Prvi dio razgovora s autorom grafičkih novela i ilustratorom Danijelom Žeželjom

Prvi dio razgovora Josipa Grozdanića s autorom grafičkih novela i ilustratorom Danijelom Žeželjom

Danijel Žeželj ugledni je crtač stripova odnosno grafičkih novela, slikar, ilustrator, dizajner i grafičar iza kojeg je karijera duga gotovo četiri desetljeća. Tijekom tog razdoblja objavio je više od 20 grafičkih novela, među kojima su i kultna djela “Ritam srca”, “Sophia”, “Rex”, “Bolivijska crna” i “Kralj nekropolisa”. Stripove i ilustracije objavljivao je i kod prestižnih inozemnih izdavača, među kojima su i talijanski Grifo Edizioni i Hazard Edizioni, francuski Dargaud te američke kuće DC Comics/Vertigo, Marvel Comics, Image Comics i Dark Horse. Kao dizajner i ilustrator obogatio je i stranice tjednog časopisa za književnost The New York Times Book Review i mjesečnika Harper´s Magazine. Danijel Žeželj je jedan od ponajboljih strip-crtača, ujedno i multimedijalni umjetnik koji izlaže u muzejima i galerijama diljem svijeta, od Padove i Torina preko Atene i Pariza do Bostona i San Francisca. Aktivno djeluje i kao autor animiranih filmova, a 2010. godine je za strip “Luna Park” izdavača DC/Vertigo nominiran za jednu od najznačajnijih stripovskih nagrada Will Eisner. U prvom dijelu razgovora s njim pričamo o njegovim stripovima “Kao pas” i “Dani mržnje”, koji su posljednjih godina objavljeni kod nas.

Vaša grafička novela “Kao pas” najvećim dijelom nadahnuta je pripoviješću “Umjetnik u gladovanju” Franza Kafke. Na početku pitanje koje se nameće samo od sebe: zbog čega Franz Kafka i upravo pripovijest “Umjetnik u gladovanju”?

Moje bavljenje Kafkom zapravo traje dosta dugo, i već godinama sam razmišljao o načinu na koji bi se njegov rad moglo interpretirati kroz medij stripa. Tako da je kroz nekoliko faza došlo do tog grafičkog romana kao finalnog rezultata. Kafka mi je uvijek bio izuzetno zanimljiv, zbog mnogo razloga, naravno. Ali i zbog modernosti koja postoji u njegovom radu, zbog aktualnosti. Mislim da su ta pripovijetka i njezina tema aktualnije danas nego u vrijeme kad je Kafka napisao i prvi put objavio “Umjetnika u gladovanju”.

Rekao bih da Kafkina kratka proza koja vas je nadahnula za ovaj strip savršeno odgovara vašem likovnom izričaju, crno-bijelim plohama, ekspresionističkim motivima, poigravanju svjetlom i sjenom…

Na neki način da. Kafku uvijek u određenoj mjeri doživljavam kao crno-bijeli film s početka 20. stoljeća. Čini mi se da je takvo ozračje primjereno njegovom radu i temama kojima se bavi. Rekao bih da je njemački ekspresionizam tu naglašeno prissutan, a njegov rad mi je i s te strane uvijek bio jako bitan. Dok čitam njegove pripovijetke i romane, stalno mi se u glavi pojavljuju slike koje su upravo takve. Dakle kontrastne, crno-bijele, s mnogo svjetla i sjene.

Kad spominjete njemački ekspresionizam, on mi se u konkretnom slučaju čini vrlo bitnim. Osobito specifičan način na koji mu pristupate, možda ponajviše urbana arhitektura. Ona je istovremeno i klasična i futuristička, kao da ste tradiciju spojili ne samo sa suvremenošću, nego i s budućnošću.

Kao što sam spomenuo, te priče jesu bezvremene. One u sebi nose aktualnost koja s vremenom samo raste. Tako je i ovaj grafički roman i arhitekturom i kostimima smješten u neko vrijeme koji bi moglo biti i prošlost od prije jednog stoljeća, ali i današnje vrijeme, kao i bliska budućnost. Upravo iz razloga da se naglasi univerzalnost same priče.

