, ali i danas, zaslužan i pogodan za afirmaciju stripa među mlađim čitateljima?

Apsolutno je pogodan i bitan. Imao sam sreću da je baš tih 90-ih godina, u vrijeme dok sam bio član uredništva i savjeta Modre laste, zahvaljujući i mojim prijedlozima u časopisu objavljivano jako mnogo stripova. Macanova “Borovnica”, koju ste spomenuli, bila je jedan od novih stripova koje smo uveli tih godina. Tada sam zvao i neke druge autore, recimo Dušana Gačića, i neke ilustratore, koji su nam radili stripove. Sasvim sigurno je to utjecalo na popularizaciju stripa. Primjerice, Irena Jukić Pranjić je jednom rekla da je, upravo čitajući u Modroj lasti te ženske likove kakvi su Zlatka, Borovnica i Jasna, shvatila da su i žene ‘pozvane’ u svijet stripa. To ju je motiviralo da i ona počne pisati i crtati stripove. Dakle, koliko god su stripovi za djecu i tinejdžere ponekad možda podcijenjeni, oni su dosta važni i utjecajni čak i za formiranje ličnosti. Ne moraju čitateljice i čitatelji postati autori i autorice stripova, ne moraju ih ni čitati kad odrastu, ali taj dio djetinjstva i odrastanja uvijek negdje ostane zabilježen. Stripova se svi rado sjećaju i u odrasloj dobi, i ako ih više ne čitaju, a neke stripovi toliko zaraze da zauvijek ostanu zarobljenici tog medija.

Možda im stripovi usade i neki novi ili drugačiji senzibilitet, ili im ga makar naznače. Jer, stripovi su objavljivani i u časopisu Smib, primjerice također Bednjančeva “Durica”, “Kljunko” Ante Zaninovića, kao i još neki.

Da, to je sigurno. Ali, listovi za djecu i mlade su tako profilirani da lako pronalaze svoju publiku, i u tom kontekstu se može reći da su komercijalni, koliko to mogu biti. S druge strane, već sam rekao da su strip-magazini s vremenom postali nekomercijalni, a još uvijek izlaze listovi koji uz strip sadrže i neke druge priloge. Tako da su oni kod nas postali mjesta na kojima i mlađi i stariji autori mogu objavljivati stripove.

Još od naslova “Kugina kuća”, po motivima iz proze Auguista Šenoe, dakle filma iz 1979. godine, koji ste realizirali sa Zlatkom Pavlinićem, polje vašeg djelovanja je i animirani film. U vašem slučaju on se pokazuje kao svojevrsni nastavak stripa drugačijim izražajnim sredstvima, ali s istom poetikom, metaforičnošću i metafizičnošću. Reklo bi se da vam animacija leži podjednako prirodno kao i strip.

