Prvi dio razgovora s pokojnim majstorom domaće animacije, stripa i karikature Borivojem Dovnikovićem Bordom

Borivoj Dovniković Bordo nije bio samo doajen domaće animacije, jedan od utemeljitelja i najvažnijih autora zagrebačkog i hrvatskog crtanog filma, nego i ugledni, nagrađivani i do posljednjeg daha aktivni autor stripova, kao i hvaljeni i također do kraja života aktivni karikaturist.  Tijekom duge i izuzetno bogate karijere osvojio je niz nagrada u zemlji i inozemstvu, od Srebrnog medvjeda u Berlinu i Zlatne golubice na festivalu DOK Leipzig, do niza nagrada za životno djelo, među kojima su i one u američkom Birminghamu, talijanskom Trevisu te u Motovunu i na Animafestu. Godine 2003. Bordi je dodijeljena i Nagrada za životno djelo Vladimir Nazor za filmsko stvaralaštvo, a dobitnik je i Nagrade Andrija Maurović za životno djelo na području stripa. Borivoj Dovniković je bio izuzetno zahvalan sugovornik koji je svoja razmišljanja i stavove obogaćivao zanimljivim detaljima i manje poznatim intrigantnim crticama iz povijesti hrvatske kinematografije. O tome svjedoči i dulji razgovor koji ćemo objavljivati sljedećih nekoliko tjedana, a koji je vođen u kasnu jesen 2020. godine, uoči njegova 90. rođendana.

Vi ste s jedne strane doajen domaće animacije ovjenčan brojnim nagradama i priznanjima. S druge strane ste podjednako ugledan i nagrađivan autor stripova, a s treće hvaljeni i još uvijek aktivni karikaturist. Kad biste morali izabrati svoje glavno ili temeljno područje rada, što bi to bilo?

Olovka i crtež. To je osnovno, uvijek i u svemu. Tako da ne mogu izabrati samo jedno područje. U čemu je stvar? Animacija je ugledna, više nego karikatura. Dok karikatura pripada pojedinoj državi, animacija je univerzalna, crtani film može ostvariti međunarodni uspjeh. Sve je počelo s Amerikancima i Waltom Disneyjem, koji su od animacije napravili međunarodnu umjetnost. Možda i zbog toga imam više priznanja za animaciju i poznatiji sam kao animator, nego kao karikaturist ili crtač stripova. Na temelju toga morao bih vam odgovoriti da mi je najvažnija animacija. Ali nije, nije. Kad sam se 90-ih godina prestao stalno profesionalno baviti animacijom, naravno da sam se vratio karikaturi i objavljivao u tisku. To je značilo, kao što znači i danas, da radim u svojoj sobi i zahvaljujući računalima ne moram ni izlaziti iz nje, već šaljem crteže kome trebam, onome tko me angažirao. Ili gdje sam stalno angažiran, kao u tjedniku Novosti.

Može li se u vašem slučaju jedno od tri navedena područja uopće izdvojiti kao temeljno ili dominantno? Rekao bih da su se u vašem djelovanju animacija, strip i karikatura često pa i stalno prepletali. U smislu da je u animaciji i stripu bilo i karikature, i da se na neki način animacija zapravo nadograđuje na karikaturu, da iz nje proizlazi?

