Drugi dio razgovora s autorom stripova, ilustratorom i dizajnerom Ninoslavom Kuncom, autorom antologije „Novi kvadrat – 40 godina poslije“

Drugi dio razgovora s autorom stripova, ilustratorom i dizajnerom Ninoslavom Kuncom, autorom antologije „Novi kvadrat – 40 godina poslije“

Ninoslav Kunc ugledni je autor stripova, ilustrator i dizajner čija karijera traje dulje od četiri i pol desetljeća. Bio je jedan od članova glasovitog umjetničkog pokreta Novi kvadrat, a njegovi su radovi objavljivani u brojnim strip-revijama, magazinima i kultnim listovima poput Poleta i Studentskog lista. Surađivao je i u vrlo popularnim časopisima za djecu i mlade kakvi su Modra lasta i Mladost. Kao ilustrator i dizajner svojim je radom obogatio čitave biblioteke, ponajviše Vjeverica i Stribor koje su obilježile djetinjstva generacija čitatelja. Njegove ilustracije krase korice i stranice velikog broja udžbenika i stručnih knjiga, pa nimalo ne čudi da je za svoj rad osvojio niz nagrada i priznanja, među ostalim i Nagradu Andrija Maurović za životno djelo na području stripa. Ninoslav Kunc je i vrlo zanimljiv i duhovit sugovornik, o čemu svjedoči i ovaj razgovor.

Vaši kolege iz Novog kvadrata Mirko Ilić i Igor Kordej djelovanje skupine s jedne strane uspoređuju s Novim valom, što ste i vi istaknuli, upravo zbog slobode djelovanja, kreativnosti, pa i anarhoidnosti i subverzivnosti. S druge strane ga uspoređuju s punkom, ponajprije također zbog anarhoidnosti i subverzivnosti. Dijelite li i vi takvo mišljenje?

Mislim da su stripovi koje smo stvarali u nekim svojim segmentima imali dosta dodirnih točaka s punkom. Punk je u to doba rušio glazbene konvencije koje su već bile pomalo ofucane, a glazbeni mainstream je već bio zašao u neke slijepe ulice. Onda se odjednom pojavila nova generacija puna bunta, Seks Pistols, The Clash itd., što je povuklo mlade onog vremena da taj bunt izraze i u drugim medijima. Dakle, ne samo u glazbi nego i u stripu i drugim kreativnim umjetnostima. U stripu su se tako pojavile ideje koje su bile drugačije od onih u klasičnom stripu, kakve su dotad prevladavale u stripovima koji su objavljivani u etabliranim novinama i tjednicima kakav je recimo bio Plavi vjesnik. Svi mi koji smo se bavili stripom učili smo od prethodnih generacija. Počevši od Maurovića preko Bekera, Radilovića i Bednjanca, da spomenem samo neke, do Nedeljka Dragića koji je prethodio Novom kvadratu. Naravno, i još nekih, ali trajalo bi predugo da ih sad sve navodim. Dakle, učili smo od stripaša koji su bili svjetske klase. O Mauroviću nema smisla ni govoriti, jer on je po svojoj genijalnosti toliko bio i ostao iznad svega da ga smatram jednim od najvećih autora ne samo hrvatskog nego i svjetskog stripa. Ali mi smo istovremeno bili i nekakva mlada snaga, imali smo nove ideje i energiju, pa smo zaključili da bi bilo dobro naše stripove približiti mladima, zapravo našim vršnjacima. Odlučili smo u medij unijeti neke subverzivne momente, tako da smo krenuli s određenim grafičkim novotarijama, s laganim provokacijama. To je bilo nešto novo što je za mnoge mlade ljude bilo otkriće, i naravno da je privuklo pažnju publike i medija. Pojavljivali smo se na TV-u, izlagali smo po galerijama. Neki stripovi su bili majstorski grafički izvedeni, toliko da su praktički djelovali kao umjetničke grafike. Zimonić je u jednom intervjuu rekao da smo mi zapravo kvalitetu stripa podigli na višu razinu, u suštini na razinu umjetnosti.

Vas i ostale autore Novog kvadrata u ono vrijeme je vodila i potreba reakcije na nove tendencije u europskom stripu, ponajviše francusko-belgijske škole, ali i u talijanskom stripu. Čime ste se vi osobno vodili u promišljanju stripa, i kao umjetnosti i kao medija?

