Prvi dio razgovora s autorom stripova i animiranih filmova te ilustratorom Matijom Pisačićem
Drugi dio razgovora s autorom stripova i animiranih filmova te ilustratorom Matijom Pisačićem
Tijekom proljeća 2025. godine objavljena je „Psihotična mjesečeva sonata“ Matije Pisačića, izdanje koje nije samo strip. „Psycho Moon Space Abbey“ donosi i niz bilješki, pojašnjenja kako su nastajali pojedini stripovi, kao i posvete određenim autorima i osobama koje su autoru važne i bliske. No, kao što kaže znani reklamni slogan, to još nije sve, jer je u cjelinu inkorporirana i dramska igra u tri čina, dizajnirana poput nekadašnje biblioteke Vjeverica koju se može i poslušati. Riječ je o izdanju koje na neki način rekapitulira dosadašnju Pisačićevu karijeru, njegov rad na polju stripa tijekom 20-ak godina kroz djela različite duljine u kojima je varirao stilove i poetike te dao posvete nekima od svojih artističkih uzora, ne samo stripovskih nego i filmskih. Pisačić je ne samo plodan strip-autor, nego i animator u čijem su ‘portfelju’ hvaljeni i nagrađivani ‘crtići’ „Fantastična odiseja doktora Zodiaka“, „Čoban“ i „Pustolovine Glorije Scott: Umorstvo u katedrali“. On je i vrlo ugodan sugovornik s kojim smo popričali o svemu tome.
Tu je i „Strip s Perom K.“, koji nudi efektnu posvetu Peri Kvesiću. On je preminuo 2023. godine, a pišete i o svom dugogodišnjem poznanstvu s njim.
Bilo mi je neobično kad sam za Modru lastu crtao dječji strip koji ima neke elemente „Psihotične sonate“. Između ostalog, glavna antagonistica se pojavljuje u tom dječjem stripu. Dobio sam ideju da spojim ta dva djela, iako nisam znao kako će mlada publika prihvatiti strip za odrasle. Upravo kad sam morao dizajnirati Peru kao nekakvog svemirca zatekla me je vijest da je preminuo. Osjetio sam da bi on bio jako zadovoljan što sam ga ubacio u strip, pošto sam u nekim zajedničkim druženjima kroz godine doznao da je on volio strip. I sam je crtao neke stripove, a bio je i legendarni urednik Poleta, apsolutno nezaobilazne pojave u domaćoj kulturi. Kao što je i Pero bio nezaobilazna osobnost u našoj kulturi. Tako sam ga jednostavno ubacio u taj dječji strip. A onda me Darko Macan upitao bih li napravio strip o Peri Kvesiću, za Godišnjak hrvatskog stripa koji objavljuje izdavačka kuća Fibra. Pristao sam, ali sam ga upozorio da će Pero u njemu biti prikazan iz neke moje vizure, kao Pero kojeg sam poznavao. Strip je morao biti posveta njemu, ali istovremeno i neka vrsta zezancije slična onima koje je Pero uvijek oko sebe širio. Jednostavno, želio sam kroz taj strip prenijeti duh Pere Kvesića. Tako se dogodilo da sam strip o njemu radio za Macana i Godišnjak, dok sam istovremeno morao napraviti strip za magazin OHOHO, i to na temu mange. Da bih stigao ispoštovati oba roka morao sam objediniti ta dva stripa, ali sam iz stripa za OHOHO izbacio dijelove s Perom, koji su nekakva prstenasta kompozicija. Pero se pojavljuje na početku i na kraju, kad objašnjava kontekst samog stripa. Tako da je u OHOHO-u objavljen samo taj središnji dio s motivima koji su parafraza ili posveta Lovecraftu i nekim drugim autorima, a u Godišnjaku je ipak objavljen čitav strip. Koji sam kasnije uvrstio i u „Psihotičnu mjesečevu sonatu“, jer mi se činio povezan s ostalim motivima. Uostalom, Pero se pojavljuje ranije u stripu, pa sam zaključio da je i kraj s njim lijep završetak, poetičan. Kao što ste rekli, posveta Peri Kvesiću.
Je li on možda na neki način utjecao na vas? U smislu poetike i tematike, možda poimanja stripa i umjetnosti uopće?
