Uz strip-adaptaciju “Priča iz davnine” Ivane Brlić-Mažuranić, scenarista Davora Špišića i crtača Tomislava Košte aa scenaristom, Davorom špišićem, razgovarao Josip Grozdanić

Uz strip-prilagodbu “Priča iz davnine” Ivane Brlić-Mažuranić, scenarista Davora Špišića i crtača Tomislava Košte

S crtačem, Tomislavom Koštom, razgovarao Josip Grozdanić

Glasovitu zbirku “Priče iz davnine” Ivane Brlić-Mažuranić ovaj put je u cijelosti nacrtao zadarsko-ugljanski crtač ali i scenarist Tomislav Košta, iznimno daroviti autor koji se posljednjih godina etablirao kao najzanimljivije novo ime na domaćoj strip-sceni. Tijekom proljeća 2023. godine u izdanju nakladničkih kuća Fibra i Sputnik objavljena su dva njegova nova albuma, odnosno zbirke kratkih strip-priča “Mare monstrum” i “Kartoline”. U njima su objedinjene storije na kojima je autor radio tijekom proteklih nekoliko godina i koje su u slučaju zbirke “Mare monstrum” prethodno objavljivane u mjesečniku “Strip revija”. Nakon toga su prošlog proljeća uslijedile “Priče iz davnine”, da bi tijekom ljeta bio objavljen i album “Dragi moj, draga moja”. Tomislav Košta radi u različitim tehnikama, od olovke i ugljena preko tuša i suhog pastela do akvarela i akrila, u radu se poigrava crnim i bijelim plohama, igrom svjetla i sjene, a njegove priče redom su pesimistične, u načelu i tragične, makar se tragedija ne mora neposredno dogoditi odnosno biti eksplicitno prikazana. U nastavku slijedi razgovor s Koštom, o njegovom radu na strip adaptaciji “Priča iz davnine”.

Put do nastanka strip-adaptacije zbirke “Priče iz davnine” Ivane Brlić-Mažuranić bio je prilično dug. Sve je počelo još 2016. godine vašim sudjelovanjem na natječaju mjesečnika Strip revija po zadanom scenariju na temu “Priča iz davnine”. Možete li nam ukratko opisati nastanak prve priče “Jaglenac i Rutvica”?

Nastala je tako što me je Mladen Novaković pitao bih li mogao napraviti barem tu jednu priču, preko natječaja koji spominjete. Nacrtao sam nekoliko tabli za priču “Jaglenac i Rutvica”, one su prošle na natječaju i tako je zaokružena adaptacija te prve priče. Objavljena je u “Strip reviji”, jer tada još nije bilo ni riječi o radu na mogućem albumu. To je u tom trenutku bilo sve, a ja sam nastavio u “Strip reviju” slati druge svoje radove. No onda je Mladen jednom prilikom sugerirao da bi bilo odlično sve priče iz zbirke objediniti u zajedničkom albumu. Spomenuo je i mogućnost da svaka od priča bude zasebno objavljena u njegovu mjesečniku, ritmom kojim budu nastajale, međutim naposljetku je ipak odlučio sve objediniti u jednom izdanju, na finom papiru i s debljim koricama.

Koliko Vam je ta bajka tada bila zanimljiva za adaptaciju? Kasnije svakako ne samo ona, nego i ostale bajke iz zbirke “Priče iz davnine”?

Itekako mi je bila zanimljiva. Ivana Brlić-Mažuranić je naša velika književnica, rekao bih da je ona naš ‘div’. Da je slučajno rođena negdje na Zapadu, ili da je objavljivala u inozemstvu, bila bi svjetska zvijezda. Kad ju netko spomene, ili kad je se nekom zgodom sjetim, uvijek ponovim da spada u rang Tolkiena i sličnih međunarodnih književnih bardova koje su i Hollywood i svi ostali, ponajviše televizija, iskoristili i još uvijek ih iskorištavaju koliko god mogu. Mi, nažalost, često sve znamo i zanemariti i omalovažiti, pa je jednim dijelom takva oi sudbina njezinih djela. Zbog toga mi je posebno drago što je ovaj album realiziran i objavljen, kao još jedan doprinos pokušajima da se istaknu njezina vrijednost i veličina.

Teme kojima se Ivana Brlić Mažuranić bavi u “Pričama iz davnine” su različite. Od tema majčinstva i majčinske zaštite, koje se na različite načine obrađuju u šest bajki, preko primjerice ljubavi i privrženosti brata i sestre u “Jaglencu i Rutvici”, do povezanosti djece s tradicijom i njihovim precima. Tu su i motivi iz slavenske mitologije i kršćanske filozofije. Koje su Vam teme i motivi bili najintrigantniji tijekom rada na strip-adaptaciji zbirke? Kao crtaču, ponajprije, ali i na osobnoj razini.

