Prvi dio razgovora s autorom stripova, ilustratorom i dizajnerom Mirkom Ilićem

Prvi dio razgovora s autorom stripova, ilustratorom i dizajnerom Mirkom Ilićem

Kad ste 2020. godine ovjenčani Nagradom Andrija Maurović za životno djelo na području stripa, za izniman i trajan doprinos u razvoju i povijesti hrvatskog stripa, nagradu vam je dodijelio žiri u čijem su sastavu bili i neki od vaših kolega, doajeni domaće devete umjetnosti i animacije Nedeljko Dragić i sada pokojni Borivoj Dovniković. Koliko vam je značila ova nagrada, i koliko vam nagrade uopće znače? I kad ih primate uvjetno rečeno post festum, jer se stripom kao autor tada niste bavili četiri desetljeća.

Ta konstatacija je ipak netočna, jer sam već tada opet radio stripove. Čak sam ih i objavljivao, najviše na svojoj Facebook stranici, tako da se ne može reći da ih nisam crtao desetljećima. Ta nagrada mi je draga iz nekoliko razloga. Jedan je to što nosi ime Andrije Maurovića, a ja sam imao čast upoznati Andriju. Bilo je to kad sam bio jako mlad, mislim da sam imao 16 ili 17 godina. Neko vrijeme sam se čak i družio s njim. S druge strane, drago mi je da su u žiriju bili Nedeljko Dragić i Borivoj Dovniković, jer sam i njih imao čast upoznati kad sam bio prilično mlad. Dok sam pohađao srednju školu, da bih zaradio nešto novca ljeti sam u Zagreb filmu radio kao fazer i animator. Tada sam s Dovnikovićem dijelio istu sobu, a on je prema meni bio izuzetno ljubazan i drag. S nama u toj sobi bio je i Aleksandar Šaco Marks, a tu negdje bili su i Dragić i Zlatko Bourek, kao i još neki. Tako da sam se u dobi od mislim 17 godina družio sa svima njima, pio kavu. Tako da je jako lijepo to što su mi odlučili nakon svih ovih godina dati nagradu.

U ono vrijeme, dakle na početku vaše karijere, može li se reći da je strip i kao umjetnost i kao medij za vas bio područje u kojem ste se na neki način tražili? U kojem ste sazrijevali, da tako kažem osvještavali svoje autorske ambicije i preokupacije?

Strip je jedna od rijetkih djelatnosti za koje ne morate imati naručitelja. Ako radite dizajn, treba vam naručitelj i čitava produkcija oko toga. Ako radite ilustraciju, netko to također treba naručiti i objaviti. Strip je jedna od rijetkih djelatnosti kod kojih vi možete sjediti kod kuće i kad god hoćete raditi što god hoćete. Jednog dana kad dovršite strip počnete tražiti nekog tko bi vam to mogao objaviti. Mene je na početku karijere strip dosta zanimao upravo iz tog razloga, jer nisam imao ništa pametnije za raditi. To mi se mogućnost činila boljom nego neke druge mogućnosti. Osim toga, strip me je uvijek veselio. Ne samo zbog Zagreb Filma, koji sam spomenuo, nego i kao mogućnost pripovijedanja priča, u smislu storyboarda i tih stvari. To me je uvijek veselilo, bez obzira bio stil ovakav ili onakav. Važno mi je bilo istraživati strip kao medij, što je opet bio utjecaj osobe koju smo malo prije spomenuli. Dakle Nedeljka Dragića i njegovog Tupka. Zbog toga mi je sve bilo sasvim logično, to da radim stripove. Ja sam se s tim igrao, ne znam kako drugačije reći, jer rad na stripovima nisam doživljavao pretjerano ozbiljnim.

Skupina Novi kvadrat postojala je od 1976. do 1979. godine, a nastala je spontano u okrilju kultnog tjednika Polet, u kojem ste vi od sedmog broja postali urednik stripa i ilustracije. No zametak Novog kvadrata zatječemo u školskom listu Škole primijenjene umjetnosti, u kojem su se pod vodstvom Krešimira Zimonića okupili budući članovi skupine Igor Kordej, Emir Mešić, sam Zimonić i vi. Koliko je tadašnje okruženje jednog školskog lista dopuštalo slobode u kreativnom izražavanju, osobito nekom tko je poput vas sklon kritici, šali, ironiji i subverziji?

