Razgovor sa strip-crtačem Esadom T. Ribićem, 2. dio

Drugi dio razgovora Josipa Grozdanića sa strip-crtačem Esadom T. Ribićem

Tijekom proteklih nepunih 25 godina naš je sugovornik u okrilju izdavačke kuće Marvel oslikao neke od najdojmljivijih i najčitanijih priča popularnih superjunaka kakvi su Thor, Srebrni letač, Submariner, X-Men i Osvetnici. Nekad se baveći i animiranim filmom i dizajnom, Ribić je sudjelovao u nastancima izuzetno popularnih animiranih serijala “Mali leteći medvjedići” i “Šegrt Hlapić”, a osim naslovnica za američka izdanja stripova o Spidermanu, Daredevilu i još nekim superjunacima, dizajnirao je i naslovnice više knjiga nekadašnje izdavačke kuće Algoritam. Kao strip-crtača i slikara najviše ga privlači tematika srednjovjekovnog fantasyja, odnosno fantasy priča i mitova smještenih u srednjovjekovne ambijente. O tome nam je već nešto rekao u prvom dijelu razgovora, a u nastavku slijedi još zanimljivih detalja vezanih uz njegov rad i dosadašnju karijeru.

Rano ste se okušali u radu za inozemne izdavače, pa ste već tijekom prve polovice 90-ih godina prošlog stoljeća surađivali s njemačkom nakladničkom kućom Gespenster Geschichten, za koju ste crtali naivne dječje horor-stripove. Koliko je taj angažman bio zahtjevan i koliko ste njime bili zadovoljni?

Nije bio osobito zahtjevan, ali je u to vrijeme, u dobrom dijelu ranih 90-ih, bio daleko najbolje plaćeni posao koji smo radili Miki i ja. Nije ga bilo mnogo, mislim da smo dobivali između četiri i šest stranica mjesečno, ali s obzirom da smo bili plaćeni 80 do stotinu njemačkih maraka po stranici, što je u to vrijeme bila velika lova, dobro smo zarađivali. Moram priznati da sam takve stvari uvijek radio onako, lijevom rukom. Nije bilo osobito poticajno, jer su to bili stripovi za mlade ćitatelje. Riječ je bila o hororima u kojima nije smjelo biti previše krvi, ni crne boje, ni ovog, ni onog… bilo nam je postavljeno dosta ograničenja. Naposljetku, kad bismo sve to izbacili, shvatili bismo da u stripovima nije smjelo biti zapravo ničeg zanimljivog. Zbog toga sam na taj angažman gledao naprosto kao na nešto što je trebalo odraditi, uzeti novac i zaboraviti. A svoje kreativne ‘sokove’ sam onda pokušavao iskoristiti na nekim drugim projektima.

Tijekom druge polovice 90-ih s Horvatićem ste za američkog izdavača Antarctic Press radili na eksploatacijskim serijalima “Warrior Nun: Frenzy” i “Shotgun Mary: Son of the Beast”. Kakvo je bilo iskustvo rada na ovim stripovima?

Najprije moram napomenuti da sam uvijek težio slikanju, a u Hrvatskoj su se tada od radova domaćih autora mogli objavljivati samo fanzinski stripovi, dakle crno-bijeli. Tako da zapravo slikarski stil koji sam već koristio na ilustracijama i u još nekim radovima, u načelu nisam mogao iskoristiti u crtanju stripova. Realizirao sam nekoliko kraćih djela, čak i jedan duži rad također s Mikijem, ali je to bio portfolio na koji nam nitko iz Francuske nije odgovorio. Imao je naslov “Plemena”, i mislim da sam izradio barem 20-ak stranica, ali njima nismo uspjeli zadovoljiti Francuze. Tako da, prvi put kad sam uistinu mogao početi raditi kompletan slikani strip, a bila je riječ o “Shotgun Mary” na 30 stranica, to je bilo za Antarctic Press. Tada sam također prvi put mogao napraviti strip koji će biti tiskan u boji, tako da je to bio moj prvi pravi narativni slikani strip.

Na temelju suradnje s Antarctic Pressom glasovita kuća DC Comics ponudila vam je da za njezinu podetiketu Vertigo radite na nekoliko serijala. Među ostalim, na serijalu “Strange Adventures” surađivali ste s uglednim Brianom Azzarellom, scenaristom kultnog i kod nas vrlo popularnog serijala “100 metaka”. Kakav je dojam Azzarello kao autor ostavio na vas?

