Treći nastavak razgovora s talijanskim strip-autorom Mauriliom Milom Manarom, uz nedavno objavljeno hrvatsko izdanje njegova novog stripa „Ime ruže“.
Treći nastavak razgovora s talijanskim strip-autorom Mauriliom Milom Manarom, uz nedavno objavljeno hrvatsko izdanje njegova novog stripa „Ime ruže“.
Talijanski majstor stripa Maurilio Milo Manara svojedobno je ustvrdio da deveta umjetnost predstavlja ‘savršenu kombinaciju književnosti i slikarstva’. U posljednjem dijelu razgovora s njim, nastalog za vrijeme Manarina gostovanja na 29. Sa(n)jmu knjige u Istri krajem studenog i početkom prosinca 2023. godine, gdje je predstavio tada samo talijansko izdanje prvog albuma dvodijelne adaptacije glasovita romana „Ime ruže“ Umberta Eca, maestro nam otkriva ne samo kako je došlo do njegove prilagodbe eruditskog krimića, ali i sjajne knjige o srednjovjekovnoj filozofiji, teologiji, povijesti i logici, nego i još ponešto o svom radu i prijateljstvu s Hugom Prattom. Nažalost, nije bilo prilike da mu se postavi poneko pitanje o suradnji s kultnim čileansko-francuskim avangardnim filmašem i scenaristom Alejandrom Jodorowskim, s kojim je realizirao četverodijelni serijal „Borgia“, kao i o njegovu radu za izdavačku kuću Marvel i suradnji s kultnim magazinom Heavy Metal. No Manara se i ovako predstavio kao zanimljiv, intrigantan i duhovit gost i sugovornik.
Manara je jednom prilikom rekao da se Hugo Pratt nije smio toliko vezati uz lik Corta Maltesea. On je kao junak izuzetno popularan, i među čitateljima u Hrvatskoj, a Pratt se kao autor više jednostavno nije mogao odvojiti od njega. Osobnost Corta Maltesea gotovo da se poistovjećivala s osobnošću Huga Pratta. Manara prema vlastitim riječima nije napravio takvu grešku. On je kao autor zadržao vlastitu osobnost u svim svojim likovima, tako da ga se ne može povezati samo s jednim junakom.
Točno, ja se u stripovima nikad nisam vezivao za neki pojedinačni lik. Na koricama mojih stripova uvijek je najistaknutije moje ime, a tek potom slijedi naslov stripa. Kod Pratta je obrnuto, na izdanjima njegovih stripova uvijek je najistaknutije ime Corta Maltesea, a potpis, odnosno ime autora Hugo Pratt, napisano je manjim slovima. Primjerice, na naslovnici mog četverodijelnog serijala „Klik“, koji je objavljen i u Hrvatskoj, najprije piše Milo Manara, ili samo Manara, a tek potom ‘Klik’. No to ne znači da sam se uobrazio i da to utječe na moj rad. Svoj prvi strip nacrtao sam 1968., a objavljen je u siječnju sljedeće godine. I već te 1969. otišao sam na mali festival stripa u Italiji. Festivalskih gostiju bilo je također malo, a ja sam se nadao da će među njima biti i Pratt. On je tada objavio „Baladu o slanom moru“, koja je ubrzo stekla kultni status, i želio sam ga upoznati. „Balada o slanom moru“ je remek-djelo, i bila je početak velikog epa o Cortu Malteseu. Taj strip je nešto savršeno, nešto rekao bih nadljudski. Crteži u tom stripu su toliko izražajni da čitatelj gotovo osjeća mirise i čuje zvukove s mjesta na kojima se priča odigrava. Kao da se nalazi upravo ondje gdje se neka pustolovina zbiva. Kad sam konačno sreo Pratta, doslovce sam kleknuo pred njim. Veliki dio života proživio sam u Veneciji, smatram se građaninom toga grada. Tako da je i to nešto što me povezivalo s Prattom, jer je i on iz Venecije. Morate znati da je Venecijancima izuzetno važan njihov dijalekt. Oni obožavaju govoriti svojim dijalektom, jer je on dio njihova identiteta koji se razvijao kroz stoljeća. Možemo reći da to više i nije samo dijalekt, već je postao pravi jezik. Obojica smo dakle živjeli u Veneciji, a upoznali smo se na festivalu stripa u gradu Lucci. Tada mi je rekao da mora otputovati u Pariz, i da mora sa sobom iz Milana ponijeti mnogo knjiga. Imao je stan u Milanu u kojem je držao knjige, i taj stan je bio prepun knjiga. Ja sam imao kombi, odnosno neku vrstu kampera, pa smo se lako dogovorili. Taj moj kombi smo u Milanu natrpali knjigama i krenuli za Pariz, do njegovog stana u Saint-Germain-en-Layeu u predgrađu Pariza. Tako da smo se tijekom tog zajedničkog putovanja sprijateljili. Bilo je to krajem 60-ih, a do naše suradnje doći će tek mnogo godina kasnije, u 80-im godinama prošlog stoljeća.