Pa da. Zapravo, kao klincu i u kasnijim godinama, dok sam pohađao Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, nije mi padalo na pamet da bih se ikad mogao baviti animacijom. Tada sam je doživljavao kroz filmove Walta Disneyja, Zagrebačke škole crtanog filma i nekih drugih. Bavljenje animacijom činilo mi se nedostižnim. Ako se dobro sjećam, na drugom Animafestu 1974. godine, dok sam još išao u školu, gledao sam autorske filmove koji su dominirali na festivalu. Tu mi se javila želja da se i sam okušam u animaciji, ali trebalo je proći još nekoliko godina. Naravno, počeo sam nešto sitno animirati i u srednjoj školi, ali to je ipak ozbiljan i opsežan posao koji u ono vrijeme nisam mogao sam raditi kod kuće. Tad je još bila tehnologija filmske trake s velikim trik-stolovina, što se moglo raditi samo u Zagreb filmu. U ono vrijeme u toj kući ste morali najprije dvije-tri godine nešto volontirati, pa fazirati, kopirati i svašta nešto, da biste uopće dobili priliku raditi na nečemu svome. To me nije privlačilo, iako sam se okušao i u tome. Rad na “Kuginoj kući” sam prihvatio kao posao koji mi je ponuđen kao glavnom crtaču, jer je bila riječ o autorskom projektu. Radeći na njemu naučio sam animirati, upoznao sam i neke osnovne trikove i pomalo otkrivao kako se uopće radi animirani film. Nakon kratke stanke, tijekom koje sam se vratio stripu, odlučio sam napraviti svoj, ‘pravi’ animirani film, i ponuditi ga Zagreb filmu. To je zapravo bila priča od 20 stranica u formi stripa, koju sam nazvao “Album” jer u njoj nije bilo ni riječi teksta. Bio je to moj svojevrsni eksperiment, strip bez teksta, koji nažalost baš i nisu željeli objaviti u tadašnjim novinama. Zbog toga sam ga preradio u knjigu snimanja, i to je bio moj prvi animirani film “Album”. Mislim da je realiziran 1983. godine. Kasnije mi je ipak objavljen i strip… (smijeh)… Zbog toga što je film bio dosta uspješan, osvojio je i neke nagrade, a bio je i nominiran za Oscara. S obzirom da je to bio strip bez teksta, bilo ga je lakše pretvoriti u animirani film. No zbog prirode medija trebalo ga je preraditi, da bude drugačija naracija. Tu sam shvatio da su strip i animirani film ipak različiti mediji, i da knjiga snimanja nije automatski i dobar strip, kao što ni strip nije automatski knjiga snimanja. Mora ga se preraditi i prilagoditi, da bi bio prikladan za film. U stripu možeš imati velike slike ili male, uspravne ili polegnute kadrove, možeš mijenjati kut gledanja kad i kako hoćeš… Animacija, odnosno animirani film, je ipak nešto drugo. Oni jesu srodni, ali nisu isti. Bitno je da autori to shvate, jer oni koji ne shvate nikad neće napraviti kvalitetan animirani film. Bez obzira koliko bili dobri crtači stripova, to u radu na animiranom filmu nije dovoljno. Vrijedi i obrnuto, naravno. Ako oni koji su kvalitetni animatori počnu u stripu crtati jednolične kadrove, po uzoru na animirani film, jer se drže kontinuiteta jednog kadra i toga da se ponavljaju slike, i to završi neuspjehom. Osim ako nisu jednako nadareni i za jedno i za drugo, pa da prirodno kuže razliku. Meni je animirani film pružio jednu vrstu slobode. U ono vrijeme mi je čak bilo važno i to što sam u animaciji mogao koristi boju, jer su stripovi bili crno-bijeli. Animirani film je imao i zvuk, kao i glazbu, što mi je pružilo mogućnost da dodatno obogatim svoj izraz. Zbog svega toga me animacija toliko obuzela da sam se 80-ih možda čak i više posvetio njoj, nego stripu. Stripovima sam se vraćao u pauzama rada na animiranim filmovima, ili dok sam čekao da mi film prođe na natječaju, da ga u cijelosti pripremim, što je trajalo i po godinu ili dvije.

Vaš zasad pretposljednji animirani film “Oko” iz 2006. godine predstavlja izraženiji otklon prema eksperimentalnom filmu, a taj je otklon vrlo prirodan i skladan. U vašim stripovima od samog početka na neki način ima nešto od eksperimentalnog izričaja, što može biti manje ili više izraženo.

