Treći dio razgovora sa strip-autorom, ilustratorom i multimedijalnim umjetnikom Danijelom Žeželjom

Treći dio razgovora Josipa Grozdanića sa strip-autorom, ilustratorom i multimedijalnim umjetnikom Danijelom Žeželjom

Danijel Žeželj osebujan je autor stripova, odnosno grafičkih novela, ali i multimedijalni umjetnik iza kojeg su tri i pol desetljeća kontinuiranog stvaralaštva. Njegovi stariji stripovi, poput “Ritma srca”, “Bolivijske crne”, “Rexa” i “Sophije”, odavno uživaju kultni status, a s lakoćom ga stječu i recentniji radovi kao što su “Poglavica jelena”, “Recall” i “Monk”, da spomenemo samo neke. On je majstor u kreiranju otuđujućih urbanih eksterijera, kubističkih ambijenata kojima se kreću osamljeni i apartni likovi, kao i jedinstvenog ozračja egzistencijalne nelagode i sudbinske predodređenosti za tragediju. Umjetnik koji je objavljivao i kod prestižnih inozemnih izdavača, od francuskog Dargauda do američkih kuća DC Comics/Vertigo, Marvel, Image i Dark Horse, ilustrirao je brojne stranice podjednako uglednih magazina The New York Times Book Review i Harper’s Magazine. Žeželj je u komunikaciji jednostavan, samozatajan i nenametljivo duhovit, što su obilježja velikih umjetnika, a o tome svjedoči i posljednji nastavak razgovora s njim.

Vratimo se na početke vašeg umjetničkog stvaralaštva. Akademski ste slikar, svaka tabla vaših radova gotovo da se može gledati kao zasebno slikarsko djelo. No ipak ste primarno autor grafičkih novela, odnosno stripova. Kako je došlo do izbora upravo grafičke novele, odnosno stripa, kao temeljnog medija vašeg umjetničkog djelovanja?

Strip me je uvijek zanimao. Odnosno, zanimalo me je to što crtajući mogu pripovijedati neke priče. Tako da sam još kao klinac, šarajući po papirima, uvijek u glavi vrtio neku priču. Ono što sam crtao sadržavalo je određene likove, opisivalo pojedine situacije, itd. Tijekom odrastanja nisam intenzivno čitao stripove, ali ih jesam čitao, kao i većina klinaca oko mene. Tada još nisam strip zamišljao kao neki format kojim bih se uistinu želio baviti. Sjećam se, tek negdje na početku srednje škole sasvim slučajno sam vidio jedan kratki strip Joséa Muñoza i Carlosa Sampaya koji me se izuzetno dojmio. Čini mi se da se tada dogodilo moje prepoznavanje ogromne ekspresivne snage stripa i mogućnosti svega što se može kroz strip iskazati. Naravno, od tog trenutka je prošlo još jako dugo vremena dok svoj crtež nisam doveo na određenu razinu da sam stvarno mogao realizirati stripove i nacrtati nešto što bi bilo blisko onome što mi je bilo u glavi. Ali, recimo da je moj put prema stripu počeo tada. Mislim da sam prve stripove koji su po mom mišljenju tada bili dovoljno kvalitetni za objavljivanje napravio na samom početku studiranja na likovnoj akademiji. Prije toga sam pohađao Školu primijenjene umjetnosti, koja je također predstavljala važan moment u mom upoznavanju sa stripom. Ondje sam sreo mnogo ljudi koji su o stripu znali puno više od mene i preko kojih sam upoznao recimo francuske i talijanske stripove, autore poput Moebiusa, Druilleta, Liberatorea, Breccie… Dakle, niz autora koji su definitivno imali važan utjecaj na ovo što radim.

Škola primijenjene umjetnosti pokazala se kao jedan od najvažnijih punktova za povijest i razvoj hrvatskog stripa, i preko Novog kvadrata do današnjeg vremena. Kako gledate na utjecaj Škole i njezinih polaznika na razvoj domaćeg stripa?

