Treći dio razgovora s autorom stripova, ilustratorom, animatorom, filmskim redateljem, piscem, profesorom filmske režije i kazališnim redateljem Milanom Trencom

Treći dio razgovora s autorom stripova, ilustratorom, animatorom, filmskim redateljem, piscem, profesorom filmske režije i kazališnim redateljem Milanom Trencom

Spomenuli smo strip „Morocco“, s Peterom Mayneom i Nordom Zuckerom kao protagonistima. Taj ste strip kreirali 1987. godine za Studentski list, no pet godina kasnije ste ga ponovo nacrtali i objavili u glasovitom strip-magazinu Heavy Metal. Kako je nastao ovaj strip, i kakva je bila Vaša suradnja s Heavy Metalom?

„Morocco“ koji sam radio za Studentski list bio je sljedeći korak u nekakvom mom autorskom razvoju. Riječ je o mom prvom duljem stripu kojeg sam odlučio i završiti, budući da se „Koscak“ nekako čudno i smiješno zaustavio na 12. stranici. Taj strip nikad nisam dovršio, iako mogu reći da unatoč tome meni nikad nije djelovao nedovršeno. Zapravo, na neki način sam ga i zamislio kao formalno nedovršeni strip. Ne sjećam se zbog čega, ali jednostavno je tako bilo. U tom smislu „Morocco“ je bio moj prvi ‘dugometražni strip’, da tako kažem. Izlazio je u nastavcima u SL-u, i u suštini je bio preteča mojim kasnijim strip-albumima. Prvi strip-album koji sam realizirao bio je „Berlin 1936. – dossier E.L.V.I.S.“, koji je već ‘puni’ album od 40 i nešto stranica. Imao sam mnogo sreće kad sam dobio priliku u Studentskom listu raditi strip u nastavcima, zbog toga što nisam morao napraviti čitavi strip i tek onda ga objaviti. Priču sam mogao smišljati iz tjedna u tjedan, razvijati je polagano i pedantno, što je za autora prekrasno iskustvo. Sjajna je mogućnost kad možeš od tjedna do tjedna razmišljati što ćeš dalje s likovima i pričom, u kojem smjeru ih želiš odvesti, jer ti to omogućava igru i eksperimentiranje. Zahvaljujući tome „Morocco“ se tijekom nastajanja dosta razvio i na crtačkom planu, budući da sam stekao određenu rutinu i u crtanju likova i u svemu ostalom, a osim toga SL je strip objavljivao na čitavoj stranici, dakle na razmjerno velikom formatu. To mi je koristilo i kasnije, kad sam stigao u Sjedinjene Države, i kad sam se našao s urednicom magazina Heavy Metal. Predao sam joj nekoliko svojih stripova, među ostalim i „Berlin 1936….“, koji je tada već bio završen. S tim se stripom pojavio problem zbog toga što je bio dosta dug i nije bio koloriran, pa je ona predložila da najprije objavimo „Morocco“. No on je zbog velikog formata bio neprikladan za Heavy Metal, a bio je i previše detaljan, zbog čega sam u New Yorku jednostavno sjeo za crtaći stol i ponovo ga nacrtao. Naravno, u formatu koji je bio prilagođen magazinu i na način koji je bio stilski ujednačen. Tako je počela moja suradnja s Heavy Metalom, jer su oni od mene ubrzo naručili još jedan kraći strip. Tako je, pak, nastao strip „Pustinjak i luda“, na nekih 20-ak stranica, i to baš u vrijeme kad je magazin kupio Kevin Eastman, koji je kreirao „Teenage Mutant Ninja Turtles“ i koji je zahvaljujući tome zaradio mnogo novca, ali nije baš znao što bi s njim. To je dovelo do promjene čitave izdavačke politike magazina, na način da se njegova koncepcija znatno više usmjerila prema znanstvenoj fantastici, ali ne uvijek onoj koja je mene privlačila. Zbog toga je došlo do prekida moje suradnje s magazinom, a kao rezultat toga „Morocco“ i „Pustinjak i luda“ su objavljeni u magazinu, dok „Berlin 1936….“ nije.

