Drugi dio razgovora s s talijanskim strip-autorom Mauriliom Milom Manarom, uz objavljivanje njegova novog stripa „Ime ruže“.

Drugi dio razgovora s s talijanskim strip-autorom Mauriliom Milom Manarom, uz objavljivanje njegova novog stripa „Ime ruže“.

Manara je dva stripa realizirao u suradnji s još jednim svojim velikim sunarodnjakom, slavnim redateljem Federicom Fellinijem. Zajedno su kreirali stripove „Put u tulum“ i „Putovanje G. Mastorne, zvanog Fernet“. Kakve ga uspomene vežu uz Fellinija i uz rad s njim?

Moja suradnja s  Fellinijem bila je gotovo potpuno suprotna od suradnje s Hugom Prattom. Predstavljala mi je veliku školu, jer sam od Fellinija mnogo naučio. Ali to je bila i teška i tvrda škola. On bi najprije napisao scenarij, pa prema njemu storyboard, odnosno svoju inačicu stripa, ono kakvim ga on vidi u konačnom obliku. Na temelju toga bih ja izradio crteže, te bi on zatražio na uvid te crteže. Stalno je želio biti u tijeku s poslom i sa svime što se radi. On bi moje crteže korigirao, pa bismo zajedno došli do njihova konačnog izgleda. Unatoč tome, izuzetno sam zahvalan što mi se pružila prilika raditi s Fellinijem. Moram reći da je on prema meni uvijek bio jako ljubazan. Kad god bi zahtijevao određenu izmjenu u crtežu, podrobno bi mi objasnio razloge za to. Smatrao je da neki kadrovi ili neki detalji moraju izgledati na točno određene načine, i u tome nije bilo odstupanja. Recimo, sjećam se dobro kad smo raspravljali o stripu „Putovanje G. Mastorne, zvanog Fernet“. On je zamislio sekvencu odnosno tablu s malim zrakoplovom koji slijeće pred katedralom u Kölnu. Ta katedrala je izgrađena od crnog mramora u gotičkom stilu. Tijekom Drugog svjetskog rata trg pred njom je postao veliko zgarište, a sama katedrala je dodatno pocrnjela. Prije no što sam počeo raditi na tim crtežima otputovao sam u Köln i razgledao katedralu. Zaključio sam da zrakoplov koji slijeće na trg mora biti bijele boje, da bi kontrast između njega i crnog mramora bio dodatno izražen. Ali Fellini se usprotivio tome. Tražio je nešto posve drugačije, da avion bude taman a da katedrala bude svijetla. Budući da nikad nije uživo vidio katedralu, smatrao sam da je u krivu, jer da ju je vidio, znao bi da u likovnom smislu ne odgovara takva kompozicija boja. Dugo smo o tome razgovarali, i on mi je iznio svoje argumente. Taj zrakoplov u stripu doživi nesreću, on izgori i u njemu su tijela mrtvih ljudi. On je želio da zrakoplov asocira na nekakva leteća mrtvačka kola. Zbog toga je svakako morao biti taman, a osvjetljavali bi ga reflektori policijskih i vatrogasnih kola, kao i neka druga svjetla. Kontrast njemu bila bi katedrala koja je mogla biti i od crnog kamena, ali da bude jarko osvijetljena, da izgleda kao da je bijela. Na taj način on je želio istaknuti tragediju ljudi u avionu, u odnosu na katedralu. Moram reći da smo Fellini i ja dugo godina bili prijatelji, bez ikakvih primisli na suradnju. To je bilo prijateljstvo bez ikakvih interesa, a on je na mene kao i na ostale crtače stripova gledao s velikim simpatijama. Ne znam je li vam poznato, on je u mladim godinama i sam crtao stripove. Bili su to satirički stripovi i karikature, prije Drugog svjetskog rata ih je objavljivao u reviji Marc Aurelio. Kad su nakon kapitulacije Italije došli američki vojnici, on bi crtao njihove karikature. Zbog toga je tijekom čitavog života bio itekako naklonjen crtačima stripova.

Kako je konkretno uopće došlo do toga da prema Fellinijevim scenarijima nacrta stripove „Put u tulum” i „Putovanje G. Mastorne, zvanog Fernet”?