Tako je. Animacija je oživljena karikatura. Zbog toga su moji animirani filmovi u suštini karikature, odnosno predstavljaju prikazivanje ljudskih naravi i običaja. Tako da u osnovi nema velike razlike između animacije i karikature, što se tiče tema i stila. Vjerojatno i zbog toga nisam bio u skupini mojih kolega animatora koji su nekad bili revolucionari na polju inovativnosti u sadržaju, u likovnom izrazu, u animaciji općenito. Meni je uvijek bio cilj raditi ‘živu’ ili ‘oživjelu’ karikaturu. Recimo, izaberem znatiželju kao temu. Što je kod čovjeka znatiželja? Kako se ona ispoljava prema gledateljima, ili kako se može prikazati u animiranom filmu? To je ono što me zanima i čime se bavim, i nije me briga ni za kakve novitete, jer radim svoju karikaturu na način na koji ju radim i u štampi. Ali to tada nije bilo ‘in’. Kritika je slavila revolucionare koji su crtali trokutaste ljudske figure, sve ono što je po mojem shvaćanju bilo neprirodno, pa mi u stvaralaštvu nije bilo ni važno. Bilo mi je važno da budem svjež i inovativan u načinu pripovijedanja, odnosno u naraciji. To da. Tako je nastao film „Znatiželja”. U njemu čovjek sjedi na klupi, a svuda oko njega je bijela površina bez sadržaja. U jednom trenutku u pozadini prođe brod, pa gledatelj zaključi da je iza njega more. Pa se pojave djeca koja se igraju, te gledatelj zaključi da je iza klupe trava. Onda se pojavi vojska, pa se može pretpostaviti da je neki poligon. Kasnije se u jednom trenutku vidi planina, ali ništa od toga nije stalno niti konkretno, jer mi nije važno. Važne su mi animacija, pripovijedanje priča kao i satirični prikazi ljudskih osobina i naravi.

Dobitnik ste brojnih nagrada i priznanja, i u zemlji i u inozemstvu. Među ostalim, Srebrnog medvjeda za film „Krek” iz 1968. godine, Zlatne golubice na festivalu DOK Leipzig i Posebnog priznanja na festivalu u Krakowu, upravo za film „Znatiželja” iz 1966. godine. Tu je i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo u području filmskog stvaralaštva, iz 2003., kao i čitav niz nagrada za životno djelo, od američkog Birminghama i talijanskog Trevisa do festivala u Motovunu i 27. Animafesta. Koliko su vam nekad značile nagrade i priznanja, a koliko vam znače danas?

Svaki autor je zadovoljan pa i sretan kad je nagrađen. Isprva diplomom, što je početak, jer znači da ste prepoznati kao umjetnik koji radi zanimljive stvari, ali još niste zreli za nagradu. Makar možete napraviti i film koji zaslužuje osvojiti nagradu. Nagrade općenito čovjeku daju podstrek da nastavi s radom, ali ne tako da se uljuljka na lovorikama, jer radi iz potrebe, a ne zbog nagrade. Nagrada je posljedica, a meni osobno važnija je i draža kad je čudnija, da tako kažem. Ili kad je rjeđa, kad je ne može dobiti svatko. Tu se kao primjer može uzeti Oscar, najuglednija i najpopularnija filmska nagrada. Ali da li to što je neki film osvojio Oscara znači da je uistinu najbolji? Tvrdim da ne znači. Amerikanci znaju od svakog dreka napraviti pitu, kako kaže naš narod. Oscar je samo zbog toga dobro došao svakom autoru, i svatko ga želi osvojiti. Iako zna da recimo Oscar za najbolji animirani film nije važniji od nagrade u Annecyju. Nagrada koja se osvoji u Annecyju ipak je najznačajnija, a i naš Animafest zna pravednije nagraditi vrijedniji film. Ali Oscar ipak i dalje ostaje Oscar. Nagrada se procjenjuje i prema tome u kakvom je sastavu bio žiri koji ju je dodijelio. Ako su u žiriju neke važne osobe, umjetnici, poznavaoci filma, kritičari, i nagrada će biti bolje, odnosno pravednije dodijeljena. Ako je žiri slabije sastavljen, i nagrada će imati manju težinu, bez obzira na stvarnu kvalitetu filma.

Vi ste dakle i nagrađivani autor stripova i karikaturist, dobitnik Nagrade Andrija Maurović za životno djelo na području stripa te također Nagrade za životno djelo na vinkovačkom Salonu stripa. Može li se reći da vas je strip presudno usmjerio i oblikovao? Još u djetinjstvu, kad ste više u doticaj dolazili sa stripom nego s filmom, jer vas otac tada nije vodio u kino.

