Razgovor s Goranom Duplančićem, suradnikom na pripremi novog izdanja stripa „Grička vještica“

Drugi dio razgovora s Goranom Duplančićem, suradnikom na pripremi novog izdanja stripa “Grička vještica”

Neugebauer je uspio zadržati, odnosno rekreirati duh i ozračje romana, kao i brojne važne osobine zbog kojih je roman bio popularan, baš kao i čitavo Zagorkino sedmoknjižje. U stripu “Grička vještica” spojila su se dva nekad omalovažavana djela. S jedne strane, Zagorkinim romanima se prigovaralo da su ‘literatura za kravarice’ i ‘šund-literatura čiji je cilj pokvariti mladež’, jer pripada žanru pustolovno-romantične proze. S druge strane, strip se također smatrao trivijalnom zabavom i šundom. O svemu tome, kao i o izdanju koje sadrži posebne dodatke u vidu starog intervjua s Maurovićem na početku, a na kraju više novinskih tekstova i priloga o Zagrebu iz vremena u kojem se odigrava priča romana i stripa, da bi se čitateljima tako ponudio ne samo cjeloviti strip, nego i kontekst koji je važan za njegovo čitanje i razumijevanje, razgovaramo s Goranom Duplančićem, suradnikom na pripremi “Gričke vještice” i autorom hvaljenog autobiografskog stripa “Vojna”. 

Koliko je strip “Grička vještica” u suglasju s interesima i ukusima današnjih mlađih čitatelja? Mislite li da bi mogao biti zanimljiv nekome tko ima 25 ili tu negdje godina? Odnosno, može li mu se iz današnje perspektive prigovoriti zbog zastarjelosti ili arhaičnosti?

To, dakako, ovisi o senzibilitetu svakog čitatelja. Ono što vam mogu reći jest da moja kći ima 14 godina i da je nedavno pročitala neke Zagorkine romane. Bili su joj malo arhaični, rekla je da su ‘starinski’ pisani, ali su joj svejedno zanimljivi. Mislim da je prva čitala strip, dok smo pripremali njegovo objavljivanje, i pročitala ga je u cijelosti. Dakle, ako je njoj u dobi od 14 godina, a djeca tog uzrasta danas su izložena internetu, društvenim mrežama, različitim serijama i svačemu, ako je dakle njoj strip bio zanimljiv dovoljno da mu se posveti nekoliko sati, mislim da možemo reći da je aktualan i zanimljiv i u ovom vremenu.

Priča stripa formalno nije završena, iako predstavlja zaokruženu cjelinu. Naime, na posljednjoj pasici piše ‘kraj 1. dijela’. Po tome se može pretpostaviti da su Maurović i Neugebauer namjeravali nastaviti s radom, ali do toga ipak nije došlo. Znate li zbog čega?

Iako je naslov stripa “Grička vještica”, kao što smo rekli, on je u načelu adaptacija samo romana “Kontesa Nera”. Maurović i Neugebauer su sasvim sigurno namjeravali adaptirati barem još sljedeći roman iz ciklusa, “Malleus Maleficarum”, što se može zaključiti i na temelju toga što je nedugo nakon ponovnog objavljivanja stripa u ediciji Strip Strip 1963. godine, u Večernjem listu objavljen oglas za prodaju njegovih uvezanih primjeraka. Do tada je dakle objavljen prvi dio, a izdavačka kuća Epoha je najavila da će u studenom te godine objaviti drugi dio u osam nastavaka. Čitatelje su pozivali i na pretplatu, što znači da su planovi za nastavak edicije već bili odmakli. Teško je odgovoriti zbog čega je ipak sve obustavljeno. Možda nije bilo dovoljno zahtjeva za pretplatu. Pretpostavljam da je razlog možda bilo i to što je u istom broju Večernjaka objavljen i oglas za novo književno izdanje “Gričke vještice”, mislim u nakladi izdavačke kuće Stvarnost. Ponovo se razbudio interes i za Zagorkin roman, odnosno za tiskanje njezinih knjiga, što je bilo prvo takvo izdanje poslije Drugog svjetskog rata. Dotad je nakon rata objavljivana samo u obliku novinskih sveščića. Možda se jednostavno pojavila bojazan da bi daljnje tiskanje stripa moglo naštetiti prodaji knjiga. To se nažalost ne može znati. A možda su jednostavno Neugebauer i Maurović imali neke druge angažmane koji su ih odvukli na druge strane. Nažalost, nisam došao do konkretne informacije zbog čega objavljivanje stripa nije nastavljeno.

Rad na aktualnom novom izdanju “Gričke vještice” bio je prilično dug i mukotrpan. Trajao je više godina i podrazumijevao traganje za što bolje očuvanim primjercima stripa iz 60-ih godina, pa čak i za određenim tablama koje je bilo vrlo teško pronaći. Možete li to malo detaljnije opisati?

