Drugi dio razgovora s pokojnim majstorom domaće animacije, stripa i karikature Borivojem Dovnikovićem Bordom

Borivoj Dovniković Bordo bio je najpoznatiji kao sjajan autor animiranih filmova, stripova i karikatura. Osim što je bio izuzetan animator i jedan od utemeljitelja Zagrebačke škole crtanog filma, te autor niza antologijskih ‘crtića’ kakvi su „Škola hodanja“, „Znatiželja“, i „Putnik prvog razreda“, da navedemo samo neke, Bordo je bio i autor niza animiranih reklama, među kojima su zacijelo najpoznatije one za Eva sardine i Agrokokina jaja. Obje najpoznatije Bordove reklame, a iz jedne i danas pamtimo stihove ‘svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje’, nastale su 1968. godine. Bordo je aktivno djelovao i kao dizajner. Među ostalim je kreirao logotipe niza tvrtki poput Zagreb filma, Croatia osiguranja, Podravke, Agrokoke, tadašnjeg Jugoslavenskog leksikografskog zavoda i još nekih, a njegovi dizajnerski radovi bili su odraz vremena u kojima su nastajali, ali su i učinkovito nadilazili to vrijeme. O nekima od tih tema u nastavku govori i sam Bordo.

Zahvaljujući uspjehu „Velikog mitinga“ utemeljeno je specijalizirano poduzeće za proizvodnju crtanih filmova Duga film. U njemu se s jedne strane prionulo osposobljavanju novih kadrova, crtača, animatora, scenografa, kolorista i inih, a s druge se strane pokrenula profesionalna proizvodnja animiranog filma. Duga film je likvidiran već nakon godinu dana, a u njemu su karijere započeli brojni velikani hrvatske animacije poput Dušana Vukotića, Nikole Kostelca, Aleksandra Marksa, Vlade Kristla, Zlatna Grgića i Borisa Kolara. Kakvim ste doživjeli djelovanje Duga filma kroz tu godinu postojanja?

