Rad na crtanom romanu o prvom hrvatskom kralju u ratnom “Zabavniku” povjeren je istoj autorskoj trojci – scenaristu Žrnovačkom, crtaču Mauroviću i upisivaču teksta Leontiju Bjelskom
U Drugom svjetskom ratu, uspostavom NDH, strip je zabranjen kao nepoćudan i štetan proizvod neprijateljske zapadne kulture i unatoč naporima nekolicine autora i urednika (posebice Waltera Neugebauera) početkom četrdesetih godina prošloga stoljeća nije bilo uspjeha i strip je postojao samo u tragovima u humorističkim i specijaliziranim izdanjima za djecu.
Napokon, 1943. uporni Walter Neugebauer je uspio nagovoriti ustašku vlast da dopusti izdavanje Zabavnika, posebnog magazina u kojem će se uz poučne tekstove pojavljivati i stripovi.
Prve primjerke Zabavnika rotacija Hrvatskog tiskarskog zavoda u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, izbacila je u popodnevnim satima utorka 4. svibnja 1943.
Na unutarnjim stranicama započeta su dva stripa Andrije Maurovića, oba u realističnom, crno-bijelom crtežu. Pustolovni život i putovanja hrvatskih istraživača braće Mirka i Stjepka (Steve) Seljana obrađeni su u stripu “Grob u prašumi”.
Drugi strip, “Seoba Hrvata”, povijesna priča epskog zamaha, smještena u doba doseljenja Hrvata u današnju postojbinu, s idealiziranim likom glavnog junaka kneza Radoslava, potakla je Maurovića na stvaranje spektakularnih masovnih scena i akcijskih prizora vrhunske izražajnosti. Scenarist S. R. Žrnovački (pseudonim Stanka Radovanovića) vješto je kombinirao povijesne činjenice s elementima brojnih legendi, dopunivši priču epizodama koje su podržavale napetost – tako da su čitatelji pratili strip s nesmanjenim interesom. Taj je strip, kasnije preimenovan kao “Knez Radoslav” doživljavan je kao središnja os u Zabavnikovoj ponudi stripova realističnog izraza, čiji su nastavci potrajali više od godinu dana, do 63. broja u srpnju 1944.
Kad se “Knez Radoslav” približio kraju, uredništvo je pozvalo čitatelje da pošalju prijedloge za temu novog crtanog romana (što je uprava lista povezala s nagradnim natječajem). Većina sudionika izjasnila se za strip s nekom temom iz hrvatske prošlosti, pri čemu se na 3527 glasovnica našao konkretan prijedlog: dajte strip o kralju Tomislavu! Između glasovnica s prijedlogom za strip o kralju Tomislavu izvučeni su dobitnici novčanih nagrada: prve – 10.000, druge – 5.000 i deset utješnih po 2.000 kuna (utješne nagrade pretvorene su u jednogodišnju pretplatu na list).
Razumljivo, rad na crtanom romanu o prvom hrvatskom kralju povjeren je istoj autorskoj trojci koja je realizirala “Radoslava” – scenaristu Žrnovačkom, crtaču Mauroviću i upisivaču teksta Leontiju Bjelskom (koji je prepoznatljivim kaligrafskim rukopisom popratio veći broj Zabavnikovih stripova).
Nastupu “Tomislava” (u broju 65 od 2. kolovoza 1944.) dano je spektakularno obilježje: uvodni tekst smješten je između dviju Maurovićevih simbolističkih kompozicija velikog formata, koje su ispunile cijelu stranicu Zabavnika (privlačne poput nekadašnjih ‘pučkih slika’, i one su se našle uokvirene na zidu mnogih domova). Susjednu stranicu ispunila je prva tabla stripa, s dramatičnom uvodnom sekvencom i dinamično crtanim prizorima.
Autorska trojka nije dugo djelovala zajedno: nacrtavši osam stranica “Tomislava”, preuzevši honorar, Maurović je preko noći isčeznuo iz Zagreba. Poput predratnog kolege i scenarista brojnih stripova Franje Fuisa (Fra Ma Fua), koji je nestao nepunu godinu prije, i on se odlučio ‘za šumu’- za bijeg u partizane. Doduše, Maurović je bio ‘fer’: ne htijući naglim odlaskom uvaliti kolege u sos, unaprijed je dovršio nekoliko nastavaka svih stripova koje je do tada crtao – ostavivši im dovoljno vremena za snalaženje u novonastaloj situaciji.
Nastavke “Tomislava” i drugog Maurovićevog stripa “Ahuramazde na Nilu” preuzeo je mladi Albert Kinert. Ondašnji student zagrebačke likovne akademije prvi se put okušao u stripu nedugo prije toga: u travnju 1944. u ilustriranoj reviji Pokret počeo je izlaziti njegov strip “Crvena kuga”, po Jacku Londonu, ubrzo i adaptacija Šenoine pripovijesti “Čuvaj se senjske ruke”.
Kinert se odazvao Walterovu pozivu (bili su znanci iz srednjoškolskih dana) da nastavi Maurovićeve romane, iako su obojica bili svjesni realnosti – da će se razlika u likovnom rukopisu jednog i drugog autora vjerojatno nepovoljno odraziti na prijem stripova kod publike.
Pristupivši poslu s osjećajem profesionalne i umjetničke odgovornosti, potpisavši se u nekoliko navrata (kao i u Pokretu) pseudonimom Toma Božić, Kinert je uspješno ‘gurao’ nastavke obaju stripova – ali se nije odrekao svoje autorske individualnosti.
Iskazao se kao gotov crtač, s osobitim nervom za dinamiku slikovnog pripovijedanja, nimalo jednoličan u postavljanju kadrova, temperamentan u prikazivanju figura u ekstremnom pokretu – no u usporedbi sa sugestivnom izražajnošću Maurovićevih stripova njegovi su radovi ostavljali bljeđi dojam.
To se ponajviše osjetilo na “Tomislavu”, od kojega se u nastavku mnogo očekivalo, za koji je Radovanović-Žrnovački pripremio zanimljiv scenarij, utemeljen na povijesnom romanu “Hrvatska na raskršću”, koji je pred rat napisao u zajednici sa Zvonimirom Furtingerom. (Roman je tijekom 1940. – 1941. objavljivan u nastavcima u Zagrebačkom listu.)
Ipak, “Tomislav” je privlačio veliku pozornost: dinamičan protok radnje i iskorak u malo poznate detalje nacionalne povijesti, pridonijeli su da se čitaoci brzo priviknu na ruku novog crtača.
Zabavnik se posljednji put pojavio na tržištu s brojem 102, koji je nosio datum 2. svibnja 1945. pa je uz ostale stripove nezavršen ostao i “Tomislav”.
Mladen Novaković