Ta poveznica definitivno postoji, i Škola primijenjene umjetnosti je, zacijelo ne samo što se tiče stripa, nego i raznih drugih medija i područja djelovanja, stvorila generacije kvalitetnih umjetnika. Ono što je meni osobno bilo važno u njoj, i zbog čega mi je ta škola uistinu ostala vrlo bitna točka u životu, je to što se radu pristupalo zanatski, i što smo učili metode i tehnike rada na način na koji bi se vjerojatno učio neki zanat, bilo koji. Dakle, nije se mistificirala umjetnost, nije se razgovaralo o konceptima. Razgovaralo se o konkretnom načinu na koji se određena ideja može transformirati u neki medij. Zahvaljujući izuzetno kvalitetnim profesorima, kao i okruženju koje je bilo opušteno, ali su istovremeno svi naši zadaci bili zahtjevni i vrlo konkretni, naučilo se jako mnogo. Škola mi je zapravo dala neke temelje zahvaljujući kojima sam određene stvari mogao nastaviti raditi sam, ili i dalje učiti te širiti svoje mogućnosti. Usmjerila me je na jako dobar način, tako da mi je bila izuzetno važna.

Je li Novi kvadrat možda utjecao na vaše stvaralaštvo, ili na autorsko formiranje? U smislu i vizualne naracije, i kompozicija tabli, i grafike, odnosno likovnosti?

Svakako. Novi kvadrat je ponajprije bio skup izrazito kvalitetnih crtača i autora općenito, dogodila se ili poklopila generacija itekako kvalitetnih umjetnika. Stripovi koje su oni radili na određeni su način postajali dijelom ulične kulture, nekakve rock-kulture onog vremena. Utoliko su naravno bili još privlačniji svima nama koji smo bili nešto mlađi. I danas kad se gledaju stripovi Novog kvadrata, izuzetno su zanimljive njihova inovativnost i likovna kakvoća. Svakako i način na koji su eksperimentirali sa samom formom stripa. Tako da jest, Novi kvadrat je bio itekako inspirativan svakom tko se bavio stripom.

Koje autore stripova osobito cijenite? Koji su vam najdraži, jesu li vam neki možda i uzori, ili vas nadahnjuju u stvaranju?

Uvijek spominjem Muñoza, već sam ga naveo, kao u onom vremenu najvažnijeg autora preko kojeg mi se otkrila snaga stripa, odnosno snaga koju strip može posjedovati. Inače je jako mnogo kvalitetnih autora, osobito crtača ali i scenarista, koji su na mene utjecali. S obzirom da se kroz rad i život uvijek otkrivaju i neki novi, mogao bih ih sad nabrojiti desetke… Postojali su naravno i neki autori koji su svima nama univerzalno bili uzori, recimo Moebius, kojeg smatram jednim od najvećih crtača u povijesti ne samo stripa, nego i općenito umjetnosti. Tu su i crtači koji su postupno mijenjali ideje i pristupe crtežu, poput Tanina Liberatorea ili Billa Sienkiewicza, koji široko koristi tehnike rada i uopće načine na koje komponira table. Kasnije sam naravno otkrio i neke nove autore, recimo Talijana Andreu Pazienzu koji mi je iznimno važan, ne samo kao crtač nego kao kompletan autor. Kao netko tko je priče svojih stripova pisao sam, a izuzetno su mi zanimljivi i njegov način pripovijedanja te korištenja jezika stripa. Takvih utjecaja ima jako puno, kao i u drugim umjetnostima, u slikarstvu i filmu. Mislim da svatko tko se bavi nekim poslom, nekim zanatom, uvijek na neki način uči od drugih.

U jednom ste razgovoru rekli da vam je blizak osjećaj nepripadanja. Zbog čega, i je li možda to razlog što su protagonisti vaših djela osebujne osobe, apartne i neprilagođene?

Da, vjerojatno je tako. Meni je mnogo bliži osjećaj nepripadanja, nego pripadanja. Zbog toga se u načelu i bavim likovima koji su uvijek ili na rubu, ili negdje s druge strane. Recimo da se unutar tog okvira krećei dobar dio mojih razmišljanja. To su situacije koje me zanimaju, to su neke tenzije kojima se želim baviti u svojim pričama.