Ponajprije smo zaključili da je to rezultat onog našeg entuzijazma i rada, što sam spomenuo kad smo počeli u jednoj sobi i kad smo se animaciji učili radeći na filmu. Kad smo zajedno stvarali Vladimir Delač, Ico Voljevica, ja i ostali. I sad se nalazimo u poduzeću koje je naše, imoje, i gdje ćemo u budućnosti raditi filmove. Još ćemo vidjeti kakvi će ti filmovi biti. Tada smo maštali o mogućnostima koje su bile pred nama. Ne samo da dostignemo Disneyja, ili bolje reći da ga zaobiđemo, jer ga nitko nije mogao dostići. Ne samo stoga što se on okružio genijalcima, nego i zbog toga što je imao novca, a s ‘parama’ možeš napraviti sve što hoćeš. Bez novca ne možeš ništa, sve da imaš i najbolje ideje na svijetu. Netko mora investirati u tvoj rad, a to je nama radila država. Očekivali smo da će se Duga film razviti u veliku kuću, a da ćemo mi animatori ipak zadržati statuse slobodnih umjetnika. Ta sloboda mi je uvijek bila važna. Recimo, sine mi ideja za neki strip, ili dobijem ponudu za seriju karikatura, pa se mogu posvetiti tome. Tih godina veliki je uzlet doživljavala i ekonomska propaganda, a ona je već tada predstavljala neiscrpan izvor financijskih sredstava. U Zagreb filmu smo ponekad radili i druge vrste filmova, ne samo crtane. Postojao je poseban odjel STEP, Studio za ekonomsku propagandu, za koji smo svi također intenzivno stvarali. Ja sam tako u nekim propagandnim filmovima bio i autor ideje, i režiser, i svašta nešto sam radio. Najbolji primjer tome je reklamni film za Agrokoku „Svako jutro jedno jaje“, za koji sam sve napravio sam. Nacrtao sam jaja, animirao ih, napisao stihove za pjesmicu, baš sve. Reklamni filmovi su bili poligon za predstavljanje divnih novih ideja i raznih stvari. Kad sam se vratio s odsluženja vojnog roka, nisam se priključio Vukotiću i Kostelcu, nego svojim kolegama Walteru i ostalima, s kojima sam se i počeo baviti animacijom. Nije da sam podcjenjivao Vukotića i ostale, nego mi je rad s drugom ekipom jednostavno bio draži. S nama su neko vrijeme bili i Vladimir Jutriša i još neki, a ja sam tek počinjao shvaćati nešto važno:  Waltera Neugebauera nikad nisu zanimale umjetničke stvari. On je maštao o poduzeću za proizvodnju reklamnih filmova, što mi je potvrdio i njegov sin nakon očeve smrti. O tome je sanjao veću vrijeme rada na „Velikom mitingu“, ali Fadil Hadžić mu je povjerio taj zadatak, i gotovo. Na neke stvari je pristao da bismo uopće dobili priliku raditi animaciju. Ja sam ubrzo napustio i njih, i posvetio se crtanju stripova. Strip je tada bio u tolikom usponu da sam radio i po tri stripa tjedno, što mi danas jednostavno nije jasno. U današnje vrijeme radim mjesečno jedan mali strip, da ne kažem stripić, i već me to zamara. A u ono vrijeme tjedno raditi tri stripa… heeeej… Ali, onda sam paralelno s tim nastavio crtati karikature za Kerempuh. No onda se on ugasio kao tjednik, odnosno postao je dio Vjesnika. Međutim, ni to nije dugo potrajalo, pa su nas nekoliko stalnih crtača, Ota Reisingera, Icu Voljevicu i mene, prerasporedili u tri lista. Reisingera s „Perom“ u Vjesnik, Voljevicu s „Grgom“ u Narodni list, kasniji Večernjak, a mene u Vjesnik u srijedu. To mi je odgovaralo jer, kako sam vam rekao, nisam volio rad za dnevne listove. A tada je VUS kao glavni urednik vodio moj dragi prijatelj Frane Barbieri, najveći novinski urednik kojeg smo ikad imali i kojeg ćemo imati.

Dok su se autori okupljeni oko Waltera Neugebauera, a tu ste bili vi, Vladimir Delač i još neki, smatrali diznijevcima, te su se vašim filmovima negirale vrijednosti ‘prave’ animacije, autori okupljeni oko Vukotića smatrali su se anti-diznijevcima. Najviše zbog toga što su u izražajnom i stilskom smislu iskazali značajan otklon od diznijevske poetike .Kako ste tada doživljavali taj antagonizam?

Što god sam i kad god radio, radio sam vlastitim stilom karikaturista. Nisam bio član skupine ‘revolucionara’, nego diznijevaca na koje se pomalo gledalo kao na ‘zaostale’ umjetnike. Zaboravljalo se da su Disney i njegovi ljudi bili profesionalci koje nitko nikad nije mogao dostići. Walter i ja smo bili najbliži Disneyju od svih nas. No dok su Waltera zanimale reklame uz koje je išao novac, ja sam kao što rekoh radio malo ovo, pa ono, i nikad se ni uz koga nisam vezao. I kad sam poslije, 1956. ili 1957. godine, nakon izlaska iz vojske jedno vrijeme radio samo stripove, Vukotić me je zvao da se pridružim njegovoj ekipi animatora. Odgovorio sam mu da ne želim ponovo biti pionir, počinjati ispočetka s nečim novim. Već jednom smo prošli sve ‘porođajne’ muke i dobili svoje poduzeće, pa čemu da opet počinjemo u nekim privatnim stanovima i malim sobama. Nisam to želio, i iz razloga što su mi jako dobro išli i strip i karikatura. Ali, kad su oni krenuli kako treba i kad su se preselili u Vlašku ulicu, ipak sam pristao i pridružio im se. Jer, crtani film je ipak bio moja strast, dio mene kao autora i barem dijelom moja budućnost. Ali tu se opet pojavio problem, jer se stvorila podjela na režisere i crtače, a jedini je Vukotić mogao i režirati i crtati, odnosno raditi sve.