Motivi koji su gotovo opipljivi na grafikama na kojima se pojavljuju ljudi su osamljenost i egzistencijalna tjeskoba. U vašim radovima pojedinci su uvijek osamljeni i na neki način obilježeni egzistencijalnom nelagodom. Zbog čega?

To je opet tema koja mi je bliska, i zbog koje mi je Kafka i zanimljiv, a to je odnos pojedinca i sustava. U tom odnosu pojedinac je naravno uvijek sam, baš kao u priči “Umjetnik u gladovanju”, a u fokusu su njegov odnos prema životnom odabiru i pozivu, kao i način na koji se taj odnos reflektira kroz sistem, kroz društvo u kojem živi. Iako, mislim da je kod Kafke dosta važno, možda čak i presudno, to što postoji i jedan moment duhovitosti. Rekao bih čak i ironije, koja na neki način težinu čitave situacije čini znatno lakšom, i za čitanje i za prolaz kroz njegove priče. Ta duhovitost je jedan od sastavnih elemenata njegovih djela, a ja sam na neki način to pokušao prenijeti u strip i ciklus grafika “Umjetnik u gladovanju”.

Zanimljivi su motivi kojima se Kafka bavi u pripovijesti. S jedne strane je dugotrajna i iscrpljujuća glad umjetnika koji želi biti dostojanstven u gladovanju. No onda pred kraj u kavezu u kojem je on gladovao, a nakon što je to prestala biti atrakcija za gledatelje, biva smještena pantera. Nju se intenzivno hrani, a ona uopće ne osjeća nedostatak slobode. Koliko vam je intrigantan bio taj višestruki kontrast: čovjeka i zvijeri, gladovanja i jedenja, zatočenosti i slobode?

To su upravo simboli kojima se on bavi, ti kontrasti i suprotnosti koji tu priču i čine onim što ona jest. Njezina završnica predstavlja poptuno neočekivani element u kojem se nakon svega u kavezu pojavljuje pantera, kao nekakav odgovor i kontrast svemu onome što se događalo prije toga. Ali ne želim previše objašnjavati dimenzije i slojeve priče, mislim da je to bolje prepustiti čitateljima. Promociju stripa najavila je izložba na kojoj su bile izložene 33 grafike, a iz njih se također mogla shvatiti slojevitost priče i stripa, iako su predstavljale tek dio stripovske cjeline od 84 stranice. Izložba je bila koncipirana tako da su izabrane grafike imale određenu narativnu nit, jer se posjetiteljima željelo omogućiti da čitavu izložbu dožive kao priču. Grafike su pratile didaskalije, koje su se mogle, ali i nisu morale čitati, ali su izravno pratile ciklus grafika. Strip nosi naslov “Kao pas”, što u posljednje dvije riječi Kafkina romana “Proces”. Taj naslov u sebi objedinjuje osnovu, koja je priča “Umjetnik u gladovanju”, ali unutar cjeline su uklopljeni i elementi niza drugih Kafkinih priča, kao i dio romana “Proces”.

Jorge Luis Borges je svojedobno ustvrdio da su mu Kafkine priče bolje od romana, jer u njima do izražaja više dolaze zapleti i kreiranja ozračja, a manje naracija i psihološka profiliranja protagonista. Dijelite li i vi to mišljenje?

Iskreno, ne znam. Zanimljivo mi je sve što je Kafka napisao, od dnevnika do kratkih crtica i plavih bilježnica iz kojih sam također koristio neke dijelove. Dakle, uistinu apsolutno sve. Mislim da se radi o jedinstvenom opusu. Ne dijelim Borgesovo mišljenje, jer je kod Kafke zanimljivo i to da ga se može čitati u cjelini, jednako kao i samo neke fragmente, pa i tek pojedine rečenice. Može ga se čitati uvijek i ponovo, jer se kod svakog novog čitanja otkriva neka nova dimenzija njegova djela.

Otpilike godinu prije grafičke novele “Kao pas” u izdanju Udruge CRŠ objavljen je grafički roman “Dani mržnje” koji ste kreirali sa scenaristom Alešom Kotom. U njemu donosite priču o dvjema ženama, nekadašnjim partnericama koje zatječemo na suprotnim stranama društvenog i ideološkog spektra. No one su u današnjoj Americi, dakle 2022. godine, prisiljene ponovo se ujediniti u borbi protiv države bijelih supremacista, protiv sustava netrpeljivosti i mržnje. Strip je nastao 2018. godine, i iz aktualne perspektive doima se zlokobno proročanskim.