Mi smo manje-više svi bili samouki. Međutim, učili smo od najboljih. Iako Hrvatska ima dugu povijest i tradiciju stripa, kao i sjajne autore od kojih su neki u svjetskom vrhu, u vrijeme kad smo mi počinjali stvarati tragali smo za autorima od kojih bismo mogli nešto naučiti i o tehnici rada, o pristupima stripu na načine na koje su to činili autori čije smo stripove čitali u prestižnim europskim i svjetskim revijama i magazinima. Intenzivno smo pratili što se događa, čitali smo strip-časopise i albume, i tako proučavali što rade drugi. Italija nam je blizu, pa kad bi se putovalo u Trst, dok su drugi kupovali traperice i kavu ja sam obilazio knjižare i nabavljao originalna izdanja talijanskih stripova. Drugi su me čudno gledali, ali tako je to u životu, moramo se snaći najbolje što znamo i umijemo… (smijeh)… Tako sam došao do stripova znamenitih talijanskih autora kakvi su Dino Battaglia, Sergio Toppi, Hugo Pratt, Guido Crepax… Pa recimo Benito Jacovitti, koji mi je uvijek bio jako drag sa svojim grotesknim stripovima. Talijani su bili zanimljivi i iz razloga što su bili stilski različiti, upravo kao i mi autori iz Novog kvadrata. Učili smo i od najpoznatijih majstora francusko-belgijske škole stripa, kako se to tada zvalo. I kod njih su se pojavili neki autori koji su bili potpuno drugačiji u odnosu na tradicionalno poimanje stripa, odnosno na tadašnji mainstream te škole. Tako nam je Philippe Druillet bio jako zanimljiv, sviđao se osobito Zimoniću. Ja sam volio Asterixa i Gastona, jer mi je taj tip humora strašno drag. Kasnije sam radio stripove koji su uglavnom u sebi imali veliku dozu humora. Kad smo otkrili Moebiusa, koji je tada još uvijek bio samo Jean Giraud, pronašli smo autora od kojeg se stalno moglo učiti. I on je počeo tako da je učio od drugog, od Jijéa (Josepha Gillaina, op. J. G.), koji je u to vrijeme radio odličan vestern-strip „Jerry Spring“, i bio je jako popularan. Moebius mu je asistirao, mislim da je čak i radio neke dijelove tog stripa. Kasnije je Moebius krenuo s „Poručnikom Blueberryjem“, dakle kao jedan od najznačajnijih autora svih vremena također je učio od nekog. Mi smo, naravno, prigrlili Moebiusa i njegov pristup stripu, pogotovo kasnije kad je počeo raditi neke otkačene ZF projekte. Uvijek se mora učiti od najboljih, to je jedini preduvjet ako se želi napredovati. Naravno da smo učeći od svih njih pokušavali u svoje stripove unijeti i nešto autentično, svoje, jer ih nismo željeli kopirati. Danas imamo generaciju odličnih mladih strip autora koji su ostvarili uspjehe recimo u SAD-u, u njihovim kućama Marvel, DC i još nekima. Međutim, oni rade na superjunacima koji su već odavno ispucana i potrošena matrica, i tu nema nekog pomaka u smislu veće originalnosti. Radi se po klišejima koje su drugi postavili. To može biti sjajan uspjeh, raditi za Marvel ili DC i dobro zarađivati, ali tu nedostaje izraženijeg autorstva. Ne nudi se nešto novo, ili se nudi iznimno rijetko.

Novi kvadrat je ne samo za ono vrijeme bio izuzetno inovativan, a u nekim je segmentima donio i radikalne promjene, s poigravanjem samim medijem i njegovim zadatostima, s novim estetikama, tehnikama kadriranja, grafičkim inovacijama, kompozicijama tabli, razbijanjem okvira kvadrata… Sve se to i danas doima izuzetno modernim, a za ono je vrijeme bilo gotovo revolucionarno.

Godine 2017. dobio sam Nagradu za životno djelo Andrija Maurović, nagradu koja dakle nosi ime doajena našeg stripa. Prije mene ju je dobio Zimonić, nedavno i Mirko Ilić, dakle trojica novokvadratovaca. Pretpostavljam da nam je nagrada dodijeljena upravo zbog toga što smo u strip unijeli nešto novo, što smo napravili neki pomak. To i jest moj ‘credo’, stripom se bavim da bih napravio nešto novo, da bih malo proširio granice, da bih bio originalan. Ne da bih radio na tuđim idejama ili da bih slijedio neke stilske obrasce koji su već odavno prežvakani. Dakle čisto kreativno, uvijek me vuče nešto novo. Zbog toga su moji stripovi dosta raznovrsni, jer svaki put pokušavam izvesti nekakav eksperiment. Jedan od tih eksperimenata bio je i strip „Sjena“, koji je doživio nekoliko metamorfoza. Počeo je kao svojevrsni antistrip, igra s medijem i tako, nakon čega sam se posvetio i nekim društveno angažiranim stripovima za Studentski list. U svakom broju na posljednjoj stranici objavljivana je tabla sa stripovima koji su bili drugačiji od onih u Poletu. Nakon što je započeo Domovinski rat, za Slavonski magazin počeo sam raditi strip antiratne tematike, koji se bavio agresijom na Hrvatsku. Ismijavao sam četnike, Miloševića, Karadžića i čitavu tu ekipu. To je opet bio strip „Sjena“, ali drugačiji od prethodne dvije metamorfoze. Kroz sve te promjene vi kao autor uvijek dobijete neke nove motive i ideje, tako da me to na određeni način stalno vuče naprijed.