S Walterom Neugebauerom surađivali ste u filmu „Veseli doživljaji“, a s njegovim bratom Norbertom u filmu „Gool!“, te ste do 1961. godine ostvarili suradnju u 13 filmova. Među ostalim i u filmu „Romeo i Julija“, s Ivom Vrbanićem. Dolaskom u Zagreb film zapravo je počela druga faza vaše filmske autorske karijere.

„Romeo i Julija“ je bio prvi film koji sam radio nakon dolaska u Zagreb film. Tada se opet okupila naša grupa autora. Poslije sam mnogo radio s Dragutinom Vunakom, koji mi je bio blizak prijatelj. Radili smo film za djecu „Mali vlak“, koji je također zaobilazio postulate Zagrebačke škole. Kad god smo radili neke filmove za Amerikance i za Zapad, neke naručene projekte kakav je bio recimo „Povratak u zemlju Oz“, naravno da bi mene uzeli kao glavnog animatora. A ne one koji su pripadali jezgri Zagrebačke škole, što je bilo i normalno.

Da, baš zbog vaše stilske i izvedbene bliskosti Disneyju…

Ma ne bliskosti, nego jer je to bila realna animacija. Disneyjeva realna animacija podrazumijevala je da likovi nemaju šiljate stražnjice, ne znam kakve glave i špicaste nosove, nego da budu normalne karikature. A to je bio Disneyjev stil. Kad smo radili za čuvenog Disneyjeva animatora Prestona Blaira, koji je doputovao u Zagreb i proveo dva mjeseca s nama, uvijek sam ja bio glavni animator. U „Povratku u zemlju Oz“ ja sam radio Dorothy, djevojčicu koju se ne može karikirati. Ona se mora nacrtati s kikicama, sa suknjicom… Mora izgledati stvarno i ponašati se realno, a ne stilizirano. Uz to, Blair je želio upravo takvu animaciju. Unatoč tome, poslije mi se opet znalo prigovarati da sam previše u ‘svom realizmu’.

U Zagreb filmu je uslijedio veliki procvat hrvatske animacije, s imenima kakva su Nedeljko Dragić, Ante Zaninović, Dragutin Vunak, Vatroslav Mimica… S njima ste surađivali na glasovitom serijalu „Inspektor Maska“, pa možete li se prisjetiti rada na njemu?

