Četvrti dio razgovora s autorom stripova, ilustratorom i dizajnerom Krešimirom Zimonićem

Četvrti dio razgovora Josipa Grozdanića s autorom stripova, animatorom, ilustratorom i dizajnerom Krešimirom Zimonićem

Na njegovoj autorskoj izložbi naslovljenoj “Vremeplov”, koja se tijekom svibnja a u sklopu Subversive Festivala održala u zagrebačkoj Galeriji Forum, još jednom se mogao steći sjajan uvid u stvaralaštvo Krešimira Zimonića, u njegovu izuzetnu kreativnu energiju podjednako kao i u autorski senzibilitet, poetiku i imaginaciju. Mogao se steći uvid u Zimonićevo suvereno vladanje ‘univerzalnim jezikom’, kako je u popratnom tekstu napisao teoretičar i kritičar Midhat Ajanović Ajan, jezikom koji “poništava umjetne razlike među ljudima nastale na bazi nacije, spola, generacije, vjere, jezika, rase, seksualnosti ili bilo čega drugog“, kako je zapisao Ajan. Onima koji nisu razgledali izložbu može biti žao, ali kao svojevrsna nadoknada tu je katalog izložbe koji se još uvijek može nabaviti, i na temelju kojeg se mogu steći vrlo solidni dojmovi o Zimonićevu opusu. Uostalom, o tome govori i ovaj opsežni razgovor s  njim, u kojem je potpisanom autoru otkrio mnoštvo zanimljivih stvari o svojoj ljubavi prema devetoj umjetnosti i animaciji.

Pet godina ste bili umjetnički ravnatelj Animafesta, u svjetskim razmjerima najpoznatijeg domaćeg filmskog festivala, u čijem ste Vijeću djelovali dulje od dva desetljeća. Kakvim vidite aktualno stanje u hrvatskoj animaciji? I na temelju iskustva stečenog na Animafestu, i kao autor animiranih filmova.

Stanje u domaćoj animaciji je zasigurno bolje nego ikad. Barem je moja impresija takva, jer se nikad nije radilo toliko mnogo filmova. Na Akademiji postoji i studij animacije, na kojem već i mladi studenti rade filmove. Štoviše, rade ih već i adolescenti u osnovnim, kao i tinejdžeri u srednjim školama. Tako da je produkcija ogromna, a država preko Hrvatskog audiovizualnog centra sufinancira dosta toga, što u određenoj mjeri vrijedi i za Grad Zagreb. Mislim da se ne možemo požaliti. Mnoge su se žene različitih dobi afirmirale kao autorice. Jedini je problem, ako se o tome uopće može govoriti, da više nema velikih filmova. Ne samo kod nas, nego i u čitavom svijetu. Ono što smo nekad na Animafestu otkrivali, neke fantastične autorice i autore i njihova remek-djela, epohalne filmove koji su redovito osvajali Grand Prix, toga danas više nema. Nekad su se na svakom festivalu redovito otkrivale nove poetike i trendovi, pojavilo bi se nešto spektakularno što bi zasjenilo sve drugo. Danas tehnologija omogućava da sve izgleda spektakularno, ali često fali malo duše, neke ljudskosti, ili pak humora. Nema više savršenih, genijalnih filmova kakve smo nekad redovito gledali. Takav je za ono vrijeme u domaćim okvirima bio recimo “Dnevnik” Nedeljka Dragića, a u inozemnim “Doručak na travi” Priita Pärna, ili “Bajka nad bajkama” Jurija Norštejna, koji su proglasili najboljim filmom 20. stoljeća. Danas se u najboljem slučaju snimaju filmovi koji mogu podsjetiti na takva remek-djela, ali nažalost nema epohalnih ostvarenja. Ja to doživljavam kao da smo dostigli veliku kvalitativnu razinu, ali da je ona na neki način postala normalna. S jedne strane tehnika nam omogućuje spektakularne stvari, a s druge u filmovima uvijek nešto nedostaje. To je samo moje mišljenje, da animacija više nije tako univerzalna i jaka kao što je bila nekad. Posljednjih već i 15-ak godina misam pogledao animirani film za koji bih rekao ‘wow, ovo je nešto najbolje na svijetu’…(smijeh)… A takvo se stanje logično odražava i na festivalima. Ne može se reći da su nagrađeni filmovi ujedno i najbolji, već ponajprije da je žiri odlučio nagraditi najčešće neke mlađe talente, te ih tako podržati. Ili nagrade ono što se članovima žirija svidi, dok ono što im se ne svidi jednostavno zaobiđu, makar bila riječ i o izvrsnim filmovima. Takve su i selekcijske komisije na festivalima, a Animafest se uklapa u taj prosjek. On je uz Annecy vodeći europski, pa i svjetski festival animiranog filma, ali više jednostavno nije ono što je bio. Kao što ni Annecy to više nije. Ne mogu to ni biti, jer na svijetu danas postoje doslovce stotine festivala animacije, na kojima se prijavljuju ili prikazuju tisuće filmova koji se proizvedu svake godine. Onaj tko voli animirani i tko obilazi festivale film svakako ima što gledati. Mnogo se filmova postavlja i na internetu. Ali barem meni to više nije toliko zanimljivo, kad svake godine imaš festival i gledaš dio godišnje produkcije. Nekad sam na Animafestu imao priliku pogledati uistinu najbolje od onog što je napravljeno u svijetu, a danas to više nije slučaj. Svakako, ukusi su u krajnjoj liniji različiti, što je opet dovelo do specijalizacije festivala, bili tematske ili tehničke. Na nekim festivalima prikazuju se samo 3D-filmovi, ili samo namjenski, ili dječji, ili studentski… S obzirom na brojnost produkcije teško ju je i pratiti. Čini mi se da danas ima više zanimljivih novih animiranih filmova, nego stripova. Animacija je nekad bila skup i rijedak proizvod, što je također bio razlog zbog kojeg smo se divili svakome tko je uspio napraviti film. Danas to može svatko tko ima računalo s boljim softverom, kao i malo talenta i volje. Može složiti zanimljiv, smiješan ili provokativan film, ili sve to u jednom. Ali ponavljam, više nema sjajnih remek-djela kojima bi se svi divili kao velikim filmovima.