Morate uzeti u obzir činjenicu da smo i on i ja u vrijeme suradnje bili početnici. Tako da ni on još nije imao nikakav ugled, kao što nisam ni ja. Bio mi je simpatičan ‘lik’, upoznali smo se u San Diegu, i malo popričali. S njim je u načelu bilo zanimljivo raditi, pa sam mislio da ćemo i nastaviti sa zajedničkim poslovima. Postojale su određene ponude za još nekoliko kraćih stripova, Vertigo je u to vrijeme radio dosta tih antologija, ali su onda meni ponudili da radim “Four Horsemen”, što je bio moj prvi dulji strip koji sam za njih napravio, tako da je to bio naš jedini zajednički strip. Često se sretnemo na nekoj od konvencija, razgovaramo i o mogućoj suradnji, ali se uvijek nešto ispriječi. Ili je on ekskluziva u DC-ju, a ja u Marvelu, pa se to ne može ostvariti, ili jedan od nas nema vremena… No jednog dana možda, tko zna…

Što vas je nagnalo da nakon rada za Vertigo, odnosno DC Comics, prijeđete kod njihova najvećeg konkurenta, u Marvel? Pretpostavljam da je rad za tu kuću tada bio drugačiji nego u kasnijim godinama, pa i danas?

Dok sam završavao “Four Horsemen”, paralelno sam objavio nekoliko ilustracija u magazinu koji se zvao “Negative Burn”. U njemu je objavljeno i nekoliko kraćih stripova pokojnog Edija Biukovića, a preko njega sam i upoznao urednika Joea Pruetta. On je inače scenarist, i počeo je pisati za Marvel, a iz nekog razloga su mu se svidjeli moji slikani stripovi iz Antarctic Pressa. Upitao me bih li tako nešto radio s njim u Marvelu, na što sam odgovorio pozitivno. Imao je ideju za strip “Daughters of the Dragon”, u kojem su junakinje sporedni likovi iz stripa “Shang-Chi”, iz 70-ih godina. U to vrijeme je bio donekle popularan žanr ‘bad girl comics’, recimo tako, i to je moglo biti zabavno. Strip je trebao biti objavljen kao trodijelna serija koju bih ja slikao, i posao je u suštini već bio dogovoren. Tako da sam znao da ću, kad završim s angažmanom u DC-ju, ako mi ne ponude nešto uistinu jako dobro, prijeći na taj posao. U DC-ju sam ponudio nekakav sinopsis novog projekta o “Batmanu”, na kojem bih radio, ali to se nikad nije ostvarilo. Upao sam u rasprave s uredništvom u Vertigu, te sam naposljetku bio ‘stavljen na led’, kako se kaže. Zbog svega toga sam prešao u Marvel, a dok se to dogodilo dotični gospodin Pruett, s kojim sam dogovarao spomenuti projekt, ostao je bez posla. Došlo je novo uredništvo, i projekt je stopiran prije no što sam uopće mogao i početi raditi na njemu. Pruettova karijera u Marvelu je završila, ali se njima sviđalo ono što sam ja radio, pa su mi odmah ponudili jedan drugi posao.

Postoje li razlike u vašem radu za Marvel danas, u odnosu na vrijeme kad ste počinjali?

U to vrijeme Marvel je bio u bankrotu. S obzirom da sam u Vertigu po stranici bio plaćen kao početnik, za angažman u Marvelu primao sam jednak iznos, tako da nisam prešao na slabije plaćen posao. Tako je bilo jednostavno stoga što jesam bio početnik. Ali pogotovo kad je vođenje preuzelo novo uredništvo, Joe Quesada i Bill Jemas… Quesada je inače crtač… i on je odlučio privući crtače s većom kreativnom slobodom stila i svega ostalog. DC-ju nisu mogli konkurirati financijski, jer su nekoliko godina ranije bankrotirali, i tvrtka se održavala na proračunu dok ne isplate dugove, kako to već ide. U radu sam imao veću slobodu nego primjerice u Vertigu, koji je uvijek glasio kao artist-friendly podetiketa. No to nije bila istina, jer Vertigo je bio writer-friendly podetiketa, dok crtači baš i nisu imali previše slobode. Tako da sam naprosto nastavio raditi s njima, eto.

U Marvelu ste radili i na serijalu “Ultimate X-Men”, da bi uslijedile akvarelom slikane naslovnice za izuzetno popularan serijal “Wolverine”. Koliko vam je Marvelov superherojski svijet općenito blizak i zanimljiv, koliko mogućnosti pruža za ambicioznije umjetničko izražavanje?

