Prvi dio razgovora sa strip-autorom, animatorom, ilustratorom, piscem te filmskim i kazališnim redateljem Milanom Trencom

Prvi dio razgovora sa strip-autorom, animatorom, ilustratorom, piscem te filmskim i kazališnim redateljem Milanom Trencom

Milan Trenc je ugledni i nagrađivani autor stripova i animiranih filmova, ilustrator, redatelj igranih filmova i pisac koji se više puta okušao u kazališnoj režiji predstava za najmlađe podjednako kao i onih za odrasle. Diplomirao je filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u klasi profesora Kreše Golika, a sljedeće godine će proslaviti četiri i pol desetljeća kontinuiranog umjetničkog djelovanja. Kao strip-autor djeluje od početka 80-ih godina prošlog stoljeća, kada je kao student režije stripove počeo objavljivati u Studentskom listu i Poletu. Nakon što je tijekom druge polovice 80-ih bio glavni ilustrator magazina Start, od 1991. do 2004. godine živio je i radio u New Yorku, a to je razdoblje obilježila njegova suradnja s prestižnim američkim listovima The New York Times, Time, The Wall Street Journal, New Yorker, Washington Post i ostalima. Godine 1993. Trenc je objavio slikovnicu „Noć u muzeju”, koja je 2006. poslužila kao predložak za veliki holivudski hit s Benom Stillerom u glavnoj ulozi. Kao strip-autor i ilustrator Milan Trenc je ostvario niz samostalnih i skupnih izložbi u Galerijama Klovićevi Dvori i Nova, u Muzeju za umjetnost i obrt i Galeriji Forum, kao i u Centru Georges Pompidou u Parizu, u izložbenom prostoru Art in General u New Yorku i Galeriji Sherry Frumkin u Los Angelesu. Već niz godina stalni je ilustrator podlistka Obzor Večernjeg lista. Ovo su samo neke od tema o kojima razgovaramo s njim.

Davne 1981. godine u Studentskom listu objavili ste svoj kronološki drugi strip „Maljčiki“. U njemu ste na temelju stihova istoimene pjesme kultnog VIS-a Idoli s jedne strane kreirali ironičan prikaz onodobnog socijalističkog društva s nekim tipičnim i u ono vrijeme mitologiziranim klasnim, ikonografskim i ideološkim motivima. S druge strane ste taj soc-realizam na neobičan, svjež i vrlo efektan način predočili kroz prizmu pop-arta. Kako danas gledate na strip „Maljčiki” i na okolnosti njegova nastanka?

Taj strip je definitivno bio potpuna prekretnica u mom radu. U to sam vrijeme bio beskrajno mladi umjetnik i „Maljčiki“ su bili povezani s određenom promjenom u načinu na koji doživljavam svijet. Kroz svo vrijeme mog umjetničkog djelovanja, evo uskoro navršavam 45 godina, pa više ne spadam ni u srednju generaciju, a pogotovo ne u mlađu, bilo je nekoliko trenutaka u kojoj je nešto u mojoj glavi napravilo ‘klik’. Radeći taj strip prvi put sam osjetio trodimenzionalni prostor koji vizualni umjetnik kasnije prenosi ili pretvara u dvodimenzionalni. Anatomski oblici mojih likova, njihove četvrtaste glave, i taj čitav svijet koji sam kreirao, s „Maljčikima“ je kao u nekakvom skoku sjeo i izveo prekretnicu u onom što sam radio. Taj strip je velikim dijelom konstruiran kao trodimenzionalni, možda i čitav, nisam u potpunosti siguran, i definitivno je označio početak mog zrelog vizualnog stvaralaštva, kako se često kaže.

„Maljčiki“ su objavljeni u Studentskom listu prije četiri i pol desetljeća. U ono vrijeme omladinski tisak, poglavito listovi Polet i Studentski list, predstavljao je svojevrsni rasadnik novih umjetničkih ideja i trendova, praktički podjednako u stripu, fotografiji, ilustraciji i glazbi. Kako iz današnje perspektive gledate na to vrijeme i na svoje djelovanje? Koliko ste slobode imali? U kolikoj ste mjeri uspjeli ostvariti ambicije i potencijale?

