Drugi dio razgovora s autorom stripova, ilustratorom i multimedijalnim umjetnikom Danijelom Žeželjom

Drugi dio razgovora Josipa Grozdanića s autorom stripova, ilustratorom i multimedijalnim umjetnikom Danijelom Žeželjom

Danijel Žeželj autor je više od 20 grafičkih novela, među kojima su zacijelo najpoznatiji “Ritam srca”, “Sophia”, “Rex” i “Bolivijska crna”, a koji su već u vrijeme objavljivanja stekli kultni status. Uz to što je stripove i ilustracije objavljivao i kod uglednih inozemnih izdavača, među kojima su francuski Dargaud i američke kuće DC Comics/Vertigo i Marvel, Žeželj je ilustrirao i brojne stranice prestižnog tjednog časopisa za književnost The New York Times Book Review te mjesečnika Harper’s Magazine. On je i autor animiranih filmova, multimedijalni umjetnik koji izlaže u muzejima i galerijama diljem svijeta. Drugi dio razgovora s njim, u kojem govorimo o velikom broju njegovih likovno začudnih i vizualno vrlo bogatih stripovskih ostvarenja, svjedoči o tome da je Danijel Žeželj i vrlo zanimljiv sugovornik koji svim segmentima umjetničkog rada pristupa izuzetno temeljito i eruditski upućeno.

Krije li naslov vašeg stripa “Poglavica jelena” neko značenje ili simboliku, i čime ste se, odnosno kojim idejama vodili tijekom rada na njemu?

Naravno, ima tu dosta simbolike. Pojavljuje se jelen kao prilično važan element, zapravo i lik u priči, koji nosi niz nekih simboličkih značenja. To je priča o bijegu, o čovjeku koji prekida sve, odlazi u prirodu i pokušava se s njom spojiti i pomiriti, da bi se na kraju ponovo vratio. Dakle, nekakav ciklus koji se odvija kroz četiri godišnja doba, te u toliko simbolizira životni ciklus. Strip je bez riječi, što pruža mogućnost za prilično otvorene i široke interpretacije. Mislim da je interpretacija svakog čitatelja jednako vrijedna kao i moja, tako da nema smisla da previše opisujem i objašnjavam ono što je bilo moje polazište u radu na stripu.

Priče vaših ranijih djela većinom su se odvijale u naglašeno urbanim, postindustrijskim ambijentima. U “Poglavici jelena” protagonist dakle na godinu dana napušta svoj dotadašnji život i odlazi u prirodu, u šumu. Kako je došlo do te promjene, čime je ona bila motivirana?

Da, istina je da je većina mojih priča smještena u urbane ambijente. Ovdje nije takav slučaj, jer se najveći dio zbivanja odigrava u prirodi i u šumi. O tome sam počeo razmišljati tek kasnije, kad sam krenuo u priču, tako da taj pomak u prirodu nije bio osnovni koncept. Ali, očito jest odraz nekih mojih promjena, svjesnih i podsvjesnih razmišljanja. Opet, taj simbol prirode se pomalo pojavljuje na način da se glavni junak pokušava, ali ne uspijeva s njom pomiriti. Ta je tema danas aktualna, u smislu da postaje sve vidljivija destrukcija i devastacija koja je očito otišla predaleko. Pitanje je koliko se stvari mogu vratiti na bolje, jer radi se upravo o toj nekoj ideji položaja nas unutar tog nekog prirodnog ciklusa, i u kojoj mjeri smo protagonisti, a u kojoj samo mali dio i mali element nečeg što je mnogo veće od nas.

S obzirom na dominaciju urbanih eksterijera u vašim grafičkim novelama, postoje li neki gradovi ili neki ambijenti koji vas u tom smislu izrazitije nadahnjuju? Ne samo možda industrijska arhitektura nego i konkretni gradovi ili četvrti kakva je Brooklyn u grafičkoj noveli “Babilon”?

Svakako da postoje. Iako, grad je na neki način uvijek simboličan, iako je istovremeno i vrlo konkretan u tim pričama. “Babilon” jest direktno vezan za Brooklyn, i za moje iskustvo života ondje, jer sam u Brooklynu proveo 12 godina. Sama priča se neizravno, ali u određenoj mjeri i dosta izravno, veže za slučaj devastacije jednog kvarta u tom dijelu New Yorka, da bi se izgradilo nešto novo i suvremeno. Na širem planu ta priča vuče simboliku o nečem što se događa sad već svugdje, pa je vidljivo i u Zagrebu. Dakle, radikalna promjena tkiva grada i gubitak nekih vrlo važnih točaka koje su grad činile, i još uvijek ga čine onim što on jest.