U život sam krenuo već s 5-6 godina, krajem 30-ih godina prošlog stoljeća, u zlatno doba stripa. Strip je tada bio najvažnija sporedna stvar na svijetu, pored nogometa, naravno… (smijeh)… Nije bilo televizije, samo su rijetki posjedovali radio, i jedino što se imalo bili su listovi koji su koštali jedan dinar i u kojima su se objavljivali stripovi. Američki, jer su oni uvijek znali stvoriti neke junake koje čitatelji lako zavole. Svi smo pratili sudbine tih junaka, i to iskreno pratili. Jako sam volio Fantoma, koji je sav odjeven u crno, samo mu je lice dijelom otkriveno. Kao dijete sam jednom, iako više nisam bio tako malen i naivan, okrenuo list da vidim što je na drugoj stranici. Nadao sam se da na njoj možda nije maskiran, jer me jako zanimalo kako izgleda. Takve stvari su se tada vrlo ozbiljno shvaćale, mi smo željno iščekivali dan izlaska novog broja, pa smo trebali od odraslih dobiti dinar za kupnju, dva za neki tjedni list, jer smo iz stranice u stranicu strepili što se događa s Fantomom. Ne samo s njim, nego i s Brickom Bradfordom, Flashom Gordonom, Tarzanom… Tako je bilo do početka Drugog svjetskog rata, koji je mnoge stvari prekinuo. Nakon njegova završetka počelo je novo doba, koje više nije bilo vrijeme stripa. Krajem 1949. sam iz Osijeka stigao u Zagreb, nakon mature. Godinu kasnije doslovce sam se ‘razbuktao’, da tako kažem, jer je odjednom nahrupilo sve novo. Nova književnost, likovna umjetnost, kiparstvo, arhitektura, glazba… Najednom se sve otvorilo. Vratile su se i reklame, a strip se ponovo počeo objavljivati 1951. godine. Te smo godine stvorili i prvi crtani film „Veliki miting“, a napravili smo ga za godinu dana. I to tako da smo krenuli od nule, jer nismo znali ništa o animaciji, samo smo znali crtati. Walter Neugebauer je nešto malo i znao, čitao je, informirao se. Znao je otprilike kako bismo trebali realizirati animirani film. Fadil Hadžić nam je poklonio povjerenje i dao novac za rad. Mogu reći da je 1950. godina bila čudesna, jer se baš sve pokrenulo. A o 1951. i dalje da ni ne govorim.

„Veliki miting“ ste realizirali zajedno s Vladimirom Delačem, Walterom i Norbertom Neugebauerom, Icom Voljevicom, Otom Reisingerom, Mirkom Trišlerom i još nekima. Kakve vas uspomene vežu uz rad na prvom hrvatskom poslijeratnom animiranom filmu i općenito uz to razdoblje?