To jest politička priča, preciznije, jedno razmišljanje, odnosno refleksija o životu u Americi i stvarnosti Amerike. Temeljena je na određenim iskustvima Aleša i mene, jer smo obojica došli odnekud drugdje i dugo živjeli, ili još uvijek živimo u Americi. Zahvaljujući njegovu sjajnom scenariju “Dani mržnje” predstavljaju i duboko promišljanje i razumijevanje te situacije. Danas se to čini proročanskim, iako ništa od ovog što se u današnje vrijeme događa u Americi nije počelo jučer. Počelo je odavno, i mislim da je svatko s određenom dozom osjetljivosti i znanja mogao prilično lako predvidjeti kuda će stvari ići i kako će se razvijati. Naravno, onog časa kad se te neke negativne stvari uistinu počinju realizirati, to postaje lančani efekt za koji je vrlo teško predvidjeti na koji način će se dalje razvijati. Strip nažalost nije optimističan, a teško da i može biti, osim u smislu da je potvrda određene neophodnosti suprotstavljanja i borbe, i za neku ideju i za individualnu slobodu. Mislim da je upravo to ono što je ovog trena ugroženo i dovedeno u pitanje, način na koji se mijenja sloboda i prostor slobode pojedinca. Izuzetno mi je drag taj rad, bio je i vrlo zahtjevan i dug, jer je to nekih 300 stranica stripa. Na neki način jest rađen za Ameriku, iako je objavljen i u Italiji, a možda će doživjeti i francusko izdanje.

“Dani mržnje” su angažiran strip, i to na više razina. Od one manjinske, koja je višestruka, do idejne, ideološke i političke. Reklo bi se da vas društveni i politički angažman ovakvog tipa prilično intrigira?

Apsolutno me intrigira, i danas je neizbježno razmišljati o takvim stvarima. U kojoj mjeri je moguće takve teme prenijeti u neku umjetničku formu, to je već drugi problem. Kako rekoh, mislim da je u slučaju “Dana mržnje” zahvaljujući inteligentnom i kvalitetnom scenariju odrađen dobar posao. Ali takve vrste političkih komentara u isto vrijeme su i sklizak teren, jer sve vrlo lako može postati banalno. Takve stvari me zanimaju i zbog toga što mislim da je svaka vrsta kreativnosti, pogotovo danas, jedna vrsta političkog čina, jer na svoj način predstavlja suprotstavljanje sistemu i potvrđivanje određenog prostora osobne slobode.

Scenarist “Dana mržnje” je češko-američki pisac Aleš Kot, koji je ljubiteljima stripa poznat ne samo po radu za Marvel nego i po špijunskom serijalu “Zero” koji je objavila kuća Image Comics. Kako je došlo do suradnje Aleša Kota i vas?

Aleš mi se javio već prije dosta godina, u vrijeme kad sam radio na više projekata za DC Comics. Ponudio mi je jedan scenarij, ali stjecajem okolnosti i zbog nekih mojih obveza ta suradnja se nije ostvarila. Kasnije je Aleš realizirao niz projekata s drugim crtačima, pa smo se u jednom trenutku ponovo pronašli. Odlučili smo napraviti nešto zajedno, a ispočetka je bilo više ideja. Naposljetku smo se prihvatili scenarija “Dana mržnje”, koje je dakle u SAD-u izvorno objavio Image Comics.

Navikli ste nas na crno-bijele stripove, još od prvih vaših kratkih ostvarenja “Ljeto, zima, jesen, proljeće” i “Bez naslova”, koji su davne 1990. godine objavljeni u magazinu Crni Comicon. Crno-bijeli radovi s raskošnom igrom svjetla i sjene, sa specifičnim opisivanjima prostora te s osebujnim ugođajima koje sjajno kreirate zaštitni su znak vas kao autora. Može li se reći da je crno-bijela tehnika vaš prirodni milje, u stripu podjednako kao i u ilustraciji i dizajnu?

