Drugi dio razgovora s Dubravkom Matakovićem

Drugi dio razgovora Josipa Grozdanića s kultnim strip-autorom Dubravkom Matakovićem

Iza autora stripova i ilustratora Dubravka Matakovića već je više od četiri desetljeća kontinuiranog profesionalnog bavljenja stripom, još otkad mu je u Studentskom listu objavljena glasovita “Crvenkapavica”. Kasnije je objavljivao i u Poletu, Mladosti, osječkom TEN-u, ljubljanskoj Tribuni i Večernjem listu, da bi ‘slavu’ i kultni status stekao stripovima objavljenima u magazinu Patak te u tjednicima Nedjeljna Dalmacija i Panorama. Do danas je objavio 13 strip-albuma, a prije dvije godine predstavljena je i opsežna monografija njegovih stripova, koja je u međuvremenu dobila i drugo izdanje. No deveta umjetnost svakako nije jedino čime se bavi, jer je za vinkovačko Gradsko kazalište Joza Ivakić prema motivima iz vlastitih stripova napisao tekstove za komedije “Iz Kabula s ljubavlju” i “Iz Kabula s ljubavlju TU”, ilustrirao je i likovno oblikovao desetke knjiga i udžbenika, realizirao je 12-minutni animirani film “Cigla”, a autor je i plakata komedije “Po tamburi”, u kojoj u maloj ulozi praktički tumači samog sebe, kao član benda Septica. Eh da, on je i izvanredni profesor na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, te očekivano zanimljiv i duhovit sugovornik.

Prvi album pod naslovom “Sabrana nedjela” objavili ste 1986. godine, a riječ je o kompilaciji vaših ranih radova. Ako mogu govoriti o osobnom iskustvu, mene kao tadašnjeg gimnazijalca i moje vršnjake ovim ste izdanjem osvojili na prvu. Kakve su u ono vrijeme bile reakcije na “Sabrana nedjela”, koja danas uživaju kultni status?

To je bio jedan od pionirskih pothvata. Objaviti strip-album tada kod nas još nije bilo često. S obzirom na to koje je onda bilo vrijeme i koliko smo novca imali na raspolaganju, napravili smo skromno, ‘malo’ izdanje. Zacijelo i iz razloga što smo pretpostavljali da ono neće imati prevelikog odjeka, što se ispočetka pokazalo točnim. Ako dobro pamtim, naklada je bila tisuću primjeraka, od kojih sam ja dobio pola i veliki dio razdijelio. Tek poslije je album postao kultni, počeo se preprodavati po znatno višoj cijeni, pa je i dosta godina kasnije postizao visoke cijene na aukcijama na najpopularnijem stripovskom sajtu. Da smo mi u ono vrijeme znali što će na kraju biti od toga, napravili bismo tehnički bolje izdanje. Ali eto, recimo da je to bio nekakav početnički i ‘underground’ izdavački pothvat.

Vaš prvi i meni do danas najdraži lik je Mali Ivica, dijete samohrane majke nerotkinje iz njezina drugog braka. Stripovi o Malom Ivici, koji su objavljivani u strip-magazinu “Patak” i naknadno ukoričeni u antologijskom albumu “Prot pikčers”, kao da su vam poslužili kao poligon ne samo za geg i vic, na što asocira već ime antijunaka, nego i za parodiranje stripovskih klišeja općenito, u različitim žanrovima.

