Drugi dio razgovora Josia Grozdanića s Tomislavom Koštom, uz strip-adaptaciju “Priča iz davnine” Ivane Brlić-Mažuranić, prema scenariju Davora Špišića

Drugi dio razgovora s Tomislavom Koštom, uz strip-adaptaciju “Priča iz davnine” Ivane Brlić-Mažuranić, prema scenariju Davora Špišića

S crtačem, Tomislavom Koštom, razgovarao Josip Grozdanić

Zbirka “Priče iz davnine” Ivane Brlić-Mažuranić predstavlja kanonsko djelo domaće književnosti za djecu, a riječ je i o najuspjelijem ostvarenju jedne od najvažnijih autorica dječje književnosti ne samo u Hrvatskoj, nego i šire. Strip adaptaciju nekoliko priča iz zbirke prije nešto više od tri desetljeća nacrtao je cijenjeni autor stripova i ilustrator Krešimir Zimonić, no ovog puta pred čitateljima je integralna strip prilagodba svih osam priča iz zbirke. Album “Priče iz davnine” objavljen je sredinom travnja prošle godine, uoči 150. obljetnice rođenja Ivane Brlić-Mažuranić, a izdavač je Udruga ljubitelja stripa Stripforum. Scenarist aktualnih “Priča iz davnine” je književnik, dramatičar i novinar Davor Špišić, razgovor s kojim možete potražiti na ovom portalu, a ovdje donosimo drugi dio razgovora sa zadarskim slikarom i autorom stripova Tomislavom Koštom, koji je u crteže pretočio zgode Kosjenke, Regoča, Jaglenca i Rutvice, Malika Tintilinića i Domaćih te ostalih junakinja i junaka iz proze Ivane Brlić-Mažuranić.

 

Moglo bi se reći da ste s vremenom reducirali i usavršavali crtež, ali da ste ga time zapravo činili i efektnijim?

Želja mi je da idem u tom smjeru. Recimo, tijekom rada na “Pričama iz davnine” dosta sam čitao serijal “Pustinjski škorpioni” Huga Pratta. Proučavao sam načine na koji je on pojednostavnjivao linije, pri čemu bi mu neki put uspjelo više, a drugi manje. Ponekad mu određeni kadar, tj. sličica, izgleda kao malo remek-djelo. Pretpostavljam da me to podsvjesno privuklo. Ne kopiram nikog, niti to želim, ali jednostavno ima određenih autora koji su mi ‘napeti’. I onih koji su nekad stvarali, i onih koji su i danas aktivni. Takva kombinacija slobodnije ruke i ekspresivnijeg izraza, kao u tom Prattovu stripu, i to da se na što jednostavniji način uspije postići što više, na tom tragu radim i dalje. Mislim da su i “Kartoline” krenule u tom smjeru. Možda ne u potpunosti, ali ipak. I u ovom na čemu trenutačno radim, što crtam i što slikam, cilj mi je da što više oslobodim ruku. Da s manje izražajnih sredstava, s manje ‘stvari’, da kažem što je više moguće. Kroz kontinuirani rad sve se može postići.

Otkud takva sklonost variranju tehnika crtanja, odnosno slikanja? Birate li tehnike u ovisnosti o vrsti priče koju želite ispripovijedati? Ili, može li se reći da u stripovima koje stvarate još uvijek istražujete crtačke tehnike?

Da, još uvijek istražujem tehnike crtanja. To istraživanje je dio razvoja, i ono nikad ne prestaje, dok god je čovjek živ. Meni je zanimljivo i uzbudljivo raditi u više medija, iako znam da se sve moje kolegice i kolege neće složiti s takvim stavom. Razumljivo da svatko na to gleda na svoj način, ali mene izuzetno privlače nove tehnike, novi medij, novi način rada. Gubim li pritom, u smislu da ako se se usredotočim samo na jedno, na jedan medij i stil, da ću u tom segmentu brže produbiti svoje znanje i napredovati, to je moguće. No s druge strane, ako od desetak ljudi koji su upućeni u strip dobiješ potvrde da ti je sve što radiš na određenoj kvalitativnoj razini, i da polako napreduješ, onda ti to daje podstrek za dalje. To znači da radiš onako kako treba. U tom smislu rad u više medija, bez obzira na teme i na opsege poslova, mi predstavlja izazov.