Mislim da je sama Škola u tom kontekstu bila dosta neutralna. Imali smo nekih drugih problema. Sjećam se protesta protiv Trsta koji se održao u Školi, a nije bio organiziran od strane ‘sistema’. Tada je čak došla policija. Međutim, iako je Škola bila formalno neutralna, pojedini profesori su bili na našoj strani. Njima je bilo važnije da mi nešto ‘delamo’, dakle da nešto radimo, nego to što smo ‘delali’. Tako da smo mi satima, zapravo danima, osobito Kordej i ja, u klasi radili na stripovima. Ostajali smo poslije završetka nastave, jer nam je to bilo jednostavnije nego ići doma. U Školi nam zbog toga nikad nisu prigovarali. Naprotiv, podržavali su nas, zato što im je bilo najvažnije da radimo, da nešto učimo i stvaramo. Svi smo ondje bili zbog ljubavi prema stripu, svi smo skupljali stripove i imali svoje kolekcije. Tako je bilo i prije nego smo stigli u Primijenjenu, ali nam je ipak puno pomogla slučajnost što smo se svi našli u jednoj klasi. Za bilo čiji napredak uvijek je vrlo važno imati nekog tko vas izaziva, tko vas provocira. Nekog za koga mislite da je bolji od vas, pa i vi morate dokazati da možete bolje. Ta nekakva pozitivna konkurencija je itekako važna i lijepa.

Kad govorimo o Poletu, čije su stranice uvrštene i u postav glasovite njujorške MoMe, odnosno Muzeja suvremene umjetnosti (The Museum of Modern Art), kako iz današnje perspektive gledate na medij koji je na mnogo načina rušio barijere i krčio mnoge putove? I to podjednako u sadržajnom, kao i u grafičkom, odnosno dizajnerskom smislu.

U to vrijeme smo već postajali punk-generacija. Tada nam je kao skupini bilo dosta svih barijera, prepreka koje su bile napravljene ili od strane sistema, ili zbog neimaštine, izolacije itd. Tako da to što se dogodilo s Poletom, odnosno Novim kvadratom, nije bilo puno drugačije nego što se dogodilo s punkom, ili recimo u filmu. Bio je to val novih mogućnosti i novih nadanja, tako da nam je zapravo svima bilo urođeno rušiti nekakve barijere i sistem. Naše djelovanje bilo je vrlo logičan nastavak ili segment takvog tipa pobune. S druge strane, sve velike stvari u svijetu dogodile su se u nečemu što bih nazvao unakrsno oplođivanje. Imali smo prilike sjediti u istim prostorima s najboljim piscima tog vremena, s najboljim urednicima, a posjećivali su nas najzanimljiviji i najbolji glazbenici. To je sve što smo radili podizalo na mnogo veću razinu, pa su i očekivanja bila puno veća. Zbog toga je sve bilo izuzetno pozitivno. Naravno, bilo je tu i neugodnih, mračnih stvari. Od miješanja politike u uređivanje Poleta, do smjenjivanja urednika, šefova itd. Međutim, mi smo stalno pokušavali biti iznad tog mraka.

U povijesti hrvatskog stripa Novi kvadrat i danas uživa status ne samo kulta, nego i svojevrsnog mita. Što je vama tada, kao još mladom i neafirmiranom autoru, značio Novi kvadrat, a što vam znači iz današnje perspektive, s odmakom većim od četiri i pol desetljeća?

Novi kvadrat je nama značio isto što je u muzici značio novi val. Pružio nam je mogućnost pokazati da nismo samo jedinke kojima se nešto dogodilo slučajno, nego da postoji grupa autora, da je to trend. To je jedna stvar koja je vrlo važna. Druga koje se sjećam, budući da sam bio mnogo bliži Igoru nego ostalima iz grupe, ne samo zbog toga što smo jedno vrijeme bili susjedi, nego i jer smo imali sličan senzibilitet, jest da smo mi znali crtati satima i satima. Po dvije-tri noći, odnosno po dva-tri dana, bez prekida. Bilo je entuzijastično, bilo je jako lijepo. Najvažnije nam je bilo crtati, i onda to objaviti. Nitko nije razmišljao ni o kakvim zaradama, niti o bilo čemu drugom. Najvažnije nam je bilo uživanje u samom kreativnom procesu. Očito je da se jedan dio tog užitka u procesu još uvijek osjeća u našim radovima, vjerojatno se zbog toga oni ljudima i danas sviđaju. Energija koju smo uložili u taj rad očito je još uvijek u našim djelima. Bez namjere da nekog uvrijedim, usporedio bih to s Azrom i Johnnyjem Štulićem, koji je još uvijek kultna muzička figura. Međutim, za razliku od njega Novi kvadrat je indirektno stvorio čitavu gomilu mladih izuzetno talentiranih crtača i scenarista u ovom dijelu svijeta. Oni trenutačno objavljuju u vodećim američkim strip-institucijama, i kad u postotku pogledate koliko ljudi iz čitave bivše Jugoslavije stripove objavljuje u cijelom svijetu, u odnosu na broj stanovnika te države, to je nevjerojatno velik broj. Mislim da je djelomično za to zaslužan i Novi kvadrat. I to je jako lijepa stvar.

