Drugi nastavak razgovora s autorom stripova, ilustratorom i dizajnerom Mirkom Ilićem

Drugi dio razgovora s autorom stripova, ilustratorom i dizajnerom Mirkom Ilićem

Mirko Ilić je umjetnik duge i vrlo bogate karijere. Stripove je počeo stvarati prije točno pola stoljeća, prvi je objavio davne 1976., a kao urednik stripa i ilustracije djelovao je u Studentskom listu i kultnom Poletu. Početkom 80-ih intenzivno se posvetio ilustraciji i dizajnu, najprije u domaćim medijima (tjednik Danas, magazin Start) kao i u kazalištu i u diskografskoj industriji, a potom u SAD-u, gdje je radio za neke od najvažnijih američkih i svjetskih novina i magazina. Bio je i umjetnički direktor zadužen za međunarodna izdanja magazina Time, kao i umjetnički direktor Op-Ed stranica The New York Timesa. Od 1995. godine vodi tvrtku Mirko Ilić Corp., studio specijaliziran za grafički dizajn, 3D računalnu grafiku i izradu filmskih špica. Samostalno ili u suradnji objavio je desetak knjiga o dizajnu, dodijeljene su mu brojne nagrade i priznanja, a djela mu se nalaze i u zbirkama prestižnih muzeja diljem svijeta, među ostalim i u Smithsonian Museumu u Washingtonu, glasovitoj njujorškoj MoMA-i te u SFMoMA-i u San Franciscu. Tijekom pandemije koronavirusa ponovo se više posvetio stripu, a dio stripova koji su tada nastali objavljen je u recentnom albumu „A.C. 2020“ u izdanju Fibre.     

Rekao bih da su upravo bavljenje egzistencijalnim temama, kao i posezanje za apsurdom i subverzijom s jedne strane, te svojevrsna nova poetičnost u stripu, uz inovativne pripovjedne pristupe, primjerice u vašem stripu „Shakti“, kao i nerijetko začudne kompozicije tabli, da je dakle sve to zaslužno za univerzalnost i bezvremenost stripova nastalih u okrilju Novog kvadrata.

Pa jest. A osim toga djelomično i zbog načina tiskanja naših stripova. Današnji strip-albumi se tiskaju na formatu A4, ili na možda malo većem formatu. I u ono vrijeme je bilo slično, veličina table na kojoj se strip tiskao bila je limitirana. Mi smo imali tu izuzetnu sreću da su studentske novine, među njima i Polet, stripove tiskale na čitavoj stranici. To znači da su table naših stripova bile otprilike za jednu trećinu veće od uobičajenih tabli. Pošto se nije mnogo toga objavljivalo, nama je bio važan svaki kvadratni centimetar stripa. Mi smo to željeli maksimalno iskoristiti, da bude lijepo, da bude užitak gledanja. Zbog toga su naši stripovi na tako velikoj tabli bili nešto ‘kompliciraniji’, odnosno složeniji. Recimo, u prvo vrijeme kad smo crtali stripove Polet se tiskao u rotaciji. Ona je bila užasno niske kvalitete, tako da je većina naših stripova bila neusporedivo lošije otisnuta u odnosu na radove u originalu. Čak su nam znali i prigovarati, mislim da je prvi bio Darko Glavan, da se nismo prilagodili mediju i da je zbog toga sve izgledalo slabo. Medij se u međuvremenu tehnički razvio, a naši originali su ostali i još uvijek izgledaju jako dobro, barem neki. S druge strane, zbog lošeg tiska i prigovora da se ne želimo prilagoditi, počeli smo postavljati izložbe da bi se originali dobro vidjeli. Uz to, s obzirom da nismo stripove prilagođavali lošem tisku tako da bismo ih radili nekvalitetnije, kasnije smo ih mogli objavljivati u boljem tisku u novinama i časopisima po čitavom svijetu.

Vaši stripovi, kao i djela još nekih članova Novog kvadrata poput Igora Kordeja, sjajno funkcioniraju već i samo na vizualnoj razini, bez obzira na ono što konkretno pripovijedaju. Je li vam to od početka bila intencija, da tablu ili dvije stripa, primjerice strip „Je li to on?“ vas i Emira Mešića, oblikujete kao grafički, likovno i vizualno samosvojno i samostalno djelo? Kao, recimo tako, strip koji se na jednoj razini može samo gledati, dok mu čitanje daje dodatnu, novu dimenziju.