To nekako sve povezujem kroz Novi kvadrat i autore tog vremena, dakle s kraja 70-ih i početka 80-ih. To je definitivno utjecalo na mene. Kaso što su i na njih tada donekle utjecali Moebius i francuska strip-scena tog vremena. S tim što mi se čini da su oni čak bili tematski ozbiljniji, da su se više bavili društvenim problemima i egzistencijalnim temama, dok su autori iz Metal Hurlanta više odlazili u fantastiku. Da, rekao bih da su uistinu bili ozbiljniji od svojih francuskih uzora. Što se tiče Pere Kvesića, on je bio bitan faktor koji im je dao poligon da se igraju. Uvijek mi se sviđao njegov pristup pisanju, pa i ostalom što je radio. Svidio mi se i njegov film „S. P. U. K.“, ‘sreća pojedinca – uspjeh kolektiva’, kojim on zapravo nije bio zadovoljan. Nije mu se sviđalo kako je film na kraju izgledao. Ali meni se jako svidio, zato što mi se to vrijeme nekako čini otvorenijim. Vjerojatno pretjerujem, jer politički sigurno nije bilo tako, ali možda je bilo nevinije, kao da se još mnogo toga moglo istražiti. Za razliku od današnjeg vremena, u kojem mi se čini kao da je sve već viđeno. Ali to je samo moja perspektiva, dakle perspektiva nekoga tko ima više od 50 godina, jer mladi će uvijek naći nešto novo. Ali meni se to vrijeme Novog kvadrata, ne samo u stripu nego i u glazbi i filmu, čini kao uzbudljivo vrijeme otkrivanja, pa je onda i Pero Kvesić dio toga.
Poigravate se i stripovskim superjunacima, tu su i Batman, i Superman, pa Spider-Man i Kapetan Amerika, Flash… Kakav je vaš odnos prema njima? U samom stripu na neki način ironično-subverzivno pristupate toj tematici, slično Dubravku Matakoviću nekad.
Da, Dubravko Mataković je bio moj baš veliki uzor u mladosti. U vrijeme srednje škole nacrtao sam dosta toga pod njegovim utjecajem. Tako da sam tada imao možda sasvim drugačiji pristup likovnosti, a definitivno mi je blizak i taj tip humora s grotesknim likovima. Želio sam prikazati Amerikance u negativnom kontekstu, sa svime sam se htio sprdati. Sa šablonskim američkim mainstream stripovima, koje sam također čitao kao klinac, a koji su mi i danas dragi, najviše Spider-Man, Batman i Superman. Ali provukao sam neke političke paralele, s određenim desničarenjem i imperijalističkim idejama Amerikanaca. Tako da čak i kad u krajnjoj liniji kreiram lik Tita, koji postaje nekakvo transhumano biće i na kraju se svodi na tekućinu u kanti spojenu s mikrofonom i zvučnikom, govor koji na kraju drži predstavlja mješavinu Titovih govora i Trumpovih eskapada. Sve sam to pomiješao, a Amerikance sam želio prikazati kao nekakve lude negativce u svemiru (…smijeh…)
U stripu ste već tri desetljeća: od umjetničkih skupina Kolektiv Variete Radikale i Emisija Emocija, preko suradnje s dječjim časopisima Šalji dalje i Modra lasta (za koju ste crtali strip „Ozaljske pustolovine Lucije i Žigmunda”), do rada na stripu „Svebor i Plamena” i na još nizu naslova. Kakav je općenito status hrvatskog stripa? U medijima, općenito u kulturnom miljeu?
To je uistinu nekakva paradoksalna situacija. Na jedan način čini mi se da je stanje sad bolje u smislu prijemčivosti stripova u medijima i općenito kod šire publike, a strip-izdanja dostupna su i u knjižnicama. I to vrlo kvalitetna i tehnički dobro napravljena izdanja. S druge strane strip u Hrvatskoj samim autorima pruža jako malo mogućnosti za rad i život. Mnogo autora radi za inozemne izdavače, američke i europske, ali u Hrvatskoj je teško objaviti strip i živjeti od njega. Na kraju izgleda da se sve svodi na nekakav entuzijazam ili posao koji se radi usput. Recimo, ja sam u uredništvu OHOHOzina, i mi ne možemo autore plaćati za njihov rad. Jednostavno, na kraju ovisimo o njihovoj volji i potrebi da rade stripove. Ti stripovi jesu na visokoj profesionalnoj razini, ali oni ne mogu naplatiti svoj rad. Ministarstvo kulture i medija raspisuje natječaje, postoje čak dva natječaja, jedan za razvoj književnosti i drugi za likovnu umjetnost.
Ja sam čak na oba natječaja dobio neka sredstva za dječji strip „Ozaljske pustolovine Lucije i Žigmunda“ koji ste spomenuli. Za likovnu umjetnost dobio sam nekih 15 tisuća tadašnjih kuna, što i nije baš nešto, oko tisuću kuna po stranici. Ali sam u dogovoru s Modrom lastom strip uspio i kod njih objaviti, s tim što sam docrtao još nekoliko stranica, jer je njihov standard 20 stranica godišnje, budući da se u svakom broju objavljuju po dvije stranice. A što se tiče drugog natječaja za književnost, dobio sam godišnju stipendiju za „Psihotičnu mjesečevu sonatu“. To je inače dosta rijetko, jer svega nekoliko autora dobije stipendiju za tri mjeseca ili pola godine. Naravno da to nije dovoljno za održavanje strip-scene, u smislu da je isplativo, tako da je situacija generalno dosta nezgodna. Ali ipak, izdanja je sve više. Većinom se objavljuju inozemni autori, a Fibra uz dominantno europske autore objavljuje i neke naše, ali većinom one koji su se već probili vabi. Rade za strane izdavačke kuže jer ovdje je tržište premalo da bi se moglo financirati više autora. Ipak, moram pohvaliti Fibru koja je raspisala dva natječaja, jedan za časopis koji planiraju pokrenuti i drugi za strip-album. Nažalost, teško da će moći financirati nekoliko autora, vjerojatno jednog ili dvojicu. To se može zaključiti po proračunu koji nude. U svakom slučaju to jest velika promjena, ali vidjet ćemo koliko će se moći financijski pokriti. Pitanje je koliko će država i grad Zagreb moći pratiti da se to nekako održi i da se uspije financirati. Tako da stripova ima svugdje. Bolje su otisnuti, skupi su, za razliku od nekad kad su bili znatno jeftiniji na kiosku, ali uz mnogo slabiju kvalitetu papira i tiska. Tad su bili dostupniji čitateljima, a sad je dobro to što ih se može posuditi u knjižnicama, praktički isključivo skupa izdanja. Sve u svemu, moj dojam je da se strip cijeni više nego prije, ali tržište se nažalost raspalo.