Osobito mi je bio intrigantan upravo taj spoj odnosno zanimljivi miks poganstva i kršćanstva, točnije način na koji je ona sve to fino isplela i protkala. Uzela je ono što je najbolje od svega, da tako kažem, i izgradila taj svoj svijet koji je i danas jednako aktualan kao i u njezino vrijeme. A aktualan je zato što ona pripovijeda o stvarima koje su vječne, o odnosu dobra i zla, o smislu patnje itd. Inače volim fantasy kao žanr, ali ono što je ona napravila je mnogo temeljitije i ‘jače’ od fantasyja. Čak je i ne bih uspoređivao s ostalim poznatim imenima. Inače radim distinkciju između Georgea R. R. Martina i Tolkiena, jer je potonji neusporedivo opširniji, dublji i slojevitiji. Martin je više ‘na prvu loptu’, recimo tako, njemu je važan show koji stvara, važni su mu efekti koje postiže, a na kraju krajeva i zarada. Tolkien mi je barem za nekoliko stepenica važniji i ‘jači’ od Martina, a tu negdje stavljam i Ivanu Brlić-Mažuranić. Jer u svojim djelima govori o nekim vrijednostima koje su uvijek aktualne, koje su vječne i koje naposljetku ne ovise o trenutku u kojem se nalazi civilizacija, dok se nešto piše ili kreatvino radi. Jednostavno pripadaju ljudskom rodu od početka do kraja, bez obzira na vrijeme.

Govorite o svijetu bajki i fantasyja. To okruženje je blisko onom u koji ste smjestili svoj prvi strip-album “Sjećanja”. Koliko vam je kao crtaču i slikaru taj milje blizak i izazovan? On nekako podrazumijeva maštovitost i razigranost, no nameće li možda i neka ograničenja?

Da, taj milje daje određenu slobodu. Fantasy bih usporedio s povijesnim romanom, u radu na kojem moraš mnogo istraživati, biti dosljedan oko odjeće, naziva, oko mnogo detalja. Kod fanatastičnih svjetova postoji određeni otklon, bez obzira radi li se o znanstvenoj fantastici ili fantasyju. To su svjetovi koji su izmaštani, a to autoru pruža osjećaj slobode da ulazi u nešto svoje. Sve je plod tvoje mašte, ne ovisi o vremenu i mjestu zbivanja, tako da je tu riječ o drugoj vrsti izazova. To je drugačiji, nepoznati svemir, koji može biti ogroman. Baš to mi predstavlja veliki izazov, ali ujedno i nadahnuće, to nepregledno prostranstvo novoga. “Sjećanja” su nastala na tom tragu. Sad radim na nečemu što sam najviše sam sebi ostao dužan kod tog albuma. Danas imam više iskustva u odnosu na vrijeme kad je objavljen, prije nekih osam ili devet godina, i upravo radim u ulju, dakle ne u akrilu, kadar po kadar kao neku vrstu male ilustracije. To su reinterpretacije kadrova iz “Sjećanja”, a želim ih napraviti onako kako prvi put nisam bio u stanju, da osobno budem zadovoljan rezultatom. To je ujedno i najviše što trenutačno od sebe mogu dati.

Crtate dakle različitim tehnikama, od olovke i ugljena preko tuša i suhog pastela do akvarela i akrila, pa i digitalno. Ta raznovrsnost u određenoj se mjeri može vidjeti i u ovom albumu:  sedam priča je nacrtano na klasičan način, a jedna uporabom digitalne tehnologije. Korice su naslikane tehnikom akril na platnu, na naslovnici je motiv iz “Šume Striborove” a na stražnjoj iz “Regoča”. Koja tehnika crtanja Vam je najdraža?

Zapravo nemam najdražu tehniku. Postoji nekoliko medija u kojima radim i s kojima sam zadovoljan. U njima sam se našao nakon dosta godina bavljenja slikarstvom, a na kraju krajeva i sad kao autor stripova. Svaka priča ima svoje, svaka nosi svoje, postavlja određene zahtjeve pred autora. Ako govorimo konkretno o ovom albumu, on je dosta likovno i stilski šarolik. Rekao bih da sam se tijekom rada na njemu još uvijek tražio, makar to moje traženje traje čitav profesionalni život. Ako čovjek radi konstantno, iz dana u dan, ako nema nekih prekida, ako se preda tome što radi, onda i napreduje u bilo kojem poslu. Ali ako gledamo samo prvu priču “Jaglenac i Rutvica”, lako je primijetiti da u njoj ima mnogo šrafiranja, kao i nekih detalja kojih više nema u daljnjim pričama. Pa čak i priče koje sam radio sukcesivno, nekako su također plod nekih mojih pokušaja i eksperimenata. Probat ću malo ovako, pa onako, pa ću ovo više stilizirati a ono izvući što plastičnije, ili ću ondje ostaviti prazan prostor… Dakle, pretjerano je reći da mi je to bio neki eksperiment, ali imao sam dovoljno slobode. Kad ne radiš i scenaristički i likovno neko djelo, kad ti je zadan scenarij, koliko god sam pratio scenarij opet sam imao slobodu iskušavanja nekih stvari. Sve u cilju da se pokušam pronaći. Da, jedna priča je nacrtana digitalno. To mi je predstavljalo dodatni izazov, jer posljednjih nekoliko godina radim crno-bijelo, ne slikam digitalno nego isključivo crtam crno-bijelo za potrebe stripa. Ali i ovo je lijepo. Jednostavno, kad se umorim raditi u akrilu, akvarelu, olovci i na papiru, sjednem pola sata ili sat za tablet i radim digitalno. Meni je to sve izazov, i ne gledam na te stvari kao na nešto što omalovažava moj rad i tu je samo da se ubrza proces stvaranja, samo zbog komercijalnih razloga. Ne, i digitalija ima svoje i prednosti i nedostatke, kao i sve drugo. Tako da jednako guštam i u jednom i u drugom, i u petom i u desetom (smijeh).

Razgovor s Tomislavom Koštom o radu na stripu “Priče iz davnine” nastavit ćemo sljedećeg tjedna.