Da, naravno. Pod broj jedan, ja sam disleksičan, i vizualni dio mi je mnogo važniji od pisanog dijela, zato što ga lakše percipiram. S druge strane, ako se sjetite stripa „Debil blues“ (glazba Davor Slamnig, tekst Goran Pavelić i Davor Slamnig, crtež Mirko Ilić, 1977. godine), koji je navodno bio prvi strip na svijetu koji se mogao svirati i pjevati, u njemu sam želio dodati muziku, jer mi tekst i crtež nisu bili dovoljni. Svi smo gledali mnogo filmova, a u njima se tada kao i danas drama gradila i izborom muzike. To strip nije imao, pa bi čitatelji ponekad izvodili zvukove ‘bang’, ‘bum’, ‘tras’ itd., odnosno sami bi stvarali zvukove. Tako da sam se zapitao zašto ne napraviti muziku za strip?. Mi smo svojim stripovima željeli davati što je moguće više slojeva, osim same narativnosti. Zato što, da biste ispripovijedali konkretniju priču u stripu morate zapravo napraviti cjelovečernji strip. Mi to nismo mogli, jer nismo radili duge stripove. Naši stripovi su bili kratki eksperimentalni filmovi, u odnosu na ‘cjelovečernje filmove’, odnosno dulje stripove u standardnim albumima. U našim malim eksperimentalnim filmovima uistinu smo morali raditi eksperimente. Nekad vizualne, nekad tekstualne, nekad kao kombinaciju jednih i drugih. Ali taj eksperiment malih ideja, da tako kažem, ostavljao nam je mogućnost da će se one jednog dana možda moći pretočiti u nešto veće. Dakle, da će se to iskustvo možda moći pretočiti u nešto ambicioznije i veće.

Stripovi objavljivani u Poletu bili su dugi ponekad tek pasicu ili dvije, a najčešće jednu tablu ili najviše dvije. Koliko je to ograničenje prostora utjecalo na oblikovanje vašeg izvedbenog i poetskog pristupa? U smislu minimalizma, jezgrovitosti, metaforičnosti i poetičnosti?

Da je u Poletu nekim slučajem u to vrijeme postojala mogućnost objavljivanja više stranica stripa određenog autora, meni osobno bi to vjerojatno postalo dosadno. Jer to nikad nisam doživljavao kao posao koji moram odraditi. Iako, mislim da je Kordejev strip „Deja vu“ imao nekih 10 ili 15 stranica, i u Poletu je objavljen u dva ili tri nastavka. Prema tome, i to se znalo dogoditi. Međutim, ta minimalnost prostora bila je zadana od početka, pa bismo nekoliko dana ranije doznali koliko prostora imamo za strip. Tako da smo uvijek morali producirati stripove i materijale za te stranice imati spremne u roku od nekoliko dana. Dakle, da smo na raspolaganju imali više stranica, vjerojatno bi nam bilo teško to napraviti za svaki broj i održavati ritam. Uvijek se o svemu odlučivalo u posljednji trenutak, pa ako u nekom broju ne bi bilo dovoljno tekstualnih priloga bilo bi više stranica stripa. Ako bi se dogodilo nešto vrlo važno, politički ili strukturalno, ili ako bi se objavljivao veliki intervju s nekim, onda bismo imali manji broj stranica za strip. Tako da nikad nismo mogli planirati bilo što duže, a ja sam kao urednik morao imati stripove koji su bili dugi svega nekoliko kaiševa, šlajfni ili pasica stripa, kako se to sve ne zove. Zato što bismo dakle povremeno imali samo toliko prostora. Morali smo biti dovoljno fleksibilni i ispuniti svaki mogući kvadratni centimetar prostora, zato što smo željeli pokazati što radimo, pa nam je taj prostor bio vrlo važan i dragocjen.

S obzirom na naglašenu vizualnu, odnosno grafičku dimenziju vaših stripova, okretanje prema ilustraciji i dizajnu bilo je sasvim logično i očekivano. Neka od vaših djela iz područja ilustracije i dizajna, koja su nastala 80-ih godina, objavljena su u različitim tjednicima i magazinima, od Poleta, Studentskog lista i časopisa Pitanja, preko Vjesnika, tjednika Danas i Studio te mjesečnika Start, a tu su i omotnice ploča Arsena Dedića, Prljavog kazališta itd.. Što vas je u to doba, u vrijeme izražene ideološke i političke cenzure, najviše intrigiralo u ilustraciji i dizajnu?