Što se tiče stripa, to vrijeme je predstavljalo pravu revoluciju. U trenutku kad je Polet počeo izlaziti u novom ruhu, kad su u njemu stripove počeli objavljivati Mirko Ilić, Igor Kordej, Joško Marušić i ostali iz Novog kvadrata, Krešimir Zimonić, Radovan Devlić…, ja sam bio 15-godišnjak. To je ne samo meni, nego svima nama, otvorilo jedan čitav novi svijet. Dakle, format stripa od jedne stranice, stripa koji ima neku pomaknutu i apsurdnu poruku, itd., takvo nešto nikad ranije nisam vidio. To mi je dalo energiju da pokušam i sam npraviti nešto po uzoru na njih, jer su definitivno bili moji učitelji. Međutim, budući da sam bio mlađi od njih, trajalo je nekoliko godina dok sam uspio nacrtati i objaviti prvi strip. Iz ove perspektive čak nisam siguran da sam prvi strip objavio u Poletu. Moguće da jesam, samo što je u to vrijeme već počelo gašenje tog lista. Zbog toga je moj sljedeći strip, kao i većina mojih stripova, bio objavljen u Studentskom listu. Ali kažem, Novi kvadrat je svakako bilo jedno posebno okruženje. Družio sam se s njegovim autorima, bio sam klinac koji je išao za njima, tako da je sve što sam naučio i o stripu i o ilustraciji bilo usvojeno od Mirka i još nekih iz Novog kvadrata.

Može li se u tom smislu reći da je djelovanje ekipe iz Novog kvadrata, ne samo u miljeu omladinskog tiska, otvorilo vrata i na neki način omogućilo šire polje umjetničkog djelovanja i vama i ostalim tada mladim strip-autorima?

Tada je definitivno otvoren medijski prostor svima nama, i to je nešto što je bilo korisno i poslije. Oni su kasnije počeli suradnju sa Stripotekom, koja je jedno vrijeme bila prilično agresivna i na međunarodnom planu. Počeli su objavljivati dulje stripove. Igor (Kordej) je radio „Vama“, Devlić je također radio dulje forme, Mirko (Ilić) se više orijentirao na scenaristički i producentski dio posla. Dakle, prostor za djelovanje neko vrijeme se intenzivno širio, i pod utjecajem magazina Heavy Metal, koji nam je bio uzor što se tiče duljih stripova. Sve se nekako otvaralo, a ja sam stalno bio na repu događaja. Najprije se Polet ugasio nedugo nakon što sam počeo objavljivati u njemu, kad je krenuo Studentski list u biti smo samo Dubravko Mataković i ja objavljivali u njemu, a kad sam došao u SAD bio sam među posljednjima koji je objavljivao stripove u Heavy Metal Magazineu prije no što se on potpuno promijenio. Mogao bih reći da su oni bili na pramcu, a ja stalno na krmi, odnosno na začelju. U suštini, to je bilo vrlo kratko razdoblje, kao što i inače renesanse često kratko traju, ne samo u strip-izdavaštvu. Ali unatoč tome, medijski prostor se u jednom trenutku definitivno otvorio, iskoristili smo ga koliko smo mogli, da bi se ubrzo i zatvorio za sve nas. Morate znati da recimo od 1991. do 1993., kad sam već prestao objavljivati u Heavy Metal Magazineu, u tim godinama su autori iz Novog kvadrata kretali novim putevima i smjerovima, nakon što su imali vrlo kratki period renesanse. Kordej se nastavio baviti stripom, i danas vrlo uspješno plovi vodama komercijalnog stripa. No već tada, u prvoj polovici 90-ih, vremena više nisu bila naklonjena stripovima koji su bili osebujni, da ne kažem potpuno ‘opaljeni’. Tržište je počelo krojiti posebne zakone po kojima su stripovi morali biti napravljeni i kako su morali izgledati. Zapravo je nastupilo dosta teško razdoblje za strip, osobito krajem 90-ih i početkom 2000-tih. Stvari su se počele popravljati kad je strip kroz filmske ekranizacije i franšize ponovo dobio veći prostor, ali novovalna renesansa stripa ‘koji misli’, da tako kažem, realno je bila vrlo kratka.

Kad se govori o vašem umjetničkom i autorskom senzibilitetu, ističe se da su na njega možda i presudno utjecale dvije snažne škole, ili dva jaka umjetnička pokreta: s jedne strane spomenuti Novi kvadrat, a s druge Zagrebačka škola crtanog filma, koja je što izravno a što posredno formirala većinu najznačajnijih domaćih strip-autora, od Andrije Maurovića i Waltera Neugebauera do Edvina Biukovića i Esada T. Ribića. Koliko su na vas utjecali klasici domaćeg animiranog filma, i u izvedbenom i u poetskom smislu?