Nešto sam već rekao o tome. Dakle, kad želite tiskati strip Andrije Maurovića problem je pronaći originale ili kvalitetne materijale. Do ove “Gričke vještice” sva modernija izdanja njegovih stripova temeljila su se na pretiskivanju starijih izdanja. Malo bi ih se digitalno dotjeralo, i to bi bilo to. Kod pripreme novog izdanja bilo je posebno zanimljivo to što se u SNK čuvaju jako dobro očuvane 603 pasice stripa, a dvije se nalaze u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Budući da su sveukupno nacrtane 632 pasice, ustupanje materijala iz Zagreba i Rijeke smo uspjeli dogovoriti razmjerno brzo. Do skenova tih pasica, odnosno tabli, došli smo jednostavno, a za preostale smo znali da su nekad bile kod Roberta Neugebauera. One su i sad morale negdje biti, ili prodane ili poklonjene. Doznali smo da se još nekoliko tabli nalazi u jednoj privatnoj kolekciji. U svakom slučaju željeli smo pronaći što više izvornih tabli. Međutim, kad god se krene u takvu potragu, uvijek postoji ‘milijun i jedna priča’ gdje bi se i kod koga one mogle nalaziti. Prije ili kasnije pokaže se da je većina takvih priča samo ‘rekla-kazala’, i da ne vode nigdje. Ali to ne znači da ih smijete zanemariti, odnosno da ih ne smijete ostaviti neprovjerenima. Počnete se raspitivati, zivkate putem telefona, i u pravilu su ljudi s druge strane sumnjičavi. Iako se vi predstavite, oni vas ne poznaju i nemaju povjerenja u vas. Pa vam jedna osoba kaže da je čula za nešto, druga da zna za nešto drugo, i tako. To se sve mora provjeriti tako da kontaktirate ljude, pa se pokaže da su neki od njih pokojni. Razgovarate s njihovim nasljednicima da biste doznali jesu li table još uvijek u vlasništvu obitelji. Ako jesu, kod koga su, a ako nisu, tko ih je mogao odnijeti. Generalno se najviše vremena troši na takvo raspitivanje, a moram priznati da nam je dosta ljudi pomoglo. Istina, neki su nam i odmogli. Zapravo smo dosta brzo mogli napraviti jako kvalitetno izdanje, ali smo ga stalno odgađali. Željeli smo provjeriti još ovu informaciju, pa onu koja je možda točna. Jer uvijek se nadate da bi baš kod osobe za koju ste upravo doznali mogla biti tabla ili više njih koje tražite. Tako smo radili otprilike dvije godine, i u tom razdoblju smo u privatnim kolekcijama pronašli još osam tabli, koje smo skenirali. Tako da nam trenutačno fali još 19 tabli, a imam informacije o sačuvanih čak 10-ak njih koje dosad nismo pronašli u originalnom obliku. Ne mogu biti siguran da su uistinu ‘preživjele’, da tako kažem, ili su ipak nesretnim spletom okolnosti bačene ili uništene. Ali čvrsto vjerujem da se i tih 10 nalazi negdje po zagrebačkim stanovima, a možda je isti slučaj i s posljednjih 9 tabli za koje još ništa ne znamo. Iskoristio bih i ovu priliku da zamolim čitatelje, ako netko ima bilo kakvu informaciju o originalnima Andrije Maurovića, rado bismo je čuli. Skenirali bismo i taj materijal i tako ga sačuvali. Ako oni ne znaju što napraviti s tim materijalom, pomoći ćemo im da stupe u kontakt s kolekcionarima ili s muzejom, pa da se to od njih otkupi. Jer originali tih stripova predstavljaju kulturno dobro. Ljudi možda i smatraju da posjeduju nešto što ima veliku vrijednost, ali s druge strane krug ljudi koji bi možda otkupljivali takve stvari je relativno malen. Potražnja dakle nije baš velika, pa je u svakom slučaju bolje da se table skupe. Sad, zapravo je svejedno da li u nekoliko privatnih kolekcija ili u NSK, jer na kraju opet sve dospije u muzej. Tako da bi bilo nadasve korisno da se originalne table negdje zbrinu, ali prvenstveno da se skeniraju. To je ono što mi želimo, jer papir s vremenom propada, tuš i boja imaju rokove trajanja. Kad se digitalno skenira, sačuvano je možda ne za sva vremena, ali svakako za mnogo duži period nego u slučaju samog papira. Za dosta stvari smo čuli da su ih neki ljudi imali, ali da su bačene, i zbog toga što obitelji nisu znale da imaju nešto relativno vrijedno. Nažalost, to je za njih bio samo stari papir.

U izdavačkoj kući Fibra odlučeno je da se neće uopće intervenirati na originalnim tablama stripa. One su u potpunosti vjerne izvornima, s marginalijama, odnosno manjim ili većim bilješkama na marginama stranica. Zadržani su i tragovi vremena na svim stranicama, sva zatamnjenja, mrlje, okrhnuti rubovi. Plus lagani premaz plave boje. Rekao bih da sve to izdanju daje posebnu draž.

