Razgovor sa strip-crtačem Esadom T. Ribićem, 1. dio

Sa strip-crtačem Esadom T. Ribićem razgovarao Josip Grozdanić

Zasad posljednji u Hrvatskoj objavljeni strip uglednog i nagrađivanog crtača Esada T. Ribića je “Loki”, serijal na kojem je naš sugovornik radio prema scenariju Roberta Rodija. Izvorno četverodijelni serijal, koji je u okrilju glasovite izdavačke kuće Marvel objavljen 2004. i 2005. godine, u Hrvatskoj je publicirala kuća Hangar 7. U stripu “Loki” protagonist je naslovni lik, jedan od najzanimljivijih Marvelovih antijunaka, polubrat boga groma Thora i Odinov sin kojeg zatječemo na prijestolju kraljevstva Asghard. Strip “Loki” neposredan je povod razgovoru s Esadom T. Ribićem, crtačem ili bi primjerenije bilo napisati slikarom koji već dulji niz godina uživa status ne samo jednog od najboljih Marvelovih crtača, nego i jednog od najuspješnijih hrvatskih autora stripova u SAD-u. Nakon višegodišnjeg rada za glasovitu izdavačku kuću DC Comics, odnosno njezinu podetiketu Vertigo, Ribić je prije gotovo četvrt stoljeća prešao u još poznatiji i utjecajniji Marvel. Kao nekadašnji učenik zagrebačke Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, popularnog ŠPUD-a, Ribić se u određenim fazama karijere intenzivno bavio i animiranim filmom i dizajnom. S njim razgovaramo o svemu tome, kao i o još ponečemu vezanom uz njegov rad i dosadašnju karijeru.

U izdanju nakladničke kuće Hangar 7 objavljen je vaš strip “Loki”, kojeg je Marvel objavio još 2004. i 2005. godine. Kako je došlo do vaše suradnje s Marvelom na ovom projektu i možete li se prisjetiti rada na njemu?

Ljudi s kojima sam radio na “Lokiju” su iste osobe s kojima sam surađivao i nekoliko godina ranije, dok sam još radio za DC-jevu podetiketu Vertigo, na serijalu naslova “Four Horsemen”. Dakle, scenarist je bio Robert Rodi, a urednik Axel Alonso. Tada sam se zbog nečeg posvađao s DC-jevim uredništvom i prešao u Marvel, da bi godinu ili dvije nakon mene isti transfer napravio i Alonso, koji je potom ponudio određene angažmane scenaristima s kojima je ranije radio. Tako smo se nas trojica ponovo okupili u Marvelu, i odlučili realizirati nešto što je bila naša izvorna zamisao. Naime, “Four Horsemen” je originalno bio zamišljen kao slikani strip koji je trebao biti nešto drugačiji od forme u kojoj je konačno objavljen, čak bitno drugačiji, tako da smo pristupili ostvarenju toga. Rodi je stigao iz kazališnog miljea, on je autor kazališnih predložaka koji uglavnom piše drame, tako da sam smatrao kako ne bi bilo pametno prisiljavati ga da radi neki akcijski strip ili nešto slično. Odlučili smo se okrenuti onome što on radi najbolje, a to su neke dramske situacije koje su vrlo životne. Ne sjećam se otkud je došla osnovna ideja, ali znam da sam želio raditi “Thora”. Ne sjećam se ni je li to bila moja ili urednikova zamisao. Nabavio sam DVD box set s adaptacijom cjelovitog “Prstena Nibelunga”, koja je zapravo bila snimka kazališne predstave, ali snimana s mnogo kamera i realizirana s također vrlo mnogo svjetlosnih i mehaničkih efekata. Sve skupa je izgledalo izuzetno realistično, iako je i dalje bila riječ o kazališnoj predstavi. Upravo to je bio efekt koji sam želio postići i u stripu, to je bio model koji sam slijedio. U “Lokiju” nisam težio ni naglašenom realizmu niti izraženoj magiji, već nečemu između, na način na koji je postavljen “Prsten Nibelunga”.

U izvorno četverodijelnom mini-serijalu “Loki” protagonist je naslovni lik, jedan od najkompleksnijih Marvelovih antijunaka. On je polubrat Thora, božanstva s čekićem Mjollnirom iz Asgarda, ujedno i Odinov sin kojeg zatječemo ga na vladarskom tronu. Koliko vam je Loki, kao zavidni varalica koji je mučen osjećajima nevoljenosti i odbačenosti, bio zanimljiv kao lik?