Stripove i ilustracije objavljivali ste u brojnim novinama i magazinima, od Poleta i Studija preko spomenute Modre laste, Vjesnika i Večernjeg lista, do Stripoteke i tjednika Fokus. Reklo bi se da u tiskanim medijima, odnosno i u tisku i na portalima, barem kod nas, strip već dugo ne kotira onako dobro kao nekad, unatoč tome što su novi mediji sve više vizualni, a sve manje tekstualni.

To su također neke promjene koje nam je donijela tehnologija, pa su se promijenile i navike ljudi. Svi smo na internetu, novine se čitaju sve manje, a redakcijama se zasigurno više ne isplati naručivati stripove i ilustracije. Umjesto njih naprave neku fotomontažu ili nešto slično. Dakle. Vremena su se promijenila, a daroviti crtači uglavnom rade u segmentu računalnih igrica i na produkcijama dugometražnih filmova. Mnogi su se sa stripova i ilustracija prebacili na ‘character design’, odnosno na dizajn samih filmova. To je logično i razumljivo, jer im produkcija dugometražnih filmova omogućava razmjerno ugodan život. Međutim, mislim da to neko vrijeme ipak nije nestalo zauvijek. Mi ćemo uvijek voljeti dobre crteže ili dobre ilustracije u novinama ili knjigama, ali to više neće biti masovno kao nekad. Osim ako nas ne zadesi neka katastrofa, recimo da nas napadnu svemirci, da ostanemo bez struje i vratimo se novinama…(smijeh)… Da se vratimo šapirografiranju ili grafičkom linorezu… Tehnologija nam je omogućila korištenje fotografija, 3D-animacije koja nije rađena ručno, zapravo svega i svačega. Mene već neko vrijeme drži nostalgija, okrenut sam prošlosti i proučavam ono što je bilo do 70-ih godina prošlog stoljeća, jer mi je to nekako najzanimljivije razdoblje. U svakom slučaju, za ljude koji se žele baviti animacijom ima posla, a to je najvažnije. Koliko oni u svemu tome mogu biti sretni, bilo onim što rade ili u financijskom smislu, to je drugo pitanje i na koncu njihova osobna stvar. Ali uistinu nije problem naći posao ako te zanima crtanje ili animacija.