Manara je upitan koliko poznaje hrvatski strip i njegove autore, i je li možda u kontaktu s nekima od njih. Također, kakva je prema njegovom mišljenju budućnost talijanskog stripa, i koje bi mlade autore iz svoje domovine izdvojio.
Kad razmišljam o stripu i njegovim autoricama i autorima, nije mi važno odakle potječu, odnosno odakle dolaze. Dijelim ih na one koji mi se sviđaju i koje smatram kvalitetnima, te na one koji mi se ne sviđaju i za čije radove držim da nisu dovoljno uspjeli. Postoje autori kod kojih me zanima kako pišu, odnosno kako je napisan scenarij nekog stripa, a kod nekih s druge strane gledam samo crteže, odnosno načine na koje su konkretne priče ispripovijedane. Posjećujem brojne festivale stripa, recimo one najpoznatije u talijanskoj Lucci i francuskom Angoulêmeu. Na festivale među ostalim dolaze i autori iz Izraela i Palestine, i ondje svi međusobno skladno surađuju i šale se jedni s drugima, kao i s Amerikancima i s autorima iz drugih krajeva svijeta. Oduševljen sam kad shvatim koliko poštovanja i razumijevanja postoji među autorima iz različitih dijelova svijeta, i to dijelova koji su ponekad međusobno sukobljeni. Na festivalima se uvijek isključivo gledaju priče i crteži, koliko su uspjeli i zanimljivi. Nikoga ne zanima odakle netko dolazi i kakvo je njegovo etničko zaleđe. A što se tiče mlađih ili novijih talijanskih autora, postoji jedan čiji mi se stripovi sviđaju znatno više od ostalih. To je Paolo Bacilieri, koji je vašim čitateljima zacijelo najpoznatiji po radu na stripovima „Dylan Dog“ i „Napoleone“. Njega se čak usudim nazvati genijalnim crtačem. Tu je i Manuele Fior, kojeg možda znate kao autora sjajnog stripa „Pet tisuća kilometara u sekundi“. U njegovim stripovima sviđa mi se crtež, ali također i priče koje želi ispripovijedati. Prava je sreća što u talijanskom stripu posljednjih godina svjedočimo pojavi čitave generacije novih autorica i autora. Postojalo je razdoblje u kojem je vladalo zatišje, u kojem su neka velika imena odlazila a nova se nisu pojavljivala. Stara garda autora kakvi su Dino Battaglia, Sergio Toppi i ostali bila je na zalasku, a novih autora nije bilo na vidiku. Sad već u staru gardu spadamo i Vittorio Giardino i ja, ali tu je ipak generacija izvrsnih novih i mladih autora.
Manara je poznat po senzualnosti i erotici u svojim stripovima, čak toliko da se stil njegova izričaja ponekad naziva i voajerskim. Sklon je i obradama provokativnih tema koje su često namijenjene isključivo odraslim čitateljima. Živimo u vremenu izraženog puritanizma, pa kako on gleda na to?
