Prvi dio razgovora sa scenaristom i crtačem Goranom Duplančićem, o njegovom autobiografskom stripu “Vojna”

Prvi dio razgovora sa scenaristom i crtačem Goranom Duplančićem, o njegovom autobiografskom stripu “Vojna”

“Vojna” je vaše prvo samostalno izdanje kao strip-autora. Od početka rada na stripu do njegova objavljivanja proteklo je čak osam godina, jer ste ga počeli stvarati još u proljeće 2013. Što vas je nagnalo na kreiranje ovog stripa?

Nešto moram odmah pojasniti: strip nije nastajao osam godina, iako je od početka rada na njemu proteklo toliko vremena. Nacrtan je tijekom otprilike dvije godine, od 2013. do 2015. Svo ostalo vrijeme bilo je potrebno da se strip izda, budući da se s tim kasnilo. Što se tiče motivacije… Oduvijek sam volio strip, a te neke stvari koje su mi se dogodile bile su zanimljive, uzbudljive, pa čak i filmične, da tako kažem. Od prvog dana mi se činilo da bi se mogle pretočiti u nekakvu priču, ali nikako nisam uspijevao pronaći pravu motivaciju da prionem radu na stripu. Znate kako je, uvijek bi me odvukli neki drugi poslovi, a neko vrijeme nisam ni znao kako bih pristupio priči. No onda je u jednom trenutku Darko Macan iznio ideju da bi se mogla napraviti nekakva zbirka pod radnim naslovom “1991.”, sa stripovima o tome što se događalo u ono vrijeme. To me motiviralo da počnem razmišljati o kratkoj strip-priči, u kojoj bih nakon više od dvadeset godina opisao svoje doživljaje s početka Domovinskog rata. Ispočetka sam planirao da to bude strip od svega 10-ak tabli, da uistinu bude kratak, ali se naposljetku sve razvuklo u opsežan album od 260 i nešto stranica.

Strip je izvorno objavljivan na forumu sitea Stripovi.com, u određenoj interakciji s čitateljima koji su komentirali i ocjenjivali table redoslijedom njihova objavljivanja. Kako je u tom kontekstu tekao rad na stripu, u odnosu na neposredne povratne informacije tijekom njegova nastajanja?

Naravno da vam komentari koje dobivate daju motivaciju za nastavak rada, jer je ljudima sam proces nastanka stripa bio zanimljiv. Kad netko čita vaš strip istovremeno dok ga vi stvarate, to uvijek predstavlja posebnu motivaciju. S jedne strane, mislim da malo tko radi bilo što samo za sebe, ‘za ladicu’, kako se kaže, pa su komentari i mišljenja već tijekom rada svakako dobrodošla. S druge strane, kad već u radu dobijete negativnu kritiku, uvijek postoji bojazan, ili je bolje reći opasnost, da bi ti komentari i mišljenja mogli utjecati na vas. Na to u kojem ćete smjeru nastaviti priču, odnosno koja ćete rješenja izabrati. Ali ja sam odmah na početku čvrsto odlučio da se neću previše obazirati na to. Dakako, sjajno je kad ljudi čitaju vaš strip, pa makar ih bilo vrlo malo, dovoljan je i jedan čitatelj. Praktički sam već na samom početku znao kuda će čitava priča ići i kako će završiti. U tom smislu komentari nisu utjecali na samu radnju niti na moju izvedbu, ali motivacijski su mi svakako bili važni, čak značajno.

Riječ je o vašem autobiografskom stripu, u kojem opisujete ono što Vam se događalo pred kraj odsluženja vojnog roka u nekadašnjoj JNA, tijekom nekoliko dana krajem lipnja 1991. godine u vojarni Boris Kidrič u ljubljanskom predgrađu Šentvid. Koliko je zahtjevan bio rad na stripu u kontekstu njegove autobiografičnosti, u smislu nepouzdanosti sjećanja, na što i sami na početku ukazujete?