Moram priznati da tada nisam imao takve namjere. Ustvari, “Malog Ivicu” sam ozbiljnije počeo raditi za Studentski list. Iako, crtao sam ga već i ranije, još na Akademiji, i njega i još neke stripove. Oni nisu bili primjereni za tisak, dijelom i zbog toga što su bili velikog formata, na čitavom hameru, crtani brzo, baš ‘reiserovski’, pastelima. Poslije sam neke epizode odlučio prenijeti u format pravog stripa, koji sam radio najviše u nedostatku nekih konkretnijih ideja. Ne znam kako bih to drugačije rekao. Počeo sam raditi na angažiranim stripovima koji su bili vezani uz tada aktualne situacije i teme. Prvi strip je tako govorio o breakdanceu, plesu koji je tih godina bio izuzetno popularan, a snimljen je i film. I film “Davitelj protiv davitelja” je bio veliki hit, što me ponukalo da napravim njegovu stripovsku verziju. Tih ljeta su počeli harati požari po jadranskoj obali, pa sam nacrtao strip i o tome. I tako, uglavnom sam se držao tih nekih tekućih tema. Stripove sam radio slobodno, na svoj način, bez konkretnijih koncepcija i vizija kako bi sve u konačnici trebalo izgledati. Uglavnom, nisam radio klasične stripove. U tim ranim djelima se vidi i utjecaj “Princa Valianta”, jer mi se na neki način sviđao Fosterov pristup i koncept, s ilustracijom ispod koje je opis koji prati radnju i opisuje ju. Na neki način je sličniji slikovnici, nego pravom stripu. Tako da su ti moji prvi stripovi bili rađeni na taj način. Oblačići s dijalozima pojavljivali su se samo povremeno, ako je bilo baš neophodno. Tek sam dosta kasnije stripove počeo raditi na način na koji se oni uobičajeno rade.

Jedno od čestih mjesta u vašem autorskom izrazu iz onog vremena je parodiranje stripova različitih žanrovskih predznaka. Tako je primjerice lik letećeg milicajca Protmana parodija superjunaka, a strip “Tetak trinaesti” parodija horora. Koliko su Vam u radu poticajni žanrovi općenito, kao i njihovo parodiranje, i koje žanrove preferirate?

To je bio način na koji sam u počecima radio stripove. Recimo, povod “Tetku Trinaestom” bio je, naravno, film “Petak 13.”, u njemu sam očito parodirao taj horor. Imao sam ideju napraviti neki horor strip, pa je tu bila igra riječi petak – tetak, i tako… Dosta često radim parodije žanrova, kao u stripu s Protmanom. Tako mi jednostavno dođe, svidi mi se određena ideja, nemam nekog posebnog razloga.

Koje žanrove preferirate? Možda i kao čitatelj, ne samo kao autor.

Žanrovi sami po sebi mi nisu osobito bitni. U stripu mi je najvažniji crtež, ako je on kvalitetan, ako mi je prihvatljiv, ako mi se sviđa i odgovara nekom mom temperamentu. Na drugom mjestu je scenarij, koji svakako mora biti dobar, a ako se podudaraju i kvalitetan crtež i dobar scenarij, onda je to najbolje i kompletno. Općenito u žanrovskom smislu, pa tako i u stripovima, volim znanstvenu fantastiku, povijesne i pustolovne priče. Možda najmanje vestern, čini mi se da je on s jedne strane previše izrabljivan kao žanr, a s druge da pripada prošlosti. Priznajem da obožavam “Poručnika Blueberryja”, to je sjajan strip, a druge vestern-stripove već odavno ne pratim.

Prvu polovinu 90-ih godina prošlog stoljeća i razdoblje Domovinskog rata obilježila je vaša suradnja s tjednikom Nedjeljna Dalmacija, s kojim ste nakon dvije godine rada u tjedniku Panorama nastavili surađivati od 1997. do 2000. godine. Koliko je bilo zahtjevno tijekom čitavog desetljeća – osobito iz Vinkovaca tijekom Domovinskog rata – tjednim ritmom raditi table stripa koji je bio i politiziran i socijalno angažiran?

Bilo je zahtjevno. Prije toga nisam radio takve stripove, odnosno tek sam tu i tamo, kao što sam rekao, kroz određene stripove provlačio neke društvene teme, detalje iz političkog života ili određene konkretne događaje. Međutim, uredništvo Nedjeljne Dalmacije zahtjevalo je da radim baš takve angažirane stripove, što sam prihvatio. Smatrao sam da ta suradnja neće potrajati, odnosno da neću biti u stanju držati ritam i svakog tjedna isporučivati takve stripove. Ali to je ipak nekako krenulo i zaživjelo. Morao sam intenzivno pratiti medije, jer tada naravno nije bilo interneta, pa sam kupovao više novina, čitao što se događa u politici i društvu, gledao televizijske dnevnike… Na moju sreću, makar bi se moralo reći na nesreću, počeli su nemili ratni događaji. Svakodnevno se događalo toliko toga, osobito nakon što je počeo Domovinski rat. Tijekom tjedna teme su se jednostavno gomilale, tako da sam, kazano nogometnim rječnikom, imao ‘slatke muke’. To nekome danas može zvučati i uvredljivo, ali zbivalo se toliko događaja da mi je teško bilo odabrati samo jedan. Posebna priča je bio rad u vrlo teškim uvjetima, u podrumu i pod granatama, pa stripove telefaksom slati na razne adrese, jer pošte nisu radile. Slao sam ih u Glas Slavonije, u dopisništvo Večernjeg lista, u Krizni stožer…, pa bi ih oni nekako prosljeđivali Nedjeljnoj Dalmaciji. Svakodnevno je bilo problema i s telefonskim linijama, sve je bilo komplicirano, dosta onako avanturistički.