Apsolutno! Uvijek mi je polazište crno-bijelo, odnos svjetla i sjene. U crtežu se stalno bavim tom formom, linija je zapravo sekundarna a osnova je kontrast crnog i bijelog, odnosno svjetla i sjene. Upravo ta forma mi i ozračjem daje mogućnost da na najbolji način pripovijedam priče koje me zanimaju. Tako da uvijek i jest crno-bijelo, čak i kad su određeni stripovi kasnije kolorirani. Ali osnova je uvijek ista.

No “Dani mržnje” su strip u boji, kolorist je dobitnica nagrade Eisner Jordie Bellaire, pa koliko vam je bilo izazovno raditi kolorni strip? Samo moj osobni dojam: u ovom slučaju boja sjajno odgovara stripu.

Slažem se. Jordie je odradila sjajan posao, strip je zasluženo osvojio nagradu za boju. Kao što sam rekao, stripove uvijek promišljam kroz prizmu crno-bijelo, pa dijelom i zbog toga koloristima nije lako dodavati boju. Obično moramo proći kroz određeni proces proba i upoznavanja s materijalom da bi se pronašao odgovarajući način koloriranja takvih tabli. Radio sam s nizom kolorista, jer svi stripovi koje sam napravio za američko tržište su kolorirani, osim kratke epizode “Batmana” koja je od početka tako bila postavljena. U načelu imam dobra iskustva, a i radio sam s uistinu izuzetno kvalitetnim ljudima koji su se znali prilagoditi takvom crtežu. Jer, velika je razlika između crteža koji se temelji na crnom i bijelom, odnosno svjetlu i sjeni, i onom koji je temeljno linearan i koji otvara mnogo veći prostor za boju i za igranje s njom. Mislim da je moje stripove teže kolorirati od takvih stripova, a Jordie je to stvarno odlično odradila.

“Dani mržnje”, odnosno “Days of Hate”, nisu dakle vaš prvi strip kreiran za američke izdavače. I kod nas je izdavačka kuća Fibra objavila album “Ples smrti” s drugačijom interpretacijom superherojskog stripa o Kapetanu Americi scenarista Darka Macana i vas. Također, Fibra je objavila i integralno izdanje Batmanovih priča “Crno i bijelo”, u kojem je i vaš spomenuti strip. Možete li ukratko opisati svoje iskustvo rada za američke izdavače Marvel i Image Comics?

Moj prvi strip u Americi objavila je kuća DC u podetiketi Vertigo, riječ je bila o kratkim stripovima. Urednik Axel Alonso je otvorio vrata ne samo meni, nego i nizu ostalih crtača, kao i scenarista, iz Europe, Južne Amerike, SAD-a itd. Mislim da smo Brian Azzarello i ja istovremeno u istom serijalu “Gangland” objavili prve radove, on naravno kao scenarist a ja kao crtač. Jednostavno su se poklopile određene okolnosti. Veliki korporativni izdavači koji su inače, pogotovo u nekim fazama, prilično zatvoreni za promjene i eksperimente, otvorili su se novim autorima i nekim novim stilovima, pa je zahvaljujući tome počela i moja suradnja s njima. Napravio sam dosta stripova za američke izdavače. Princip rada kod njih je naravno dosta drugačiji nego kad radim prema vlastitim scenarijima. Njihovi scenariji pisani su stranicu po stranicu, a ja uvijek inzistiram, što je možda i prejaka riječ, da mi ne daju previše informacija u smislu opisivanja kadriranja, mizanscene itd., jer mi je potrebna sloboda mog vlastitog gledanja i čitanja scenarija, da bih na temelju toga mogao izgraditi scene, kompoziciju panoa i stranice, itd. Taj dio posla mi je jako zanimljiv, i u njemu očekujem veliku slobodu, jer mislim da se na taj način dobivaju i najbolji rezultati. Imao sam također sreću što sam radio s jako dobrim scenaristima, zapravo sam izbjegavao priče za koje mi se činilo ili da nisu za mene, ili da ih ne bih mogao napraviti kako treba. Sve u svemu, meni je to predstavljalo i iskustvo prilagođavanja mog rada žanrovima u kojima nisam dotad tradio, kao i sistemu rada u kojem također dotad nisam raadio.