Bio mi je jako zanimljiv. S tim što morate imati na umu da je Loki dotad zapravo bio sveden na ulogu negativca iz “Thora”, i realno ništa drugo. Pojavljivao se i kao gostujući negativac u nekim drugim stripovima, tako da bih rekao da smo dobar dio njegove kompleksnosti mi kreirali u ovom stripu. Vrlo brzo nakon njegova objavljivanja neki elementi počeli su se koristiti i u serijalima s drugim junacima, u svjetovima koji nemaju veze s Lokijevim svijetom. U tom kontekstu mislim da smo ostvarili veliki utjecaj na percepciju samog lika. Sve njegove osobine bazirane su na detaljima koji su i ranije bili elementi lika, ali mi smo se potrudili produbiti ih. Lik smo učinili slojevitijim i oko njega izgradili dramu. Očito da se dovoljnom broju ljudi svidio takav naš pristup, jer se tako nastavilo raditi i dalje.

Koliko vam je čitavo poigravanje nordijskom mitologijom u serijalu “Thor”, variranje priče s bogom groma, ali i s Odinom, s Asgardom kao domom bogova, s Duginim mostom i njegovim čuvarom Hemdalom, s bitkama bogova i divova, koliko vam je sve to poticajno kao crtaču?

Poticajno je, jer je zanimljivije crtati to nego recimo automobile i zgrade. S druge strane je zanimljivo zbog toga što govorimo o mitologiji. Strip “Thor” je deriviran iz nordijske mitologije, ali realno većinom rada i načinima pristupa u Marvelu nije tretiran kao mitološki strip. Ponekad ga se oblikuje kao superherojski strip, ponekad kao dramski, a gdjekad kao akcijski. Ponekad mu se pristupa i s te mitološke strane, ali mislim da je pristup koji općenito najbolje odgovara takvom liku upravo taj. Dakle, ja sam ga tretirao kao mitološki strip. Pomoglo je, naravno, i to što je scenarij bio napisan na taj način da je vrlo dramski i podložan mitološkom tretmanu.

Vaša suradnja s američkim izdavačima počela je još 1996. godine, kad je manja nakladnička kuća Antartic Press iz San Antonia objavila strip “Codename Scorpio”, koji ste realizirali sa scenaristom Miljenkom Mikijem Horvatićem. Zanimljive su okolnosti nastanka tog stripa.

Horvatić i ja smo u ono vrijeme počeli raditi kao dvojac, kao scenarist i crtač, najviše u potrazi za nekim angažmanom u inozemstvu, jer kod nas nije bilo posla. Portfolije smo slali i europskim i američkim izdavačima, a ja sam više ciljao na europske, jer sam odrastao na europskom stripu, uz nešto malo američkog. Počeli smo dobivati odgovore u kojima su europski izdavači tvrdili da je ono što radimo previše američki, dok je naš rad američkim izdavačkim kućama bio pretjerano europski. Potom smo odlučili izraditi jedan portfolio koji će biti više američki, i drugi koji će logično biti naglašenije europski. ‘Američki’ portfolio se sastojao od deset stranica dominantno akcijskih scena, bilo je to nešto što se baš i ne bi moglo nazvati stripom. Više je bila riječ o ‘showcaseu’ kojim smo željeli prikazati kako radimo, odnosno da možemo raditi i američkim stilom. U svakom slučaju, to je u to vrijeme bilo vrlo čitano, pa sam kao crtač odlučio namjerno ‘skidati’ tada popularne stvari. Portfolio smo poslali nizu izdavača, gledali smo koji su od njih tražili nove crtače, i naposljetku smo dobili ponudu Antartic Pressa. Jako im se svidio naš rad, i htjeli su da završimo priču koju smo počeli. Međutim, meni to nije padalo na pamet, jer je bila riječ samo o ‘showcaseu’ kojim smo im demonstrirali da možemo raditi u američkom stilu. Odlučili smo na brzinu smisliti nekakvu priču, dobili smo vrlo malen proračun ali i vrlo kratak rok, pa smo sve složili što smo brže mogli. Stranice sam čak i sam bojao, ali s obzirom da prodaja prve epizode nije bila tolika da bi se opravdala boja, dalje se objavljivao u crno-bijeloj tehnici. I to je bio naš prvi posao. Stripom su u Atlantic Pressu bili itekako zadovoljni, ne toliko kakvoćom jer je sve urađeno na brzinu, nego upravo brzinom našeg rada. Odmah smo dogovorili prvi pravi posao, koji sam radio baš onako kako sam i želio. To je bilo slikano, strip “Shotgun Mary”. Međutim, kad smo razvili suradnju s Atlanticom pojavili su se problemi, najviše zbog toga što je Miki našao stalni posao, pa je imao sve manje vremena za bavljenje scenarijem. Na koncu je i odustao, upravo u vrijeme kad sam prelazio u DC.