U svim svojim stripovima, kao i u ostalim djelima, izuzetnu pozornost posvećujete kreiranju osebujnog ozračja. Također, u stripovima iznimno pomno kreirate arhitekturu kao obilježje određenog vremena, pa su tako kadrovi Marakeša iz 30-ih godina prošlog stoljeća u „Moroccu“ itekako dojmljivi, baš kao i New Yorka iz prve polovice 20-ih u stripu „Pustinjak i luda“. Zbog čega vam je arhitektura toliko bitna, čak u tolikoj mjeri da gotovo postaje zaseban lik u stripovima?

Korak po korak stigli smo do trećeg bitnog elementa mog rada, elementa koji bih iz određenog razloga također nazvao nekom vrstom igre koju igram sam sa sobom. Priče mojih djela uvijek se odigravaju u prošlosti, makar ni sam ne nogu precizno reći zbog čega se to događa, odnosno zbog čega nadahnuće teže pronalazim u sadašnjosti, a mnogo lakše u prošlim vremenima. Prošlost mi nekako ljepše izgleda, kostimi iz nekih prošlih vremena su mi atraktivniji, a isto vrijedi i za stare modele automobila kao i za zgrade, odnosno arhitekturu iz nekih prošlih razdoblja. Sve to iz prošlosti nekako mi je zanimljivije, predstavlja mi veće zadovoljstvo pri crtanju, nego što je slučaj s današnjim svijetom i svime što nas okružuje. Možda bi neki psihijatar mogao odgovoriti zbog čega je tako…(smijeh)… Kao ishodište i izvor podataka za svoje stripove koristim stare fotografije i filmove, koji mi predstavljaju određene reference. Spomenuo sam da su mi fotografije bile jako važne pri stvaranju „Koscaka“, kao i knjiga o projektima arhitekta Huga Ehrlicha. Također i stare fotografije Zagreba i njegovih ulica, na kojima se može vidjeti i odjeća iz prošlih vremena. Pri radu na „Moroccu“ nadahnuće sam pronašao s jedne strane u knjizi „Alleys of Marrakesh“, koju je napisao Peter Mayne, u tolikoj mjeri da sam ukrao i njegovo ime te ga dao junaku stripa, a s druge u nečemu što je ostalo iza mog oca. On je, naime, skupio veliku zbirku magazina National Geographic, i danas imam sve brojeve od 1922. do 1970. godine, i fotografije iz tog magazina bile su mi inspiracija za sve kadrove koji se događaju u Maroku i Berlinu. Što se tiče New Yorka, u to vrijeme sam već živio u njemu, pa sam dio starih zgrada još uvijek mogao vidjeti, a dio sam kreirao možda također prema fotografijama iz National Geographica, ne sjećam se sasvim dobro. Ali ta moja povezanost s ‘retroom’, da tako kažem, bila je nešto što me uvijek zanimalo, a zanima me i danas. Rekao bih da sam i danas rob ‘retra’, iako ne znam zbog čega.

Vaši junaci Peter Mayne i Nord Zucker u stripu „Pustinjak i luda“ upoznaju poznatog engleskog književnika, ali i astrologa i okultista Aleistera Crowleyja, a u stripu „Berlin 1936. – dossier E.L.V.I.S.“ samog Elvisa Pressleyja. I u ovom je stripu arhitektura izuzetno bitna, baš kao i začudna atmosfera, no zbog čega ste umetnuli stvarne likove, jer pojavljuje se i Adolf Hitler?