Nepouzdanost sjećanja je uvijek problem kad se radi na nečemu što se temelji na nekim stvarnim događajima, jer čovjek je uvjeren da se točno sjeća nečega, ali se pokaže da je ipak bilo drugačije. Problem je i s tim što u autobiografskim djelima, pa tako i stripovima, autori uvijek žele prikazati određene osjećaje. To kako su neke okolnosti i zbivanja na njih utjecala, a to su detalji kojih se jako dobro sjećaju. To često budu neke stvari koje su ih promijenile kao osobe, i autoru se čini da odlično zna što se točno dogodilo i kako se tada osjećao. Međutim, svi ostali detalji, od toga o kojem datumu se radilo, preko toga tko je od ostalih ljudi što i kad rekao, do recimo toga kako je izgledala okolina u kojoj se sve odigravalo, oni su fluidni u sjećanju. Kad sam planirao raditi strip, imao sam ideju opet otputovati na mjesto zbivanja i ondje sve fotografirati. Nisam se točno sjećao ni imena svih osoba oko sebe, a nisam imao ni ostalu potrebnu dokumentaciju, recimo o tome što se zbilo na određeni datum. Ispočetka sam namjeravao sve to istražiti, ali sam naposljetku shvatio da bi mi te stvari predstavljale prevelika ograničenja. Jer, morao bih zadovoljiti sve te rubne uvjete, da ih tako nazovem, a to bi me previše reduciralo u smom radu. Nakon svih tih godina svega sam se sjećao na određeni način, odnosno u određenom obliku, i jednostavno sam odlučio priču ispripovijedati na taj način i u tom obliku. To je bila forma u kojoj je sve na mene najintenzivnije djelovalo, zbog toga mi je takva i ostala u sjećanju, pa sam zaključio da ju je najbolje prenijeti upravo u onom obliku u kojem je se sjećam. Na kraju se pokazalo da priču pamtim u dosta autentičnom obliku, jer svi događaji koje sam opisao uistinu su se i odigrali. Eh sad, jesu li se odvili redoslijedom kao u mom stripu, to u suštini i nije previše bitno. Vi ih kao autor morate posložiti tako da imaju smisla i logike, jer je u stvarnosti između nekih događaja prošlo možda i nekoliko dana, zbog čega bi priča izgubila ritam. Mislim da je kod autobiografskih storija uvijek problem  održati ritam pripovijedanja, jer tijekom rada stalno u mislima i pred očima imate nekoliko slika i situacija kojih se dobro sjećate i koje želite prenijeti, ali treba ih nekako povezati, što tečnije i što efektnije. Tako da između njih ne možete ubacivati bilo što. Jasno da to mora biti nešto autentično, ali ne smije poremetiti ono čega se jasno i precizno sjećate, ono što je stvarno. Ritam je ozbiljan problem koji se može javiti u takvim situacijama, tako da vođenje priče, njezina dramaturgija i naracija, podrazumijevaju dosta umješnosti.

Vrijeme zbivanja je početak 10-dnevnog rata za samostalnost u Sloveniji, koji je trajao od 27. lipnja do 6. srpnja 1991. godine. Priča stripa počinje dva dana ranije, u zoru 25. lipnja, a čitatelje uvodite ‘in medias res’, u središte zbivanja. Protagonist, tj. vi, profilira se kroz djelovanje, kroz akciju. Zbog čega ste izabrali takav narativno-dramaturški koncept?

To je uvijek jedna vrsta igre, to da čitatelja treba razmjerno brzo i bezbolno uvesti u priču. Kako to izvesti, a da ljudima već od početka bude zanimljivo? Čitatelje ne možete dugo držati u stanju da odgađate početak ozbiljnijih zbivanja ili drame, u smislu da ih držite na čekanju dok im ne počnete pripovijedati o nečemu važnom i interesantnom. Najbolje je početi usred zbivanja, kako ste rekli ‘in medias res’, ali tada opet imate problem s tim kako sve učinkovito povezati na način da čitatelji uspiju pohvatati sve motivacijske momente, otkud je i zbog čega nešto došlo ili počelo. Ali s druge strane želite da sve odmah bude uzbudljivo i napeto, što je jedna od stvari u stripu zbog koje sam morao dobro promisliti kako posložiti priču. Zbog toga sam naposljetku izbacio neke događaje, odnosno epizode, koje sam isprva namjeravao obraditi. Zaključio sam da bi u tom slučaju čitava priča doslovce ‘popucala po šavovima’, da ne bi bila zatvorena i kompaktna cjelina.