Da, to je tako. Ja valjda ni ne mogu drugačije. Kad bih morao raditi samo nešto po nekakvim šablonama, mislim da bi me to ‘ubilo’, ili bi barem bilo jako loše. Ne bih to mogao dobro raditi, jer mi uvijek treba neka vrsta istraživanja, nekakvog eksperimenta, nečeg novog i drugačijeg. Spomenuli ste “Oko”, jedan od nekoliko filmova koje sam radio s kolegama kao projekte kolažnog tipa. Dakle, više ljudi radi svatko svoj segment, a ja to spajam u jednu cjelinu. Jedan od takvih filmova bio je “Utakmica”, a drugi “Čakaj me”, prema pjesmi benda Lačni Franz, za koji je nekoliko ljudi crtalo svoje stvari, da bih ja naposljetku sve objedinio u cjelinu. Radeći na tim projektima dosta davno sam osjetio da imam i tu neku producentsku sklonost, da nisam samo crtač, animator i redatelj, nego i da sam sposoban angažirati druge ljude i organizirati čitavu produkciju. Tako da su mi ti filmovi predstavljali vrijedno iskustvo u producenturi, a zbog toga mi nije bilo teško biti ni umjetnički direktor Zagreb filma, niti samostalni producent na filmovima svojih kolega. Jer, upoznao sam čitav proces rada i s ljudima i s tehnologijom. Zapravo me sve to uvijek zanimalo. Mislim da sam i u stripu i u animiranom filmu prošao doslovce sve poslove koje sam mogao raditi, od šegrtovanja do šefovanja, i kao producent.

U vašem zasad posljednjem animiranom filmu “Zlatkine žute minute” iz 2013. vratili ste se Zlatki, ovaj put uz korištenje računalne animacije. Koliko računalnu animaciju smatrate praktičnom i korisnom u radu na filmu?

Danas se sve radi na računalu. Više se ne snima na filmskoj traci, često se niti ne crta na papiru, nego izravno na računalu. “Zlatkine žute minute” sam zamislio kao film koji bi bio realiziran na klasičan način. Ali kad smo počeli raditi na njemu, shvatili smo da je vrijeme jednostavno pregazilo tu staru tehnologiju. Da se neke stvari mogu mnogo jednostavnije napraviti na računalu, pa čak i da se samo tako mogu i izvesti. Takav rad pruža uistinu velike mogućnosti. Čak toliko velike da to postaje problem, jer se jedan film teoretski može raditi godinama. Stalno ga se može popravljati i dotjerivati, stalno nešto mijenjati i usavršavati. Ali ga moraš prije ili kasnije dovršiti, tako da se to ne isplati ni financijski, niti društvo dopušta takvo glancanje. To možeš raditi zas sebe, igrati se kod kuće koliko god hoćeš, ali ga moraš završiti i zbog drugih koji su uključeni u rad na njemu. Svaki film je priča za sebe, rad na njemu je avantura za sebe. Kad god bih počeo raditi na novom filmu, nikad nisam znao kako će na kraju točno izgledati. Uvijek sam dozvoljavao da sam kreativni proces traje koliko traje i rad na filmu. Zbog toga je “Zlatka…” bila zamišljena na jedan način, a realizirana na drugi. Mijenjao sam čak i scenarij, ubacivao neke nove elemente, izbacivao neke stare… Sve to me je strašno zanimalo. Radio sam s kolegama koji su vješti u radu na računalu, jer ne znam koristiti ni 2D ni 3D programe. Zbog toga sam angažirao ljude koji to poznaju i koji su spretni. Našli su načine kako ostvariti ono što bih ja zamislio. I to je svakako prekrasna stvar. Traje nešto dulje, dosta košta jer te ljude se mora platiti, a bivao sam frustriran i zbog toga što bi oni dva mjeseca programirali nešto što bih ja inače nacrtao za dva dana. Međutim, rezultat je bio zanimljiv, takav da ga se nije moglo nacrtati. Čak i 2D animacija omogućava neke stvari koje su spektakularnije, a uz to bih potrošio jako puno vremena da bih takvo nešto nacrtao. Ručno se danas možda može crtati u velikim studijima, recimo Disney može stotine ljudi natjerati na ručno crtanje, ali mi svoje male filmove nažalost ne možemo crtati tako. Nemamo ni velike timove, niti mnogo novca, pa su želje uvijek veće od mogućnosti. Ali, ako napraviš i 80 posto od onoga što si zamislio, to je već uspjeh.