Dobitnik ste brojnih nagrada i priznanja, i za stripove i za animirane filmove, i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Od godišnje Nagrade Vladimir Nazor za film “Album”, i nagrade za likovnost na Animafestu za film “Leptiri”, preko nagrade za ilustraciju u Montréalu i također za film “Album” u Annecyju, do Grand Prixa na Salonu stripa u Vinkovcima, nagrade Oktavijan Hrvatskog društva filmskih kritičara na Danima hrvatskog filma za crtić “Čekaj me”, itd. Godine 2000. odlikovani ste Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, a 2019. nagradom Andrija Maurović za životno djelo na području stripa. Koliko vam znače nagrade i priznanja? Ili, koliko su vam značile nekad, a koliko danas?

Sigurno da su mi nekad značile, a i znače mi još uvijek, jer su priznanje da je to što radim dobro i da je prepoznato. Iz današnje perspektive čini mi se da je to sve bilo ‘normalno’ i zasluženo, jer nitko nije imao ništa protiv mog nagrađivanja. Jedino što od toga nije bilo osobite materijalne koristi. I u stripu i u animaciji, kao i u svakom drugom poslu koji radite, uvijek se morate iznova dokazivati. Ništa vam ne znači to što ste pobijedili na nekom uglednom festivalu, čak ni to što ste dobili nagradu ta životno djelo…(smijeh)… Jer, svaki novi posao predstavlja novi izazov i novo dokazivanje.

Kroz platformu EDIT – Comics, koje ste jedan od inicijatora i pokretača, bavite se edukacijom djece i mladih o medijskoj kulturi, s naglaskom na animirani film i strip. Prema vašem iskustvu, kako mladi danas prihvaćaju strip, ali i animirani film? Koliko im je osobito strip kao medij blizak i zanimljiv?

Mislim da je stanje danas slično onom od nekad. Znam da ljudi vole reći kako mlade u današnje vrijeme ne zanima strip, ali moje je mišljenje da to nije točno. Možda stripove ne čitaju onoliko koliko su ih čitale nekadašnje generacije, moja ili vaša. Ali oni koje strip zanima, ti ga i čitaju i žele ga raditi. Tako je bilo i kad sam ja bio klinac. Govorilo se da svi čitaju stripove, ali da ih oni ne zanimaju toliko da bi ih željeli i raditi. Kad sam počinjao crtati stripove bio sam sâm, nisam znao nikog drugog tko je želio raditi isto što i ja. Danas se preko interneta i društvenih mreža ljudi ipak mnogo jednostavnije povezuju, lakše dobivaju informacije i pronalaze druge koji imaju slične interese. Tako da, ako napravite strip-radionicu ili radionicu animiranog filma s onima koji su zainteresirani, to bude fenomenalno. Ako ih napravite s onima koje ni strip ni animacija uopće ne zanimaju, naravno da to bude problematično i bez kvalitetnih rezultata. Ali ipak, i u takvim slučajevima polaznici radionica mogu nešto naučiti, makar to neće biti vrhunski rezultati. Ali neki cilj će biti ostvaren. Kažem, stripovi se trenutačno možda manje čitaju, ali se mnogo više crtaju. To je svojevrsni paradoks, to da ih čitaju stariji ljudi, da ne kažem umirovljenici…(smijeh)… Za razliku od vremena kad sam ja bio klinac, i kad smo ih čitali moji vršnjaci i ja. Danas se to obrnulo: stripove rade klinci, a čitaju starci.

Koliko je općenito vizualna kultura važna za edukaciju djece i mladih u Hrvatskoj? Osobito danas, u vrijeme dominacije novih medija i tehnoloških novotarija.

