Razgovor s akademskom slikaricom i autoricom stripova Helenom Klakočar-Vukšić
Razgovor s akademskom slikaricom i autoricom stripova Helenom Klakočar-Vukšić
Akademska slikarica Helena Klakočar-Vukšić autorica je hvaljenih i nagrađivanih dokumentarnih, biografskih i autobiografskih stripova, a djeluje na više područja vizualnih umjetnosti, od ilustracije i grafičkog dizajna do instalacije i animacije. Na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti diplomirala je na odjelu dizajna, a na Beeldende kunst Academie u Tilburgu stekla je diplome iz animacije i slikarstva. Njezino najpoznatije ostvarenje je autobiografski strip „Nemirno more”, koji je na najprestižnijem europskom festivalu stripa u francuskom Angoulemeu 2000. godine osvojilo Nagradu za najbolji album stranog autora objavljen na francuskom jeziku, te nagradu France Info pariškog Radija Info za najbolji dokumentarni strip. U grafičkom romanu „El Shatt / fragmenti”, objavljenom tijekom proljeća 2023. godine, Helena Klakočar-Vukšić na svoj prepoznatljiv neposredan i dijelom humoran način kreirala je priču o zbjegu stanovništva Dalmacije u egipatski logorski kompleks El Shatt tijekom jeseni 1943. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata. Njezini grafički romani „Zid: Mediteran” i „El Shatt / fragmenti” iste su godine među ostalim predstavljeni u Čakovcu, na manifestaciji Noć hrvatske knjige, te u Splitu, na drugom strip-festivalu Comicator. Helena Klakočar-Vukšić je elokventna i duhovita sugovornica, o čemu svjedoči i razgovor koji slijedi.
U grafičkom romanu „El Shatt / fragmenti” bavite se zbjegom 28 tisuća stanovnika Dalmacije u egipatsku pustinju tijekom jeseni 1943. godine. Kako je nastao ovaj grafički roman?
Nastao je tako da sam odrastala uz te priče, jer su svi članovi moje obitelji s majčine strane bili u El Shattu, kao i njihovi susjedi i gotovo svi ljudi iz Podgore. Te priče su mi bile jako zanimljive, to da je moja mama, moja obična jednostavna mama, bila tako daleko i da je proživjela nešto takvo. Međutim, kao dijete nisam o tome mnogo znala. U školi nismo detaljnije učili o zbjegu, tako da nisam bila svjesna koliko je to važno. Koliko je velika ta priča, i to za svjetsku povijest. Kasnije mi je nekoliko puta palo na pamet da bih o tome mogla ispripovijedati priču odnosno nacrtati strip. Znala bih tu i tamo razgovarati s majkom o njezinom iskustvu u zbjegu, no to je već bilo oko 2000., pa i kasnije, oko 2005. godine. Ona bi mi rekla da je to bilo neko drugo vrijeme, kad se sasvim drugačije gledalo na stvari. Sve su organizirali partizani, a sad je novo vrijeme i na njih se ne gleda istim očima, pa se o tome ni ne govori. Nisam previše obraćala pažnju na ono što mi je govorila, jer sam smatrala da je to dio povijesti i da je važno. Preminula je upravo u vrijeme dok se u Hrvatskom povijesnom muzeju pripremala velika izložba o El Shattu (održana od 12. prosinca 2007. do 30. kolovoza 2008. godine, op. J. G.), i žao mi je što ju nisam mogla odvesti na izložbu i reći joj da nije bila u pravu. Prošlo je još nekoliko godina dok nisam zaključila da bi ta priča svakako trebala biti ispripovijedana, pa sam 2015. Ministarstvu kulture predala scenarij za strip, za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva. Kad mi je potpora odobrena znala sam da mogu početi raditi, jer je to prevelika stvar da bih se u nju upustila tek tako. Intenzivno sam se bacila u istraživanje i počela razgovarati s rodbinom. Najviše mi je pomogao moj ujak Gojko Borić, novinar koji je preminuo u svibnju ove godine, a koji je bio vrlo priseban i mudar čovjek. Napisao je knjigu o svom životu, a kratko poglavlje u njoj posvetio je svom boravku u El Shattu. Živio je u Kölnu i radio kao novinar kuće Deutsche Welle, i mi smo se dopisivali jer je bio u mirovini i imao vremena i strpljenja da mi pomaže u svemu tome.
