Prvi dio razgovora s kultnim strip-autorom Dubravkom Matakovićem

Prvi dio razgovora Josipa Grozdanića s kultnim strip-autorom Dubravkom Matakovićem

Tijekom jeseni 2023. godine predstavljena je monografija stripova Dubravka Matakovića, kultnog autora podjednako kultnih stripova iza kojeg je više od četiri desetljeća kontinuiranog objavljivanja. Povoda za razgovor s gospodinom Matakovićem nikad ne nedostaje, jer osim što je niz godina nove stripove pod naslovom “Overkloking” tjednim ritmom objavljivao na portalu Net.hr, te što su neki njegovi stariji radovi povremeno objavljivani u mjesečniku Strip revija, već i stoga što je aktivan kao glazbenik, gitarist u vinkovačkom bendu Septica. Dubravko je autor nekih od najvažnijih i najpopularnijih domaćih stripova kakvi su serijali o Malom Ivici i Glištunu Gmižiću, ili pak spomenuti serijal “Overkloking”. Autor je i filmskog plakata za komediju “Po tamburi” redatelja Stanislava Tomića, u kojoj je surađivao kao scenarist a pojavio se i ispred kamere, u epizodnoj ulozi gitarista. Tijekom dosadašnje karijere osvojio je i niz dominantno strukovnih nagrada, poput Nagrade za svekoliki doprinos stripu na Zagrebačkom biennalu i Grand Prixa na Salonu stripa u Vinkovcima, a odlikovan je i redom Danice hrvatske za zasluge u kulturi. Dubravko Mataković je vrlo zanimljiv i zahvalan sugovornik, o čemu svjedoči i ovaj razgovor.

Kao autor stripova kontinuirano djelujete dulje od četiri desetljeća, još od 1983. godine kad ste prvi strip o Crvenkapici i Vučku objavili u vinkovačkom Omladinskom listu i kasnije u Poletu. Kakve vas uspomene vežu uz to početno razdoblje i formiranje vlastitog autorskog izraza?

To nije sasvim točan podatak, jer sam i ranije objavljivao neke stripove, još dok sam studirao. Taj o Crvenkapici i Vučku bio je prigodni strip, parodija na Vučka, a objavljen je povodom Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, koje su održane sljedeće godine. Tijekom studija kanio sam postati ‘ozbiljan umjetnik’, baviti se grafikom, slikarstvom itd. Iako sam volio stripove i radio ih i prije, ali onako usputno, za sebe i iz neke ljubavi. Međutim, počele su mi se otvarati određene mogućnosti, sve više sam radio stripove, tako da sam na kraju morao odlučiti čime se želim baviti. Strip je naposljetku prevagnuo, dijelom i zbog materijalnih razloga, jer su s te strane honorari bili redovitiji nego zarada od prodaje slika.

Osim u Omladinskom listu i kultnom Poletu, u kojima ste počeli objavljivati, tijekom 80-ih stripove ste objavljivali i u Studentskom listu, u časopisu Mladost, u osječkom TEN-u, beogradskim Vidicima, sarajevskim Malim novinama i ljubljanskoj Tribuni. Koliko je nekadašnji omladinski tisak prema vašem mišljenju bio značajan za profiliranje novih autora i razvoj strip-scene?

Bio je svakako značajan. U suštini, stripom sam se kontinuirano i ozbiljnije počeo baviti u Studentskom listu. Stripove sam nudio i Poletu, ali oni su ih u to vrijeme prestali izdavati, rekli su da im to više nije zanimljivo, a promijenilo se i uredništvo. Tako da me je Studentski list prihvatio, iako sam poslije nešto malo objavljivao i u Poletu. Što se tiče omladinskog tiska, po čitavoj bivšoj državi izdavani su različiti časopisi. Izlazili su u glavnim gradovima svake republike, pa i u velikom broju manjih gradova. Bili su dosta otvoreni prema stripu, za razliku od ozbiljnijih novina ili specijaliziranih strip-časopisa, u kojim su uglavnom objavljivani stripovi inozemnih autora i u određenoj mjeri nekih već poznatih i etabliranih domaćih. Tako da je omladinski tisak uistinu bio zaslužan za afirmaciju nas mladih autora, koji smo dobili pristup mediju i priliku da nas publika primijeti. U to vrijeme nam je najbitnije bilo da nam se stripovi objave, nitko nije pitao za honorare, koji su se zapravo rijetko i isplaćivali.