Naišao sam na vašu izjavu da su stripovski superjunaci nezreli i banalni, i na konceptualnoj razini. Također i da nude totalitarnu koncepciju stvarnosti. Pretpostavljam da isto vrijedi i za filmske ekranizacije superherojskih stripova koje nas preplavljuju posljednjih godina. Možete li detaljnije obrazložiti takav stav?

Da, mislim da su superherojski stripovi dosta pojednostavnjeni i banalizirani, a filmovi su mi još gori od stripova. Nijedan nisam izdržao gledati dulje od 10 minuta, jer su mi jednostavno dosadni. Eto, sve to skupa me uspavljuje. Kad sam govorio o čitavom tom fenomenu superjunaka, koji je sam po sebi zanimljiv, i kao žanrovski strip ili film načelno ne sadrži apsolutno ništa loše, mislio sam na to da su me nekad privukli superherojski stripovi poput “Watchmena” (“Čuvara”) Alana Moorea i “Daredevil: Love and War” Franka Millera i Billa Sienkiewicza. Ti stripovi predstavljaju dekonstrukciju superherojskog narativa, korištenje žanrovskog stripa na način da mu se dade jedna nova dimenzija, novo značenje. U takvim kombinacijama, koje podrazumijevaju inteligentne scenarije, stvarno se dobije jedna nova energija i izuzetno kvalitetne priče. Ono što je posebno zanimljivo jest da su “Watchmen” kritika čitavog koncepta superherojskog stripa, ali su kao takvi inicirali pravu renesansu stripovskih priča o superjunacima. Ona još uvijek traje, jer već dulje svjedočimo pravoj eksploziji i stripova i filmova. Stripovi su se počeli vezivati uz filmske produkcije, i to očito dobro ide. Ne samtram se kompetentnim za analizu uzroka toga, ali sve skupa me jednostavno ne zanima.

U grafičkom romanu “Recall”, koji ste nacrtali prema scenariju Kevina Millera, a koji je objavljen u okrilju umjetničke radionice Petikat, bavite se prvim u SAD-u zabilježenim slučajem otmice ljudi od strane izvanzemaljaca, tzv. ‘Zeta Reticuli Incidentom’. O kakvom je djelu riječ?

To je zanimljiva priča. Kevin mi je poslao scenarij koji je napisao prema tom prvom dokumentiranom slučaju susreta s izvanzemaljcima u Americi. To se dogodilo krajem 50-ih godina prošlog stoljeća, kad je takav susret doživio jedan bračni par. S njima je napravljen niz intervjua, zabilježeno je sve kroz što su prošli, i zahvaljujući tome sve je ne samo prvi put zabilježeno, nego je i dospjelo u javnost. No to je samo jedna dimenzija priče, a druga je naša interpretacija, odnosno reinterpretacija tog događaja. U čitavoj priči postoji jedan zanimljiv detalj, to da je bila riječ o rasno mješovitom bračnom paru, jer je supruga bila bjelkinja a muž crnac. To je u Americi onog vremena bila izuzetna rijetkost, tako da se se naša priča bavi i drugim problemom, rasnim aspektom. Ali opet na jedan način koji ne bih previše objašnjavao, već bih to prepustio čitateljima. Sve je ispripovijedano kroz ciklus epizoda bez teksta, a priča je također rađena u boji, ali na neki moj način. Dakle, nije naknadno kolorirana, već je od početka mišljena s bojom, te je takva i objavljena. Eto, i tu se dogodio mali pomak koji mi je bio prilično zanimljiv, i zbog same priče i zbog njezina konteksta.

Drugi grafički roman “Monk”, kojeg je udruga Petikat objavila istovremeno s “Recallom”, u cijelosti je Vaš autorski projekt, a posvećen je glasovitom američkom jazz skladatelju i pijanistu Theloniusu Monku. Njega često spominjete u razgovorima, pa može li se reći da vam je jedan od važnijih glazbenika?

Da, “Monk” je grafička novela posvećena njemu, ali nipošto nije riječ o njegovoj biografiji. On se tu pojavljuje kao svojevrsni simbol, dobri duh unutar priče u kojoj je glavni junak netko drugi. Ono što me je kod Monka kao glazbenika možda najviše privuklo je određeno poigravanje s prostorom, odnosno međuprostorom zvuka i tišine. Tako da se to nekako povezalo i spojilo, a priča pomalo i odražava kontraste onog što se čuje i onog što se ne čuje. Na način da je građena u kontrastima crnog i bijelog, svjetla i sjene.