Narativna struktura romana je epizodna i fragmentarna, priča je ispripovijedana iz vizura triju likova i jedne životinje, što je prilično duhovito. Zašto ste izabrali upravo takvu strukturu?
Dosta sam se namučila dok sam odredila kakva bi to morala biti struktura. Čak sam i odbacila prvih 20-ak stranica koje sam napravila, jer sam zaključila da sam na pogrešnom putu. Kao prvo, među onima koji su mi govorili o El Shattu bila je i jedna druga Tekla, ne ova u stripu nego Tekla Radonić iz Podgore, koja je u međuvremenu nažalost također preminula. Ona mi je pričala o nekim još ranijim događajima, o tome kako je uopće došlo do zbjega. Skupilo se mnogo više priča no što sam ih na kraju stavila u strip, odnosno u knjigu. Izostavila sam ih jer su zahvaćale preširoko, išle su daleko u povijest prije samog zbjega. Bile su ili previše detaljne, ili pak s premalo detalja. Jedan od mojih sugovornika, Radovan Borić također iz Podgore, pričao mi je o tome kako su se u El Shattu izrađivale sandale, dok su mi drugi opisivali neke detalje ili slike kojih se sjećaju, s obzirom da su svi u ono vrijeme bili djeca. Kad sam prikupila sve te priče morala sam ih probrati, i tada sam shvatila da su sve to zapravo fragmenti jedne velike priče. Zbog toga je i naslov takav, „El Shatt / fragmenti“. Riječ je o pričama koje su praktički međusobno nepovezane, koje su složene u određenom nizu i tako ipak tvore nekakvu narativnu strukturu. Ispripovijedane su u vremenskom kontinuitetu, a neke se i međusobno preklapaju. Sugovornici su se najviše sjećali samog putovanja, jer je ono bilo vrlo impresivno. A onda je uslijedilo veliko razočaranje, kad su se našli usred pustinje. Kad je prva ekipa stigla na odredište, prvih pola sata svi su plakali od očaja. Budući da je bilo tako spektakularno putovanje, gotovo pa luksuzno na velikom prekooceanskom brodu, očekivali su da će ih dočekati nekakav prihvat. Vjerovali su da će biti smješteni u nekakve kuće, u konkretne zgrade, ili barem neko selo, odnosno ambijent koji bi im bio poznat. A dočekali su ih šatori u pustinji, okruženje u kojem nisu mogli ni zamisliti kako se živi. Na kraju su ipak snagom volje i uz pomoć ekipe koja je dotad bila nevidljiva podigli šatore i organizirali si život. Formirala se i škola, pokrenute su novine, i stvoreno je šatorsko naselje u kojem su mogli funkcionirati. Bilo im je teško, i zbog klime i zbog čitave situacije u kojoj su se našli, ali su ipak profunkcionirali kao zajednica i preživjeli sve to.
Od troje likova, dvoje su djeca, brat i sestra Gojko i Tekla iz jednog sela ispod Biokova, nedaleko Podgore. Zbog čega ste se zbivanja odlučili prikazati dominantno iz perspektiva dvoje djece?
Zato što su moji sugovornici tada bili djeca. To mi se naprosto nametnulo, odnosno nije bilo druge mogućnosti, recimo da nisam imala izbora. Npr. dezinfekcija se u logoru provodila u velikim grupama, ‘čoporativno’. Pitala sam ujaka jesu li bili goli kao djeca, jer kad se priča pripovijeda to se uzima zdravo za gotovo. Ali kad se crta strip potrebno je mnogo više detalja, a željela sam se što je više moguće držati činjenica, stvarnih događaja i stvarnih slika. Ujaka sam pitala jesu li u logoru dječaci i djevojčice bili smješteni zajedno, a odgovorio mi je da se ne sjeća, jer mu to u ono vrijeme nije bilo važno. Nije se sjećao ni jesu li djeca imala neku odjeću na sebi, makar gaćice. Ili recimo, Teklu Radonić sam upitala što je bilo kad bi žene imali mjesečnicu, je li bila organizirana nekakva skrb? Odgovorila mi je da ne zna ništa o tome, jer tada kao djevojčica nije imala pojma da mjesečnica uopće postoji. Za sve te detalje dakle nisam imala pouzdane izvore, pa ih nisam ni stavila u strip, jer zapravo nisu ni bile važne. Nisu bile u dometu dječjeg interesa, pa tako ni izostavljanje tih detalja nije bila moja odluka. To je ono što sam već rekla, dječja perspektiva je bila jedina moguća.