Poznat ste kao autor jedinstvene underground estetike i poetike, koje ste izuzetno vješto implementirali u domaći stripovski, šire kulturni i medijski kontekst. Jeste li u ono vrijeme, u doba kasnog socijalizma sredinom i tijekom druge polovice 80-ih, možda imali problema zbog crnog humora, apsurda, groteske i svakovrsnog pretjerivanja u svojim stripovima?

Začudo nisam imao problema, između ostalog vjerujem i zbog toga što je nakon Titove smrti sve u društvu nekako ‘omekšalo’, ‘olabavilo’. Nije se više pazilo tako strogo kao ranije, to se vidjelo i na pojavi novog vala u roku i po još nekim stvarima. Općenito se nekako slobodnije disalo. Nisam tada imao namjeru raditi neku kritiku društva ili bilo čega, ali to je jednostavno izlazilo iz mene. Na taj način da dođe do neke situacije, pa u stripu spomenem nešto što ima veze s njom. Ali kod mene je to uvijek nekako bilo provučeno ‘između redaka’, upakirano tako da se nije razumjelo ‘na prvu’. Vjerujem da se na takve stvari nije previše ni pazilo, da ih se nije osobito pratilo, a možda ni shvaćalo. Tako da u to vrijeme nisam nikad doživio neku cenzuru, ili nešto neugodno.

Vaši stripovi stilski i poetikom dijelom podsjećaju i na glasoviti serijal “Coco Bill” kultnog talijanskog autora Benita Jacovittija. Je li, i ako da u kolikoj mjeri, Jacovittijev autorski izraz utjecao na vas?

Jest, utjecao je, ali u godinama kad sam baš bio klinac. U vrijeme prije no što sam krenuo u školu, i dijelom kasnijih godina, dok je taj strip kod nas još objavljivan. “Coco Bill” je prije svega utjecao na moj crtež, jer sam na jednak način u kadrove počeo trpati sporedne radnje, kao što su u Jacovittijevim stripovima bile te neke olovke, salame, gliste… Tada sam volio ubacivati, kao što i danas volim, neke svoje stvari, na svoj način. Mislim da sam se s vremenom odvojio od toga da moji stripovi toliko podsjećaju na Jacovittija. Što se tiče drugih stvari, pristupa scenariju, likovima, u tim segmentima moji stripovi uopće nemaju veze s njim. On je radio te neke rekao bih ‘mekane’ stripove, za mlađu populaciju. Nije bio brutalan, iako je u njegovim stripovima bilo i ubijanja, smrti. Recimo, Coco Bill ubije nekog, ovaj ima rupetinu na čelu. Ali to je bilo prikazano na toliko humorističan način, s odmakom, da nije izazivalo nekakvu sablazan ili bilo što. U tom smislu moji stripovi su mnogo brutalniji.

Kad govorimo o utjecajima, koji ili čiji stripovi su također utjecali na vas u formativnom autorskom smislu? Možda stripovi Goscinnyja i Uderza “Asterix” i “Oumpah Pah”, ili crni humor “Alana Forda”?

Čitao sam hrpe stripova, osobito u osnovnoj školi. Stripovi su tada bili jako popularni, bilo ih je mnogo. Osim Jacovittija i “Coco Billa”, volio sam upravo “Asterixa”, “Luckyja Lukea” odnosno “Taličnog Toma”, kako se tada zvao. Dakle, stripove koji su objavljivani u Panorami, kasnije u Stripoteci, kao i “Princa Valianta” i druge ozbiljnije stripove, odnosno stripove ozbiljnijih autora. Pa tako i “Alana Forda”, u nekim godinama, otprilike prvih 20 ili 30 epizoda, koje su bile kvalitetne. Kasnije mi to više nije bilo zanimljivo. Ali u to neko vrijeme kad sam išao u četvrti, peti ili šesti razred osnovne škole, pojavili su se Bonellijevi stripovi, “Komandant Mark”, “Zagor”, “Tex Willer” itd. I njih sam počeo čitati, ali brzo sam ih napustio jer nisu bili po mom ukusu. Stripovi koje sam ranije čitao bili su mi kvalitetniji, zanimljiviji i bolje nacrtani. Tako da se nikad nisam ozbiljnije uhvatio Bonellijevih stripova i tog nekog ‘trasha’.

Može li se dakle reći da je crni humor ranog “Alana Forda” utjecao na crni humor u vašim stripovima?