Svjesno smo odlučili tako napraviti, upravo iz razloga što je većina Maurovićevih djela izgubljena, negdje zagubljena, odnosno nedostupna javnosti. Razmišljali smo i o tome da pričekamo izložbe njegovih djela, ali pitanje je bilo kad bi te izložbe bile organizirane. Iako njegovih ostvarenja ima i u Muzeju suvremene umjetnosti, ona nisu u stalnom postavu koji se može razgledati, samo se povremeno organizira neka izložba. Kao što sam rekao, ovi stripovi se nalaze i u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Tako da smo na koncu zaključili da, budući da većina čitatelja ionako nikad nije vidjela kako “Grička vještica” izgleda, priredimo takvo izdanje da svatko od njih ima svoju privatnu mapu. Dakle, da napravimo izdanje na način da vi i svi drugi čitatelji možete posjedovati svoju privatnu mapu, što bi vam omogućilo da detaljno razgledate strip i vidite kako je on uistinu izgledao. S obzirom i na to da i sam crtam stripove, to mi je bilo važno i na osobnoj razini. S druge strane, ovakvo izdanje stripa može se doživjeti i kao svojevrstan udžbenik. Jer, ipak je Andrija Maurović u svijetu stripa ime koje je nadišlo i same njegove stripove. Oko njegova imena i danas vlada fama, kao i o boemskom životu koji je vodio. Ispredaju se legende oko njegovog fantastično brzog crtanja, o tome da je on svoje stripove unaprijed vidio u mislima. Novo izdanje “Gričke vještice” zoran je primjer kako je to uistinu izgledalo. Praktički se može vidjeti kako je on razmišljao o svakom kadru, što je naknadno odlučio popraviti ili prepraviti, a što je ostavljao bez naknadnih intervencija. U suštini se može vidjeti kako je tekao njegov rad na stripu, iako čitateljima mora biti jasno da je u većini slučajeva radio po narudžbi. Usprkos tome, kad je netko vrhunski majstor, što je on svakako bio, to se vidi i u najbanalnijem najamničkom poslu. Takav slučaj je i s “Gričkom vješticom”. Reakcije čitatelja su uistinu fantastične. Neki od njih čitali su stara izdanja, takva su navikli vidjeti, pa kad prvi put otvore ovo izdanje, i kad vide kako zaista izgleda strip, najprije uslijedi šok. Wow! Gledaju crtež, pasice i table, i pred očima im se otvara čitav novi svijet. Komentiraju da je strip nešto nevjerojatno. Osim toga, budući da se strip bavi temom vještica s Griča i svim tim pričama, odlučili smo zadržati za današnje pojmove arhaični izgled stripa. Mislim da takav izgled pridonosi da tako kažem ‘artish looku’ čitavog izdanja, ali i autentičnosti, što je podjednako važno. Na neki način vidi se patina vremena. Željeli smo postići i to da dojam autentičnosti bude što intenzivniji, pa je čak i dizajnerica Melina Mikulić studiozno proučila dizajnerske trendove iz 60-ih godina, da sve bude u odgovarajućem stilu.

Izdanje je uistinu fascinantno, u likovnom smislu besprijekorno. Sam strip izgleda kao da je netom pripremljen za tiskanje. Crna boja je uistinu crna, nije siva, i najsitniji detalji vide se sasvim jasno. Pretpostavljam da je u obradi materijala ipak bilo određenih čišćenja i dotjerivanja?

Zapravo i ne toliko mnogo. Naravno, morali smo napraviti pripremu za tisak, i pomalo smo se bojali kako će to sve naposljetku izgledati. Željeli smo da se sve detaljno vidi, svi tonovi, odnosno nijanse. Samo izdanje nije mnogo čišćeno, i nije napravljen tako da izgleda kao crno-bijeli strip. Sadrži i te plave tonove, kojima je Maurović dočaravao gdje treba doći raster. Tako da je zadržan originalan izgled tabli, a u pripremi za tisak posebno smo vodili računa o tome da table na koncu izgledaju onako kako izgledaju u stvarnosti. Dakle, da se ne izgubi poseban ton. Melina Mikulić se također tijekom priprema pribojavala hoće li sve biti baš onako kako smo željeli, tako da smo svi odahnuli kad su prvi primjerci stigli iz tiskare… (smijeh)… Ja sam radio doradu 19 tabli koje nedostaju, mislim da sam u tome bio i previše detaljan, više nego što je trebalo, ali sve je to napravljeno da se izbjegnu značajna odstupanja i da se ne vidi razlika među tablama. Bilo je veliko olakšanje kad smo konačno vidjeli tiskano izdanje, jer smo znali da smo napravili dobar posao.

Razgovarao Josip Grozdanić