Kad sam počeo crtati erotske stripove, oni su na neki način imali i određenu socijalnu funkciju. U to vrijeme nisu postojale slobode za koje smo se kasnije uspjeli izboriti. Ne samo u kontekstu erotike i seksualnosti u stripu ili na filmu, nego i općenito. Bilo je to doba u kojem se zahtijevala čednost, u kojem je umjetnost morala biti čista i gotovo puritanska. No, zahvaljujući kontrakulturnim pokretima koji su se počeli javljati 1968. godine, odnosno zahvaljujući gotovo pravoj revoluciji koja je tada nastupila, stvari su se počele brzo mijenjati. Tada su se počeli snimati slobodniji i provokativniji filmovi redateljica i redatelja kakvi su Liliana Cavani ili Bernardo Bertolucci. I u stripu se počelo događati nešto slično. Cenzura je počela popuštati na svim razinama i u svim vrstama umjetničkog djelovanja. Danas su okolnosti opet drugačije i znatno složenije. Moramo voditi računa o tome da ne povrijedimo ničije osjećaje i uvjerenja. I to u bilo kojem kontekstu, od seksualnosti do religioznosti. Iako bih mogao reći da sam zbog svoje visoke životne dobi na tom polju odradio svoje, erotika u stripu mi je još uvijek prilično zanimljiva. Danas ipak ponajprije s estetske strane, u smislu umjetničkih artikulacija i estetskih dosega. Ženska ljepota me i danas očarava jednako kao prije šezdeset godina, tu se baš ništa nije promijenilo. Ali mislim da u smislu erotike i s njom povezane provokativnosti danas ipak nemam što novo reći. Moj najpoznatiji erotski strip je „Klik“, a nacrtao sam ga prije otprilike 40 godina. Tada sam sve to doživljavao drugačije, jer bio sam mlad. Naposljetku, ako moram birati između erosa i thanatosa, uvijek ću izabrati eros. Oko njega se vrti 30 do 40 posto našeg života, a oko thanatosa samo oko 1 posto. I zašto bih onda govorio o smrti i bavio se njome? U životu sam vidio nekoliko preminulih osoba, i to me se jako dojmilo. Moram priznati da ne razumijem zbog čega u današnjoj kulturi ima toliko mnogo nasilja, smrti i krvi. Seks nikad nikog nije ubio… osim možda nekoliko ljudi (smijeh), pa čemu onda ustrajati na smrti.
U druženjima s posjetiteljima 29. Sa(n)jma knjige u Istri Manara je istaknuo da je strip-adaptaciji eponimnog Ecova romana „Ime ruže“ prionuo na molbu njegove djece, sina Stefana i kćeri Carlotte, ali i Elisabette Sgarbi, vlasnice izdavačke kuće La Nave di Teseo iz Milana, koju je 2015. godine utemeljila upravo s Ecom i Mariom Andreoseom. Istaknuo je i važnost knjige, odnosno srodnih knjižnih izdanja kakvi su stripovi, ne samo kao autonomnih umjetničkih djela, nego i stoga što ona mogu pridonijeti unutarnjem miru svakog od nas. Naime, posebna vrsta mira je kad se s knjigom u rukama povučemo u neki svoj kutak, i kad se prepustimo mašti i čaroliji djela između korica. Isto se može reći i za strip, kojem je festival 2023. godine bio posvećen, jer kad je neko mjesto puno knjiga i njima srodnih izdanja, znači da je puno i mira. Posebnu zahvalnost izrazio je organizatorima festivala, jer su na dugovječnoj manifestaciji prvenstveno posvećenoj književnosti fokus stavili na strip, te što je u Galeriji Sveta srca njegov rad predstavljen na ambicioznoj izložbi naslovljenoj „Između stripa, literature i filma“. Izložba se sastojala od triju segmenata koji su na detaljan, informacijama bogat i atraktivan način predstavili Manarine veze s književnošću i filmom.
Razgovarao i pripremio Josip Grozdanić