Onoliko koliko se vi unesete u to. Kao i u svemu ostalom, ako vas situacija nadahnjuje na nešto, onda ju možete iskoristiti da se kreativno izrazite. Ako vas ne nadahnjuje, onda jednostavno odradite posao. Znam da jako mnogo ljudi i u SAD-u i u tim izdavačkim kućama razmišlja na način da postoji velika razlika između Marvelova i DC-jeva stila. Kao i da postoji velika razlika između američkog i europskog stila, itd… Ali ja to ne vidim. Okolnosti se vrlo lako promijene, i sve funkcionira. Štro se mene tiče, nakon što sam još u Antarctic Pressu počeo kopirati taj neki američki stil, vrlo brzo sam odustao od toga. I nikad to nisam nastavio raditi, a nitko se nije bunio. Uvijek je samo pitanje je li u stripu jasno što se zbiva, je li akcija dinamična, koliko je drama uistinu dramatična, i takve stvari. Zbog toga što je kanon o kojem se u određenom trenutku govori u jako velikom broju situacija naprosto star tek nekoliko godina. Netko je nacrtao nešto što je bilo vrlo popularno recimo tri godine ranije, i onda je to odjednom postalo kanon. Ali to je pogrešno razmišljanje i zaključivanje. Stvar je u tome što su vrlo mnogo crtača nekakvi ‘fanboys’ koji prate modu, ono što je u trendu u određenom vremenu, pa onda urednici odmah to pokupe i zaključe da tako mora biti. To pogotovo vrijedi za mlađe urednike. Uvijek je važan kontekst, kao i u svemu drugom. Jednako je s trendovima recimo u glazbi. Netko napravi song temeljen na nečemu, pa sljedećih godinu dana svi zaključuju da je upravo to na čemu je song utemeljen najvažnija stvar. I onda, nakon što gomila glazbenika napravi svoje inačice tog songa, i nitko ne uspije, zaključi se da stvar možda ipak nije bila u tome. Tako je i u stripovima, pogotovo kad odlučuju mlađi urednici koji se pokušavaju dokazati. Onda oni jure, skaču na koji god mogu ‘bandwagon’ odnosno trend, a nedostatak iskustva se kompenzira izmišljenim znanjem, recimo tako.

Važite za jednog od najboljih Marvelovih crtača, a taj ste status osim radom na “Lokiju” i serijalu “X-Men” stekli i posebnim pričama o Srebrnom letaču, s J. Michaelom Straczynskom kao scenaristom. Na temelju Lokija reklo bi se da gajite poseban afinitet prema srednjovjekovnom fantasyju, odnosno prema fantasy pričama i mitovima koji su smješteni u srednjovjekovne ambijente?

Ne nužno. Volim stripove povijesne tematike, imam dosta ideja za rad na povijesnim stripovima. Ali, rekao bih da sam ipak više sklon znanstvenoj fantastici, najzanimljivije su mi mitologija i SF. Kad se radi na nekom stripu, ako je slikan u settingu ili scenografiji koja podrazumijeva određeno povijesno doba, onda je dobro malo se potruditi, informirati se o tome kako je što izgledalo u tom dobu. Dakle, prikupiti određene reference i pokušati doživjeti određeni prostor na način da se to što efektnije prenese čitateljima. Da oni osjete da su ‘u njemu’, da tako kažem. Ako u tome uspijem u tolikoj mjeri da ljudi to dožive kao neki moj doblji afinitet, to je odlično. Ali moj afinitet ipak je intenzivnije usmjeren prema SF-u, nego prema medievalistici. Više volim mitologiju, koja opet ne mora nužno biti vezana uz Srednji vijek, nego uz mnoštvo drugih stvari.

Koliko vam je filozofični junak kakav je Srebrni letač bio zanimljiv i poticajan? Općenito, koliko vam je intrigantan takav profil stripa?