Vrlo bitan su i vaš humorni pristup vlastitom liku, kao i ironični i autoironični diskurs, s elementima crnog humora. Humor i ironija strip čine protočnijim, dakako zabavnijim, a u određenom smislu i dinamičnijim. Koliko su Vam humor i ironija općenito važni u nekom umjetničkom djelu, podjednako u književnosti, u stripu i na filmu?

Još od ‘malih nogu’ bio sam ljubitelj realističnog stripa, odnosno realističnog pristupa. Uz to, nisam bio osobito duhovita i zabavna osoba. U načelu, događaji koje sam opisao u “Vojni” jesu jako utjecali na mene, dakle nisam ista osoba kakva sam bio prije tih događaja. Čak bih rekao da mi se pogled na sve u potpunosti promijenio nakon njih. Bilo mi je izazovno kako to prikazati u stripu. On je retrospekcija u kojoj su sve situacije, kad ih pogledate s odmakom, na neki način i komične i tragikomične. Iako su me, kako kažem, promijenile i transformirale, ipak su nekako prizemne, da ne kažem bezvezne. Ali su istovremeno i ozbiljne, tako da je zapravo najbolji način kako ih prikazati taj da im se smijem. Komični detalji pridonose duhovitosti i komunikativnosti stripa, znam da se čitatelji smiju u tim situacijama. Ali kad se prolazi kroz te neke dijelove, meni bude muka, jer znam koliko su bili transformirajući. Objektivno gledajući smiješni su i banalni, ali meni su bili itekako ozbiljni i važni. Posebni izazov predstavljalo mi je to kako čitateljima prenijeti te autentične osjećaje koje sam ja imao. Da barem u određenoj mjeri osjete kako je došlo do te moje transformacije. Sve ono što se događa u suštini je jedna vrsta pozornice, a važno je približiti to kako sam ja od ‘osobe A’ na koncu postao ‘osoba B’. Kako opisati i prenijeti čitav niz osjećaja koji me je transformirao.

Kad govorimo o humoru, on je u stripu i verbalni, tipični vojnički s međusobnim podbadanjima i šalama, ali i fizički blizak gegu. Tu je i galgen humor, humor pod vješalima, jer su i životi protagonista i ostalih likova u potencijalnoj životnoj opasnosti. No humor nije nametljiv i nije sam sebi svrhom, već je životan i prirodno izbija iz svih situacija.

To bih usporedio s jednostavnom situacijom iz svakodnevice, kad ljudi idu ulicom prema vama, i odjednom vidite kako se netko spotiče i pada. Čovjek leži na tlu, osjeća bolove, našao se u situaciji koja nije nimalo laka, ali svi oko njega se smiju. Da ih upitate zbog čega se smiju, jer njemu na tlu ništa nije ni najmanje smiješno, naprotiv, shvatili biste da vam ne mogu odgovoriti na to pitanje. To je dakle situacija u kojoj smijeh možda izvire iz toga što ljudi otkriju neki drugi sloj koji se krije ispod onog što neposredno vide, možda ih zabavlja to što su pohvatali i ta neka druga značenja, koja na površini nisu vidljiva. Naravno da u priču uvijek morate ubaciti određene komične detalje ili epizode, jer jednostavno sve ne može biti smrtno ozbiljno, budući da život općenito nije smrtno ozbiljan.

Najčešće je tragikomičan…

Da, da, najčešće je tragikomičan. I to je ono što je u njemu možda i najbolje. Kad shvatite da je tragikomičan, onda tražite te komične trenutke koji bi vam omogućili da se nasmijete. Kao da ste u tim trenucima prevarili životnu tragiku. Komedija u tragediji nas zapravo i drži na životu, i sjajno je što je tako.