Ja sam inače najprije objavljivao ilustracije, a tek onda stripove. Počeo sam kao ilustrator, jer je to u nekim trenucima bilo čak i jednostavnije, iako se nije događalo previše često. Sjećam se da mi je prva ilustracija objavljena u Omladinskom tjedniku, ali nije bila potpisana. Eto, tako mi je počela karijera… (smijeh)… Kad sam počeo raditi strip, rekao bih da mi je on u nekom trenutku postao nedovoljan. Ili možda ne nedovoljan, nego sam jednostavno bio znatiželjan. Zanimalo me svašta, pa sam počeo i dizajnirati i crtati ilustracije. Ilustracije koje sam objavljivao u Startu najviše su me zanimale, zbog toga što su mogle biti ozbiljno političke. Želio sam biti vrlo ozbiljan u ilustraciji, naročito u odnosu s lokalnom politikom. Tako da me je to izuzetno veselilo raditi, i zbog toga što strip ljudi vide ili ne vide, pročitaju ili ne pročitaju, i zaborave ga. Tako mi se tada činilo. S druge strane, kvalitetne ilustracije, kvalitetni politički tekstovi u novinama kakav je recimo bio Start, mijenjali su svijest ljudi. To mi je bilo izuzetno važno. Zbog toga mi je također bilo važno raditi omotnice ploča. Mislim da je druga omotnica koju sam napravio bila za prvi LP album Prljavog kazališta (album „Prljavo kazalište“ u izdanju kuće Suzy iz 1979. godine), a otprilike pola pjesama na tom albumu su bile političke ili protiv sistema, protiv nečeg u sistemu. Ne znam znate li, ali ja sam čak napisao i riječi za jednu od pjesama na tom albumu. Zbog toga što sam imao potrebu za tim, a njima je trebala pjesma. Sve to me je uvijek veselilo, s tim da sam znao napraviti i omotnicu za „Šegrta Hlapića“ („Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ u izdanju Jugotona iz 1982. godine). I to me je veselilo. Veselila me je raznolikost i pristupa i ideja.

Dakle, imali ste priliku kreativno se okušati na brojnim poljima.

Pa da. Probao sam raditi i scenografiju u tadašnjem Kazalištu Jazavac (danas Kazalište Kerempuh, op. J. G.), a veselilo me je sve što su mi ponudili. Bio sam naivan i glup… (smijeh)… i mislio sam da sve to mogu.

Vaši stripovi objavljivani su i u inozemstvu, od kultnih francuskih časopisa Metal Hurlant i Alter Alter, preko talijanskog tjednika Panorama do glasovitih američkih časopisa Heavy Metal i Epic. Na kakvu su recepciju, odnosno odjek, nailazili stripovi koje ste objavljivali u tim časopisima?

Očito na dobru, jer su ih nastavili objavljivati. Sjećam se recimo da je u Metal Hurlantu moj strip „Na istoj strani“ objavljen pod nazivom ‘Najbizarniji strip godine’… (smijeh)… To je smiješno, jer je u tom magazinu objavljeno mnogo bizarnih stripova. Dobio sam kompliment od redakcije, da je baš moj strip najbizarniji te godine. To je svakako bilo nešto. Časopis Alter Alter, koji ste spomenuli, objavio je „Debil Blues“, i napisali su da je to prvi muzički strip na svijetu. Sve su to bile lijepe potvrde mom radu. Međutim, jako me je veselilo to što su ti stripovi najprije objavljeni kod nas, a tek onda u inozemstvu, što je bila posljedica nekih glupih principijelnih razloga u mojoj glavi. U pravilu su svi stripovi najprije objavljivani ‘vani’, a tek onda kod nas. U izdanjima kuće Vjesnik i drugih izdavača stripovi bi uvijek bili objavljeni jednu, dvije ili pet godina kasnije. Tako da smo u to vrijeme sve otkrivali malo prekasno. Tada nije bilo interneta, naravno, ali smo srećom nabavljali inozemne časopise. Ta činjenica da su moji stripovi najprije objavljeni kod nas, a onda ‘vani’ predstavljala mi je malo zadovoljstvo.

Već četiri desetljeća živite i radite u New Yorku. Bili ste i art-direktor međunarodnog izdanja magazina Time, a potom i u The New York Timesu. Vaš studio Mirko Ilić Corp., koji je smješten na Manhattanu, povremeno surađuje i sa studijem glasovitog dizajnera Miltona Glasera. Kakvo je vaše generalno iskustvo kao ilustratora i dizajnera u američkim medijima, odnosno na američkom tržištu?