Društveno-politička satira i socijalni angažman ostali su obilježje vaših stripova do danas, i dok ste tjednim ritmom na portalu Net.hr objavljivali table stripa “Overkloking”. Reklo bi se da je aktualna stvarnost bila i ostala neiscrpno vrelo za vaš autorski pristup, za angažiranu crnohumornu satiru, apsurd i grotesku.

Da, tako je to ‘ispalo’. Naime, kad sam krenuo s tim “Overklokingom”, portalu sam ponudio strip koji će biti vezan uz informatiku i srodne teme. Dakle, uz internet, mobitele, računala… Međutim, takve teme sam ubrzo iscrpio, jer se tu ne događa baš toliko toga, ne možete napraviti ne znam koliko stripova o matičnim pločama, hard diskovima itd., pa sam se polako prebacio na društvene teme. Već sam imao iskustva u radu na takvim stripovima, a s takvom tematikom znatno lakše dođete do ideja. Mnogo lakše je raditi stripove na društvene, dnevne i političke teme, jer ideje ne možete vječno crpiti samo iz mašte. Pogotovo ako su ti stripovi kratki, na samo jednoj tabli, i ako se objavljuju stalnim tjednim ritmom. Tako da su mi na koncu odnevna politička događanja većinom bila teme stripova u serijalu “Overkloking”.

Izuzetno markantna obilježja vaših stripova su slikoviti i naglašeno pomaknuti likovi, od spomenutog Malog Ivice i njegove majke, preko Glištuna Gmižića i njegove obitelji, kao i recimo doktora Gajgera, sve do likova iz serijala “Dezmozgenes” te Vitomira i ostalih likova iz serijala “Overkloking”. Čime se vodite u osmišljavanju i koncipiranju svojih likova? Oni funkcioniraju kao zbrojevi općih mjesta, no ta su opća mjesta žestoko karikirana i prenaglašena.

Nemam neku recepturu ili tako nešto, jednostavno sjednem i nacrtam. Kad je riječ o doktoru Gajgeru, na početku sam znao da je on liječnik, a želio sam ga prikazati na način na koji doktori u stvarnosti ne izgledaju. Prikazati ga kao suprotnost svih stereotipa o tome kakvi liječnici zapravo jesu. On je bradat, krvav, neuredan, kao medicinsku opremu koristi pilu, pištolje za davanje injekcija, noževe i svašta nešto. Pa sam ga takvim i nacrtao. Tako je i sa svim ostalim likovima. Kad ih smišljam, nastojim da budu zanimljivi, da se ne uklapaju u neke klišeje, da su neobični. I svakako da privuku čitatelje.

Važno obilježje vaših stripova je i govor u njima, osobito regionalni i dijalektalni. Dakle, jezične dosjetke i kalamburi, lokalni sleng i specifični jezični kolorit, izokretanja riječi i njihova stavljanja u izmijenjene i neobične kontekste s u pravilu začudnim poantama. Koliki vam izazov predstavlja pisanje duhovitih dijaloga u stripovima, i danas nakon više od četiri desetljeća kontinuiranog objavljivanja?

Ne znam jesam li uvijek imao takav mentalni sklop, ili se to u nekom trenutku ‘otključalo’, ali meni je to kroz godine na neki način postala rutina. Možda to ne zvuči dobro, ako kažem da nešto radim rutinski, to zvuči loše. Ali meni je kod izrade stripa bitna ideja, odnosno nekakva radnja s uvodom ili početkom, sredinom i krajem. To su najvažniji dijelovi, a preostali prostor popunjavam događajima i dijalozima koji kao da mi nekako sami dolaze, jednom kad počnem raditi. Ne mučim se previše oko toga, jednostavno mi na neki način ide samo od sebe.

