Drugi dio razgovora sa scenaristom i crtačem Goranom Duplančićem, o njegovom autobiografskom stripu “Vojna”

Drugi dio razgovora sa scenaristom i crtačem Goranom Duplančićem, o njegovom autobiografskom stripu “Vojna”

Pratiteljima domaćeg stripa zacijelo je dobro poznato da je “Vojna” nastajala tijekom nepune dvije godine, od ožujka 2013. do siječnja 2015. godine, a izvorno je objavljivana na autorovoj temi na forumu sitea Stripovi.com. Ostvarenje na realizaciju kojeg je Duplog nagnalo sjećanje na dramatične dane krajem lipnja 1991. godine, kad se krajem odsluženja vojnog roka u tadašnjoj JNA kao ročnik s tipičnim vojničkim pridjevom ‘džomba’ zatekao u vojarni Boris Kidrič u ljubljanskom predgrađu Šentvid, nastajalo je u određenoj interakciji s čitateljima koji su neprekidno komentirali i ocjenjivali table redoslijedom njihova objavljivanja. Radni naslov stripa glasio je “Na mestu,… VOJNA!”, a kao takav je čitateljea izravnije i nedvosmislenije upućivao na ono što u njemu mogu očekivati. No Dupli je na koncu pametno zaključio da je estetika minimalizma koja upućuje na to da je manje uvijek više sasvim ispravna, te se odlučio za sažetiji i jezgrovitiji konačni naslov. Štoviše, kao takav on je višeznačniji od radnog naslova, jer osim što sugerira odsluženje vojnog roka, odnosno vojnu službu, još jasnije upućuje na rat, jer je posrijedi imenica koja u slovenskom jeziku označava upravo ratni sukob.

U crtežu intenzivno naginjete karikaturi i karikaturalnosti, u prikazima likova podjednako kao i u prikazima situacija u kojima se oni zatječu. Reklo bi se da su Vam karikatura i karikaturalni strip dosta bliski?

Zapravo nisu. Kao što sam ranije rekao, uvijek sam više volio realistični stil i realistični pristup. To je povezano s problemom nepouzdanosti sjećanja. Dok sam razmišljao o “Vojni”, u jednom trenutku sam pomislio da bih mogao napraviti potpuno realističan strip. Ali onda se pojavio problem da bi u tom slučaju baš sve moralo biti realistično, i pozadine i sve ostalo. U tom bih slučaju otišao u Sloveniju, fotografirao mjesta na kojima se priča odigravala, možda pronašao i imena ljudi koji su bili samnom na odsluženju vojnog roka, ili barem što više njih. Ali s druge strane, uistinu se nisam mogao precizno sjetiti kako se baš sve odigralo. Tako da bi to bila kao nekakva prevara. Čitatelj bi pomislio da ja sve prikazujem kao realistično, točno kako se zbilo, ali bi se i osjetio prevarenim, jer recimo polovica priče ne bi bila stvarna. Zbog toga sam zaključio da, ako se već sve temelji na mom sjećanju, i ako je to u suštini moja interpretacija priče, onakva kakvom bih je prenio da je nekom prepričavam, s mnogo mahanja rukama… (smijeh)… onda je i najbolje da je oblikujem nekako skicozno, onako lepršavo i jednostavno, i da bude protočna. Jer realistični crtež nije protočan. Netko si dade puno truda, crtež ima mnogo detalja, i to izgleda stvarno dobro. Ali, ako hoćete tu neku jednostavnost i protočnost, kroz više karikaturalan stil u nekoliko crta možete efektno dočarati određeni osjećaj, a kadar, odnosno slika je oslobođena bilo čega suvišnog. Radeći “Vojnu” shvatio sam da se karikaturalnim crtežom može jako dobro kontrolirati ritam u stripu. Recimo, skicozno prikažem vrlo malo u nekim kadrovima kroz koje se brzo prođe, a onda ubacim neke realistične detalje, i znam da će se čitatelji na njima instinktivno zadržati. Tako kontrolirate ritam, kad odabirete mjesta na kojima čitatelji zastaju. Kod realističnog pristupa ritam se kontrolira dijelom i time koliko se teksta stavi u oblačiće, pa se čitatelji na nekim kadrovima dulje zadržavaju. Želio sam da “Vojna” bude fluidna, i zbog toga što nije dokumentaristička, odnosno u potpunosti vjerodostojna. Međutim, s vremenom vam takav stil ‘uđe u ruku’, pa sad gotovo sve tako crtam. Nakon dvije godine jednostavno sam se navikao crtati tako… (smijeh)…

Sporedni lik dobrodušnog i uvijek gladnog ročnika Milivoja odlično funkcionira kao sidekick, kao duhovito zbunjeni i pomalo izgubljeni tip koji nekom rečenicom i reakcijom u pravilu relaksira dramatične situacije. No on se svojom prostodušnošću u nekim situacijama pokazuje i kao glas razuma i logike. Kojom ste se mišlju primarno vodili u kreiranju Milivoja?