Milton Glaser mi je bio prijatelj, umro je prije godinu dana. Čak su nam i poslovne prostorije bile u istoj zgradi. Prema tome, to je bilo više od povremenog surađivanja, jer smo se svakog dana viđali tri puta. Ono što se nekad događalo u Hrvatskoj jednostavno mi je bilo premalo. Imao sam osjećaj da sam do svoje dvadeset i neke godine tu napravio sve što sam mogao. Zanimalo me je otići negdje ‘vani’, a da neminovno ne budem gastarbajter, i probati što mogu napraviti u usporedbi s ‘velikim dečkima’. Zato sam odlučio doći u New York, i jedan od mojih idola u ilustraciji i grafičkom dizajnu bio je upravo Milton Glaser. Njegova prva knjiga („Milton Glaser: Graphic Design“ u izdanju Abrams Inc. iz 1973 godine) značila mi je izuzetno mnogo. Više puta sam govorio o njegovom snažnom utjecaju na mene, još od te prve polovice 70-ih. Neki od meni vodećih uzora u to su vrijeme živjeli ovdje, u New Yorku, i to likovnih, grafičkih pa i muzičkih uzora. To je jedan od razloga zbog kojih sam i izabrao New York. Plus što nisam želio biti gastarbajter, kako sam rekao, odnosno želio sam da me se normalno tretira. U to vrijeme tko god je iz Jugoslavije stigao u neku europsku državu, uvijek je bio gastarbajter. New York mi je postao dom već nakon prvih šest mjeseci života ovdje. Postalo mi je potpuno normalno živjeti ovdje, tako da mi je zapravo teško govoriti o ‘američkom iskustvu’. To je jednostavno bilo to: prilagodio sam se drugom sistemu, ne samo političkom nego i ekonomskom, i počeo sam raditi u okviru mogućnosti koje mi je novi sistem pružao. Uz sve to naravno da još uvijek pokušavam rušiti nekakve barijere i raditi određene provokacije, jer me to uvijek u životu veselilo.

Kakvo je stanje na polju ilustracije i dizajna u današnje vrijeme, u kojem s jedne strane vizualnost dominira na zaslonima računala, tableta i mobitela, dok s druge strane ilustracija kao da ubrzano nestaje, ustupajući mjesto fotografijama i videosnimkama. Kakvu budućnost ilustracije i dizajna predviđate u tom smislu?

Mislim da je to što tvrdite dosta netočno, zato što su recimo u vrijeme pandemije koronavirusa baš zbog toga sve američke novine i časopisi bili prekriveni ilustracijama. U to vrijeme je bilo nemoguće organizirati fotografiju, jer su ulice bile puste, ništa se nije događalo. Tijekom pandemije ilustracija se koristila mnogo više nego u posljednjih dvadeset, možda i 30 godina. Današnje ilustracije izgledaju drugačije, moraju se micati na ekranima mobitela, itd., međutim to je još uvijek ilustracija. Dizajn je nešto drugačiji, zbog toga što je puno kompliciraniji i zahtijeva mnogo više ljudi uključenih u stvaralački proces. S druge strane, u vrijeme pandemije dizajn je bio relativno zamro. Što je razumljivo, jer se nije mogao raditi dizajn za recimo teatar, kad se predstave nisu davale. Tada se nisu snimali ni filmovi, a glazba jest, ali se nije distribuirala uobičajenim kanalima, nego na YouTubeu i društvenim mrežama. Stalo je sve što se distribuiralo fizičkim kontaktom, i što je podrazumijevalo takav kontakt. Dizajn se mora prilagoditi novom vremenu, kao i ilustracija uostalom. Ali i dalje je jako važan, zato što podrazumijeva mnogo novca koji nitko ne želi ostaviti da ‘leži pored ceste’. Što se tiče ilustracije, mislim da će ona uvijek opstajati jer postoji navika na nju. Zbog te navike da je se vidi ljudi će je zahtijevati. U vrijeme korone vidjele su se važnost i ljepota ilustracije, ljudi su ih počeli prepoznavati. A kad jednom upoznate ljepotu nečega, želite još toga.

Razgovarao Josip Grozdanić

Novi nastavak razgovora s Mirkom Ilićem uskoro potražite na našim stranicama.