Uz strip-adaptaciju “Priča iz davnine” Ivane Brlić-Mažuranić, scenarista Davora Špišića i crtača Tomislava Košte aa scenaristom, Davorom špišićem, razgovarao Josip Grozdanić

Uz strip-adaptaciju “Priča iz davnine” Ivane Brlić-Mažuranić, scenarista Davora Špišića i crtača Tomislava Košte

Sa scenaristom, Davorom špišićem, razgovarao Josip Grozdanić

Pred ljeto prošle godine domaću strip-scenu obogatila je nova adaptacija glasovite zbirke “Priče iz davnine” Ivane Brlić-Mažuranić. Ta zbirka predstavlja kanonsko djelo domaće književnosti za djecu, a riječ je i o najuspjelijem ostvarenju jedne od najvažnijih autorica dječje književnosti ne samo u Hrvatskoj, nego i šire. U “Pričama iz davnine” Ivana Brlić-Mažuranić objedinila je više tema kojima je intenzivno bila posvećena u čitavom svom stvaralaštvu, ponajviše slavensku mitologiju i folklor te kršćansku filozofiju. Strip-adaptaciju četiriju priča iz zbirke prije nešto više od tri desetljeća nacrtao je cijenjeni autor stripova i ilustrator Krešimir Zimonić, no ovog puta pred čitateljima je integralna strip-adaptacija svih osam priča iz zbirke. Album “Priče iz davnine” u izdanju Udruge ljubitelja stripa Stripforum objavljen je sredinom travnja, uoči 150. obljetnice rođenja Ivane Brlić-Mažuranić. Danas donosimo razgovor sa scenaristom sjajnog stripa, književnikom, dramatičarom i novinarom Davorom Špišićem, a razgovor s crtačem Tomislavom Koštom moći ćete pročitati uskoro.

Vi ste scenarist stripovske adaptacije glasovite zbirke od osam pripovijetki-bajki „Priče iz davnine” Ivane Brlić-Mažuranić. Crtač je zadarski slikar Tomislav Košta. Kako je došlo do Vašeg angažmana na ovom projektu?

 Vrlo jednostavno. Angažirao me je i pozvao Mladen Novaković, producent i urednik u udruzi i izdavačkoj kući Stripforum. S njim sam već radio na nekoliko projekata, na obostrano zadovoljstvo. Među ostalim također na stripu prema romanu „Šegrt Hlapić” Ivane Brlić-Mažuranić, tako da sam bio oduševljen kad me pozvao na suradnju na ovom ambicioznom projektu. Od djetinjstva sam veliki obožavatelj bajki i čitavog opusa književnice koju se često proglašava ‘hrvatskim Andersenom’, tako da mi je rad na „Pričama iz davnine” od samog početka predstavljao veliki izazov. Nisam ni na trenutak razmišljao, objeručke sam prihvatio angažman.

 Slikar i crtač stripova Tomislav Košta intrigantno je novo ime u svijetu domaćeg stripa. Unatrag godinu dana ovo je već njegov treći album, nakon stripova „Kartoline” i „Mare monstrum”, a uskoro bi trebao biti objavljen i četvrti. Kako ste se spojili Vi i Tomislav Košta, kako je došlo do vaše suradnje?

 Kliknuli smo ‘na daljinu’, da tako kažem. Tada Tomislava još nisam osobno poznavao, a na scenariju sam intenzivno radio prije no što je on počeo crtati. Ja bih napisao gotovo scenarij za određenu priču, a on je onda počinjao raditi na crtežu. Kad bi pojedina tabla bila nacrtana, slao ju je uredniku, a on potom meni. Moram priznati da sam od samog početka bio oduševljen. To je zapravo sasvim razumljivo, jer je Košta pobijedio na javnom natječaju koji su raspisali Stripforum i Večernji list, za odabir crtača na „Pričama…”. U konkurenciji je bilo više crtača, i drago mi je da je izabran upravo Tomislav. Kod njega se radi o neobičnom, intrigantnom i rekao bih jedinstvenom spoju ekspresivne i gotovo futurističke slobode u crtežu s tradicijom njegovih najboljih predšasnika, ponajviše „Princa Valianta” Harolda Fostera. Takva praktički nespojiva kombinacija dviju osobina, koja je toliko snažna i daje uistinu izvrstan rezultat, sjajno se integrirala s mojim tekstom.

Čitav projekt započet je još 2016. godine, natječajem koji spominjete mjesečnika Strip revija, na kojem je pobijedila Vaša i Koština adaptacija kratke priče „Jaglenac i Rutvica” Ivane Brlić-Mažuranić. Od tada je prošlo dakle punih 9 godina, pa kako se projekt dalje razvijao?

Za to je opet zaslužna kuća Stripforum, odnosno njezin vlasnik, producent i izdavač Mladen Novaković. On nije želio ići ‘glavom kroz zid’, kako se veli, nije želio na brzinu odraditi posao, jer bi to zasigurno bio autogol. Veliko literarno blago koje nam je u naslijeđe ostavila Ivana Brlić-Mažuranić iziskuje podjednako veliku autorsku i produkcijsku želju, kao i trud i općenito profesionalizam, da se u svakom segmentu sve odradi maksimalno predano i uz skrb i za najmanje detalje. Sve mora biti filigranski precizno izvedeno, da se ne bi moglo baš ništa prigovoriti tom velikom blagu koje smo željeli reinterpretirati. Osobito me raduje činjenica da su sad prvi put u stripu objavljene sve priče iz zbirke. Prije sad već dosta godina Krešimir Zimonić je kreirao svoje izdanje četiri priče, ako se ne varam, no ovo je izdanje posebno i po tome što su prvi put u mediju stripa interpretirane kompletne „Priče iz davnine”. Činjenica da se mogu čitati u jednom izdanju predstavlja mi iznimno zadovoljstvo, tako da mi je izuzetno drago da sam mogao sudjelovati u takvom projektu.