Novi kvadrat je kao umjetnička skupina postojao svega tri godine, no ostavio je izuzetno dubok trag. Može li se reći da su neka zbivanja na strip-sceni 80-ih, poput djelovanja Krešimira Zimonića koji je 1982. utemeljio Salon tada jugoslavenskog stripa u Vinkovcima te tri godine kasnije pokrenuo strip-reviju Patak, bila posljedica i djelovanja Novog kvadrata?

Naravno. Neki kažu da je sve počelo s Novim kvadratom… (smijeh)… Ali počelo je i ranije, kako sam spomenuo. Zimonić je bio inicijator i pokretač strip-entuzijazma u Školi primijenjene umjetnosti, a kasnije je postao i jedan od najvažnijih članova grupe. Paralelno s djelovanjem u Novom kvadratu svi smo razvijali i neke samostalne projekte, u sljedećim godinama to će postati i samostalne karijere. Korijeni su nam svima bili u grupi, ali kad smo krenuli svaki svojim putem neki su ostali vjerni stripu i ilustraciji, a drugi su se više prebacili na animaciju. Neki su se bavili i karikaturom, a Ilić se recimo sve više okretao dizajnu, da bi se na kraju potpuno prestao baviti stripom i posvetio dizajnu. Neki su, međutim, ostali okorjeli stripaši, kao Igor Kordej i Radovan Domagoj Devlić. Zimonić je posjedovao nevjerojatne organizacijske sposobnosti, kao i entuzijazam u okupljanju drugih autora. On se potvrdio kao odličan selektor i urednik te organizator nekih festivala, među kojima je najpoznatiji taj u Vinkovcima. Pokrenuo je i neke časopise u kojima je kao suradnike angažirao svoje nekadašnje kolege iz Novog kvadrata, ali i ostale tada mlade autorice i autore. Mnogi od njih su svoje prve radove objavili upravo u Patku, koji je bio poznat po tome što je, osobito u kasnijoj fazi, objavljivao isključivo domaći strip. To je Zimonićeva velika zasluga, jer uvijek je svima nama koji se bavimo stripom glavni problem to što nemamo gdje objavljivati. Danas je to još izraženije, jer su se ugasili mnogi časopisi i magazini, a i dnevne novine više ne objavljuju stripove. Nekad su postojale revije, ne samo strip-revije nego i obiteljski tjednici poput Studija, u kojem je recimo Devlić objavljivao svoje „Huljice“. U takvim izdanjima teme stripova uvijek su bile iz obiteljskog života, iz popularnih serija i sličnog. Međutim, danas je sve to nestalo.

Večernji list je do listopada prošle godine objavljivao mjesečnu Strip reviju. Trajala je 11 godina, a dominantno je objavljivala domaće stripove, pa i to nešto znači.

Dobro, recimo da još uvijek postoje neka mjesta na kojima se može objaviti strip. U nekom tjedniku ili posebnom broju dnevnog lista, pri čemu su fanzini posebna priča. Ali u većini tih slučajeva nisam primijetio neki poseban angažman na privlačenju mladih autora. Objavljivali su se već etablirani autori, uz koncepcije koje mi nisu bile osobito jasne. Ali u redu, svakako je bolje da domaći strip bude objavljen na bilo koji način, nego da ga uopće nema. S druge strane, u današnje vrijeme mnogi su stripovi dostupni na internetu, a neki se čak i rade namjenski za objavljivanje na internetskim stranicama. Tu su i stranice na društvenim mrežama, profesionalne web-stranice na kojima autorice i autori predstavljaju svoje stripove… Kad se već ne može objaviti u tiskanom obliku, strip se objavi na društvenoj mreži. Dakle, rekao bih da je strip još uvijek prilično vitalan, iako je promijenio medij, odnosno još uvijek ga mijenja. Međutim, interes mladih za strip više ni približno nije onoliki koliki je nekad bio. Preselio se na neka druga područja, makar je strip prisutan i u filmovima o superjunacima i u računalnim igricama. Ali u takvim oblicima on više nema onu draž koju je imao kad sam recimo ja bio klinac i kupovao revije na trafici. Tada nije bilo niti konkretnijeg TV-programa, jer su se tek pojavili prvi crno-bijeli televizori, a pogotovo ne tehničkih čudesa kakva imamo danas. Mi smo bili prisiljeni kupovati i čitati sve do čega smo mogli doći, knjige, revije i naravno stripove. Sjećam se izjave Mirka Ilića u jednom razgovoru. Rekao je da je strip umro onog trenutka kad su napravljene filmske adaptacije Barmana i Spider-mana, jer je to klincima bilo strašno atraktivno i dinamično. U tim adaptacijama su dobili ono što je stripovima nedostajalo, dakle živost i dinamiku. Ali svejedno, strip još uvijek nije umro, a vjerujem da niti neće.

Razgovarao Josip Grozdanić

Treći i ujedno posljednji nastavak razgovora s Ninoslavom Kuncom uskoro potražite na našim stranicama.