S druge strane, naglašeno urbani eksterijeri u vašim stripovima na određeni način određuju pa i definiraju i likove, u smislu da u takvim ambijentima i ljudi moraju biti pomaknuti i neprilagođeni.

Točno. Urbani ambijent, ili bilo koji ambijent u mom stripu, uvijek ima aktivnu ulogu. On je na svoj način i pozadina i protagonist. Likovi koji su u prvom planu neodvojivi su od onog što ih okružuje, jer mislim da je to stalno tako. Mi smo na neki način uvjetovani onim što je oko nas, te su stvari uvijek izravno spojene. Meni su arhitektura i scenografija uvijek aktivni elementi pripovijedanja priče.

Kad govorimo o utjecajima na vaše stvaralaštvo, može li se u određenom smislu govoriti o tome da su na vas utjecali i Andrija Maurović i Walter Neugebauer? Ispravite me ako griješim.

Sigurno su utjecali, na način uspostavljanja određenog kontinuiteta i nekakvog početka uopće domaćeg stripa kao takvog. S njima je započela tradicija stripa, koja je zapravo izuzetno jaka na ovim prostorima. Nekakvim čudnim stjecajem okolnosti, ali uistinu jest, jer je ovdje poniknulo vrlo mnogo kvalitetnih autora. Naravno da postoje i utjecaji te crtačke kvalitete, jer Maurović je bio izniman crtač nevjerojatne vještine. Svatko onaj tko je vidio makar stranicu ili kadar njegova stripa, odmah je prepoznavao tu kvalitetu. Na jednak način na koji smo kao klinci gledali stripove Moebiusa i Liberatorea, tako nas je zanimao i Maurović. Recimo, njegov način strip-pripovijedanja prilično je tradicionalan i pomalo statičan. Ali sam crtež je uistinu impresivan.

Vi ste i performer koji povremeno nastupa s glazbenicima. Tako je i nekoliko vaših izložbi otvoreno multimedijalnim performansima u kojima su vaše slikanje uživo pratili pulski glazbenici Alen i Nenad Sinkauz, kao i austrijska bubnjarica Katherine Ernst te jazzer Marco Quarantotto. Otkud potreba da na taj način svoj slikarski rad spajate s glazbom?

Ti performansi su nastali kao svojevrsni eksperiment direktnog povezivanja slikanja i glazbe. Dakle, na način na koji glazbenici izravno pred publikom stvaraju i izvode svoju glazbu, tako sam i ja slikao ‘uživo’. To je bio pokušaj da se sličan pristup primijeni u drugom mediju, iako zapravo takva vrsta izvedbe pred publikom nije prirodna. Slikanje se obično odvija u zatvorenim i intimnim prostorima, pa je to bio pokušaj izravnog spajanja jezika slikarstva i glazbe. Ono što je pritom uvijek poveznica je određena narativna nit, tako da su ti performansi nekovrsno pripovijedanje priče kroz sliku i glazbu. One se čvrsto vežu i prožimaju, i zajedno stvaraju neku eksperimentalnu formu. Čini mi se da je to samo širenje onog što i inače radim, dakle pripovijedanja priča kroz slike. S tim što se u ovom slučaju proširuje na drugi medij i stvara novi format.

Kako reagira publika na tim performansima, i razvija li se interakcija s njom?

Nema tu neke izravne interakcije, mogu govoriti samo o reakcijama posjetitelja nakon performansa. Uistinu ne znam kako to izgleda izvana, jer video-snimke uvijek prenesu samo mali dio onoga što to jest uživo. Na temelju razgovora s ljudima koji su prisustvovali tim performansima čini mi se da taj format funkcionira na način na koji je i zamišljen, kao neka vrsta narativne forme. Naravno, ima mnogo specifičnosti i zadatosti koje ga definiraju, među ostalim i prostor. Iako izvana često izgleda kao improvizacija, uvijek je vrlo precizno unaprijed pripremljen. Pogotovo u mom slikarskom dijelu, jer slikarstvo samo po sebi ne dopušta previše improvizacije. Osobito kad se radi o ograničenom vremenu, jer ti performansi obično traju oko 30-40 minuta. Da bi se napravila slika, ili sekvenca slike, uvijek je najveći dio unaprijed precizno pripremljen.