„Priče iz davnine” predstavljaju vrhunac opusa Ivane Brlić–Mažuranić. To je ujedno rekao bih i kanonsko djelo domaće književnosti za djecu. Kako ste pristupili zbirci? Koliko se Vaš scenarij drži književnog izvornika?

Da, njezina djela predstavljaju uistinu veliku literaturu na europskoj i svjetskoj razini. Uvijek se postavlja pitanje malih jezika, kao što je hrvatski, koliko je to otegotna okolnost. Da je njezina književnost napisana na nekom od velikih europskih ili svjetskih jezika, sigurno bi se prema njoj odnosilo ravnopravno, kao prema djelima Hansa Christiana Andersena ili J. R. R. Tolkiena. Priče iz zbirke predstavljaju vrh njezina čitavog opusa, svega onog što je napisala, usporedive su sa sličnim djelima iz korpusa europske i svjetske književnosti. Ono što je meni predstavljalo određenu vodilju, a mislim da sam u pravu, jest da se ni u jednom trenutku nisam smio potpuno udaljiti od ‘melodije’ i ‘boje’ njezina jezika, da tako kažem, da sam u određenoj mjeri morao ostati u dosluhu sa samim predloškom. Pogotovo što sam, kad sam vidio prve Koštine crteže, bio siguran da bi mogla postojati opasnost od određene diskrepancije između mog scenarija i njegova crteža. Naposljetku sam zaključio da će određena arhaičnost mog predloška predstavljati prednost i dodatnu vrijednost, nego da sam se primjerice u potpunosti otvorio svom jeziku, onom kojim inače pišem. Dakle, svom ‘tonalitetu’, svojoj dramaturgiji. Mislim da je baš to bio pravi put. Slijedio sam Ivaninu arhaičnost, a opet sam imao dovoljno slobode kao scenarist, u smislu montiranjia priče, njezina sažimanja i nekakvog svog izvanjskog pogleda na nju.

U radu na „Pričama iz davnine” Ivana Brlić–Mažuranić je objedinila nekoliko svojih interesa, od slavenske mitologije i folklora do kršćanske filozofije. Koliko su Vam kao scenaristu intrigantne i zanimljive takve teme i motivi?

 Aopsolutno su mi intrigantne. One predstavljaju neiscrpno vrelo, i tematsko i dramaturško. Vrlo su izazovne. Ovdje je važno podsjetiti da smo se svi susretali s različitim nesuvislim tezama i idejama, konkretno da mi ne pripadamo slavenskom korpusu jer je to nešto potpuno suprotno našem nacionalnom biću. Takve teorije su se počele javljati početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, srećom su brzo ‘potonule u vodu’, brzo su zaboravljene. Naime, to bogatstvo slavenskog identiteta i slavenske mitologije, koje Ivana Brlić-Mažuranić toliko izazovno i iznimno kvalitetno eksploatira u svom opusu, kao scenaristu mi je predstavljalo veliki poticaj. Od obilja pustolovina do brojnih slojeva i mistike, a svakako i snažnih društvenih poruka koje slavenska mitologija nosi u sebi.

Spomenuli ste Vaš scenarij za strip adaptaciju „Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića”, koje je nacrtao Igor B. Vilagoš. Ovo dakle nije Vaš prvi rad na prozi Ivane Brlić–Mažuranić. Koliko su prema Vašem mišljenju njezina djela zanimljiva današnjim čitateljima? I u mediju stripa, svakako.

Mislim da su itekako zanimljiva. Kako sam prethodno spomenuo, na prvoj razini je pustolovina koja i mladim i starijim čitateljima nudi uzbuđenja, klasičnu borbu dobra i zla. To je kvalitativno potpuno ravnopravno sa svim onim što nam danas nude žanrovski slični blockbusteri, od Martinova proznog serijala “Pjesma leda i vatre” i serije “Igra prijestolja” do Tolkienova “Gospodara prstenova” i filmova Petera Jacksona. Tu se susrećemo s nizom borbi vitezova, avantura sa zmajevima i čarobnjacima, zapravo sa svime što spada u taj planetarij koji nudi mašta sjajne spisateljice. To je atraktivno i današnjoj publici, apsolutno, i to svim generacijama. Ne samo mladima, nego i kasnije. Kad čitatelji postanu zreliji mogu proniknuti u sve ostale slojeve, jer se susreću s velikim bogatstvom i na značenjskoj i na simboličkoj razini. To je čitav konglomerat vrlo bitnih društvenih poruka koje se kriju unutar slojeva bajke. Te poruke su izuzetno važne, poput poziva na ravnopravnost spolova, ne samo preko istaknute simbolike Ivaninih iznimno snažnih a zlostavljanih žena. Takvi likovi i njihovo djelovanje naglašavaju vrijednost ravnopravnosti, i spolne i svake druge. Osim toga, u današnjem predatorskom vremenu, u vremenu nasilja koje čine oni moćni i snažni, njezine zaštitničke poruke koje su uvijek na strani slabijih i ugroženih, takve poruke danas odlično rezoniraju. Jer su itekako suvremene i predstavljaju nešto što je i u mediju stripa pogodno za brojna čitanja i različite interpretacije.