Za Amerikance smo radili ne samo film „Slučaj How-Hoo-Heeja“, nego i čitavu seriju „Slučajevi“, prema scenariju Phila Davisa. On je bio smješten u hotelu Esplanade, pa bi noću pisao scenarije i svakog jutra donosio nove predloške. Bio je pravi australski profesionalac koji je znao što je serija i što znači rad na njoj. Uvijek sam se pitao otkud mu tolike ideje, koje je znao sjajno prenijeti nama pa bismo ih mi pretočili u filmove. Nakon što smo završili taj projekt, jednostavno smo se zapitali zašto ne bismo i mi pokrenuli vlastitu seriju. Kad smo mi tada mogli tako razmišljati, ne razumijem zašto se danas ne može raditi na sličan način. U svakom slučaju, tako je krenula serija „Inspektor Maska“. Dugo smo raspravljali o tome kakva serija mora biti, o kome, s kakvim pričama i na koji način oblikovana. Odlučili smo da glavni lik bude inspektor, jer su inspektori uvijek popularni junaci i mnogo ih ima. Ne sjećam se tko je predložio da se presvlači i maskira svaki put u neku novu osobu. Netko je predložio da se maskira i u drvo, iako ja nisam bio pristalica takvih ideja. Ali i to je prošlo, jer je bila riječ o Zagrebačkoj školi. Recimo, inspektor se maskira u drvo, pa se drugi skriju iza njega. Ta serija nažalost nije ostvarila svjetski uspjeh, kao što je kasnije bio slučaj s „Inspektorom Baltazarom“. Ne znam je li i koliko uspio serijal „Slučajevi“, ali pretpostavljam da je prošao barem solidno, jer u Americi televizija može sve ‘progutati’. Međutim, „Inspektor Maska“ nije postala čuvena serija, iako smo je mi radili nešto manje od dvije godine. I ona može biti zgodan primjer toga da, kad na nekoj seriji radi veliki broj ljudi, nitko od njih ne može zasebno doći do izražaja kao autor. Nedavno sam baš za Animafest pisao o 1972. godini u našoj animaciji, jer za svaki festival odaberem jednu godinu i složim prigodni jednosatni program, pa sam se podsjetio što se te godine radilo. Jedino je Nedeljko Dragić te godine napravio film „Tup Tup“, koji je bio odličan primjer autorske škole. Svi mi ostali radili smo na serijama, ili smo završavali autorske filmove. Tako da za „Inspektora Masku“ mogu reći da je bila serija na koju smo utrošili dosta vremena, a zahtijevala je i organizacijske troškove, te da s njom baš i nismo ostvarili neku zaradu. Zlatko Grgić je kasnije sa mnom radio film „Lutkica“, i tada sam mu dao ideju za „Muzikalno prase“. Ideja za taj film je dakle bila moja, ali nikad nisam želio da se to ističe. Kao što ne želim isticati da je i ideja za „Profesora Baltazara“ jednim dijelom također bila moja. Faktički je bilo tako, a na projektu sam bio angažiran kao suradnik, suscenarist, ali svakako ne kao glavni autor. Ta čast je ipak pripala Zlatku Grgiću. On je stvorio Baltazarov svijet i sam je plovio njime, a ja sam mu na početku pomogao, da bih se poslije povukao.

Vi ste u seriji potpisali samo scenarij prvog filma „Izumitelj cipela“, zajedno sa Zlatkom Grgićem. Taj je film poslužio kao temelj za čitavu seriju, ali vi u kasnijim epizodama niste bili angažirani. Kako je nastao sam film „Izumitelj cipela“, i kako ste vi osobno u ono vrijeme doživjeli „Profesora Baltazara“?

Da, bio sam suscenarist samo prvog filma. Kao čovjeku realizma, o čemu sam već govorio, smetalo mi je to što profesor Baltazar u filmovima stvara čuda. Pomogne on recimo poštaru koji ima problema, ali na način da mu napravi krila i tako olakša situaciju. Nekom drugom dade nekakav električni aparat ili motor… Tako je bilo na početku, ništa od toga nije bila mašta, već se sve moglo svesti pod uvjetni realizam. Međutim, kasnije se pojačao utjecaj Zagrebačke škole i Baltazar je počeo praviti čuda. Ne! Ja sam bio oštro protiv. On se morao voditi isključivo logikom i zakonima fizike, i samo smišljati neobične ili čudne stvari. Neke priče se tako i izvedene, ali kasnije je čitava serija krenula u drugom smjeru. Ipak, svijetu se to svidjelo, jer je sve bilo lijepo i skladno, bez nasilja i bedastoća. Altruizam, humanizam i pozitivni duh. Kad se pojavila ideja da bi se napravio i dugometražni film o Baltazaru, neki su predlagali da se ubaci i negativca. Ja sam opet bio protiv, jer kad ubaciš gangstera ili već nekog negativca mora doći do nasilja. Tu je odmah kompeticija, nekakvo odmjeravanje snaga. Ne! Stalno mora biti poezija, divni budalasti ljudi, sve dobroćudno. Pozitivna naiva, recimo. Dugometražni film na koncu ipak nije snimljen. Ali moram samo istaknuti da se u radu na novim projektima uvijek mora držati do svih pravih vrijednosti.

Razgovarao Josip Grozdanić

Uskoro na našim stranicama potražite nastavak razgovora s Bordom.