Novi kvadrat nastao je iz potrebe vas, Krešimira Zimonića, Radovana Devlića, Ninoslava Kunca, Krešimira Skozreta i ostalih da reagirate na tadašnje nove tendencije u europskom stripu. Ponajviše francusko-belgijskom i talijanskom, u potonjem slučaju na autore kakvi su bili Hugo Pratt, Sergio Toppi, možda Milo Manara i još neki. Čime ste se vi osobno vodili o promišljanju stripa? I u tematskom i u izvedbenom smislu.

Ne, ne Manara. Nikako Manara. Nemojte njega stavljati u istu rečenicu s Prattom i ostalima. To je uvreda gospodinu Prattu… (smijeh)… Znate što, mi o tome danas razgovaramo u određenim godinama. Dakle, danas imamo određene godine, i prošlo je dosta vremena, pa razgovaramo o temama, o konceptu, o ovome i onome… Mi smo se tada igrali. Nama je bilo lijepo. Takve neke stvari uopće nam nisu bile na pameti. Željeli smo napraviti dobar štos, dobar crtež, dobru igru sličica itd. Nije bilo nikakve akademske djelatnosti ili ideje u pozadini. Samo smo se igrali. S druge strane, kvaliteta stripova koji su tada objavljivani u Hrvatskoj bila je dosta ograničena, bila je limitirana onim što su odlučili kupiti u Vjesniku, Dečjim novinama i još nekim izdavačkim kućama. Budući sam dosta autostopirao po Europi, donosio sam stripove iz inozemstva, pa sam donio prvi broj Metal Hurlanta i hrpu drugih stripova. Na temelju njih dečki iz Škole i ja počeli smo shvaćati da se može i drugačije, da se može stvarati nešto što se uvjetno zove autorski strip. Da se sa stripom može igrati malo više nego smo mi mislili. Zbog toga je bio izražen utjecaj recimo Moebiusa, odnosno Jeana Girauda, jer je tada još uvijek objavljivao „Poručnika Blueberryja“, a ne stripove koje će potpisivati kao Moebius. Te neke stvari su nas doslovce pogodile u glavu, da tako kažem. I u dušu, svakako. Tako da je to bio utjecaj pronalaženja sličnosti i boljih uzora.

Stripovi koji su tada nastali, dakako ne svi, ali dobar broj njih, i u sadržajnom i u izvedbenom i u estetskom smislu nadilaze okvire vremena u kojem su stvarani, kao i tadašnji društveno-politički kontekst. Bilo da je riječ o duhovitim i subverzivno intoniranim djelima kakav je primjerice strip „Autocenzura“ vas i Ratka Karabatovića, ili pak o vašoj minijaturi „Born to be wild“.

Ja sam uvijek ono što je mislim Majakovski nazvao ‘šamar društvenom ukusu’. Uvijek sam želio šamarati društveni ukus tog trenutka. Prema tome vi ne možete raditi strip kao što ga rade svi ostali, a da istovremeno radite nešto drugačije. Mi smo morali raditi nešto drugačije, imali smo potrebu za tim. Vi niste mogli raditi u novini koju je izdavao SSOH (Savez socijalističke omladine Hrvatske), a da niste bili dovoljno pošteni i pokušali raditi protiv sistema. Da smo u to vrijeme svi bili za sistem, vjerojatno bismo svi financijski prošli puno bolje. A vjerojatno isto tako 40 ili 45 godina kasnije ne bismo još uvijek bili zanimljivi i intrigantni, i vi ne biste radili intervju sa mnom o svemu tome.

Razgovarao Josip Grozdanić

Nastavak razgovora s Mirkom Ilićem uskoro potražite na ovim stranicama.