Svi likovi u stripu, osim mene, na neki način su spojevi nekoliko ljudi. Problem mi je bila i sama inicijalna situacija u kojoj sam se našao. Tada sam zapovijedao odjeljenjem od 10 ljudi. I u stripu su desetorica likova, ali vi ih sve posebno ne primjećujete. Uočavate četvoricu koji su istaknuti i poimence, i u radnji, koji su važni za priču. Mogli biste postaviti pitanje gdje su svi ostali? Da sam ih sve uveo u priču, s tim tko je od njih što napravio ili izgovorio, mislim da bi se čitav koncept počeo raspadati. Bilo bi previše likova, priča bi se teško pratila. Zbog toga sam odlučio spojiti obilježja više ljudi, da u jednom liku obuhvatim dvojicu ili čak trojicu ljudi, i da naposljetku sve ima smisla. U tom konktekstu, lik Milivoja jest nadahnut određenim karakterističnim tipom vojnika, odnosno ročnika, kakvi su bili oko mene. To je zdravorazumski tip osobe, i točno se sjećam prema kojem stvarnom čovjeku sam ga nacrtao. Međutim, ne baš točno, ne vjerodostojno. Milivoj u stripu je nizak rastom, a taj čovjek je bio krupan i vrlo visok, možda i viši od dva metra. Tu sam osobu najviše zapamtio po osobini da mu u vojsci jednostavno nisu mogli pronaći kacigu koja bi odgovarala dimenzijama njegove glave… (smijeh)… Zbog toga Milivoj u konačnici izgleda tako kako izgleda. Ali uistinu je bio zdravorazumski tip osobe, što se kaže ‘narodni genij’ koji na sve gleda banalno, nekako pojednostavljeno, i to je zapravo dobro. Život stvarno nije toliko kompliciran. Neke situacije ga takvim čine, ali malo je potrebno da biste kao pojedinac bili sretni. Jednostavno, događaju vam se određene stvari i vi se probijate kroz njih. Milivoj je tako na koncu postao prilično zanimljiv lik, i veliki broj čitatelja mi ga je komentiralo.

Pokazao se mnogo slojevitijim no što se isprva činilo.

Da, da. Upravo zbog tog objedinjavanja osobina više ljudi u jednom liku. Kad to napravite, dobijete kao neku ‘klasu’ tih ljudi, jer imate dijelove prošlosti svih njih, onoliko koliko ih znate. Kako koristite više tih dijelova, tako lik postaje kompleksniji. Samim tim vam se stvaraju prilike za opisivanje zanimljivih momenata koji su i duhoviti, svakako.

S druge strane, od početka su razvidne i međunacionalne tenzije, dominantno u odnosu vas i Srbina Slobodana, a te tenzije dosta brzo eskaliraju. Istodobno, spomenuti Milivoj, Makedonac Milčo, Slovenac Tomaž pa i drugi Srbi poput Savića i Nebojše, su kao i vi uglavnom izgubljeni i zbunjeni.

U stvarnosti nismo bili toliko podijeljeni po ‘nacionalnom ključu’, kako se kaže. Dok sam radio strip, veliki problem predstavljalo mi je to što sam priču koja se zbivala 1991. pripovijedao 2013. godine.U takvoj situaciji bilo mi je teško izbjeći ‘naknadnu pamet’, jer sam generalno znao kako se sve odigralo i kako je završilo. Trebalo mi je neko vrijeme da se vratim u osjećaj i raspoloženje iz onog doba, u to kako je sve bilo. Kažem, nije bilo toliko nacionalnih trvenja. Jedna osoba koja je imala takve ispade, bio je praktički jedini takav u čitavom bataljunu. Nekakve nacionalne tenzije među nama nisu mogle postojati ni zbog toga što smo na početku događaja koje opisujem bili već razmjerno dugo izolirani, pa nismo imali pojma o tome što se događalo izvan vojarne. Kad sad analiziram koliko se brzo sve to odigralo, mislim da se ni veliki broj ljudi izvan vojarne nije snašao. Odjednom smo svi dospjeli iz nekakvog stanja A u stanje B, i to tijekom svega nekoliko mjeseci. Svi smo bili zbunjeni.