To je također trik koji koristim, a mogu reći da sam bio među prvima koji su počeli pisati na taj način. S tim sam počeo još u 80-ima, da bi trend postao popularan tek kasnije. Ne samo u stripu, nego u svim narativnim umjetnostima, postoji mnogo djela u kojima se kao karakteri pojavljuju likovi iz stvarnosti ili iz pop-kulture. Svatko od nas pišući, odnosno stvarajući, ide za nekim svojim instinktima. Ponekad to mogu biti i mali trikovi kojima pomažemo sebi i svojoj naraciji. Uvijek sam crtao ono što sam osjećao, uvijek sam recimo tako ‘cijenio’ određene stvari koje su mi padale na pamet, i tako sam u stripovima počeo koristiti i stvarne likove. Zapravo vam ne mogu reći zbog čega je tako bilo… jednostavno se dogodilo.

Album „Pustinjska oluja“ nastao je 1991. godine, nadahnut je Zaljevskim ratom a izvorno je objavljen u slovenskom tjedniku Mladina. Posrijedi je snažna parabola u kojoj se bavite i motivom mogućeg uništenja svijeta, a tu su i brojni bogovi, religijske dogme i mnoge poznate osobe. Rekao bih da je s jedne strane riječ o angažiranom ostvarenju, a s druge o stripu u kojem se može detektirati vaše gubljenje iluzija o svijetu u kojem živite?

To je također strip koji je objavljivan u nastavcima, tako da sam opet imao ‘luksuz’ crtanja i stvaranja iz tjedna u tjedan. Poseban je po tome što sam se, dok je izlazio u tjedniku Mladina, iz Zagreba preselio u New York. Tako da sam prve stranice nacrtao u Zagrebu, a posljednje u New Yorku. U to vrijeme mnogo toga se promijenilo u mojem životu, a nastavke stripa sam poštom slao u tjednik. Recimo da sam sličan jednom liku iz romana „Beleške jedne Ane“ srpskog književnika Mome Kapora, romana koji je bio vrlo popularan u vrijeme moje mladosti. U jednom dijelu romana Ana počne izlaziti s čovjekom koji opću enciklopediju čita redom, od slova A nadalje. Na jednom spoju on joj kaže da je tigar vrlo krvoločna životinja, na temelju čega ona zaključi da je u čitanju došao do slova T. Zacijelo i moji stripovi na taj način dijelom odražavaju ono čime se bavim i o čemu razmišljam u vrijeme rada na njima. Stripovi „Berlin 1936….“ i „Pustinjska oluja“ nastali su u vrijeme sveukupne ogromne tranzicije. Jugoslavija se raspadala, čitav svijet se mijenjao, a ja sam se preselio u New York. Tako da ti stripovi na neki način reflektiraju dihotomiju svijeta oko nas, dok je s druge strane tu još jedna stvar koja se provlači kroz moje radove. To je moj odnos prema nečemu što bih nazvao spiritualnom stranom svemira, a on je prvi put do izražaja došao već u „Moroccu“, da bi se ponovo pojavio u „Pustinjskoj oluji“. Ona je djelomično bila nadahnuta i biografijom utemeljitelja islama Muhameda, koju sam tada prvi put pročitao i koja je na mene ostavila priličan dojam. Naravno, i kod nas je tada počinjao rat, pa sam ubacio i malo ratnih motiva, pa je na koncu nastao svojevrsni čušpajz u kojem se pojavio i Freud, kao i fizika, o kojoj sam dosta čitao u to vrijeme. Dakle, svi moji interesi u određenom vremenu se pomiješaju, prokuhaju i na kraju postanu stripovi. To je jednostavno tako, na taj način stvaram, pa je tako nastao i strip „Pustinjska oluja“. Moja razočaranost tim vremenom, stvarnošću koja nas je okruživala, dok se raspadalo sve u čemu i s čim smo dotad živjeli, ne samo Jugoslavija nego i Zapad za koji smo vjerovali da predstavlja koliko-toliko bolju alternativu… sve je to dakle svoju refleksiju dobilo u tom stripu.