Vratimo se još malo na serijal “Overkloking”, koji ste radili dulji niz godina. Koliko se rad u računalnoj grafici i uz mogućnost korištenja svega što ona nudi razlikuje od klasičnog crtanja stripova na papiru?

Što se tiče samog crtanja, u načelu se ne razlikuje mnogo. Sve moram sam nacrtati, kao i na papiru, makar osjećaj jest malo drugačiji, pa postoji vrijeme prilagodbe tom mediju. Nedavno sam opet radio nešto na papiru, pa sam shvatio da se mučim. Kad vidim da sam negdje pogriješio, ili da bih nešto želio napraviti bolje, ne mogu napraviti korak unatrag koji na računalu uvijek mogu. Zbog rada na računalu taj mi se osjećaj već toliko uvukao u kožu, da me zna i zbuniti kad shvatim da radim na papiru. U tom smislu najbolja strana je to što na računalu sve mogu kolorirati vrlo jednostavno. Neke stripove koje sam radio na papiru, recimo “Super Di” za časopis Smib ili “Dezmozgenes” koji je objavljivan u magazinu OK, zahtjevali su da ih radim u boji. Tu sam se dosta mučio, jer je to dugotrajan proces. Potrebno je vrijeme da se boja osuši, pa morate uvijek znati pogoditi određene nijanse, jer strip se ponavlja. Ponavljaju se nijanse puti likova, njihova odjeća, itd. Tako da mi je mnogo jednostavnije raditi na računalu. Iako mi kolor-stripovi još uvijek zapravo predstavljaju nuždu, nešto što se od mene traži, dok i dalje preferiram rad na crno-bijelim stripovima. To mi je nekako najdraže.

Kad govorimo o tehnikama crtanja stripova: nekad ste isključivo crtali perom, koje omogućava napregnut i oštar crtež, potom ste prešli na kist, koji je mekši i podatniji za rad, onda i na flomaster s crnim pigmentom, koji ne blijedi kao obični flomaster, a danas je tu i računalna grafika. Što vam je od navedenog najdraže i možda najpraktičnije?

Najpraktičnije je ovo kako u posljednje vrijeme radim, dakle digitalno. Ali mogu reći da su mi stripovi, odnosno crteži, najbolje izgledali kad sam ih radio kistom. Bili su nekako najmekši, rutinu rada na njima stekao sam baš tijekom godina suradnje s Nedjeljnom Dalmacijom i tjednikom Panorama. To su bile stotine tabli koje sam morao napraviti u kratkom vremenu, tako da sam stekao određenu vještinu i rutinu. U međuvremenu sam prešao na računala, dijelom i zbog toga jer s godinama slabi vid. Probao sam, vidio da ide i tako, da mi odgovara, pa danas radim na taj način. Jednostavnije mi je jer nema papira, nema tuša koji se zna razliti, koji zna biti i sivkast, ovisno o tome kakav kupite, za koji kao što sam rekao treba vremena da se osuši. Na računalu je crna boja uvijek crna, ne razlijeva se. Takav rad općenito nudi mnogo mogućnosti.

Dobitnik ste niza strukovnih nagrada, od Nagrade za svekoliki doprinos stripu na Zagrebačkom biennalu preko Grand Prixa na Salonu stripa u Vinkovcima i nagrade za slikarstvo na Slavonskom biennalu do još nekoliko nagrada na vinkovačkom Salonu stripa. Također, odlikovani ste i redom Danice hrvatske za zasluge u kulturi. Koliko vam znače osvojene nagrade i priznanja?

Ne znam što bih odgovorio kad mi postave takvo pitanje. Nagrade svakako laskaju, pogotovo kad vam ih dodijele kolege iz struke, kao na Salonu stripa i slične. To vam je nekakav poticaj i ‘feedback’, kad znate da je to što radite nekome dobro i važno. Otprilike kao kad u kazališti završi neka dobra predstava pa glumci dobiju dugi pljesak i više puta izlaze na poklon publici. Ili nogometaši kad pobijede, pa im čitav stadion skandira. Otprilike tako i ja doživljavam osvojene nagrade, toliko mi znače.