Stvarni kontekst u stripu jest bitan, no u fokusu je ipak suočavanje vas i vaših tada mladih vršnjaka ročnika s ratom.

To je zanimljivo, jer svi mi poslije nekih događaja uvijek imamo naknadnu pamet. Čini se neshvatljivim kako su se neke stvari dogodile, kako se nešto moglo izvesti. Kaže se da je lako naknadno voditi akademske rasprave iz naslonjača o nečemu, kad se zna što se i kako dogodilo. I to je sasvim točno. Neki čitatelj meni može lakonski postaviti pitanje recimo o tome zašto svi mi ročnici jednostavno nismo pobjegli iz vojarne? Ili kako nismo uspjeli predvidjeti da će se to dogoditi? Stvar je vrlo jednostavna: nismo imali pojma o tome što se događa, i trudili smo se preživjeti sve to. Ono što mi se čini posebno zanimljivim u “Vojni”, i što mi je predstavljalo dodatnu motivaciju u pokušaju da sve prikažem čitateljima, jest dojam da nam se ipak nije događalo nešto izuzetno opasno ili posebno teško. Shvatio sam da je sve to u nekim manje sretnim okolnostima moglo postati strašno, možda i tragično. Da je bilo koji od događaja koje sam opisao sam malo otišao u nekom drugom smjeru, moglo se dogoditi uistinu svašta. Kroz strip sam zbog toga želio pokazati i to nekakvo razumijevanje za to kako je došlo do konkretnih događaja. A da bih prikazao kako smo negdje stigli, morao sam opisati i odakle smo krenuli. Tu sam se našao na brisanom prostoru, jer sam morao razotkriti i sebe, to kakva sam osoba tada bio, kao i ljude oko sebe. Također i to u što, odnosno u kakvu sam se osobu, tijekom priče transformirao. Mislim da je to možda i ključni moment zbog kojeg je “Vojna” ljudima toliko zanimljiva. To što je strip osoban.

U priču su efektno umetnute i vaše dijelom stvarne, a dijelom kako će se pokazati i izmaštane uspomene, osobito s djevojkom koja vam se tada sviđala. Vaši snovi i mašta skladno se prepleću s glavnom pričom, pa je li bilo zahtjevno to kompozicijski i dramaturški uskladiti?

Istina, bilo je zahtjevno skladno složiti dosta tih detalja i segmenata. Znate kako je na služenju vojnog roka: naletite na svakakve tipove ljudi, i među kolegama ročnicima i među zapovjednicima, teško vam je, i zna biti svega. Osobno mi je bio posebno zanimljiv moment u kojem sam samom sebi sve što mi se događalo, i to još na početku obuke, objasnio kao nešto što nije stvarno. Dakle, sve što mi se zbivalo tijekom dana odlučio sam si protumačiti kao nestvarno, dok je stvarno bilo ono što bi uslijedilo nakon što bih navečer legao. Kraće vrijeme tijekom obuke uistinu sam uspijevao funkcionirati tako. Neki ljudi obuku nisu mogli podnijeti, neke su poslali doma, bilo je različitih situacija. U radu na stripu dobro su mi poslužili dijelovi u kojima maštam ili o nečemu razmišljam, jer sam pomoću njih uspio povezati događaje za koje sam smatrao da ih je važno prikazati i opisati.

Rekao bih da je to u nekim situacijama na određeni način pridonijelo i relaksiranju dramske tenzije.

Da, s tim što s jedne strane postoji moment uvođenja čitatelja u radnju ‘in medias res’, dok se s druge mora prikazati kako je do svega došlo. Kroz te fragmente u kojima se odigravaju neke epizode iz prošlosti, uz aktualnu radnju u sadašnjosti, vi ‘krpate’ priču tako da čitateljima dajete i one informacije koje im niste mogli dati polagano, recimo duljim uvodom, ili im objasniti didaskalijama. Morao sam smisliti kako, kad i što ubaciti, kako sve komponirati, pa su mi te epizode iz sjećanja i mašte dobro došle. Poslužile su mi i za profiliranje lika, jer bi bez tih dijelova čitava priča možda bila tek još jedna obična priča sa služenja vojnog roka.