Moram priznati da sam tu imao mnogo sreće. Naime, u to vrijeme ravnatelj talijanske državne televizijske postaje RAI bio je poznati novinar Vincenzo Mollica. Te 1984. godine slavio se 63. rođendan Federica Fellinija, i pojavila se ideja da se tim povodom izradi šareni i duhoviti strip. Rekao sam da je Fellini uvijek s mnogo simpatija gledao na stripove i da ih je u mladosti i sam crtao, pa smo ga na taj način željeli obradovati. Kad sam se prihvatio rada na kratkom stripu o njemu, zaključio sam da ne bi imalo smisla Fellinija prikazati kao filmskog redatelja. Mogu reći da sam bio njegov gotovo fanatični obožavatelj. Intenzivno sam prikupljao novinske tekstove o njemu i brižno sam ih čuvao. Onako kako su mnogi u to doba pratili bend Rolling Stones i druge glazbenike, slavne glumce i pop-zvijezde općenito. Fellini je za mene bio nekom vrstom svjetionika. Rastao sam i razvijao se uz njegove filmove, oni su na mene itekako utjecali. Željno sam iščekivao svaki njegov novi film, i svaki sam pogledao mnogo puta. Tada sam doznao da postoji jedna njegova skrivena knjiga u kojoj je on bilježio i opisivao svoje snove. Jedan od tih snova je bio objavljen u nekim novinama, i to san o Kinezu koji se zatekao u zračnoj luci. Fellini je sanjao da je on upravitelj zračne luke u koju je Kinez stigao. Odlučio sam u stripu prikazati upravo taj san. Ostavio sam ga bez naslova, a samo sam u dnu posljednje stranice dodao riječi ‘bez kraja…’. Njega se taj crtež izuzetno dojmio. Ubrzo me je nazvao telefonom i rekao mi da ga je strip ganuo. Tek sam kasnije doznao da je on mrzio riječ ‘fine’, odnosno ‘kraj’.

Što se krilo u pozadini Fellinijeve netrpeljivosti prema riječi ‘kraj’?

To je vuklo korijene još iz njegova djetinjstva i mladosti. Tada je često odlazio u kino i uživao u filmovima, i bio bi strašno tužan i razočaran kad bi se na kraju pojavio natpis ‘fine’. Proveo bi dva sata sanjajući i u nekom izmaštanom svijetu, i onda bi ta strašna riječ ‘kraj’ odjednom prekinula san. Tada se, dakle još kao dječak, zakleo da u svojim filmovima nikad neće stavljati natpis ‘kraj’. Budući da mu se taj moj strip o njemu toliko svidio, pozvao me je u filmske studije Cinecittà u Rimu. Bilo je to u vrijeme dok je snimao film „Ginger i Fred”. Kad smo se susreli, dao mi je svoju posjetnicu s potpisom i natpisom Cinecittà, a ta posjetnica mi je omogućavala da u bilo koje doba dana smijem ulaziti u filmske studije. U to vrijeme još nije postojala ideja o nekoj našoj suradnji, o stripovima koje bismo zajedno radili. Tada sam opet imao vrlo mnogo sreće. Fellini je morao otputovati u Meksiko, jer je ondje kanio snimati film naslova „Put u tulum” prema knjizi Carlosa Castanede „Put u Ixtlan: Pouke don Juana”. Kad se vratio u Rim, bio je toliko pun negativnih dojmova da je zaključio kako rad na ekranizaciji Castanedine knjige ne bi imao nikakva smisla. Međutim, svoje zapise odnosno scenarij na kojem je radio prema Castanedinoj knjizi odlučio je objavljivati u dnevnim novinama Corriere della Sera. U tom je listu tih godina treća stranica bila posvećena kulturi, i bila je vrlo čitana i cijenjena. Kanio je napisati serijal od osam nastavaka, ali se glavnom uredniku lista nije svidjela ideja o objavljivanju osam dugih tekstova svakog tjedna. Naposljetku je meni, dijelom u šali ali dijelom i ozbiljno, predložio da njegov scenarij prema Castanedinoj knjizi pretočim u strip. Zamolio me i da taj strip ne bude sumoran, nego veseo i optimističan.

Poznata je Fellinijeva navika da planove za kadrove i scene u svojim filmovima skicira na salvetama tijekom jela u restoranima.