Vratimo se još unatrag: i vi ste završili srednju Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, ŠPUD, koji su pohađali i Mirko Ilić, Igor Kordej, Krešimir Zimonić i još neka velika imena domaćeg stripa i dizajna. U ŠPUD-u je praktički stvorena jezgra kasnijeg Novog kvadrata, a vi ste u bavljenju stripom i dizajnom na neki način slijedili put spomenutih članova Novog kvadrata. Koliko taj pokret smatrate zaslužnim ne samo za povijest, nego i za sadašnjost hrvatskog stripa?

Za povijest je svakako zaslužan. To je bila provala ‘sirove kreativnosti’, da tako kažem, u toj generaciji koja je imala gdje objavljivati i biti viđena. To je tada bilo vrlo zanimljivo, ali problem je bio u tome što se vrlo brzo ispuhalo. Ne bih znao koji su bili razlozi tome, ali nakon nekoliko godina većina njih više nije radila u Poletu, razišli su se kao rakova djeca. Ne mogu procijeniti koliko je Novi kvadrat bitan za današnji strip, zato što ne poznajem dobro stanje u hrvatskom stripu danas. Ono što vidim je da se rade fanzinski stripovi i fanzini, a Novi kvadrat to svakako nije bio, osim što su stripovi bili kratki. Ne vidim ni neku tematiku koja bi ih povezivala. Tako da bih rekao da, barem prema onom što i koliko vidim od trenutačne domaće strip-scene, Novi kvadrat nema nikakav utjecaj na aktualni hrvatski strip.

Kad kažem da ste na neki način slijedili put članova Novog kvadrata, mislim na to da ste i vi već tijekom srednje škole počeli raditi u Zagreb filmu. Djelovali ste kao fazer, potom kao animator, napokon i kao crtač pozadina, i na izuzetno popularnim projektima kakvi su bili “Mali leteći medvjedići” i “Šegrt Hlapić”. Što vas je nagnalo da se okušate i u animaciji?

Između prvog i drugog razreda srednje sam počeo ići u teretanu, i ondje sam sreo tipa koji je iz mog kvarta, Gajnica, ali ga dotad nisam poznavao. On je počeo raditi kao fazer u Zagreb filmu, i rekao mi je da mu je to dosta zanimljivo. Ponudio mi je da mu se pridružim, pa sam to i učinio. U Zagreb filmu sam napravio nekakav test, a da nisam imao konkretnu ideju kakav je to zapravo posao, ali u roku od nekoliko tjedana sam razumio kako sve funkcionira. Zaključio sam da me faziranje jako zanima i počeo raditi na tome. Naravno, tijekom školske godine to je bilo teško sparivati, pa sam znao i ostajati spavati u gradu. Ali bilo je vrlo zanimljivo, osobito u to doba kad ste dovoljno mladi da brzo svladavate pravila rada i da brzo napredujete. Bile su to dobre godine za Zagreb film, događalo se mnogo toga lijepog, ali onda je sve prestalo kad je počeo Domovinski rat. Ja sam čak u jednom trenutku animaciju vidio kao svoj poziv, nešto čime bih se trajno bavio. Već sam radio i stripove, ali sam ih zapravo doživljavao kao hobi.

Naišao sam i na podatak da ste kanili upisati Akademiju likovnih umjetnosti, ali da ste odustali jer pravila nisu dozvoljavala istovremeno kreativno djelovanje sa strane, na području stripa i animacije.

Da, u ono vrijeme situacija je bila takva da se na prvoj godini Akademije nije smjelo raditi ništa u struci. Ne znam kakva su danas pravila. S obzirom da sam radio u Zagreb filmu, nije mi padalo na pamet prestati s tim, tako da sam odustao od studija.

Drugi dio razgovora s Esadom T. Ribićem potražite na našem portalu za tjedan dana.