Vi ste i ilustrator s bogatom karijerom u zemlji i inozemstvu, objavljivali ste u nekim od najprestižnijih svjetskih magazina poput New York Timesa, Financial Timesa, Timea i Fortunea. Kako iz današnje perspektive gledate na to američko iskustvo, koliko ste bili zadovoljni njime i koliko ste imali kreativne slobode?

U SAD-u je čitava stvar ipak diktirana nekakvim novinskim, odnosno pravilima tržišta. Ne želim reći da su mi baš govorili što da crtam, ali ondje su ilustracije bile znatno više vezane uz same tekstove. Uvijek sam morao unaprijed predati tri skice, a često sam ilustrirao tekstove koji me nisu pretjerano zanimali. Tekstovi u The New York Timesu su bili zanimljivi, jer se radilo o ‘op-ed’ stranicama ili o naslovnicama za ‘week-in-reviews’, dakle ilustrirao sam tekstove o društvenim i političkim temama koje su me zanimale. Mnogo sam radio i za The Wall Street Journal, koji se bavi financijskim temama. Bio sam jako dobro plaćen i surađivali smo dugo godina, ali to nisu nužno bile teme ilustracijama kojih bih mogao dati neko svoje autorsko mišljenje ili stav. Tada sam više bio klasični ilustrator, što je posao koji me nikad nije previše zanimao. Također sam mnogo radio za Time Magazine i za časopis Fortune, u kojem sam više od sedam godina ilustrirao kolumnu. To je već bio zanimljiviji angažman, jer sam ostvario kreativnu sinergiju s čovjekom koji je pisao tu dijelom satiričnu kolumnu. U novije vrijeme u Hrvatskoj manje radim ilustracije, ali ilustriram teme koje me zanimaju i radim ritmom koji mi odgovara. Mogu reći da sam kao autor jako zadovoljan angažmanom u Obzoru, tjednom dodatku Večernjeg lista, u kojem svakog tjedna radim velike i atraktivne ilustracije za naslovnicu. To mi je baš onako, za dušu, da sam prisutan u medijima, da imam priliku iskazati svoje mišljenje o tjednim događajima, a da nisam pod pritiskom svakodnevnog isporučivanja ilustracije. Zahvaljujući tome ostaje mi vremena i za bavljenje drugim stvarima.

Kao i dobrom dijelu strip-autora, važno polje vašeg djelovanja je i animirani film, pa ste realizirali filmove „Velika proslava”, „Slonić ide u vrtić” i „Samoća”. Koliko se pristup animiranom filmu u vašem slučaju razlikuje od pristupa stripu ili igranom filmu?

Animirani film predstavlja svakako znatan dio mog opusa, ali zbog uistinu velikog broja stvari kojima se paralelno bavim njemu u cjelini možda nisam posvetio previše vremena. Realizirao sam četiri ili pet autorskih animiranih filmova, što u suštini jest broj djela koja napravi prosječni domaći animator. To je vrsta filma u radu na kojem se treba vrlo intenzivno posvetiti, odnosno zahtjeva jako mnogo vremena. Razgovarali smo o tome da volim pripovijedati priče, a kad želim neku priču ispripovijedati kroz animirani film moram utrošiti puno više vremena nego da ju ispričam kroz strip, ili da ju napišem. Zbog toga sam animirane filmove radio samo onda kad bih uistinu osjetio potrebu da se izrazim kroz animaciju. Da nisam imao druga područja djelovanja, dakle strip, ilustraciju, igrani film, televiziju, kazalište itd., odnosno da sam bio usmjeren jedino na animaciju, zasigurno bih realizirao više filmova. Izuzetno sam zadovoljan, rekao bih i sretan, što imam iskustvo rada u animaciji i što studentima o tome predajem na studiju animacije. Ali jednako kao i strip, ni animacija nije jedino polje mog umjetničkog djelovanja. To je jednostavno tako, izražavam se na mnogo polja.

Razgovarao Josip Grozdanić