Kad smo kod glazbe, rekao bih i da naracija u vašim grafičkim romanima mnogo duguje glazbi. Naracija je ritmična, melodična, muzikalna. Utječe li glazba na vaše stvaranje? Slušate li neku glazbu dok radite?

Da, naravno. Kao što sam ranije spomenuo, to slušanje glazbe je neki dio mog procesa rada. Ali poveznica postoji, dijelom i zbog toga sam se upustio u stvaranje serije grafičkih novela koje ne sadrže tekst, nego isključivo crtež, odnosno slike. Čini mi se da se one tako narativno približavaju jeziku glazbe i takvom narativnom ritmu, jer i glazbu doživljavam kao narativnu formu, na određeni način. Dok slušam neku glazbu, obično kroz nju otkrivam neke priče, i to mi je čini više ili manje zanimljivom, ovisno o tome kakve su te priče.

Vaši grafički romani su misaoni, filozofični, introspektivni. Vrlo mnogo pozornosti posvećujete kreiranju psiholoških stanja likova, njihovih unutarnjih svjetova. Koliko je zahtjevno kreirati kompleksna psihološka stanja nekog lika i čime se pritom vodite?

Ne mogu procijeniti koliko je zahtjevno, to bi morao napraviti netko ‘izvana’. Mene taj element zanima, i zbog toga o njemu razmišljam, pokušavam priče pripovijedati iz takvih kutova. Dakle, krećem iz unutarnjeg svijeta likova, jer mi je to uzbudljivo i zanimljivo. Mogu samo djelomično znati na koji način se to čita izvana, samo iz svoje subjektivne perspektive. Svaki čitatelj, ako uspostavi neku komunikaciju s mojim radom, s određenom grafičkom novelom, onda sam uspio u onome što sam želio. To znači da takve priče funkcioniraju. Moja interpretacija i interpretacija nekog drugog su jednako vrijedne, jer ja nisam tu da u potpunosti određujem o čemu se u priči radi, nego mislim da je to možda još više prepušteno čitatelju. On također na svoj način kreira priču.

U vašim se grafičkim romanima osjeti utjecaj apsurda Daniila Harmsa, ali i proze Vladimira Majakovskog, Itala Calvina i još nekih književnika. Je li pretjerana tvrdnja da u svojim djelima dajete manje ili više jasne i izražene posvete svim velikim umjetnicima koji su vas na neki način formirali, od spomenutih književnika do jazzera Charlesa Mingusa i Monka, o kojem smo razgovarali?

Tih utjecaja ima jako puno, naravno. Mislim da svatko tko radi neki posao uvijek uči od onih koji su to radili prije njega. Ti raniji radovi utječu na ovaj ili onaj način, i kroz njih se ustvari i razvija vlastiti stil, raste se. Te posvete su nekad svjesne, a nekad zacijelo i podsvjesne, neprogramirane. Utjecaji stižu sa svih strana, od književnosti preko glazbe do filma, itd. Nekad mi je više ili manje zanimljivo isticati te utjecaje. Ali mislim da se na kraju uvijek radi o jednoj vlastitoj, subjektivnoj interpretaciji. Nikad mi nije pošlo za rukom da na neki način rekonstruiram tuđi rad, koliko god je to ponekad privlačno. Ali uvijek može biti riječ o shvaćanju nekih principa i mehanike samog postupka nastanka nekog djela, a onda se na osnovu toga opet konstruira vlastito djelo.

Surađivali ste i surađujete s brojnim scenaristima, od spomenutog Aleša Kota preko Kevina Bakera i Adea Caponea do Jelene Paljan i Darka Macana. Darko Macan je praktički sinonim za strip-scenarista u domaćim okvirima, pa kako biste opisali suradnju s njim?