Mi smo se često sretali i družili u restoranima. Ta njegova navika je bila zanimljiva, ali postojao je ozbiljan problem. Salvete na kojima je crtao skice u pravilu su bile umrljane i masne, toliko da se od tragova umaka i vina ponekad crteži uopće nisu mogli razabrati. K tome su ih često znale odnijeti konobarice, i bili bi izgubljeni. Zbog toga sam mu predložio da ja prema njegovim zamislima izradim vlastite crteže, odnosno svoje zamisli određenih kadrova i scena. I tako je kroz šalu počela naša suradnja. Iako on isprva nije bio pretjerano zainteresiran za rad na nešto duljem i ambicioznijem zajedničkom projektu, malo po malo smo krenuli i „Put u tulum” je počeo nastajati u formi stripa. Kad sam mu pokazao svoje prve crteže bio je oduševljen njima. U tolikoj mjeri da je počeo intenzivnije raditi na scenariju. Počeo ga je mijenjati i dorađivati, a čak je i sam počeo crtati story-board, odnosno neku vrstu stripa koja se radi za film, prije početka snimanja. Tada sam kod njega zamijetio određeni strah, ili bolje rečeno oprez. On je ipak prvenstveno bio filmski autor, i stekao sam dojam da mu se ispočetka nije sviđala ideja da istovremeno radi i strip. Kao da se pribojavao da bi mu kolege redatelji mogli zbog toga prigovarati, u smislu „vidi ga, crta stripove”. Rekao bih da je za nastanak stripa „Put u tulum” sretna okolnost bilo i to što na RAI-ju nisu uspjeli na vrijeme osigurati sredstva za snimanje njegova filma, pa je projekt bio na čekanju. Tako da je Fellini neplanirano imao više slobodnog vremena, pa se mogao više posvetiti radu na našem stripu.

Na druženjima s posjetiteljima Sa(n)jma knjige u Istri Manara je ispričao i zanimljivu anegdotu o Felliniju.

Poznati američki crtač stripova Lee Falk, autor stripa Mandrake, početkom 70-ih godina stigao je u posjet Felliniju. On je tada na ulicama Rima nešto snimao, i zamislio je scenu s motociklistima koji voze gradskim ulicama i farovima motocikala osvjetljuju razne dijelove grada. Lee Falk je tada došao odjeven u starinsko odijelo nalik fraku, njegovo je držanje bilo pomalo ukočeno, oslanjao se na štap i na neki način je i sam podsjećao na Mandrakea. Bio je tu i slavni snimatelj Vittorio Storaro, pa kad je na ulici zavladao potpuni mrak, Fellini se Falku obratio molbom da izvede neki mađioničarski trik štapom i osvijetli prostor. Kad je ovaj zamahnuo štapom, na inicijativu Storara odjednom su se upalila sva svjetla i ulica je zabljesnula. Bila je to Fellinijeva posveta Leeju Falku, koji je bio toliko ganut da su mu krenule suze.

Manara je rođen u Južnom Tirolu, u Dolomitima, a u kulturološkom smislu oblikovala ga je Verona. Mnogi talijanski umjetnici vraćaju se u predjele svog djetinjstva, u krajeve koji su ih formirali i odredili kao djecu. Što Manari danas znače južni Tirol i Dolomiti?

Da, rođen sam u Južnom Tirolu, ili kako ga često zovu Trentinu. Rođen sam u podnožju Dolomita, prekrasnih planina koje su uistinu jedinstvene. U takvom su se ambijentu legende i priče uvijek miješale sa stvarnošću. To je u svojim djelima jako lijepo opisao novinar i književnik Carlo Fellice Wolff. Takve stvari su svakako utjecale na mene. Prepletanje tog maštovitog i fantastičnog svijeta sa stvarnim svijetom. To je uvijek bilo prisutno i u mojim stripovima, barem u onima koje sam napravio kao samostalni autor. To se jednostavno ne može zatomiti, osobito ta mašta.

Strip je figurativna umjetnost, a uz to je još uvijek riječ i o umjetnosti za široke krugove čitatelja. Manara stripove nije čitao u djetinjstvu, već se njima počeo nadahnjivati kasnije. Kako je došlo do toga da se zarazi stripom?

Rekao bih da je socijalna dimenzija stripa itekako bitna. Važnost koju strip ima nadilazi njegove umjetničke dimenzije. Kad se govori o stripu, potrebno je istaknuti da on ne prati uvriježene zakone umjetnosti, uobičajene umjetničke kanone. U figurativnoj umjetnosti subjekt nema nikakvu vrijednost. Ono što ima vrijednost je način na koji je on prikazan, na koji je naslikan ili nacrtan. Recimo, slika „Navještenje“ Leonarda da Vincija i freska „Blagovijest“ talijanskog renesansnog slikara Fra Angelica. Ta dva djela obrađuju iste motive, bave se istom temom. Ali među njima je ogromna razlika, potpuno su drugačije. Ili recimo Vasilij Kandinski, koji u svojim slikama u potpunosti odbacuje subjekt i usredotočuje se na druge stvari. Strip je potpuno drugačiji u tom smislu, upravo stoga što je u njemu najvažniji subjekt. On je važan zbog pripovijedanja u stripu, da bi se taj strip razumjelo na pravi način. Tako da se strip realno snažno suprotstavlja figurativnoj umjetnosti. On ide sasvim drugačijim smjerom.

Razgovarao Josip Grozdanić

Treći i posljednji nastavak razgovora s Milom Manarom potražite na našim stranicama za tjedan dana.