Strip-adaptaciju dijela “Priča iz davnine”, točnije triju bajki, prije tri do tri i pol desetljeća nacrtao je i naš ugledni autor stripova i ilustrator Krešimir Zimonić. Jeste li možda čitali njegove “Priče iz davnine”, i ako jeste, kakvima Vam se čine?

Odavno sam ih čitao, i u sjećanju mi je ponajviše ostala čistoća njegova crteža. Dakle, nema sjena, linija je snažna i možda pomalo na rubu karikature, bez blokiranja i u smislu kompozicije i u smislu kontrasta i u smislu atmosfere. Nema odnosa crnih i bijelih ploha, već je glavno sredstvo izražavanja linija. To mi i danas najprije padne na pamet, kad se sjetim Zimonićeve adaptacije “Priča iz davnine”.

Koliko su prema vašem mišljenju i izvorne odnosno literarne “Priče iz davnine”, ali i strip-adaptacije kakva je ova scenarista Davora Špišića i vas, koliko su one atraktivne današnjim mlađim čitateljima? Reklo bi se da zbog maštovitosti i bajkovitosti, kao i zbog ideja i poruka koje šalju, jednostavno moraju biti.

Slažem se. Makar vjerujem da bi današnjim mladim generacijama mnogo prihvatljivije bilo da jednostavno sjednu u kino i pogledaju film “Priče iz davnine”. Onako kao što mogu pogledati “Gospodara prstenova” ili neku seriju od onih koje smo ranije spomenuli, primjerice “Igru prijestolja” prema Georgeu R. R. Martinu. Opet se vraćamo na to da je strip spor medij, a u današnje vrijeme s tabletima i mobitelima, s različitim igricama i gadgetima, koncentracija u spoju s brzinom života i brojem informacija koje primaju ti mladi mozgovi, strip jednostavno osuđuju na život na rubu. On nije mrtav, naprotiv, itekako je živ, kao što znate i sami, i kod nas i u svijetu. Problem je što se strip kod mladih čitatelja ne prima na način na koji bismo mi željeli. Nažalost, ali tako stvari stoje.

Prethodno smo Vas upoznali ne samo kao autora stripa “Sjećanja”, koji smo spomenuli, nego i kao autora hvaljenih zbirki kratkih stripova “Kartoline” i “Mare monstrum”. Prilično ste produktivni, pa Vam nedavno izišao još jedan strip-album…

Da, u nakladi “Fibre” objavljen je naslov “Dragi moj, draga moja”. Također digitalno realizirana crno-bijela priča na šezdesetak tabli. U “Godišnjaku hrvatskog stripa” za 2024. godinu objavljena je i moja kratka priča na osam tabli. Kažem, radim na novom stripu u boji, i nadam se da bi tijekom ove godine i taj album mogao biti dovršen. Radim također i na jednom crno-bijelom stripu, digitalnom tehnikom, tako da zapravo svakog dana radim na nečemu. Stoga je i logično da svako malo bude i objavljen neki moj strip (smijeh).

Može li se u tom kontekstu reći da ste se sa slikarstva većinom, možda i u potpunosti, prebacili na strip?

Ne, ne, ipak nisam. Evo, baš ste me zatekli s glinom u rukama, modeliram nešto u plastici. I popodne ću raditi, imam dvije-tri sitne narudžbe u akrilu. Tako da kombiniram strip, slikarstvo i rad u glini. Kad se nakon desetak dana ili dva tjedna zasitim rada na stripu, na nekoj ideji za strip, bez obzira radim li slike ili crteže, da se malo odmorim pet-šest dana se prebacim na slikarstvo. Na akvarel ili nešto drugo. Pa se ponovo vratim stripu. I tako kombiniran, malo skačem s jednog na drugo, iz jednog polja na drugo. Ali važno je da kontinuirano radim, da iz dana u dan usavršavam zanat, da ruka ne zapinje. I tako kroz se godine dižem na višu razinu.

Dakle, u dogledno vrijeme ćemo ponovo razgovarati. Do tada, mnogo uspjeha u daljnjem radu, i hvala na razgovoru.

Hvala vama, srdačan pozdrav!