Dakle, stripovi se manje čitaju a više cijene…
Da, stječe se dojam kao da je to neka elitna umjetnost za koju ne postoji tržište. Kao još jedan segment tržišta umjetnina koje je neregulirano i praktički nepostojeće. Strip se tako pridružio tom ‘tržištu’.
Vi ste i animator, autor animiranih filmova „Fantastična odiseja doktora Zodiaka“, „Čoban“ i „Pustolovine Glorije Scott: Umorstvo u katedrali“. Koliko je danas živa, zanimljiva i kvalitetna domaća animacija?
Naša animacija ima tu prednost da je dobro financirana. Ima financijsku potporu i HAVC-a, i Grada Zagreba, a u manjoj mjeri mogu se dobiti i sredstva od nekih županija. Nezgodno je što već godinama inflacija nagriza proračune za filmske projekte. Svake godine predstavi se 10-ak animiranih filmova, većinom kratkometražnih koji traju oko 10 minuta, tako da ta scena definitivno jest živa. Ako je uspoređujemo sa stripom, možemo odmah reći da strip-autorica i autora ima više, pa se godišnje objavi možda i više strip-albuma u odnosu na animirane filmove. Mislim da je animacija življa jednostavno zbog toga što unatoč svemu može računati na nekakve honorare unutar perioda koji je potreban za izradu animiranog filma. Filmovi se rade u dosta dugim razdobljima, prosječno dvije godine pa čak i više, ponekad i do sedam godina. Čest je slučaj da autori ovise o raznim koproducentima koji potpomažu njihove projekte, među kojima su i neki iz inozemstva. Ali ipak nije nemoguće napraviti film i samo od domaćih sredstava. I hrvatska strip-scena je živa i zanimljiva, ali nezahvalno je govoriti o tome koja je prisutnija u medijskom prostoru. Recimo, svake godine tijekom Animafesta autorice i autori gostuju na HTV-u, i uvijek se čini kao da novinarima iznova otkrivaju da animirani film nije samo za djecu, da ima 24 sličice u sekundi ili tako nešto. Novinari i voditelji stalno pitaju iste stvari i uvijek su fascinirani istim odgovorima, da bi se do sljedeće godine sve zaboravilo. I onda ispočetka…
Pretpostavljam da trenutačno radite na novom stripu, možda i na animiranom filmu, odnosno na više projekata istovremeno?
Trenutačno produciram dva animirana filma. Jedan je „Priredba“ autorice Ane Horvat („Priredba“, pobjednički naslov Natjecanja hrvatskog filma na 36. Animafestu, op. J. G.), a drugi „Dnevnik snivanja“ Irene Jukić Pranjić. Udruga Hrvatski autorski strip prije tri godine objavila je njezin strip istog naslova, koji je polučio veliki uspjeh i rasprodan je, te je odlučila napraviti animiranu verziju stripa. Radim i na svom autorskom filmu „Portretist mrtvih“, koji bi uskoro trebao biti završen. Poslije toga planiram napraviti drugi dio „Psihotične mjesečeve sonate“, da je napokon zaokružim i da bude završena priča. U međuvremenu pokušavam dovršiti i dječji serijal „Ozaljske pustolovine Lucije i Žigmunda“ koji sam objavljivao u Modroj lasti, a na kojem ne radim već dulje od godinu dana, nakon što sam ga radio dvije godine. Završio je ‘cliffhangerom’, ali nisu mi produžili ugovor. Promijenilo se uredništvo, pozvali su neke druge autore i ja nisam pozvan. Tako da moram nacrtati oko 20 tabli da bih ga objavio u formi albuma od nekih 60-ak tabli, možda i više. On će vjerojatno biti objavljen prije drugog dijela „Psihotične mjesečeve sonate“, makar je gotovo riječ o svojevrsnoj trilogiji jer se neki likovi negativaca pojavljuju i u tom dječjem serijalu.
Razgovarao Josip Grozdanić