Jedna od rijetkih stvari koje su mi u američkom stripu bile zanimljive dok sam osdrastao bio je upravo Silver Surfer, i to dok ga je crtao John Buscema. To mi je uistinu bio daleko najomiljeniji crtač kojeg sam otkrio u američkom stripu. Zapravo, mislim da sam najprije vidio njegovog Conana, a tek kasnije Srebrnog letača. No možda je bilo i obrnuto, ne sjećam se točno. U svakom slučaju, bio sam fan Johna Busceme, ne nužno tih likova. Kad bi recimo novi nastavak “Conana” crtao neki drugi crtač, to me naprosto nije zanimalo. Jednako je bilo sa Surferom. Kod njega je taj ‘run’ koji je radio John Buscema, koji mi je fantastičan, i to je moja veza sa samim likom. Sljedeći put kad me je taj lik zanimao bilo je kad ga je crtao Moebius, krajem 80-ih. Tako da ja zapravo nikad nisam bio naročiti fan nekog lika, u mjeri u kojoj sam bio fan crtača koji su ga crtali. Ali preko Busceme i Moebiusa sam usvajao ili apsorbirao Surferov lik, i postao mi je zanimljiv. U načelu, malo je smiješan način na koji je došlo do mog rada na Surferu. Vrlo dugo prije toga nisam u rukama držao niti jedan strip o njemu, ali onda sam se zatekao u San Diegu i otišao na večeru s urednikom Axelom Alonsom. Na putu do restorana kupio sam nekoliko novijih Silverovih trejdova, počeo sam ih listati i čitati dok sam u restoranu sjedio i čekao da se Alonso i ekipa pojave, i zaključio sam da je bila riječ o stvarno groznim stripovima. Kad su oni stigli, otvoreno sam im rekao da su stripovi užasni i neka ubiju Surfera. Na to se Alonso počeo smijati i složio da to više nije ono što je bilo nekad. Nekoliko tjedana kasnije, kad sam već bio kod kuće, nazvao me je i rekao da je bio na večeri sa Straczynskim, u vezi nečeg trećeg, i da mu je on rekao isto što i ja. Zbog toga je odlučio spojiti nas dvojicu, i da Straczynski i ja u stripu stvarno ubijemo Surfera. Mi smo to i napravili. Jedan od problema u to vrijeme bila je loša prodaja Surfera, bez obzira što je naš strip objavljen u ediciji “Marvel Knights”, što znači da nije bio dio službenog Marvelova kontinuiteta, nego izvan toga. Te stvari inače ovise o njihovoj volji, kad im odgovara tretiraju se potpuno jednako, jer to nikad nije bila konzistentna uređivačka politika. U svakom slučaju, nakon što smo mi ubili Surfera, oni su se smjesta počeli referirati na tu knjigu, i odmah ga krenuli ponovo izdavati. Do tada je junaku stalno padala prodaja, osobito u ‘continuityju’, a onda je objavljen naš strip koji se prodavao mnogo bolje. Nismo dovoljno dobro ubili Surfera (smijeh), i oni su ga počeli opet objavljivati. Ne sjećam se dobro tko je došao na ideju da sve bude koncipirano kao simfonija, tj. rekvijem, vjerojatno je to bio Straczynski. Ali mi je bilo jako zanimljivo raditi. Sviđao mi se scenarij, bio je netipičan, igrao je na efekte koji se inače ne pokušavaju dobiti u stripu, i zbog svega toga predstavljao mi je izazov posebne vrste. Zbog toga što u svakom mediju postoje stvari koje je lakše napraviti, u odnosu na one koje je teže. Ovdje je bila takva situacija, izabrali smo teži put. Nadam se da smo uspjeli.

u je i mini serijal “Thor: Bog groma”, koji ste vi i Ive Svorcina nacrtali prema scenariju Jasona Aarona, među ostalim scenarista kultnog serijala “Skalpirani”. Kakve ste dojmove stekli o Aaronu tijekom suradnje s njim, i na stripovima “The Unworthy Thor”, “Marvel Legacy” i “Kralj Thor”?

Jasona sam poznavao već od ranije. On je dosta dobar s nekim mojim prijateljima koji su s njim radili. Tako da smo zapravo razgovarali o svačemu. Mislim da smo kompatibilni u jednom dijelu onoga što on radi, ponajprije u mitološkim pričama koje često piše. To mu ide prilično dobro, ali svakako nije jedino što radi. Mislim da na drugim poljima nisam idealan crtač za njega, ali u ovom mitološkom jesam. Možda ne idealan, ali jako dobar. Kad smo razgovarali o mogućem zajedničkom projektu, smjesta sam predložio da me pozove kad bude imao neku takvu priču. Sviđaju mi se i neke druge stvari koje je radio, ali mislim da na takvim tipovima priča ne bih bio dobar izbor za crtača.

U nekim razgovorima rekli ste da vas najviše zanima prikazivanje ljudske fizionomije i rad na akcijskim scenama, uz uporabu tehnike chiaroscuro. Zbog čega?

Ljudska fizionomija sama po sebi tu i nije toliko bitna. Ono što jest bitno je to da možete reći mnogo o nečijem emotivnom stanju kroz način na koji tretirate čitavo tijelo, Jer, ili ćete to raditi konstantno preko close-upova, odnosno krupnih planova na lice, što je dosadno, barem meni, ili ćete pokušati varirati pristupe i istu stvar kazati na drugi način. I tu je ono bitno, ne kao sami sebi svrha, nego kao stvaranje određenog doživljaja. Kad radite strip, pokušavate grafičke elemente rasporediti na taj način da manipulirate nečijom percepcijom. Jedan od načina te manipulacije su i sitne varijacije koje radite u gestikulacijama i pozama likova, u manjoj ili većoj napetosti, itd. To je sve preuveličano do određene mjere, ali uvijek pazim da je izvedeno na način da i dalje izgleda razmjerno realistično.

Bilo je vrlo zanimljivo i informativno. Mnogo uspjeha u daljnjem radu, i hvala na razgovoru.

Hvala vama.