Tu je i gotovo pa borhesovski detalj opasnosti i prijetnje koja je opredmećena u viziji vuka koji na vas vreba u različitim razdobljima dotadašnjeg života. Vuk mijenja veličinu u ovisnosti od vaše tjeskobe i straha, kao u sekvenci noćnog lutanja šumom, kad postaje divovska zvijer. Vuk i u dramskom i u metafizičkom smislu odlično funkcionira.

Slažem se. Uz to što je vuk osobito zanimljiv prvi put kad se pojavljuje, kao element tijekom sjećanja protagonista, odnosno mene. Taj vuk je zapravo moje najranije sjećanje koje imam u životu. Događaj iz djetinjstva koji opisujem je autentičan i točno prikazan, a ta slika me prati čitavog života. Ne mogu dublje ući u sjećanje od tog događaja. Odlično mi je poslužio za čitavu priču, kao bitan provodni narativni element kojim sam svoje djetinjstvo povezao s odrastanjem i kasnije s vremenom u kojem se odigrava priča stripa. Kad sam shvatio da motiv vuka mogu tako efektno iskoristiti, bilo mi je ‘wow!’. U tom trenutku sam znao da čitavu priču imam zaokruženu, zatvorenu.

U knjigu su umetnute arhivske fotografije iz onog vremena, ponajviše kadrovi iz TV-emisija i reportaža, gledanjem kojih se ročnici suočavaju sa stvarnom dimenzijom drame koje su sudionici. Jeste li imali problema s pronalaženjem arhivskih fotografija?

To mi nije predstavljalo veliki problem, jer se na YouTubeu mogu pronaći različiti dokumentarci koje korisnici stavljaju, pa se lako dođe do snimaka iz onog doba. Tako da su fotografije u stripu skinute s tih snimki, koje su najvećim dijelom u vrijeme zbivanja radnje prikazane na TV Ljubljani. Iskoristio sam screenshotove koji su mi bili prikladni za priču, a dosta vremena sam proveo razmišljajuči kako ih skladno umetnuti. Recimo, strip je na više tabli relaksiran, priča je šaljiva a crtež karikaturalan, i može se izgubiti osjećaj za to koliko je ono što čitate stvarno, a koliko izmišljeno. I tada uslijede stvarne snimke, zbog kojih se čitatelj odjednom suoči sa spoznajom da se sve uistinu i dogodilo, da je postojao istinit i vrlo dramatičan kontekst. Te snimke su mi odlično poslužile za ubacivanje, jer kad se pogleda s druge strane, to su uvijek scene koje su viđene okom kamere. Samim tim one postaju jedine autentične, za razliku od nepouzdanog sjećanja mene kao pripovjedača i protagonista. Ti su kadrovi izuzetno realistični prikazi stvarnosti.

Na neki način korištenjem tih fotografija sa stvarnošću suočavate istovremeno ne samo svoj lik, kao i likove vaših vršnjaka ročnika, nego i same čitatelje. Kroz metatekstualnost dolazite do stvarnosti koja stoji iza stripa.

Zbog toga što vi kao čitatelj pratite te likove i priču doživljavate iz konkretne perspektive, da bi u jednom trenutku bili uvučeni u drugu perspektivu. Upoznajete likove, njihove osjećaje i sve ono što im se događa, ali vam nedostaje kontekst. Nedostaje vam ono što piše recimo i na špicama filmova, padaju mi na pamet “Ratovi zvijezda”, a što vam otkriva pozadinu svega što se zbiva, nakon čega može krenuti akcija. Zbog tog uvoda stalno imate osjećaj moguće ili prijeteće opasnosti, iako se realno ništa ne događa. Meni su spomenuti screenshotovi poslužili za tu svrhu. Kad se čitatelji naviknu na naizgled ležernu i šaljivu priču o skupini vojnika koji se zafrkavaju, uslijedi suočavanje sa stvarnošću. U smislu “a u međuvremenu…”.

Neki ljudi ginu…

Da, neki ljudi ginu. Jer dok smo mi bili u vojarni neki ljudi su uistinu gonuli. Počeo je rat, bila je ratna situacija. Tako da ti kadrovi sa snimkama ljude naglo otrijezne i vrate u stvarnost.

Razgovarao Josip Grozdanić