Tu je i vaša grafička novela “Van Gogh / Fractalia”, u kojoj se bavite glasovitim nizozemskim slikarom. Čime vas osobito intrigira Vincent van Gogh, i kako ste mu pristupili?

“Fractalia” je svojevrsna biografija van Gogha, podijeljena je u 15 epizoda koje kronološki opisuju neke ključne trenutke u njegovom životu. Vrijeme zbivanja, kao i mjesta na kojima se te epizode odigravaju, temelje se na dokumentaciji i faktografiji. Ali, ono što pratimo u tim kratkim epizodama su neki izmišljeni momenti, recimo moje interpretacije nečeg što se moglo dogoditi, a što bi na neki način hvatalo neke važne trenutke i možda bilo odraz njegovog rada i života. Oni su bili obilježeni kontrastima i krajnostima, traženjem samog sebe, periodima intenzivnog slikanja a i teškom mentalnom bolešću. Studirao sam slikarstvo, pa naravno da sam razmišljao i o van Goghu, promišljao njegov rad. On je bio samouki slikar, stvorio je vlastiti i osobeni pristup slikanju. Rekao bih da nije umjetnik od kojeg bi se učila tehnika slikanja, jer način na koji je radio bio je uistinu specifičan. Sam je izgradio neki svoj sistem koji mu je omogućavao da na platno prenese i izrazi ono što je želio. Njegova priča mi je zanimljiva ne samo kroz perspektivu slikarstva, nego i toga da je bio netko tko je pod svaku cijenu tražio način da se poveže sa svijetom oko sebe. Da uspostavi neku vrstu komunikacije, da pronađe neki prostor u kojem bi bio kompletan, u kojem bi bio svoj. Ta njegova borba trajala je do posljednjeg dana i bila obilježena nizom okolnosti i bolešću. To je u suštini tragična priča, i utoliko mi je predstavljala izazov koji sam dugo vremena želio obraditi u stripu, ali nisam nalazio pravi način, odgovarajući format. Trebalo je proći neko vrijeme da priču uspijem spojiti i komponirati u nešto što može biti grafički roman.

Djelujete i kao ilustrator i dizajner knjiga i časopisa. Dizajnirali ste naslovnice različitih autora i izdavača, među ostalim i za The New York Times Book Review i Harper´s Magazine, ali i naslovnice knjiga Monike Herceg, Olje Savičević Ivančević i još nekih autorica. Što vam je najizazovnije i najzanimljivije u poslu ilustratora i dizajnera?

Opet taj narativni element. Recimo, jako mnogo ilustracija koje sam radio vezane su za književnost, od prve ilustracije za The New York Times Book review do velikog broja ilustracija za Harper’s Magazine, u kojem sam ilustrirao književne kritike. Volim ilustraciju jer mislim da je ona također jedan od oblika pripovijedanja priče, kroz slike ili sliku. Kod ilustracija je najčešće riječ o jednoj slici.

Kako pristupate ilustraciji nekog broja novinskog kulturnog podlistka ili naslovnice neke knjige? Kojim se idejama vodite i koliko u radu imate kreativne slobode?

Uvijek krećem od samog teksta, naravno. Mislim da je to nužno, kao što je nužno i poštivati taj tekst i ono o čemu se u njemu radi. Ilustracija je neka vrsta moje interpretacije onog što sam pročitao, a sloboda u mom radu najčešće ovisi o urednicima i ljudima s kojima radim. Ali mislim da su tu, kao i u slučaju scenarija, vrlo često rezultati najbolji kad svatko ima svoj prostor kreativne slobode unutar kojeg može napraviti najbolje što zna i umije.

Koliko su ilustracija i dizajn važni u današnje vrijeme interneta, novih tehnologija i dominacije slike nad rječju? Mirko Ilić smatra da upravo zbog dominacije vizualnog u današnjim medijima oni postaju sve važniji.

Pa jest, i ja mislim da se današnji svijet sve više okreće slici i riječi je sve manje. To koliko je slika postala dominantna pogotovo je vidljivo na društvenim mrežama. Ne bih ulazio u temu koliko je to dobro ili loše, i u kolikoj mjeri se zapravo mijenja percepcija slike kao takve, i njezino vrednovanje. Sigurno je da se mijenja, ali ne bih se upustio u analiziranje toga.