Naravno da sam bio impresioniran Zagrebačkom školom crtanog filma i ‘crtićima’ koji su u njoj nastali. Od djetinjstva sam volio „Profesora Baltazara“, što je bila možda dječja fascinacija i način doživljaja Škole. Okušao sam se i kao autor, na poziv Joška Marušića 1989. sam za Zagreb film napravio autorski film, što mi je kao mladom čovjeku bila velika želja. Ali moji izravni uzori više su bili iz američkog stripa 50-ih i 60-ih godina, čak i animacije Walta Disneyja i neke slične stvari. Dakle, izuzetno sam cijenio Školu i sve što je radila za domaću animaciju, ali ipak sam ponajviše bio pod utjecajem američke vizualne kulture. Svojedobno sam dao intervju Jutarnjem listu, pa su iz konteksta izvukli i u naslovu napisali da me uništila sklonost američkoj kulturi. Naravno da me nije uništila, ali definitivno je taj neki način gledanja bio dosta bitan u mom autorskom formiranju, odnosno u onome što sam radio. Mogu reći da sam u svom radu pokušao toj formi američke kulture, koja je često vrlo komunikativna, vrlo lijepa za oko i umjetnički kvalitetna, ali s druge strane i prazna, čitav život pokušavao napraviti nekakav amalgam. U njemu bih iskoristio iskustvo dobrog komuniciranja američke kulture i povezao ga s europskim načinom razmišljanja, koje u tu ponekad možda ispraznu formu dovodi sadržaj koji je promišljen, europski i dublji. Kroz taj spoj pokušao sam stvoriti svoj stil, što je nekad bolje a ponekad lošije funkcioniralo, ali koji me u određenoj mjeri odvojio od Zagrebačke škole crtanog filma.

Već na samom početku predstavili ste se kao samosvjestan i autonoman autor koji se nije priklanjao trendovima, jer ste pokazali odmak od Novog kvadrata i njegovih dominantnih poetskih izričaja. I tada, kao i danas, vama su bili i ostali najvažniji priča i način na koji ćete ju ispripovijedati.

Istina je, oduvijek sam iz nekog razloga bio opsjednut samom pričom. U tome zacijelo leži i ishodište toga što sam u jednom trenutku odlučio studirati režiju i početi se baviti filmskom režijom kao jednim od važnih područja svog djelovanja. Sjećam se da sam još kao dijete, kad bih uzeo olovku i počeo crtati, u tim crtežima sasvim prirodno za svaki od likova znao tko i što je on, u kakvim je odnosima prema drugima… To je jednostavno način na koji moj mozak radi, dakle s jedne strane kroz karaktere a s druge kroz situacije. Tako da su i moje novinske ilustracije u biti uvijek nekakve gotovo dramske situacije. Naravno da se to u jednom trenutku prelilo i u strip, koji mi je bio prirodno područje djelovanja. Već kao dijete obožavao sam strip, jer je bio kao stvoren za mene, s obzirom da predstavlja spoj priče i crteža. U tom smislu je logično i što me je u jednom trenutku počela zanimati i animacija. Bilo je to mislim dok sam pohađao treći ili četvrti razred osnovne škole, kad nas je nastavnica pitala što bismo željeli raditi kad odrastemo. Jednostavno sam odgovorio da ću raditi crtane filmove, na što mi se čitav razred počeo smijati, jer smo u toj dobi valjda svi željeli raditi crtiće. A ja sam mirno zaključio da se netko mora baviti i time. Radeći stripove i pokušavajući emulirati rasvjetu iz američkih crno-bijelih filmova, u jednom trenutku sam krenuo u Kinoteku. Počeo sam gledati filmove, zbog čega sam intenzivno počeo razmišljati i o režiji. Priča je uvijek bila ono osnovno i najvažnije što je povezivalo sve te stvari. Ona je kontinuitet u mom djelovanju, i u ilustracijama, što sam već rekao. S vremenom sam počeo sve više i pisati, makar mi je pisanje u početku predstavljalo ogroman problem. Prve stripove sam crtao tako da bih oblačiće za tekst ostavljao praznima. Nacrtao bih čitav strip s praznim oblačićima. Naravno, uvijek bih znao o čemu se u stripu radi i tko su ti ljudi, ali imao sam nekakav otpor prema pisanju, prema riječima. To mi je na jednak način predstavljalo problem i u bavljenju filmom, u tome da radim više filmova. S obzirom da sam jako vizualan tip, bilo mi je teško izraziti se riječima. Problem mi je predstavljalo započinjanje rada na filmu kroz slova na papiru, odnosno kroz pisanje scenarija. Uvijek sam sanjao o tome da okupim glumce i počnem snimati film, a da s vremenom smišljam o čemu će se u njemu raditi. Trebalo je proteći vrlo mnogo vremena dok sam nekako uspio naučiti povezivati riječi, slike i ideje. Znam da nekim ljudima to dođe brzo i ide lako, ali za mene je to uistinu bio proces učenja koji je trajao – znam da će zvučati smiješno – nekih 35 pa i 40 godina. Kroz to razdoblje kontinuirano sam osvajao razne tehnike stvaranja, tako da danas razmjerno brzo i lako pišem. Nemojte pogrešno shvatiti, ja sam već u osnovnoj školi pisao jako dobre sastavke. Ali, kažem, sve su to prilično složene vještine za svladavanje kojih nekom treba manje vremena, a nekom više. Meni su trebale godine i godine.