To je stara priča o tome da nam je vizualna kultura u zapećku, da u osnovnim i srednjim školama nema dovoljno nastave likovnog odgoja, i slično. To jest točno, ali moramo imati na umu da se oni koje to zanima sami educiraju. Ja ne želim ‘plakati’ zbog toga što previše ljudi pravu kvalitetu ne razlikuje od kiča, jer tako je uvijek bilo. Ako to da si informiran i obrazovan znači da pripadaš nekoj eliti, neka tako bude i dalje. Takve stvari su uvijek podrazumijevale pripadnost eliti, da tako kažem. Onaj kojeg strip ili vizualna kultura općenito ne zanimaju, kojeg zanima recimo biznis, odnosno poslovni svijet, nogomet, glazba ili nešto četvrto, on će se baviti time i neće se nimalo opterećivati nekakvom likovnošću, niti razmišljanjem o tome što je kič a što avangarda. One koje zanimaju strip i likovnost, oni na tom polju i danas itekako ‘grizu’, kao što su ‘grizli’ uvijek. Da se razumijemo, meni je žao što u nastavi ima premalo likovnog odgoja, koji pati jer je školski program općenito preopterećen. Ali mi je isto tako drago što se učenici u osnovnim i srednjim školama mogu upoznati sa stripom i animiranim filmom. Ako ne kroz nastavu medijske kulture, odnosno ne onoliko koliko bi trebali, barem ih upoznaju na nastavi hrvatskog jezika. Jer, prije nije bilo niti toga. Tako da ne želim previše ni kritizirati, niti hvaliti. Recimo da sam neutralan. NAaravno da bi moglo biti bolje, ali što da se radi. Tako je kako je, i u tom smislu sam relativno zadovoljan.

Niz godina bili ste predsjednik Hrvatskog društva autora stripa. Ne samo zbog toga, nego i šire, kakvom vidite današnju strip-scenu u Hrvatskoj? I u segmentu autorstva, s nizom ‘jakih’ imena koja rade za inozemne izdavače od Francuske i SAD-a do Italije, i u segmentu izdavaštva, u kojem postoje dvije jake i nekoliko manjih kuća.

Svojedobno sam, u srpnju 2021. godine, bio u žiriju Supertoon festivala u Šibeniku. To je ispočetka bio festival animacije, ali su kasnije uveli i strip. Bio sam oduševljen radovima koji su bili prijavljeni na festival, odnosno onima koji su ušli u uži izbor. Sudjelovali su i autori iz drugih država, ali večinom su ipak bili iz Hrvatske. Moglo se vidjeti mnogo novih izdanja, i albuma i strip-revija, fanzina itd. Sve što sam vidio bilo je odlično. Naklade su bile male, ali takve stvari ljudi ionako ne rade zbog novca, nego zbog ljubavi i toga što im je to umjetnički izričaj. Kad smo uvažili sve okolnosti, nije nam bilo lako podijeliti nagrade, ali na kraju smo svi bili ugodno iznenađeni i kakvoćom i količinom produkcije. Nismo ni očekivali da bi određena ostvarenja kod nas mogla nastati, da postoje autorice i autori koji bi ih mogli napisati i nacrtati, a potom još i objaviti. Međutim, prevarili smo se, jer ipak su nastala i objavljena. Nažalost, to nije bila zasluga velikih izdavačkih kuća. One se ne bave domaćim stripom, a ako nešto i objave, to su reprinti nekih klasika. Malo ulažu u novu produkciju, što im se realno ne može pretjerano zamjeriti. To su ipak privatne kuće s određenim komercijalnim interesima. Tako da se uglavnom sve svodi na entuzijazam manjih izdavača i samih autora, ili pak nekih entuzijasta koji uspiju doći do nekih sredstava, od sponzora, Grada i Ministarstva kulture i medija, te izdaju albume i magazine. Pokreću se novi fanzini, izlaze i novi albumi, a iza svega najčešće stoje mali izdavači. To mi je zanimljivo i sviđa mi se, dakle nova produkcija a ne ponovna izdanja nečeg od prije 50, 60 ili koliko već godina. Naravno da i to volim, nostalgičan sam pa ću kupiti i takva izdanja koja mi se svide. Ali, recimo da 90 % reprinta ipak neću kupiti, jer ih je previše. Izdavači u takvim situacijama vode računa o profitu, autorska i izdavačka prava za stare stvari su jeftinija, i sve u tom smislu. Čim se ide u produkciju nečeg novog, mora se ipak uložiti više sredstava, što često rade sami autori i njihovi prijatelji. Meni je upravo to najzanimljivije u domaćem stripu, ta nova autorska ostvarenja. Nešto što je novo i drugačije, a ne industrijska produkcija kojoj je zarada glavni cilj. Pa ako ona izostane, onda se prestaje s izdavanjem recimo nekog serijala, i prebacuje se na neki drugi. Naša mlada autorska scena je svježa i vitalna, tu su autorice i autori s diplomama i akademskim titulama. Ponekad uz to što se bave slikarstvom i kiparstvom rade i stripove, a mene takve stvari oduševljavaju.