Vežu me vrlo bitne uspomene, jer su taj film i to vrijeme naposljetku odredili i usmjerili moj životni put. Zahvaljujući tom filmu i ja sam s ostalima stekao međunarodni ugled, što je bilo itekako važno, i određeni status u svjetskoj animaciji. Pet ili šest godina bio sam generalni tajnik ASIFA-e, Međunarodne asocijacije animiranog filma, a već 20 godina na toj funkciji je moja supruga Vesna. U ovom stanu je dakle centar svjetske animacije! Ali ne organizacijski niti financijski, nego autorski, koji je i najvažniji… (smijeh)… Rad na „Velikom mitingu“ trajao je čitavu godinu, iako smo očekivali da ćemo biti gotovi za dva mjeseca, jer smo čuli da se takvi filmovi u Americi rade toliko dugo. Naravno da smo bili u krivu, jer smo najprije o animaciji trebali naučiti sve što je bilo potrebno. Radeći nas filmu smo učili, i kad smo ga završili postali smo pravi profesori animacije… (smijeh)… Kad je još nedovršena radna kopija filma, s odrađenih oko polovice posla, odnesena na pregled Saveznoj komisiji u Beograd, članovi komisije su gotovo doslovno pali u nesvijest. Naš film im je predstavljao golemi šok, otprilike kao Nobelova nagrada Ivi Andriću.  Nisu vjerovali da se u Jugoslaviji može napraviti film koji izgleda kao Disneyjev. To je bio najveći kompliment i najbolja reklama koju smo mogli dobiti, tako da smo odmah dobili dozvolu za osnivanje poduzeća Duga film. Još uvijek je negdje imam. I mi tako ulazimo u novu zgradu, a da nismo imali nikakve veze s politikom. Samo smo s „Velikim mitingom“ stekli toliki ugled da su nam se političari počeli klanjati. U Duga filmu otpočetka nam je bio važan i strip. Bilo nas je nekoliko osnivača kuće, ali su stigli i novi ljudi, glazbenici, arhitekti, među ostalima i Vlado Kristl. Sve nas je zanimala nova umjetnost. Oni nisu došli raditi konkretan crtani film, već iskoristiti prilike koje su im pružale nove izražajne mogućnosti. Arhitektima u scenografiji, skladateljima u filmskoj glazbi. Mi stariji bili smo diznijevci, i željeli smo raditi filmove koji su bili slični Disneyjevima. Mlade, međutim, to nije zanimalo, oni su htjeli nešto novo. Nisu poznavali klasičnu animaciju. Pokojni Vatroslav Mimica nije imao nikakve veze s Disneyjem, njega, Aleksandra Marksa i ostale zanimali su novi pristupi, nove izvedbe, općenito nov e stvari. Ti koji nisu bili diznijevci stvarali su Zagrebačku školu crtanog filma.

Na filmu „Veliki miting“ bili ste animator, kao i u filmu „Veseli doživljaji“ Waltera Neugebauera, koji je realiziran iste godine. Kakve su i kolike tada bile sličnosti i razlike u vašem bavljenju animacijom, za razliku od posla karikaturista?

Kod mene tu nikad nije bilo velike razlike. Kad počinjem raditi na nekom animiranom filmu, a još nemam sasvim razrađenu ideju, razmišljam jednako kao kad počinjem crtati karikaturu. Najprije biram temu, odnosno odlučujem o čemu će film ili karikatura govoriti. Hoće li to biti snobizam ili možda znatiželja, ili potraga mladića za djevojkom u koju je zaljubljen, kao u filmu „Uzbudljiva ljubavna priča“? On je u ono vrijeme (1989. godine, op. J. G.) možda predstavljao i revoluciju, jer sam na podijeljenom ekranu prikazao događaje koji su se odvijali u isto gledateljsko vrijeme i s istim likovima, ali na različitim mjestima i u različitim filmskim vremenima. Rad na tom filmu bio mi je vrlo zabavan, zgodno sam se zezao. Sad je djevojka ovdje pa ondje, a mladić je ovamo pa onamo. Neke od takvih mojih inovacija kritičari tada nisu ni razumjeli. Njima su tada revoluciju predstavljale figure koje nisu bile realistički nacrtane. Moj realistični crtež nije mogao proći, makar bio i stiliziran. Nikad likove nisam crtao kao nekakve trokute ili kvadrate. Kasnije sam kao direktor Animafesta putovao po svijetu, recimo na festival u Solunu, gdje smo predstavili našu animaciju. Direktor festivala mi je rekao koje filmove bi želio vidjeti, a kad sam ga upitao zašto ne želi prikazati neke od naših starijih filmova, recimo Nikole Kostelca, jednostavno mi je odgovorio da ga to ne zanima. Tada sam shvatio da je Zagrebačka škola postala sinonim za našu animaciju. Danas su opet drugačija vremena, traži se animacija klasičnijeg crteža kakvu radi recimo Splićanin Veljko Popović. Rekao bih da se vraća realistična animacija, a ne različite ‘ludosti’, da tako kažem. Jer ljudi izgledaju tako kako izgledaju, i čemu izmišljati kojekakve oblike i figure. Danas film ne mora biti toliko drugačiji da bi bio priznat.

Razgovarao Josip Grozdanić

Nastavak razgovora s Borivojem Dovnikovićem Bordom uskoro potražite na ovim stranicama.