Jest, svakako. Kad se “Alan Ford” pojavio kod nas, bio mi je pravo otkriće. Kad je objavljena prva epizoda, svi smo je gledali s pitanjem ‘što je sad ovo?’. Strip koji nije bio karikaturalan, ali je bio duhovit i smiješan. Stilizacija je u njemu bila više realistička, a bio je humorističan, s izraženim crnim humorom. Sve nas je to tada privuklo, a i danas znamo koliko je “Alan Ford” kod nas popularan. Međutim, što se tiče tog scenarističkog dijela i pristupa stripu, na mene je najviše utjecao francuski autor Jean-Marc Reiser, čiji su stripovi počeli izlaziti u Poletu krajem 70-ih i početkom 80-ih godina. To mi je bilo ‘ludilo’, osobito otkriće kako se može graditi priča koja je originalna, drugačija, vrckava… On je imao taj strašan humor, karakterističan i poseban crtež, bio je autentičan. U počecima svog rada na stripovima čak sam težio takvom crtežu, ali sam se brzo oslobodio toga. On svakako nije bio tipičan autor stripova, ni crtežom se nije uklapao u generalne ideje o tome kakvi stripovi mogu biti. Njegovi su stripovi (i kod nas objavljeni “Život na friškom zraku”, “Živjele žene!”, “Život je sjajan!”, “Život okorjelog pokvarenjaka”, “Jeanine”, op. J. G.) bili izvan svega, i na mene je itekako utjecao, prvenstveno na moj pristup stripu.

Od domaćih majstora stripa, bez obzira na generacijsku pripadnost, koga najviše cijenite i zbog čega?

Teško mi je odgovoriti na to pitanje, jer ako izdvojim neke kolege drugi bi se mogli naći povrijeđenima. Svatko tko se bavi stripom vjerujem da cijeni i sve ostale autore, jer i sam zna koliko je to težak i mukotrpan posao. Ne želim ga izjednačiti s nekim fizičkim radom, ali jest nekakav intelektualni sjedilački posao koji je dosta naporan. Svi naši klasici zaslužuju da se spomenu. Naravno, Maurović kao tzv. ‘otac hrvatskog stripa’. On nije bio naš prvi strip-autor, ali je prvi značajan, i jedan od najznačajnijih uopće. Imao je jedinstven crtež, lakoću crtanja, crtež mu je uvijek bio živ. Nisam vidio nikog ni od naših, ni od inozemnih autora, da je crtao na takav način. Da je imao onakvu ruku kao on. Mislim da je jedini nedostatak, da tako kažem, što je bio samo crtač stripova, što nije radio i scenarije, na način na koji su to radili neki drugi. Ali to mu nije minus, u ono vrijeme se većinom tako radilo. Tu su, naravno, i Jules Radilović, braća Neugebauer… Kasnije bih istaknuo članove Novog kvadrata, među kojima svi nisu i poslije nastavili crtati stripove. Ima ih svakako još, teško je neke izdvojiti. Kroz toliko vrijeme pojavilo se vrlo mnogo uistinu kvalitetnih strip-crtača, tako da sam siguran da, iako smo mala država i iako nas je malo, nimalo ne zaostajemo za svjetskim strip-crtačima. Štoviše, ravnopravni smo im.

U stilskom i likovnom smislu profiliran ste autor specifičnog i prepoznatljivog izraza, gustog crteža bogatog detaljima i s nerijetko pretrpanim kadrovima. Jeste li ikad dobili želju okušati se u stilski i izražajno drugačijem stripu?

Nisam previše o tome razmišljao. Nisam imao ni vremena, jer sam uvijek bio angažiran na nečemu, pa sam se toga držao. Recimo da serijal “Super Di”, na kojem sam počeo raditi 1994. godine u Smibu, je nešto drugačiji u odnosu na ostale moje stripove. Nije toliko pretrpan, mnogo je čišći, a sadržaj je bezazlen, prilagođen djeci. Pri ulasku u te vode imao sam i određenih problema, makar je ‘problem’ prejaka riječ. Kad sam ponudio taj strip, svi su se čudili kako to da ja, sa svojim imenom i stilom koji je itekako prepoznatljiv, želim raditi strip za djecu. Međutim, to mi uopće nije bio problem. I danas radim taj strip, koji je znatno drugačiji od ostalih mojih stripova, nije nimalo krvav, mračan i pretrpan.