Macan je pomalo i fenomen, jer je jedan od prvih autora koji nije stigao s engleskog govornog područja, a koji je pisao scenarije za velike američke izdavačke kuće kakve su Marvel i DC. Naravno, izuzetno je kvalitetan scenarist, i uvijek mi je bilo zanimljivo raditi s Darkom, to mi je predstavljalo veliko veselje. Radili smo nekoliko projekata zajedno, među ostalim i “Kapetana Ameriku” za Marvel. On je također jedan iz niza vrlo kvalitetnih scenarista, među koje ubrajam i Briana Wooda i Azzarella, s kojima sam imao sreće raditi. Radeći na tuđem scenariju, čovjek je uvijek prisiljen raditi neke stvari koje sam možda i ne bi napravio. Ali meni je u tom procesu upravo taj izazov otvaranja nekih novih prostora i teritorija uvijek izuzetno zanimljiv, i čini mi se da se kroz to također dodatno uči nešto novo. Također se otvaraju i neka vrata i prozori kroz koja se potom vide i otkrivaju neke nove stvari.

Spomenuli smo da ste ilustrirali naslovnice brojnih knjiga, među ostalim i Monike Hreceg, Olje Savičević Ivančević i još nekih književnica. Čime se vodite u osmišljavanju ilustracije nekog književnog djela? Koje osobine naslovnica nekog konkretnog proznog ili poetskog djela mora posjedovati?

Meni je uvijek iznimno zanimljivo, i rekao bih da mi je čast, kad imam priliku raditi naslovnicu za neko prozno djelo ili zbirku poezije. Polazište je, naravno, uvijek sama knjiga, a naslovnica je na kraju opet moja osobna interpretacija pročitanog. U isto vrijeme ona je i pokušaj da se ne umanji ogroman prostor koji neka knjiga u sebi nosi i otvara, ali i da se taj prostor previše ne definira i specificira. Rad na naslovnicama mi je vrlo zanimljiv, i uvijek ga rado prihvaćam, ali s druge strane mislim da ilustriranje poezije u osnovi nema smisla. Baš zbog onog smanjivanja i ograničavanja prostora koji ta poezija otvara. To je realno kontraproduktivno, i baš i nije dobra ideja. Ali ilustracija naslovnice knjige kao nekakvih vrata ili ulaza u to djelo, to svakako ima smisla, apsolutno.

Tijekom 90-ih ste sa Stanislavom Habjanom i Borisom Greinerom djelovali u sklopu umjetničke skupine Slipa konfidenca, a 2001. ste s Borisom Cvjetanovićem i također Stanislavom Habjanom utemeljili umjetničku radionicu Petikat, koja je danas i izdavačka kuća. Pamtimo vaše radove za Radio 101 te klubove Kulušić i Gjuro. Kakve vas uspomene vežu za to razdoblje vašeg umjetničkog djelovanja?

Samo bih napomenuo da su utemeljitelji radionice Petikat bili također i Boris Greiner i Hrvoje Đukez, dakle nas petorica. Te su mi suradnje također izuzetno drage i važne, jer se radilo puno, a mislim da je mnogo toga i ostalo. U ono vrijeme to mi je bila i nekakva veza s ovim prostorom, jer nisam živio u Hrvatskoj, a pomalo i neka posveta jednom vremenu i jednom mjestu, odnosno gradu koji sam jako volio. Tako da je nastanak Petikata bio i pokušaj da se naše suradnje nastave, a i da se pod ‘kapom’ umjetničke radionice stvori jedan prostor unutar kojeg se naši projekti mogu dostojno i realizirati i prezentirati. Prostor kroz koji možemo kontrolirati sve stepenice u procesu, možda ne toliko kreativnom koliko u procesu same realizacije nekog projekta, recimo izdavanja knjige. Dakle, da možemo kontrolirati tisak, tehničku kvalitetu izdanja, itd. Ukratko, Petikat je bio i ostao nekakav prostor naše umjetničke slobode.