Ali rekao bih da je upravo takva, na neki način zaigrana i infantilna dječja perspektiva, prilično zahvalna za kreiranje priče kakva je ova o El Shattu. Priča koja je realno nevesela, pa i traumatična a dijelom i tragična, dok je djeca na neki način čine prohodnijom.
Da, i meni se svidjela takva perspektiva. Također, promatranje djece u Podgori bilo mi je jako poučno, jer ni ja više nisam dijete. Gledanje te djece, gledanje njihove igre i slušanje njihovih razmišljanja, bilo mi je vrlo inspirativno. Kombinirajući sve to pronašla sam određeni put da kroz djecu i kroz njihove duše prikažem ta ratna zbivanja. Kako oni gledaju na sve oko njih, kako sanjaju. Kako se, recimo u prvoj epizodi s pronalaskom onog pištolja, kako se prikazuju njihove ideje i mašta. Kako funkcionira dječja perspektiva. Tako da bih rekla da je pozicija djeteta bila vrlo zahvalna za pripovijedanje ovakve priče, možda najviše zbog dječjeg optimizma koji je imanentan toj dobi.
Za razliku od Tekle i njezinih roditelja, o dječaku Gojku na kraju knjige nisu navedeni nikakvi podaci ni arhivske fotografije. Je li i njegov lik temelje imao u nekoj stvarnoj osobi?
Da, da, naravno. Na kraju knjige su fotografije iz tog doba do kojih sam mogla doći, ne nužno sve iz El Shatta. Nažalost, nisam uspjela pribaviti fotografije svih ljudi s kojima sam razgovarala, pa tako ni Gojka nemam kao malog, k tome i u logoru. Fotografija je nekad, pa i u tom vremenu, bila vrlo skupa stvar, a Podgora je tada bila sirotinjski kraj. Ljudima iz tog kraja fotografija je predstavljala nešto posebno.
Likovi Tekle i Gojka su dakle temeljeni na stvarnim osobama, no je li u koncipiranju priče i cjeline bilo fikcijske nadogradnje? Jeste li, i ako da koliko, uzeli slobode u kreiranju likova i čitave priče?
Svakako, uzela sam si kreativnu slobodu, jer bi inače sve bilo vrlo šturo. Na kraju čak imam i jednu odraslu osobu koja govori, a riječ je o logorskoj administratorici. To je Phyllis Mackenzie, podrijetlom je iz Škotske, a ja sam uvrstila dijelove njezina dnevnika. Međutim, uzela sam si slobodu da ona kaže neke stvari o logoru kojih baš i nema u njenom dnevniku. Na internetu sam uspjela doći samo do dijelova tog dnevnika koji su vezani uz El Shatt, a riječ je o blogu koji inače vodi njezin sin. Pitala sam ga ako mi može ustupiti više materijala, ali odgovorio mi je da nažalost nema ništa drugo. U blogu je dakle objavio sve što ima, neka njezina pisma pa i razmišljanja i stavove o samom logoru, kako je na to sve gledala. Jasno da u pismima ima mnogo više detalja, o tome kako je išla na kupanje i kako je provodila slobodno vrijeme, od izleta do piramida do jahanja na devi. No to su sve detalji koji nisu imali veze sa samim logorom, već su više bili dio administracije. Tako da sam njezine zapise o El Shattu malo proširila s drugim povijesnim činjenicama na koje sam naišla u nekim drugim izvorima. Recimo da su djeca lovila štakore, jer je u logoru bila najezda štakora koji su se skupljali oko prevrnutih kanti s ostacima hrane, pa su djeca loveći štakore kamp čistila od njih. Za to su dobivala novac, za rep svakog štakora određeni iznos. Njima je to bilo zabavno i korisno, ali realno riječ je bila o diskutabilnoj stvari jer su mogla doći do kojekakvih bakterija i virusa, odnosno ozbiljno se razboljeti. Phyllis Mackenzie u svom dnevniku nije pisala o tome, ali ja sam iz praktičnih razloga to ubacila u dio s njom. Ipak, u radu na stripu nisam miješala puno takvih stvari. Ali sam recimo prvu epizodu s mojim ujakom oblikovala na malo drugačiji način.
Drugi dio razgovora s Helenom Klakočar-Vukšić uskoro potražite na našem portalu.
Razgovarao Josip Grozdanić